Opomena kao san

Govori! Tvoja je misao, tvoja je riječ, tvoj je govor. Govori! Ne dozvoli da te ušutkaju oni koji su uvijek šutili, a govorili kada nije trebalo. Budi svoj. Pogledaj u nebo. Ne boj se. Iznad tebe je tvoj Gospodar, Koji te štiti, Koji te čuva, Koji te brani. Nemaš šta izgubiti ako budeš branio svoje ime, svoju naciju, svoj narod, svoj ponos, svoju čast. I znaj, „oni tamo“ žele da poklekneš, da posustaneš. Oni se tvoje hrabrosti boje. A u njoj je tvoj spas. Zato nikada, ni zbog koga, boreći se za istinu, nemoj šutiti.

Evo, lete časovi, dani, mjeseci. Čini se kao da smo od juče započeli neku zajedničku misao i htjeli je sprovesti u djelo. A već smo na kraju puta. Sada je pravo vrijeme da damo sve od sebe. Kao nikada prije moramo pokazati snagu i toleranciju koja vlada među nama. Braćo i sestre, pa mi nismo bilo kakva omladina, mi smo omladina koja nikada nije šutila, omladina koja nikada nije posustala, omladina koja ne zna za spletke, za pokvarene misli i zahrđale namjere. Zapamtite, mi smo djeca onih koji su se za pravdu borili. Zar da budemo od onih koji su pravdi leđa okrenuli? Ne, to nikada nećemo biti. Znate, usnila sam čudan san. Hodila sam pločama od mermera. Bosa. Bijela odora mi je prekrivala vrhove stopala, i polagahno padala na šake. U ruci sam držala ibrik sa vodom. U daljini sam vidjela bajrak, bajrak pobjede, bajrak dostojanstva. Vio se iznad ljudi koji su dozivali Allaha. Vidjela sam meni poznata lica, braće i sestara, našeg lidera Muamera Zukorlića, lica naših porodica. Svi su bili veseli, svi su bili sretni. Polivala sam vodu iz ibrika na ruke i uzimala abdest. Obavila sam namaz i vratila se na isto mjesto sa kog sam gledala bajrak. Nebo je bilo vedrije nego ikad, a sunce sjajnije nego inače. Voljela sam gledati u to sunce, u ozarena lica svih onih ljudi koje volim. I čula sam glas, glas kao svijetlo, glas kao snagu. Otvorila sam oči i ugledala plafon svoje sobe. Zaista sam usnila čudan san. Gospodaru, Tebi skrušenu dovu upućujem, da nas sačuvaš od svega lošeg i svih loših koji bi nas istima učinili. Nije pobjeda napisana na papiru, nije pobjeda napisana iza nekog bajraka, pobjeda je kad pobjediš sebe samog, kad staneš pravedan i čist pred svog Gospodara, i kad se nemaš čega zastidjeti. Ja ne govorim o moralu, ja ne govorim o dostojanstvu, ja svoje oči i svoje lice sklanjam da ga ne vide mnogi, jer zna se ko o istom sudi. Ali ja sam na putu koji su mi u amanet ostavili moji preci; ja sam na putu koji vodi istini, koji bježi od zablude; ja sam na putu koji je za sve nas jednak, ako ne odaberemo pogrešno raskršće. Izbor je samo naš. Od naših izbora zavisi naša budućnost, zavisi naša snaga i naša volja kojom ćemo graditi tu budućnost. Budimo spremni nekada i rizikovati. I, budimo uporni. Ne dozvolimo da iko promjeni naše zamisli. Ja znam da je ovo omladina koja se ne mjenja, koja ne odustaje, koja se smije i saburi i kada joj je najteže. Ja znam da smo mi ti u čijim rukama su iskre istine koje treba da se rasplinu. Još mi je draže kada sve to kažem, a znam da iza nas stoje oni koji nas podržavaju, naši roditelji, naši profesori i drugi učeni ljudi koji nam čuvaju leđa. Znate, proći će sve ovo. I onda kada se okrenemo, i iza sebe pogledamo, bićemo ponosni što smo mi ti koji su naslijedili amanet, koji su ga sačuvali i narednim generacijama prenijeli. I mi ćemo biti roditelji, očevi i majke, i mi ćemo imati djecu i pričati im o pobjedi pravih vrijednosti. Ne dozvolimo onda da nam buduće generacije cvile pokraj tih istih vrijednosti, gledajući kako ih drugi urušavaju. Budimo istrajni. Jednostavno, budimo mi. Znam da je to dovoljno.

Još koji red pišem da bude istina, da bude opomena. Ovo je opomena za sve one koji sanjaju kao ja. Pišem opomenu kao san. Kao san iskrenu, čistu, lijepu i samo našu. Ovo je opomena za one koji bi posustali, koji bi se uplašili, koji bi poklekli. Nikada opomenu nemojte doživljavati kao negaciju ili kritiku. Opomena je znak da još uvijek ima onih koji ne žele šutjeti. Da još ima onih koji žele govoriti.

Nemojte nikada, ali nikada, zašutjeti.

Autor: