Autor: Međedović Faruk
GENOCID u Šahovićima 1924 god. kada su monstrumi nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom, izvršili jedan od najkrvoločnijih zločina, u povijesti čovječanstva, poznat mi je iz autentičnih pripovijedanja moje rahmetli nane Hankije, rođene Grobović, rodom iz Šahovića, koja je tih novembarskih dana 1924. sa mojim rahmetli ocem koji je bio star tek četrdeset dana, bila u posjeti njenim roditeljima. Mojoj nani su zlikovci 9-og Novembra 1924. na najsvirepiji mogući način, izmasakrirali njenih pet brata. Kada je ona otišla da ih vidi, pričala mi je, da je cijelo šahovićko polje, na kojem su ležala izmasakrirana tijela njene braće i svih ostalih, bilo zaliveno krvlju, te da je u tom momentu, jedan od krvoloka, iz njenih ruku, uzeo u povoju mojeg tek četrdeset dana starog oca i prinio mu kamu, ali da ga je kako mi je nana pričala, jedan pravoslavac Ašanin, koji je poznavao mojeg rahmetli deda, ščepao iz koljačevih ruku i spasio ga. Od mojih dječačkih dana, pa sve dok je moja nana bila u životu, molio sam je, da mi prepriča svaki mogući detalj GENOCIDA U ŠAHOVIĆIMA. Ti užasni prizori, od kojih sam u svojoj mašti stvarao vizuelne predstave, nisu me nikada
napustili, niti su mi davali mira. ………. Polazim od toga, da je svijet mogućeg, a ne nužnog postojanja, tako da je bilo moguće, da mene ne bude, da su mojeg rahmetli oca, tada, zlikovci zaklali. A, pošto je, moj otac, zahvaljujući Božijoj volji, preživio GENOCID U ŠAHOVIĆIMA, bilo je tako moguće, da bude i mene, te sam zadao sebi, kao svetu obavezu, kao AMANET, prema svakoj stradaloj bošnjačkoj duši, da ovaj događaj, uz najveći stepen inspirativne moći, koju mi dragi Bog podari, pretočim u remek djelo. Stihove, koje rado poklanjam na objavljivanje, cijenjenom portalu SANDŽAKPRESS- su nepovezani, i istrgnuti iz raznih poglavlja mojeg književnog djela, koje je u toku prevoda na njemačkom, a originalan naslov djela je HALBMOND ÜBER DEM BLAUEN HIMMEL VON DORTMUND– što je u prijevodu na bosanskom – Polumjesec iznad plavog Dortmundskog neba– jer sam krajem devedesetih prošloga stoleća u gradu Dortmundu, i započeo sa osmišljavanjem ovog književnog djela, tako da se uz prizore iz Šahovića, odsliksvaju i drugi detalji, obzirom na ambijent u kojem sam stvarao.
SILAZAK POLUMJESECA I ISPARAVANJE NEVINE BOŠNJACKE KRVI
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Vrijeme strahovito,
Kada je majka
Tek rođenog djeteta,
Kome su zlikovci rasporili grudi,
A potom mu istrgli srce, uzviknula:
” O Bože, zašto si danas
Šahovicko polje
Pretvorio u pozornicu
najgoreg užasa!”
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Beskrajno modroplava
nebeska zavjesa se razdvajapo sredini,
Polumjesec lebdeći u zraku
kao ogromni reflektor obasjava pozornicu
i izobličena lica koljača
na kojima se je mogao vidjeti
ožiljak i njihova boja očiju.
Njihova lica su bila plamteća
kao sto su bile plamteće
oštrice njihovih noževa.
I kada jedna od žrtava
osjeti vrelinu noža na grlu,
povika:
” Bože, spasi nas večeras
kao što si spasio Musa a.s.
i njegov narod.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Večeras,
Kad život i smrt su mi
najveća tajna,
Večeras, kada milijarde kiptećih zvijezda
prošivenih kroz Dortmundsko nebesko plavetnilo,
čekaju da urone u more jutarnje svjetlosti večeras, kad nebo mi je sasvim blizu i
kada vrhovima prstiju
dodirujem srebrenasto
plamteće zvijezde,
ja, prognanik, sjetih se jedne žene,
kad smo se nekih julskih dana
preplanuli od sunca,
s plaže vraćali kući.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Molila me je, da prestanem
prizivati Polumjesec.
Odgurnuo sam je
stegnuvši njene duge prste
osjetivši dlanom
njen dijamantski prsten.
A u našoj sobi je već bio Polumjesec
i opet sam čuo, kreket hiljade žaba
koji je dolazio, sa druge strane
obale Lima.
Iz Polumjeseca je počeo da izranja
neko, meni tako drag,
neko majušno stvorenje, kao more
plavih očiju.
Bio je to moj otac,
te 1924. je imao samo četrdeset dana.
I vidim ga, u bijelom čistom povoju,
u naručju moje nane.
A onda je jedan zlikovac zavitlao nožem
i sjekao komad po komad mekanog povoja
i nemilosrdno podigao golo i bezgrešno biće
Mojeg oca.
Daje ga u ruke drugom zlikovcu,
dok je ono podrhtavalo
na hladnoći
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
A pričala mi je moja nana
Kako su u Šahovićima
Sve poljane bile zalivene krvlju,
A naveče, pričala mi je ona
Da se nebo primicalo zemlji
I da je ličilo
Na ogronmi
Duboki plavi stakleni poklopac.
Sa čijeg su dna
Kristalno blistave zvijezde
Isijavale vrelu svjetlost
Koja je isparavala
Nevinu bošnjačku krv.
I pričala mi je
Moja nana
Da su zlikovci
Iz straha,
Kada bi se pojavio
Polumjesec,
Kao psi urlali
I da su Kroz urlik pjevali.
” Skinućemo polumjesec
Sa zlatnoga ovog svoda
I protjeraćemo sve njih
Sa ovoga ludog broda.
Na nož ćemo vaditi djecu
iz utroba žena
I srca ćemo njihova
Bacati psima.
Urlajmo i režimo na boga
Da se na ovom svijetu
Vise ne rode oni.”
A onda su ubijali
I ptice najljepšeg perja
I glasa,
Jer su ih podsjećale
Na ubijene Bošnjakinje,
Na njihovu pjesmu
” Velik li si dragi Bože,”
Dok su zlikovci sa usijanih noževa
lizali njihovu krv.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
A dolje u dolini Lima
posmatrali smo svjetiljke grada
i vidjeli čudo neviđeno.
Vidjeli smo, stotine onih
koji su nas zasipali olovnim kuršumima,
kako s burnim aplauzom
dočekuju kralja smrti,
Radovana Karadžića.
Čujemo kako on govori svoje stihove,
dok mu lice zrači kao u Sotone,
a ruke mu mirišu, na svježu bošnjačku krv.
A onda mu kao nagradu
za sve sto je učinio
predaju zlatnu plaketu.
Pozvali su zlikovca na književno veče
da im bude počasni gost
i došlo je hiljade ljudi da ga vide.
Govorili su, da je on srpski bog.
Pa su mu valjda zbog toga,
prostrli najskupocjenije tepihe
ulicom dugom, skoro jedan kilometar,
kako bih od njih otro, BOŠNJAČKU KRV
koju je samo prije par sahata
gazio po Sarajevu, Višegradu,
Srebrenici i Prijedoru.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
A u Langenhagenu, Polumjesec je bio
visoko na nebu.
Ukazivao mi se često
ali ne onakav, kao iznad Šahovića.
Nekako sasvim drugačije i stidljivije,
nekako tuđe i tajanstveno
kao da nije imao
ni smjera
kao izgubljen.
I malo čega želim da se sjetim
iz Langenhagena, tog azilantskog centra.
Ostao mi je samo miris kestena,
prodoran zvuk aviona, s obližnjeg aerodruma
i lik jedne žene,
za koju često pomislim,
koliko samo umijeća mora da ima čovjek,
da bi odgonetnuo njenu tajnovitost.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
A onda u sobi
Preplavljenoj svjetlošću Nebeskom
Ukazao mi se užasan prizor
Iz Šahovica.
Tihi šapat moje nane
Prodirao je kroz bijelu Svjetlost.
Govorila mi je
Da su zlikovci prkosili Bogu
I ne zaboravi
Da su te zimske večeri
Ostavljali za sobom pustoš.
Lajali su kao psi što laju
Po mjesečini.
Svaku stopu zemlje su zalili krvlju
I kolijevku djeteta su
Pretvorili u grobnicu.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
I nikada kao ove noći
nijesam bio tako blizu nebu i zvijezdama,
i nikad kao ove noći, nijesam osjećao
takav sladak miris behara,
i nikada kao ove noći, nijesam tako psovao
one koji su me prognali,
zabranivši mi
da mirno posmatram Polumjesec iznad Šahovića.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
A divio sam se njegovoj
božanstvenoj ljepoti,
bio je jedini ljubavnik
na modroplavom Dortmundskom nebu.
Noćas je zadrhtala ruka i pala kičica
velikog umjetnika
nemoćan je on
da izvede, savršeno pravilne linije Polumjeseca.
Noćas je polumjesec na modroplavom
Dortmundskom nebu,
isti onaj Polumjesec, koji je prebjegao
sa ljubičastog Šahovićkog neba.
Noćas se on usidrio
na modroplavoj postelji,
noćas je on na nedohvatu zlikovcima,
i mami zvijezde da mu dođu
i toplu kišu
da se njene kapi
kao zrna bisera
sliju niz njegovo bijelo platno
i meleke vjetra, svjetlosti i zraka
i rajskih izvora.
Noćas je on Nuhova barka Bošnjaka
i svih stradalnika.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
OKRETANJE U PRAVCU KIBLE I SPALJIVANJE DJEČAKA U SAHOVIĆIMA
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
U osvit zore sam tražio njenu kosu
i njeno anđeosko lice,
a sa prvog kata, do moje sobe
dopirali su glasovi vjernika Bošnjaka
“Allahu – Ekber,
Allahu – Ekber”,
i utapali se
u majsku
jutarnju tišinu.