Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije Aleksandar Vulin izjavio je da Albanci moraju da razumiju da ratove, koje želi da izazove bivši vođa OVK Ramuš Haradinaj, više neće voditi cijeli svijet, već će morati da ih vode sami.
“Albanci moraju da odluče da li hoće da vode Haradinajeve ratove i koliko dječjih glava imaju za bacanje, jer svijet više neće ratovati sa Srbijom zbog ideje ‘velike Albanije’. Svijet više neće bombardovati Srbiju zbog ratnog zločinca i teroriste”, rekao je Vulin novinarima.
On je istakao da nekažnjeni zločinac uvijek traži da se njegov zločin ponovi i da ima pomoć u vršenju zločina.
“Prošli put kad je vidio srpsku vojsku Haradinaj je trčao. Sljedeći put kada je bude vidio, on će puzati. Albanci moraju da budu svjesni da će svoje ratove morati da vode sami i da će ratove koje je Haradinaj pokušao da izazove plaćati glavama svoje djece, a ne djece iz EU i SAD”, dodao je Vulin.
On je izrazio nadu da ima dovoljno razuma u albanskom narodu da Haradinaj ne govori u njihovo ime.
Vulin je naveo da Srbija veoma ozbiljno shvata Haradinajeve prijetnje, jer je riječ o čovjeku koji je bio premijer “toga što zovu Kosovo”.
“To je nekažnjeni ratni zločinac i očekujemo da se EU i SAD ograde od njega, inače će morati da žive sa posledicama onoga što je uradio”, rekao je Vulin.
On je dodao da je veoma zabrinut ako Haradinaj govori to što Albanci žele da čuju, prenijeli su beogradski mediji.
“Još jednom ih pitam da li su sigurni da treba da glasaju za ljude koji hoće da ih vode u rat i koji hoće njihovu djecu da vode u rat da bi oni postali bogati i moćni”, rekao je Vulin.
Vulin je naglasio da Srbija može da zaštiti sebe, svoju teritoriju i narod bez obzira na kom dijelu teritorije on živi i upitao da li su Albanci spremi da ginu za Haradinajeve planove.
“Neka budu sigurni da svijet 2017. i 1999. više nije isti. Nikada više tako velika sila neće doći da ratuje za ideju ‘velike Albanije'”, rekao je Vulin.
(Vijesti.ba / SRNA)
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
“Prošli put kad je vidio srpsku vojsku Haradinaj je trčao, sljedeći put će puzati”
nije haradinaj napustio kosovo
zadnji put smo videli vojsku srbije kako napusta kosovo
koliko mi znamo zadnji put je video kako ta vojska napusta kosovo
haradinaj je video zadnji put kako vojska srbije napusta kosovo, bez prava da se ikada vrati
a 20 kilometara je njoj bilo zabranjeno da se priblizi granici kosova
mo smo vojsku srbije videli kako iz kosova bezi , i bilo joj je 20 kilometara zabranjen pristup granici
a nikada ne mozemo zasada znati dali ce ovog puta i do sibira ali bez oruzja
^zadnji put ce videti srpsku vojsku mozfa kada krene srbadija za sibir, ne puzeci, ne trceci
nego onako kako je napustila kosovo sramno ,ali ovoga puta bez oruzja pravac sibir
I kao što su Hrvati bez prave borbe napustili Slunj, tako su ih i naši pustili da se faktički bez borbe povuku u Veliku Kladušu (mada ništa lakše nije bilo nego im kod Maljevca presjeći odstupnicu i prisiliti ih na predaju). Jedino je kod Cetingrada i sela Tatar Varoš došlo do nešto žešćih sukoba, mada gubitaka, koliko znam, nije bilo ni na jednoj strani. Naši su ušli u Slunj 19. novembra 1991. godine. U gradu je ostalo nešto hrvatskih civila.
Po izbijanju rata u Hrvatskoj 1991. godine, gradić Slunj na Kordunu je prirodnim putem, a ne ratnim operacijama, dospio u okruženje naših snaga. Naime, Slunj sa nešto okolnih hrvatskih sela je mala hrvatska oaza okružena srpskim selima sa tri strane a sa istoka Cazinskom krajinom. Tu je i uski pojas etnički mješovitih sela na pravcu prema Rakovici. Srbi su dakle držali Slunj u okruženju sa tri strane – od Primišlja i vojnog poligona u Zbjegu, prema Rakovici su bili Ličani i treći pravac je bio prema Srpskom Blagaju. Prema Rakovici su se vodili okršaji, prema poligonu je bilo uglavnom bez okršaja, dok su na pravcu prema Srpskom Blagaju, koji su držali Srbi iz Srpskog Blagaja, Veljuna, Lapovca, Šlivnjaka i drugih sela vođene manje čarke. Najprije su negdje početkom septembra 1991. hrvatske snage iz Hrvatskog Blagaja ispalile jednu minobacačku granatu, koja je pala na jedno brdo između sela Veljun i Lapovac bez ikakve štete. Nekoliko dana kasnije, jedne večeri naši su takođe ispalili iz pravca Lapovca jednu minobacačku granatu u smeru Hrvatskog Blagaja, koja takođe nije napravila nikakvu štetu jer je pala negdje u klance rijeke Korane. Zatim je nastupio period zatišja, prekinut s vremena na vreme manjim puškaranjima. I jedni i drugi su se zadovoljili držanjem svojih položaja. Negdje sredinom oktobra, u šumi blizu Hrvatskog Blagaja, jedna naša i jedna hrvatska izviđačka četa su slučajno nabasale jedna na drugu. Iznenađenje je bilo obostrano, došlo je do razmjene vatre kojom prilikom je jedan hrvatski bojovnik poginuo, ali su se i jedni i drugi ubrzo povukli. Naši su planirali dugo napad na Hrvatski Blagaj kao prvu liniju odbrane Slunja, međutim Hrvati su jedne noći tajno, a da naši do jutra to nisu ni opazili, bez borbe napustili svoj položaj u Hrvatskom Blagaju i povukli se prema Pavlovcu i Nikšiću. Naši uđu u prazno selo i neki ga zapale, iako je komanda bila da se ne sme paliti. Naši su smatrali da su se Hrvati poslužili lukavstvom i da u Pavlovcu pripremaju zasjedu, te da će sigurno žestoko braniti Slunj, koji ima mnoge prednosti za dobru odbranu: dominantno brdo Mikulu, staru tvrđavu Slunj, austrougarski bunker odakle se mogao braniti most, Rudinke itd. Računalo se da će borba biti teška i sa mnogo žrtava. I dok su Ličani sa juga napredovali preko pogodnijeg terena prema Slunju, na pravcu koji su držali Kordunaši opet je nastalo zatišje. Pripremala se velika bitka do koje nikad nije došlo, jer su Hrvati Slunj napustili bez borbe.
Za sljedeci put ne znam a prosli put je trcao duplo brze od Amele Terzic.