Bijelo Polje – Romkinje Manuela i Petrojka Selimović iz bjelopoljskog romskog naselja Rakonje imaju svoju kuću. Ali, šta im to vrijedi kad kroz malu čađavu prostoriju, koja čini njihov dom, šiša vjetar na sve strane.Ne pomaže furuna napravljena od bojlera, ne pomažu listovi novine na prozorima – vjetar prolazi kroz kosti petogodišnje Manuele i četvorogodišnje Petrojke.
A da je danas sunce, ne bi njih dvije bile ovdje. Spustile bi se one do grada i ispružile svoje tanušne dlanove, ne bi li iko udijelio štogod. Ovako, šćućure se tu, kraj ove furune i drhture.
Ponekad se, kažu, zagrle, da im je toplije. A imaju i jedan jorgan, pa se umotaju u njega. Jer, od onih bukovih cjepanica što zatekosmo u ćošku, skoro nikakve vajde. Mokra drva, pa kada se stave u vatru iz njih samo pišti voda i stvara se dim. Vatre ni za lijeka. Još jutros je Manuela stavila šerpu sa krompirima da se kuva na furuni. Podne je prošlo, a voda još ni proključala nije.
Marija Božović, sunarodnica ovih djevojčica, kaže da Manuela i Petrojka imaju oca i majku i još dva brata. No, njih ne zatekosmo.
– Otišli do grada, kaže Marija. I priča da polovina stanovnika romskog naselja Rakonje teško živi, a polovini je äsuperô. Kod nje, lično, živi se äna visokoj noziô. Dvospratna kuća, ispred automobil, a unutra plazma televizor.
– Mi smo dugo bili u inostranstvo, pa smo tamo zaradili pare.
A nekad, gledala sam u karte, moj muž kalaiso kazane, popravljo kišobrane. Tako smo nekad živeli. I bogami, moglo da se zaradi. Sad ništa, kaže Marija i, veli, žao joj je ovih djevojčica. Gole i bose, a zima pritisla. Mraz ih ispija. Pomogla bi, veli, no ima brojnu porodicu.
Tako veli Marija, a Manuela i Petrojka samo bespomoćno gledaju.
I ćute.
(Danas)
