Slavni, ali…

Einstein, ime jednog od svjetskih umova Alberta Einsteina, oca moderne fizike, utemeljitelja teorije relativiteta – sinonim je za čovjeka iznimno visoke inteligencije ili genija.

Ovaj poznati i priznati naučnik u mladosti nije uspio da nađe odgovarajući posao, imao je bračnih problema, sudbinu njegove djece obavijao je veo misterije: jedno je oboljelo od disocijativnog poremećaja, drugo je živjelo veoma daleko, a njegov njemački narod prezirao ga je zato što je bio njemački židov. U zadnjem pokušaju da dođe do svojih zakonom zagarantiranih prava morao je da imigrira u Ameriku, ali ni tada nisu izostala iskušenja i teškoće: pred kraj života američka obavještajna služba, zbog kritika koje je uputio na račun kapitalizma, optužila ga je za propagiranje i zagovaranje komunističkih ideja. Jednom prilikom napisao je: “Postao sam izopćenik u svojoj novoj domovini zbog toga što nisam u stanju da šutim i da budem strpljiv u pogledu svega što se ovdje dešava.”

Jedan dio svoga života bio je posvećeni židov, odan kulturološkoj ideji cionizma, ali je mijenjao svoja mišljenja. Kada mu je ponuđeno da bude predsjednik Izraela, on je odbio tu ponudu uz obrazloženje: “Ja sam naučnik, a ne političar.”

Dok je Einstein podržavao cionizam u kulturološkom smislu, on je često izražavao protivljenje u pogledu njegove primjene u smislu nacionalizma, tako da je jednom prilikom pred Angloameričkim komitetom izjavio: “Uvijek sam bio protiv ove ideje.”

Albert Einstein, cijenjen kao natprosječan čovek, čija je sudbina bila da postane jedan od najpoznatijih ljudi na svijetu, nikada se nije identificirao sa slikom koju je kolektivni um stvorio o njemu. Ostao je skroman i nije potpao pod utjecaj ega. Zapravo, on je govorio o “grotesknoj suprotnosti između onoga šta ljudi vide kao moja dostignuća i sposobnosti i stvarnog ‘ja’ i onoga za šta sam sve sposoban”.

Govorio je: “Kada sam bio mali, samo sam želio da sam sjedim u ćošku i radim što hoću, da ne privlačim bilo čiju pažnju, a vidite sada šta mi se desilo.”

Jednom prilikom krenuo je na fakultet da održi predavanje pa mu je vozač rekao: “Znam, gospodine, da ste se zasitili držanja predavanja i odgovaranja na pitanja, pa šta mislite da vas je zamijenim na predavanju jer oni vas ne poznaju lično, a kosa mi je raščupana kao i vaša, pomalo vam i sličim i prilično mi je poznato ono o čemu ćete govoriti?”

Einsteinu se svidjela ideja i prihvatio je njegov prijedlog, tako da se vozač popeo na katedru, a genije koji je obukao odijelo vozača sjeo je u zadnje redove.

Predavanje je teklo po planu sve do trenutka kada je ustao jedan profesor i postavio pitanje o masi, misleći da će time osramotiti Einsteina. Čuvši pitanje, predavač se zasmijao i profesoru koji je postavio pitanje reče: “Tvoje je pitanje toliko naivno da ću svome vozaču prepustiti da na njega odgovori.”

Einstein je ustao sa svog mjesta na kraju sale i odgovorio na pitanje pred uglednim auditorijem.

Sigurno je da je ljudskoj znanosti učinio veliku uslugu, ali šta je učinio za sebe?

U ovom trenutku pohvale ne može da čuje, a i ranije je prema tome bio ravnodušan.

Bio je samo marljivi radnik, zanesen ličnim zadovoljstvom i srećom sa svojom suprugom i djecom, čak je i Arap u potrazi za izvorom u pustinji bio u boljem položaju od njega.

Vjernik treba biti ponizan pred Allahovom veličinom, bez obzira koliko visoko bio pozicioniran i kojim se talentom odlikovao.

Mnogi postanu poznati fudbaleri, a brojnost i posvećenost njihovih fanova i navijača u svijesti igrača formira sliku publiciteta koji uživaju.

U poeziji, drami i romanu, lik se naziva junakom bez obzira bio lopov ili plaćeni ubica.

Dobar govornik, hatib, brzo postaje poznat i zaboravlja na sebe kada vidi tolike mase koje ga slušaju, a možda se nekada, usljed treme, preznoji iako je hladno u prostoriji.

Kada su jednog govornika upitali kako uspijeva postići željeni efekat na slušaoce, on je odgovorio: “Kada se popnem na podij, ni sam ne znam šta da kažem, ali kada ugledam te mase, postanem kao radio koji hvata talase svih radio stanica, pa me obuzme stanje kao da sam u transu.”

Satelitski programi mnogima su olakšali put do slave emitiranjem emisija koje “proizvode” zvijezde, metodom iznenađenja ili onako slučajno, pa tako mladić ili djevojka potpišu ugovor s televizijskim kanalom koji od njih nešto napravi i iskoristi ih maksimalno, a poslije ih se riješi.

Kada mlada osoba postane slavna “preko noći”, to kod nje uzrokuje gubitak uravnoteženosti, tako da radi ono zbog čega se kasnije kaje.

Reflektori onemogućavaju samospoznaju.

Kada dijete postane poznato, gubi dio svoje nevinosti i samilosti, pa se navikava na zvaničnosti i isticanje.

Ibn Ata es-Skenderi rekao je: “Ako si se na početku iznimno trudio da dođeš do slave, mala je šansa da ćeš imati uspješnu završnicu.”

Put slave ispunjen je klikovima na “sviđa mi se”, slijeđenjem zvijezda na Twiteru, Facebooku, televiziji i drugim aplikacijama, ali to je put ulaska prvo u sumnjive, pa u zabranjene veze, tajne brakove. Ipak, postoje i oni koji dobro znaju da su navedeni načini ostvarivanja veza nesigurni i da nije poznato šta se iza svega toga krije, stoga dobro provjeravaju činjenično stanje i tek kad se potpuno uvjere u nešto, prihvate to i potvrde riječima ili djelima.

Jedan mladić donio mi je svoju zbirku pjesma da čuje moje mišljenje o njenom štampanju, pa sam mu rekao: “Zašto žuriš za slavom kada će ti ona, bez sumnje, doći ukoliko to zaslužuješ?”

Slavni nemaju vremena za nove ozbiljne, duboke i čvrste veze, a i one prijašnje doživjet će određene probleme jer su oni zauzeti uljepšavanjem i pridobijanjem sljedbenika na brz i zvaničan način.

Mnoge studije potvrdile su da se slavni uopće ne zanimaju za druge, nego su samo zainteresirani za sebe i svoju promociju i usmjereni ka traganju za onim što će ih učiniti još važnijim i popularnijim, a s ljudima kontaktiraju samo službeno, što kod mnogih izaziva šok.

Jedan od slavnih smatrao je sebe najvažnijom osobom, tako da je ostavio prijatelje, postao grub i temperamentan, čak se potpuno odvojio od porodice i izbjegavao porodična okupljanja.

U društvu se predstavljao kao blaga, strpljiva, umiljata i nasmijana osoba, a iza kulisa bio je mrzovoljan i ishitren.

Sinko, živi život na jednostavan način, bez opterećenja ili komplikacija! Vozi se taksijem, pripremaj sam sebi jelo, kahvu ili čaj, nosi stvari u ruci kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sam sebi ušivao odjeću i popravljao obuću, nosio je cigle sa svojim ashabima, pomagao svojim ukućanima, a kada bi mujezin proučio ezan, otišao bi da klanja namaz.

Mnoge slavne ličnosti zapletu se u mrežu obmana i iluzija u pogledu superiornosti svoje ličnosti, tako da zaborave šta su jučer bili i šta ih sutra može zadesiti.

Kada je Ibn Mubarek upitan o samodopadanju, rekao je: “Samodopadanje je kada misliš da ti posjeduješ nešto što drugi nemaju.”

“Ja” se kod slavne ličnosti povećava, puno govori o svojim postignućima, koristi razne trikove kako bi odaslala poruke o svojoj važnosti, mnoštvu poziva koji joj dolaze, selama i problema s kojima se nosi.

Nisu sve poznate ličnosti skromne i jednostavne kao Ibn Baz, Ša‘ravi, Gazali, Ahmed Deedat ili Abdulhamid Kišk.

Nisu sve poznate ličnosti spremne da priznaju svoje greške na način kako je to radio Ibn Tejmijja koji je pred kraj svoga života govorio: “Žalim zbog vremena koje sam gubio zanimajući se svime, izuzev vremena koje sam proveo u učenju Kur’ana.”

Riječ “gubio” je oštra, ali ovdje je izgovorena s namjerom.

Mnogi zbog slave promijene svoj odnos prema supruzi, djeci, rodbini i komšijama.

Poznata ličnost misli da samo postupa onako kako se to zahtijeva od nje u datoj situaciji, ali kada se vrati u svoje prirodno stanje, tada uvidi da je izgubila mnogo prijatelja.

Slava čini da se osjećamo središnjom tačkom svega što se dešava i druge prosuđujemo na osnovu onoga koliko nam daju ili kako se odnose prema nama.

Jedan se hladno poselamio sa mnom, drugi me nije poljubio u glavu, treći me pogledao, ali se nije došao poselamiti sa mnom, Zejd mi nije ustupio mjesto imama u namazu, Ubejd se loše ponio prema meni – nije mu to bila namjera…

Zamisli da poznata ličnost ustane da nasihati i savjetuje ljude, pa je imam spriječi u tome, kako bi se tada osjećala?

On tada mora da uzvrati jer je šutnja u tom trenutku znak poniženja, smatra da je onemogućeno da se iznese istina, a neće se zapitati da li u toj situaciji i na taj način duša želi isticanje.

Sine, ko ne zna kako da siđe, taj će pasti: “Allahovo je pravo da prizemlji sve što se na dunjaluku uzdigne .”

Ako smo poznate islamske ličnosti, daije, muftije, profesori i kadije, tada imamo obavezu da duže propitujemo svoju nutrinu, da se zapitkujemo o grozničavom nadmetanju među nama, o tajni naše brige o raznovrsnoj i raznobojnoj odjeći, modelima auta, stanovima i kućama, gostima koji nam dolaze i na koji način prihvatamo ljude.

Neko ispituje svoje mjesto i ugled kod ljudi, navikao je da mu se dodaje hrana, odjeća i druge stvari, pa čak i da mu se obuća pripremi.

Koliko smo samo zaokupljeni razmišljanjem o tome koliko nas ljudi poštuju i slušaju ono što im govorimo, koliko smo zauzeti poređenjem sebe s drugima, razmišljanjem o tome u čemu su oni bolji od nas, a u čemu smo mi bolji od njih!

Ibn Mubarek je rekao:

O, učači Kur’ana, o, naša soli,

Šta će biti ako se ona počne kvariti?!

Odlikovati se čistoćom duše, srcem u kojem nema prezira i zavisti, željeti ljudima dobro, radovati se zbog njihove počasti i uspjeha, to je najbitnije mjerilo za sreću na dunjaluku i uspjeh na ahiretu.

Iz knjige: Stazama egoizma

Autor: dr. Selman el-Avda

Preveo: Muhamed Ikanović

Izvor: minber.ba

Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Slavni, ali…