Erdoan, es-Sisi i licemjerje Zapada

Pogrebna atmosfera se spustila nad zapadnim metropolama objavom rezultata turskih parlamentarnih izbora, koji su naširoko opisani u evropskim i američkim medijima kao ‘šok’ i ‘crni dani za Tursku’. Oni su nagovještavali vrlo sumornu sliku, dok je rijeka izvještaja, uvodnika i kolumni opozicionih ličnosti upozoravala na ‘povratak autokratije i despotizma’ i proglašavajući ishod kao prijetnju ‘opstanku demokratije’ u zemlji.

U takvim zlokobnim i tamnim analizama nedostajala je činjenica da je Erdoan prihvatio rezultate izbora iz juna, koji su umanjili zastupljenost njegove stranke u parlamentu, i da je tražio da se formira vlada nacionalnog jedinstva. Njegovi prijedlozi su čvrsto odbijeni od opozicije, a on je nakon toga pozvao na prijevremene izbore u skladu sa turskim ustavom.
Svi ovi koji su puni gnjeva i prijezira prema novom ‘osmanskom sultanu’ nisu primijetili da je turski predsjednik okružen prstenom polovičnih i potpunih despota sa svake strane, u Jordanu i zaljevskim kraljevinama, kao i u Iraku i Siriji. U međuvremenu, samo malo dalje u istom susjedstvu, vlada vojni general, koji je, samo prije dvije godine, preuzeo vlast krvavim pučem nakon što je kidnapovao demokratski izabranog predsjednika zemlje i bacio ga u zatvor. Njegovi tenkovi su slomili volju naroda zajedno sa lobanjama i tijelima stotina mirnih demonstranata, mladih i starih, muških i ženskih, u jednom od najgorih zločina savremene historije.

Ipak, ovaj isti vladar, koji predsjedava jednim od najzaostalijih tiranskih režima na planeti, je dočekan otvorenih ruku u zapadnim metropolama, u Parizu kao i u Berlinu. Danas, njegov domaćin je David Cameron u 10 Downing ulici.

Ipak, ovaj isti vladar, koji predsjedava jednim od najzaostalijih tiranskih režima na planeti, je dočekan širom otvorenih ruku u zapadnim metropolama, u Parizu kao i u Berlinu. Danas je njegov domaćin David Cameron u ulici 10 Downing.
Poruka koja je poslata narodu regije je glasna i jasna: iako je demokratiju skrojio prema našim potrebama i kako nam se sviđa, ili što je diktator, omražen kako samo on može biti. Mi ćemo začepiti naše nosove i rukovati se sa vulgarnim razbojnikom. Pozvat ćemo našu bandu unajmljenih apologeta- ‘stručnjaka’, ‘komentatora’ i ‘analitičara’ da izmisle seriju opravdanja i izgovora za njegovo odvratno ponašanje, od mitskog ekonomskog razvoja i reforme do političke lukavosti, i ukoliko sve ostalo ne uspije, posegnut ćemo za Kessinger- Albright rječnikom i ubaciti poneki ‘politički realizam’.

Ironično, dok je preko 85 posto građana sa pravom glasa učestvovalo na turskim izborima, otprilike isti postotak Egipćana je izabrao da se kolektivno suzdrži od učestvovanja u nedavnim haotičnim egipatskim parlamentarnim izborima. Na ovaj način su negirali feldmaršala, a njegove pristalice u Washingtonu i Londonu su morale pa prikriju sramnu činjenicu.
Dok je Erdoan ocrnjen i ukoren, crveni tepih se odmotao za es-Sisija. Ipak, je jedan od njih je izveo svoju zemlju na put demokratije nakon pet vojnih udara i decenija apsolutne vladavine vojske, dok je drugi brutalno zaustavio eksperiment njegovog naroda u postizanju demokratije.

Implicitna, u pokrivanju turskih izbora, je pretpostavka da su oni koji su glasali za AKP impulsivna iracionalna rulja koja je prevarena Erdoanovim ‘širenjem straha’ i ‘nacionalističkom propagandom’. On je, više puta su nam ponovili, izazvao fobiju od ekonomske nestabilnosti i nesigurnosti. To ispada kao da Turska nema pravo da se boji za svoje ekonomske interese ili svoju sigurnost, dok kriza kuca na njihove granice, posredno i neposredno, iz Sirije, Iraka, Jemena ili Libije, dok su ugostili preko dva miliona sirijskih izbjeglica, a u isto vrijeme Evropa i SAD ne žele da prime čak ni četvrtinu tog broja.
Milioni koji su učestvovali na izborima su napravili svjesne informisane izbore, dajući svoj glas onima za koje vjeruju da najbolje predstavljaju njihove interese i odgovaraju njihovim legitimnih strahovima (kao što to rade birači u svakoj demokratiji širom svijeta).

Ovdje, kao i u većini izvještaja i komentara o Bliskom istoku, većina zapadnih novinara i analitičara je dokazala da ne mogu sagledati stanje izvan granica uobičajenih priča, ili preći preko ideoloških i kulturnih prepreka da bi shvatili stvarnost na terenu i smisao djelovanja običnih muškaraca i žena ili njihove motive.
Oni prikazuju simptome onoga što se može opisati kao evrocentrizam, egocentrizam ili orijentalizam. Spoljni posmatrač iz kolonijalnih vremena, misionar, putnik, ili kolonijalni funkcioner, je preuzeo novi savremeni oblik: stručnjak, komentator, ili dopisnik koji je poslat iz stare metropole na periferiju carevine. Ali struktura diskursa i njen sadržaj ostaju u velikoj mjeri nepromijenjeni, a njihove kodirane poruke se stalno reproduciraju u novim oblicima.

Vrlo malo osoba u regiji još uvijek uzima za ozbiljno retoriku Zapada o demokratiji. Nakon invazije i rušenja Iraka, naoružana obećanjima o demokratizaciji i emancipaciji, ona je instalirala niz sektaških despota. Umjesto slatkog mirisa slobode, Bagdad je utonuo u smrad smrti i dim građanskog rata i terorizma. A Obama više i ne pjeva u slavu uzvišene Januarske revolucije, niti više želi da je opozicionar na Tahrir trgu. Revolucionari truhnu u srednjevjekovnim tamnicama dok se njihov tamničar zabavlja po zapadnim metropolama. I umjesto da se uperi prst u prave tirane širom Bliskog istoka i da se pozovu na odgovornost, jedini demokratski izabran predsjednik u regiji (uz izuzetak Tunisa u Sjevernoj Africi) se našao na udaru kritika i demonizacije.
Dakle, mali savjet zapadnim političarima i vojnim komentatorima i ‘stručnjacima’: vjerujte, kada je u pitanju demokratija u regiji, najbolje vam je da šutite.

Napisala: Sumeja Ganuši

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Erdoan, es-Sisi i licemjerje Zapada