Posebno značajno mjesto u vlasti pripadalo je turskom plemenu Seldžuka koji su priznavali vrhovnu vlast halife u Bagdadu i pripadali su sunitskom islamu. Ali su zapravo oni bili istinski upravnici bagdadskog dvora. U početku su Seldžuci bili namjesnici Gaznevija u Horasanu (sjeveroistočna oblast današnjeg Irana), da bi kasnije podigli bunu i osamostalili se u vlasti.[1] Ovo pleme je ubrzo pojačalo svoj utjecaj i za kratko vrijeme proširilo svoju vlast i na oblasti Male Azije (Anadolije) na uštrb Vizantiske imperije. Među njima se posebno isticala porodica Zenkija.[2] Imadudin Zenki je bio namjesnik iračkog grada Mosula. On je prvi vladar koji je na organizovan način uspio suprotstaviti se krstašima i na tom polju postići značajnije rezultate. „Imadudin Zenki, mosulski vladar, prvi je emir[3]koji je na opasnost krstaških pohoda gledao kao na pljačku i otimačinu. Imao je sposobnost analitičkog pristupa problemima.
Pogledom je prelazio okolne arapske državice čije se uništenje očekivalo iz dana u dan. To je bilo stanje nazatka i poniženja koje je te državice činilo lakim plijenom.Odlučio je ujediniti sve emirate, milom ili silom. Mosul je pripojio najvećem zaljevskom mjestu. Zatim je prešao Eufrat i uspostavio kontrolu nad Halebom i okolnim mjestima. Umirila ga je snaga ujedinjenja. Nije započeo borbu dok nije postigao napredak u infrastrukturi i cjelokupnom razvoju države. Oživio je poljoprivredu i osigurao puteve. Prokopao je kanale i utabao puteve ekonomskog napretka.”[4] Nakon Imadudinove smrti, njegova oblast je podijeljena između njegovih sinova, Sejfudina, na istoku, sa sjedištem u Mosulu i Nurudina na zapadu, ali ubrzo Sejfudin umire i istinsku vlast u oblasti današnje Sirije, Jordana i Iraka preuzima Nurudin, u čijoj službi su radili Nedžmudin Ejub, Salahudinov otac, Esedudin Širkuh, Salahudinov amidža i Salahudin.
Ovo je opća slika islamskog carstva u XI vijeku (V hidžretskom vijeku) koja ukazuje na slabost, razjedinjenost, rivalstvo i anarhiju koji su ispunjavali svaku poru i svaki segment života; društvenog, političkog, nacionalnog, vjersko-ideološkog. U takvom stanju pokrenuti su krstaški ratovi i u takvom svijetu rođen je i stasavao Salahudin Ejubi.
Krstaški ratovi i napad na islamski istok
Nadolazeća krstaška pošast polako je počela puzati prema Istoku, bez valjanih logičkih razloga zbog čega to učiniti. To je nekompaktna i bučna masa ljudi koja je podlegla dezinformacijama. Povinovali su se onome što su čuli bez ikakve svijesti i razmišljanja. Inače, ove dezinformacije plasirali su najčešće svećenici. I to ne obični, već krem evropske crkve. Papa je pogledao svoju realnost i usporedio je sa stanjem u kojem je djelovao njegov prethodnik. Vidio je da su ljudi pod snažnim utjecajem prethodnog pape i da ga smatraju istinskim Mesihovim nasljednikom. Na svoje podanike gledao je sa osjećanjem i sažaljenjem. Bio je to Grgur VII. On je uredio sistem Crkve, odbacio sve elemente anarhije, svako pretjerivanje je proglasio grijehom i sveštenim krugovima ulio strah. Sve njihove greške iznosio je pred Vijećem. Nastojao je, u skladu svojih mogućnosti propagirati dozvoljeno i zabranjivati ono što je, inače, zabranjeno.
Kada je, nakon njega, došao papa Urban II pronašao je veliku i široku odjeću u kojoj se njegov stas morao smežurati i zgrčiti. Isposnici i monasi koji su ga okruživali, napadali su ga svim sredstvima koja bi im se ukazala. Nije im se mogao suprotstaviti snažnim riječima i oštrim odgovorom koje je posjedovao njegov prethodnik. A možda se bojao i nekih postupaka koji bi mu umanjili cijenu. Zbog toga je tragao za nečim čime će zaokupiti ljude, pokazati im da su njegovi pogledi visoki i ciljevi dalekosežni. Papa Grgur VII nije gledao sa zadovoljstvom na bizantinsku crkvu sa sjedištem u Konstantinopolju. Smatrao je veoma opasnom u sužavanju i slabljenju njegovog autoriteta i vlasti. Ali u tom pogledu nije mogao ništa učiniti, jer je ova crkva imala svoje sljedbenike, zakon i državu. Konstantinopolj je oslabio u borbama sa Seldžucima, vladarima Istoka. Porazili su ih i uzdrmali sjedište njihove vlasti. Bizantinski patrijarh je očekivao napad koji bi mu iz ruku preoteo vladarski prijestol. Kod njega se javila ideja da zatraži pomoć rimskog pape Urbana i da mu prizna kako je on jedini zaštitnik kršćanstva u Evropi i da će mu on dragovoljno pružiti ruku. Ovo je bila najveća prilika koja se ukazala ovom čovjeku koji je vješto iščekivao i vrebao slavu, zasjenjen slavom svog prethodnika.
Grgur VI je razmišljao o preporodu evropskih naroda. Svoj pogled nije usmjeravao dalje od međusobno zavađenih država i kneževa raznih feuda koji su manje-više samostalno upravljali, a čija međusobna mržnja je bila izrazita. Niko ih nije smatrao jedinstvenim jer je bilo jesno i očigledno njihovo nejedinstvo koje je dosezalo do stepena da su vodili neprekidne ratove i borbe. Kod njega su dolazile delegacije i on je otklanjao i smanjivao razmirice i na neko vrijeme postizao jedinstvo. Njegovi učenici su gajili lijepo sjećanje prema njemu. Dok se Urbanu II pružila prilika da rivalskoj crkvi nametne svoje mišljenje i da svoju vlast proširi na grupe koje je sakupio iz različitih oblasti, da bi zaštitio Mesihov grob na Istoku. Ali i da bi ovladao zemljama i gradovima u njegovom okruženju. Doista je to bio dalek cilj i široka nada. Ali morao je učiniti prvi korak. Poslao je svoje izaslanike u različite pravce kako bi okovali slobodnu evropsku misao, a on je ostao u svojoj crkvi ne napuštajući je.
Godine 1095. papa Urban II se uputio u grad Klermon u Francuskoj gdje je predsjedavao skupom predstavnika svih evropskih država. Tom skupu prisustvovale su hiljade vojnika feudalnih vojski i brojnih oblasti. Održao je govor kojim je opčarao duše običnih ljudi i plemića. Kada je obični narod u pitanju, njihova srca je uzdrmao govoreći o tome kako muslimani omalovažavaju Mesihov grob. Govorio je da muslimani dovode životinje da mokre na Mesihov grob. Da su prisutni posjedovali i minimum svijesti znali bi da muslimani vjeruju kako Isa, a.s., nema grob, jer ga je Allah uzdigao Sebi i nije razapet. Kako će omalovažavati nešto za što smatraju da ne postoji. Pretjerao je u raspaljivanju vjerskih osjećanja pa je prenosio i priče o zločinima i gadostima koje su, navodno, muslimani vršili nad hodočasnicima koji su namjeravali hodočastiti Jerusalem. Možda su se i dogodile neke stvari koje su teško pale hodočasnicima, ali nije postojalo opće raspoloženje koje je pozivalo na zločin protiv hodočasnika. Ono što se dešavalo bile su rijetkosti koje su činili razbojnici u svakom mjestu. Ovakvi ljudi se nisu suzdržavali i od napada na hadžije koji su obilazili Allahovu kuću u Mekki zbog novca i robe koje su nosili. Te dezinformacije su rasplamsavale fanatizam masa. Papi je pošlo za rukom sprovesti ovog gnjeva i ogorčenosti. Primijetio je sposobnost jednog svog pomoćnika da održi zapaljive govore. Bio je to monah Petar. Zbog toga ga je podsticao na održavanje zapaljivih govora u svakoj situaciji u kojem bi mu se pružila prilika.
Feudi su se raspitivali za svoje lične interese i pleli mrežu nade o zaposjedanju kneževina i oblasti. Papa je njima govorio ono što je podgrijavalo njihovu nadu. Rekao im je: Ova ratna ekspedicija na Istok nije samo radi zauzimanja jednog grada, već radi zauzimanja cjelokupne Azije sa svim bogatstvima i nebrojnim riznicama. Iako je Jerusalem mjesto Hristovog groba, mi se nećemo zaustaviti tu. Pružit ćemo se prema islamskim kraljevima i zaći u prebivališta tih nevjernika. Jer njihova prebivališta pripadaju vama, a ne nevjernicima (muslimanima). U tim zemljama, kako kaže Biblija, teče med i mlijeko.
Ono što priznaju i zapadnjački autori je da je vjerski duh u evropskim zemljama bio veoma slab, tako da Evropljani nisu mogli biti podstaknuti na borbu samo radi oslobođenja Hristovog groba. I običan narod i plemići su utonuli u poroke. Činili su i grijehe koje kršćanstvo zabranjuje. Papa im je obećao opraštanje svih grijeha. Ubici, lopovu, bludniku, lažnom svjedoku, razbojniku… svima njima će biti oprošteni svi grijesi kada krenu prema Svetoj zemlji. Bit će čist od svakog grijeha.
Pad Kudsa značio je pravu katastrofu. U njemu se dogodio stravičan i barbarski pokolj kojem nema sličnog u povijesti.Prenosimo samo ono što su govorili i zapadnjački historičari, ono što je u tom pogledu kazao francuski historičar Mišo [5]: Pokolj je veoma brzo uzeo opće razmjere. Muslimani su ubijani na putevima i u kućama. Poraženi u Jerusalem nisu imali utočišta. Neki koji su se pobjegli od ubistva, bacili su se sa gradskih zidina. Drugi su išli za grupama i skrivali se u dvorce i kule, a posebno u džamije, ali se nisu spasili pokolja krstaša koji su upali u džamije obračunavajući se sa golorukim izbjeglicama. Ušli su pješadija i konjanici. U toj strašnoj galami i vrevi čuješ samo uzdahe i vriske smrti. Dakle, krstaši su gazili po gomilama leševa kako bi uhvatili one koji pokušavaju pobjeći.
Rejmond Dadžil, očevidac masakra je ispričao: Konji su do koljena plivali u krvi i povezani su u džamiji. Svi koji su nekim slučajem pošteđeni klanja su željeli sebe otkupiti imetkom koji su posjedovali, ali su ih krstaši poslije pobili. Prisilili su ih da skoče sa vrhova kula. Ispod kubadi i iz jama su izvodili ljude i klali ih bacajući tijela na već formiranu gomilu ranije zaklanih. Tijela nisu bila nagomilana samo u dvorcima, džamijama i na ulicama, već i na najskrovitijim i najzabačenijim mjestima. Masakr se završio nakon nedjelju dana.
Historičari su jedinstvenog stava da je broj ubijenih u ovom masakru sedamdeset hiljada. Preostalim muslimanima naređeno je da ukopaju unakažena tijela svoje braće i prijatelja. Oni su to radili plačući, a sa njima je uvijek bio neko ko je tražio plijen i vrijedne stvari na tijelima ubijenih.
Ako ostavimo one što su ubijeni u Mesdžidul-Aksi do onoga što je iz nje opljačkano, prenijet ćemo riječi Ibn Esira: Franci su u Mesdžidul-Aksi ubili više od sedamdeset hiljada ljudi. Među njima je veliki broj poznatih imama, učenjaka i pobožnjaka koji su ostavili svoje domove kako bi bili u blizini ovog časnog hrama. Iz džamije na stijeni su uzeli više od četrdeset srebrnih svjetiljki. Svaka svjetiljka koštala je 3.900 dirhema. Uzeli su i srebrnu peć vrijednu četrdeset ratla.[6] Opljačkali su 150 malih svjetiljki i više od dvadeset zlatnih svjetiljki. Zarobili su plijen koji se ne može izbrojati.
Brojne knjige detaljno govore o ovom masakru.
Izvor: IslamBosna.ba
[1] R. es-Sedžani, Qisatu al-Hurubi as-salibijjah, Muessesetul-ikre, Kairo, 2008. str. 26.
[2] Turska porodica koja je vladala Mosulom i dala dva atabega Imadudina (1127-1146) i njegovog sina Nurudina (1146-)
[3] Knez, grof.
[4] R. el-Bejjumi, Salahuddin Ejubi, vitez islama, EL-Kelimeh, Novi Pazar, 2009, str. 28-29.
[5] Preneseno iz prijevoda Ahmeda Ahmeda Bedvija.
[6] Mjera za težinu, 1 ratl=3,202 kg. (op.prev.)
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
