Ešrefe, želiš li im nešto reći?, upitala je Faraliza Zejnal svoga sina. On je ispustio čudni, tihi osmijeh, a onda je ovaj sedamnaestogodišnjak počeo pisati na maloj ploči, pažljivo zaklanjajući riječi od našeg pogleda. Onda je stao. Brisao je riječi. Ponovo je počeo, pa se zaustavio. Pa obrisao. I tako dalje.
“Još uvijek je jako stidljiv”, priznala je njegova majka, jedina osoba s kojom je Ešref izgleda volio da razgovara, a žena koja je prešla veliki put kako bi pomogla svom povučenom, socijalno ugroženom sinu da se uklopi u ovaj svijet.
Prije sedam godina Faraliza je napustila svoju uspješnu karijeru u globalnoj kompaniji, te se posvetila učenju kako da podučava djecu sa posebnim potrebama, i, uz malo drugačijeg iskustva osim onog kojeg je imala sa Ešrefom, otvorila je školu prilagođenu onima sa ‘razlikama u učenju’, kako je to ona kazala.
Ono što je počelo kao razred za jednog- Ešrefa- u skladištu džamije, danas je preraslo u školu za oko 200 muslimanske omladine sa različitim stanjima od cerebralne paralize do Downog sindroma.
Škola, koju je Faraliza (46) osnovala sa svojim mužem Muhammedom Ali Davudom, se nazvana Specijalni obrazovni centar MIJ ( Moje inspirativno putovanje).
“Zato što svi koji su uključeni u MIJ mogu ispričati inspirativnu priču”, kazala je Faraliza s osmijehom.
Prva faza- Poricanje
Tako je bilo i sa njenim putovanjem. Počelo je kada je Ešrefu, u dobi od 18 mjeseci, dijagnostifikovana rijetka bolest, tuberozna skleroza.
Bolest je dovela do toga da se benigni tumor razvije na veni koja vodi do njegovog mozga. Ovo je ograničilo protok krvi, i doktor je upozorio da bi Ešref mogao imati napade. “U dobi od dvije godine imao je epileptički napad”, kaže ona.
Napadi, ponekad i po tri noći, držali su ih budnim. Onda su se njihovi problemi povećali kada je Ešref napunio tri godine.
Dijangostificiran mu je autizam i disfunkcija senzorne integracije. Disfunkcija senzoričke integracije nastaje kad mozak i živčani sustav nisu sposobni glatko i bez poteškoća integrirati senzoričke informacije. Tada dolazi do krivog tumačenja informacija koje dobivamo putem osjeta što rezultira problemima u učenju, opažanju i ponašanju.
“U jednoj fazi, ne bi prestajao da jede sve dok ne bi povratio. Nije mogao osjetiti da se najeo”, kazao je Ešrefov otac.
“Dvije godine sam poricala njegovo stanje. Nisam mogla prihvatiti”, priznaje njegova majka.
Tek kada joj je imam kazao da joj je Allah dao Ešrefa ‘jer zna da ste jedina koja to može podnijeti i odgojiti ga”, ona je konačno prihvatila situaciju.
Posvetila se učenju o autizmu pohađajući kratke kurseve o upravljanju ponašanjem, alternativnoj terapiji i terapiji kretanjem. Otkrila je da Ešref najbolje reaguje na posljednju.
Zlostavljanje
Kao neželjeni efekat njegovog stanja, Ešrefu je bilo teško da se usmeno izrazi. Dok je vikendom bio u mektebu Faraliza je primijetila nešto čudno u njegovom ponašanju.
“Njegove oči bi se trzale”, prisjeća se ona. Onda je otkrila da ga zovu imenima poput gila (ludak). Strahujući da bi se to moglo pretvoriti u ozbiljno zlostavljanje, ispisala ga je iz mekteba.
Ova scena je njenom životu dala novu perspektivu. Gospođa Faraliza, čija karijera u Dow Jonesu je bila u usponu, je unaprijeđena u regionalnog menadžera, odlučila je da će od sada Ešref biti njen glavni prioritet.
Tako da je 2010. godine dala otkaz. “Bila sam prilično iznenađena da sam bila spremna na to”, priznaje s osmijehom.
Međutim, Ešref je ostao bez mekteba kojeg bi pohađao.
“Kada je vidio da njegov brat i sestra sedmično idu u mekteb, on je izrazio želju da ide”, kaže ona. Razlog? I pored stidljivosti, njen sin je volio da bude u društvu osoba koje su mu bile bliske, osjećao se sigurnim. Namaz mu je također pomagao da se smiri.
I tako, je počela da istraživati kako da osnuje školu sa vjerskim elementima za Ešrefa i druge poput njega.
Osnivanje i proširenje
Susrela se sa stručnjacima koji su joj dali savjete kako da upravlja školom. Istražila je postojeće nastavne planove i programe za učenike sa posebnim potrebama. Onda je počela kreirati vlastite planove nastave zasnovanim na njenim zapažanjima kako je je Ešref učio najbolje.
Ona i njen muž, regionalni direktor prodaje u aviokompaniji, su čak prodali svoju trospratnu kuću kako bi finansirali školu. “Volim da rizikujem”, jednostavno je kazala.
Kada je počeo 2011. godine, MIJ je nudio samo časove vikendom. Uskoro su imali 15 učenika, i Faralizu kao jedinog nastavnika, koja je nudila obuku motoričkih vještina preko terapije pokreta.
Ponalaženje prostora za časove je bila najveća početna prepreka. Naišli su na brojna odbijanja prije nego što je Sultan džamija pristala da ustupi prostor.
“Bilo je to skladište”, kaže ona. “U suštini, to je bila naša kancelarija, naš prostor za nastavu”. Njen muž kaže da su bili i na tome zahvalni.
Uskoro se priča o MIJ-u proširila nakon što su lokalne novine pisale o njima, a onda je MIJ počeo da raste. Škola je ispunila jaz koji je postojao u podučavanju učenika sa posebnim potrebama u muslimanskoj zajednici.
Do 2015. godine, MIJ je imao 120 učenika i morao se preseliti u veći prostor. Iste godine, Ešref koji je radnim danima pohađao Pathligh školu, je trebao polagati ispite za osnovnu školu.
Stres pripremanja ispita je kod njega svakodnevno izazivao napade. To je dovelo do toga da je Faraliza počela svakodnevno držati časove u MIJ-u, gdje učenici nisu imali ispite ‘samo kvizove, koji ih nisu plašili’.
Stekla je diplomu za predavanje i podršku djeci sa posebnim potrebama, i konsultovala je svoje prijatelje nastavnike i zamjenike direktora kako da pripremi odgovarajuće nastavne planove i programe. Također je angažirala Wendy Choh, psihologa za obrazovanje, da joj pomogne u nastavi.
Proširenje je, međutim, dovelo do finansijskih i drugih problema.
Borbe i optužbe
Škola se oslanjala na konstantan priliv privatnih donacija što je dovelo do neizvjesne finansijske situacije.
Istovremeno, zbog toga što gospođa Faraliza nije mogla odbiti slučajeve u potrebi, škola je apsorbovala do 100 posto troškova za učenike iz porodica sa niskim prihodima.
Ovi problemi su utjecali na odnos bračnog para. Raspravljali bi o najboljem načinu dobijanja srestava i koliko troškova mogu podnijeti.
Ali (46) se prisjeća da su svađe postale tako česte da im je njihova kćerka, Nur Alija, rekla: “Šta god da je, ne želim da se razvedete”.
Također on priznaje da su bili toliko okupirani da su zanemarili njegovog brata i sestru. Alija se sjeća: “Kada sam bila mlađa, bila sam ljubomorna”.
Onda su tu bili i oni koji su ispitivali motivaciju para. Faraliza se prisjeća jedne osobe koja je pozvala. “Rekla je ‘zašto iskorištavate ovu djecu sa posebnim potrebama?”, implicirajući da ih eksploatiraju zbog novca. S svim ovim poteškoćama, gospođa Faraliza kaže: “Bilo je vremena kada sam samo željela da odustanem. A onda bih se vratila na svoje nijjete- Za Ešrefovo dobro, radi pomaganja drugima. To je ono što me stalno održava da nastavim”.
Pobjede, velike i male
Ona i njen muž vjeruju da ‘kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore’. Nekako su uspjeli da ostanu otvoreni, a u februaru 2017. godine, preko online kampanje za prikupljanje sredstava uspjeli su da sakupe 120 hiljada dolara.
Novac su iskoristili za novu lokaciju MIJ-a.
Nove prostorije obuhvataju cijeli sprat, a tu su sedam učionica i višenamjenska prostorija sa kamenim zidom, trampolinama i čak mrežom za penjanje, gdje nastavnici izvode ‘aktivnije’ časove.
Danas škola ima programe za djecu i odrasle, a njihov program za podučavanje odraslih podržava Udruženje islamske uleme i vjeroučitelja Singapura, ili Pergas.
Dok su islamskih elementi dio njihovih časova, sve se podučava na engleskom, to je holističko obrazovanje koje uključuje životne vještine, jezik, matematiku, muziku i sport. Nastavnici su obučeni da prilagođavaju nastavne planove na osnovu toga šta najbolje funksioniše za svakog učenika.
I vrlo često, male pobjede se proslavljaju.
“Oni uče najjednostavnije stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Imamo roditelja koji nam kažu da sada njihovo dijete može sjediti prekrštenih nogu pet minuta. Možete vidjeti radost na licima roditelja”, kaže gospodin Ali.
Nurazah Mazlan (19) se nalazi u invalidskim kolicima od svojih 18 mjeseci, kroz program škole pod nazivom Fun Fit, koji vode volonteri iz Evolve MMA, uči da hoda.
Nurazah je prošle godine diplomirala u Rainbow centru, ali nije mogla pronaći odgovarajući posao. Njena majka je upisala u MIJ tako da ne bi završila ‘ne radeći ništa’, poput nekih njenih prijatelja sa posebnim potrebama.
Priprema za budućnost
Za sve utjecaje koje je MIJ napravio, potrebno je još više uraditi, kaže Faraliza. “Potrebne su im stručne vještine kako bi se integrisali u društvo”, kaže ona.
Dio sedmogodišnjeg programa za odrasle uključuje podvrgavanje učenika takvim vještinama i sticanje iskustava u stažiranju, prije nego što se otisnu u svijet.
Uz pomoć gospođe Choh, učenici također uče da kuhaju, serviraju hranu i sami putuju, svakodnevne vještine ‘koje su vam potrebne za preživljavanje’, naglašava ona.
Gospođa Faraliza se nađa da će konačno dočekati učenike svih uzrasta i rasa. “Želimo biti inkluzivniji. Naša vrata su otvorena”.
Ali njen glavni izvor inspiracije je bio, i ostaće i dalje, njen sin.
Ona kaže njenim nastavnicima da je Ešref ‘naš najbolji učitelj”. Zapravo ona nastavlja da uči posmatrajući njega i primjenjujući ovo znanje u metodama škole.
“Ovo je mjesto gdje mu je ugodno, možda jednog dana preuzme ulogu pomoćnog nastavnika”, kaže njegova majka. “Ovdje su prihvaćeni, to je mjesto koje zovu svojim”.
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
