Za ženu muslimanku koja odluči da nosi hidžab, da se pokrije, bitno je da, ako je pokrila svoju glavu, da ne pokrije svoj mozak, da i dalje misli svojom glavom, da radi i djeluje. U svemu onome što sam ja naučila i istraživala bitno je da vjernik i vjernica treba da budu odgovorni ljudi.
Da bi čovjek bio odgovoran mora da djeluje – kaže profesor dr Zilka Spahić Špiljak, naučna radnica u oblasti ljudskih prava i rodnih studija, istraživačica i aktivistkinja u vladinom i nevladinom sektoru više od 12 godina na projektima kulture, religije i ženskih prava, koja je prije nekoliko dana posjetila Novi Pazar i održala predavanje u organizaciji Odeljenja za demokratizaciju Misije OEBS u Srbiji.
U posljednje četiri godine realizovala je dva velika projekta „Studija o nasilju u porodici u BiH“ i „Žene, religija i politika: uticaj religijskog interpretativnog naslijeđa na status žene u javnom životu i politici“, o čemu je i pričala tokom predavanja.
Da li je spojivo ovo što radite, sa hidžabom koji nosite?
Da nije spojivo, ne bih radila. Sa svojim hidžabom uvijek sam bila angažovana i smatram da treba da budem u javnom prostoru kao svi drugi. To ne treba da bude nikakva prepreka. Hidžab je pravo svake žene. Pravo žena muslimanki je da se odijevaju kako žele. U tu privatnost niko nema pravo da zalazi. Problem je ako se hidžab ili bilo šta drugo politizuje i koristi u političke svrhe ili kampanje. Hidžab razumijevam isključivo kao individualnu stvar. To je moj odnos prema Bogu i zbog toga ne smatram da to treba da bude prepreka a ni prednost za bilo kakav angažman. Jedino po čemu ljudi treba da me sude je moja ekspertiza, a ne po tome imam li komad platna na glavi.
Kada i kako dolazi do „privatizacije“ hidžaba?
Hidžab je moguće koristiti u pozitivne ili negativne političke svrhe, kao što je moguće da se ispolitizuju svi drugi segmenti religije. Ono što je bilo prisutno u Evropi posljednjih godina, bilo je prisutno i u postkolonijalističkom vremenu po muslimanskom svetu, kada se javljaju feminističke organizacije i ženske verske organizacije, te je počelo korištenje hidžaba kao otpora kolonijalizmu. To je već korištenje jednog vjerskog propisa odnosno tumačenja načina odijevanja muslimanki za politički angažman. Po Evropi treća generacija muslimana koja raste, osetivši islamofobiju i pritisak koji je sve žešći, kao odgovor je ponudila to. To je vrsta otpora, reaktivnog ponašanja, što u principu samo po sebi ne donosi dobre rezultate. Ljudi bi trebalo da budu proaktivni a ne da imaju reakcije samo kada se nešto dogodi. Tarik Ramadan, muslimanski intelektualac koji živi u Švajcarskoj, dobro je napisao da muslimani nisu iskoristili svoju šansu u Evropi da svjedoče islam u javnom prostoru i da se predstavljaju na pravi način, nego su bili više pasivni. Ako dođete u jednu zajednicu, ponašat ćete se kao građanin te zajednice i dati tom društvu šansu da mu se predstavite, da otvorite dijalog, a ne držati se u svojim zatvorenim enklavama. Znam, da postoji strah od asimilacije jer svako otvaranje donosi mnogo promjena i teško je držati se jezika i kulture. To je jedini način da se opstane i bude potpuno integrisani u jednom društvu. Zbog toga je to bio veliki nedostatak za muslimanske zajednice u Evropi. I onda, kada se dogodilo ovo sa zabranama hidžaba, reakcije su bile takve. Ne mislim da hidžab treba koristiti u te svrhe, jer moj stav je da je hidžab individualno pitanje svake žene, a ne bi trebalo da bude javno političko pitanje.
Šta je idealna muslimanka, ona koja redovno obavlja vjerske obrede ili ona koja je pod hidžabom?
Nikada se ne bih usudila da dajem ocjene ko je idealan musliman ili idealna muslimanka. To samo dragi Bog zna. Ko je pravi vjernik ili vjernica je u ingerenciji Boga. Pravi vjernik i vjernica treba da teže moralnoj, vaspitanoj i odgovornoj ličnosti. To bi bio ideal kojem treba da težimo. Da li ćemo pri tome biti pokriveni ili otkriveni to nije mnogo važno, jer pred Bogom se sude naša dijela. Hidžab jeste jedna vrste forme i trebalo bi da bude nadogradnja na sve ono unutra što želimo kao ljudi, kao kruna svega toga a ne forma iza koje ćemo se skrivati. U tom prosuđivanju idealnog treba ići ka tome da se čovjek prosuđuje po njegovim djelima.
U posljednjih dvadesetak dana u medijima se rasplamsala polemika oko nošenja hidžaba i u oštrom tonu razmjenjuju se optužbe. Kako pomiriti te stavove?
Pročitala sam oba teksta. To nije dobar način komunikacije ni sa jedne ni sa druge strane. Trebalo bi otvoriti dijalog da se sasluša argumentacije. U pitanju je odijevanje žena i one treba da učestvuju u raspravi, da iznesu svoje argumente. Osuđivati nešto unaprijed, samo na osnovu jednog čina, jednog događaja ili jedne promocije nije dobro. Trebalo je razgovarati sa tim ženama, onda ne bi došlo do takve reakcije sa njihove strane. Iznošenje teških optužbi na račun jednih ili drugih ne doprinosi ničemu. Samo će se djevojke koje nose hidžab uvrijediti i povući, i nećemo doći ni do kakvog rezultata. I te djevojke treba da su dio civilnog društva, i vjerske zajednice su dio civilnog društva. Svi bi oni trebali da imaju mogućnost da se oglase.
Izvor: Danas.rs
Paradoks vijeka je Tadićevo ponašanje:
– “zaštitio” je Ćorovićku,
– a nijednom rečju nije osudio ispad Maje Nikolić, koja pitem nacionalne TV, u živom programu, širi mržnji prema Jevrejim!
– ovo je zaista bez presedana!