Bijelo Polje – U Gimnaziji „Miloje Dobrašinović” danas je u okviru 42. RVP održan čas posvećen pjesniku Aleksandru-Lesu Ivanoviću.
O poetskom djelu klasika naše književnosti, sjetnom pjesniku sa Cetinja, govorili su ugledni književnici Mladen Lompar i Pavle Goranović, dok je neke detalje iz pjesnikovog života i rada prenio Lesov sin Božidar Ivanović. – Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše, osobeni crnogorski lirik koji nije nigdje odlazio iz Cetinja. Jer to je mjesto jedno od onih, koja su vjenčana s duhovnošću i poezijom…. Ima gradova koji su jednostavno takvi, pjesnički, a da to ne moramo ni objašnjavati, …. svako nosi sobom svoju jesen, kazao je Goranović.
Njegove pjesme odišu ljepotom, nostalgijom, žalom za prošlim vremenima, tihom tugom zbog prolaznosti svega – ljudi i vremena. A, jedna od njegovih najpoznatijih pjesama je „Ljudi-sjenke”.
”Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku”.
Pošto je i on sam bio nenametljiv, tih, nije tražio mnogo, smatra se da je ovo i poluautobiografsko djelo.
Pjesma „Kari šabanovi” na nas ostavlja poseban utisak. Možemo, makar na kratko, da se nađemo na karima, vozimo starim putevima uz kolsku škripu i slušamo priče Jovana Šabana, Lesovog druga koji mu je bio inspiracija za ovu pjesmu, istakao je Goranović.
”Sjećanje me lakom tugom ovi
veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
-s puta idu kari Šabanovi'….
-Vizuelnosti je puna njegova poezija –kaže Mladen Lompar, govoreći o likovnosti stihova Aleksandra Ivanovića. Leso je svoje rime bar djelimično stvarao manirom slikara. Možemo samo da zamišljamo kako bi izgledale njegove slike – mahom bi to valjda bili jesenji pejzaži i portreti zamišljenih i tužnih, nepomičnih, u nekom davnom trenu zastalih, znanih i neznanih lica, napomnje Lompar.
Na svijetu ima ljudi koji imaju neku čudesnu intuiciju. I Leso je bio takav, mogao je da osjeti stvari koje drugi nijesu mogli. Zahvaljujući toj intuiciji, jednostavno je znao da će dan njegove smrti biti nedjelja, što se i ostvarilo. Umro je 13. oktobra 1965. godine na Cetinju . Lesove pjesme će živjeti dugo, ako ne u čitankama i knjigama, onda u srcima i dušama onih koji su te pjesme sa pažnjom čitali i pronašli se u nekim stihovima, zaključio je Pavle Goranović.
(RadioStoPlus)
