U modernom dobu skandinavske zemlje su poznate po svojim, ponekad, neprijatnom prihvatanju migranata iz arapskog i muslimanskog svijeta. Ali, historija iza ovih odnosa seže mnogo dalje nego što bi mogli očekivati.
Razmotrimo prsten pronađen u vikinškom grobu u Birki, historijskom trgovačkom centru na prostoru današnje Švedske. Žena koja je ukopana u grobu umrla je u 9. vijeku, a otkrivena je oko hiljadu godina kasnije od poznatog švedskog arheologa Hjalmara Stolpe, koji je godinama iskopavao grobnice oko Birke.
Prsten je jedinstven. Napravljen je od srebrene legure, a na njemu je kamen sa natpisom na kufrskom arapskom pismu koje se naširoko koristilo između 8. i 9. vijeka. “Za Allaha” (lillahi), piše na prstenu. To je jedini poznati prsten sa arapskim pismom koji se može pronaći u cijeloj Skandinaviji. Kako je žena dobila prsten nije poznato, ona je pronađena u tipičnoj skandinavskoj haljini, tako da je prsten vjerovatno stigao do nje putem trgovine.
Sada, novo istraživanje od biofizičara Sebastiana Wärmländera sa Univerziteta u Štokholmu, i njegovih kolega potvrdilo je jedinstvenost prstena. U časopisu Scanning, istraživači su ispričali kako su koristili elektronski mikroskop kako bi istražili porijeklo prstena. Naime, otkrili suda je kamen u prstenu zapravo obojeno staklo,u to vrijeme egzotičan materijal za vikinge, iako su već se hiljadama godina pravili na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.
Što je još značajnije, prsten djeluje potpuno nov, sa slabim tragovima nošenja, što je navelo autore da nagađaju da je postojalo vrlo malo, ukoliko ih je i bilo, vlasnika između onog ko napravio prsten i žene kod koje je pronađen. Umjesto, toga, Wärmländer i njegove kolege sugeriraju da je postojao izravan kontakt između vikinga i halifata Abbasija koji su dominirali većim dijelom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Autori pišu: “Nije nevjerovatno da je žena, ili neko iz njene blizine, posjetio halifat, ili da čak potječe iz halifata ili okolnih područja.„Vikinzi su bili jako zainteresovani za srebro, a ne baš toliko za zlato“, navodi 2008. godine Ferhat Hussejn, historičar, za Nacionalne novine Abu Dabija.“To je bio statusni simbol za muškarce i žene Vikinge, čak su željeli da budu pokopani sa srebrom“.
Ipak, Skandinavci su blago zapanjeni njihovim putovanjima. U jednom drugom opisu ljudi za koju se sada vjeruje da su bili Vikinzi, Ahmed ibn Fadlan, izaslanik Abbesinskog halife, nije bio toliko siguran u njihovu higijenu: „Oni su najprljaviji od svih Allahovih stvorenja“, napisao je arapski pisac u 10. vijeku. „Oni se ne čiste nakon velike ili male nužde niti se peru kada su u stanju ritualne nečistoće nakon odnosa i čak ne peru ruke nakon jela“.
Nije poznato kako se žena u Birki i prsten uklapaju u ovu priču nije poznato, možda nikad neće ni biti poznati.
„Ne znam da li je kupljen ili ukraden i naravno volio bih znati kako ga je ova žena dobila, na prijateljski način ili drugačije. Da li je išla daleko od kuće ili joj ga je neko donio?“, kazala je Linda Wåhlander, profesorica na Statens historiska muzeju koja radi na ovom projeku. „Ja sam arheolog, ali nekada poželim da putujem kroz vrijeme“
.
Izvor: IslamBosna.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Zašto je žena Viking iz 9. vijeka sahranjena sa prstenom na kojem je napisano ‘za Allaha’ (lillahi)?
Eh, Vikinzi stare lutalice i pljackasi, orobili nekog muslimanskog trgovca sa prostora danasnje Spanije ili polovine Francuske. koje su tada bile musli. zemlje
Vikinzi – koji su inace osnivaci rusije – su naveliko trgovali sa bliskim istokom koristeci rijecne tokove sve od baltickog pa do crnog i kaspijskog mora. Ta je saradnja bila veoma bliska i pored velike geografske daljine i protezala se stotinama i hiljadama godina.
Zanimljivo je recimo da se svedski kralj s pocetka 18og vijeka – karl dvanaesti – nakon poraza u poltavi 1709e zajedno sa svojom vojskom povukao na jug u otomansko carstvo odakle je godinama depesama upravljao svedskom. Bilo mu je tako lijepo da se plaho odomacio baveci se naucnim radom saljuci antropoloske expedicije prema siriji, egiptu i jos juznije, finansirajuci se zajmovima od lokalnih biznismena ali i sultana. Kako je vrijeme prolazilo tako se sultan zabrinuo za povratak pozajmice pa je karla dvanaestog diplomatski podsjetio da gore na sjeveru postoji jedna kraljevina bez kralja, koja svog kralja jedva ceka da se vrati…
Elem, na kraju se svedski kralj uputio na dalek put ka svojoj domovini ali je u pratnji imao i osmanlijske vojnike koji su em bili dio kraljeve licne zastite (dok je kralj ziv postojala je i garancija da se dug sultanu otplati) em su nakon dolaska u svedsku trebali biti u slucaju da kralj odbije da placa pozajmicu. Iz tog vremena je i osmanlijska, odnosno danas turska, ambasada na najboljem mogucem placu u gradu, na obali zaliva koji vodi ka stockholmu i odakle se sav morski saobracaj moze kontrolisati (tada je putovanje vodenim tokovima bilo daleko najlakse i imalo premac nad putovanjem kopnenim putem).
Zanimljivost je da je sve do tog vremena u svedskoj je vladao zakon da svi koji zive u drzavi moraju biti pripadnici svedske protestantske crkve. Kralj je dekretom to izmijenio kako bi osmanlijski vojnici, trgovci i bankari mogli legalno boraviti u zemlji pa od tada i muslimani i jevreji imaju slobodu ispoljavana svoje vjere – sto je u to doba bio dosta radikalan potez na zapadu!
Otplata kredita sultanu se oduzila, osmanlijska vojska poslana u svedsku se odomacila i gotovo niko se na kraju nije uputio na dugo i opasno putovanje nazad vec su ostali. I dan danas njihovi potomci nose prezime “askersson” od turske rijeci asker = vojnik…
Predlazem novinarima da malo prouce istoriju vikinsko-bliskoistocnih kontakata i naci ce gomilu interesantnih stvari o kojima mogu pisati. Samo primjerice avantura karla dvanaestog je izvor iz kog se mnogo toga da saznati i napisati. 🙂