Prkos je izraz djetetove frustracije i ono ga koristi kad mu je ono za što se bori jako važno. Otpor je uvijek odraz potrebe da se nešto promijeni u uhodanu redu.
Vaš mališan baš ne želi navući čarape, a vaša je djevojčica “čvrsto odlučila” da danas ne ide u školu. Nakon što iscrpite cijeli spektar molbi, prijetnji i ucjena, često ste već na početku radnog dana tako iscrpljeni da se jedva pokrenete. A naši najdraži i dalje ustraju na svom. To je čin otpora koji neki stručnjaci pripisuju nižoj emocionalnoj inteligenciji. Točnije, riječ je o sklopu sposobnosti (samorazumijevanja, samokontrole, samouvjerenosti, empatije…) koje nisu suprotne nego komplementarne racionalnoj inteligenciji. Stručnjakinja za osjetljivu djecu Maureen Healy tvrdi međutim da otpor češće pružaju upravo emotivno inteligentnija djeca i da je on odraz unutarnjih procesa. Takva djeca, tvrdi ona, zapravo slušaju svoju “unutarnju mudrost” i umjesto da se pridruže drugoj djeci koja bespogovorno i poslušno ispunjavaju svoje obveze, oni poručuju da takvo ponašanje “njima nije u redu”.
Treba hrabrosti da se istupi i pokaže kako se osjećaju. Slično misli i magistra psihologije i praktičarka teorije igrom Tea Knežević. – Prkosno reagiranje djeteta znak je njegova otpora. Tako dijete pokušava držati određenu dozu kontrole nad situacijom pa stoga ne želi popustiti. Prkos je izraz djetetove frustracije i ono ga koristi kada mu je nešto za što se bori jako važno.
Odrasla osoba tada može verbalizirati razumijevanje djeteta tako da mu kaže da zna da mu je to baš jako, jako važno i tek tada, kad se dijete smiri, onda mu mirnim ali jasnim i odlučnim glasom treba postaviti granicu.
Opor je uvijek odraz potrebe, ističe Healy, da se nešto promijeni u uhodanu redu i bez toga ne bi bilo promjena ni velikana poput Majke Terezije, ali ona je ipak bila odrasla kad je počela mijenjati svijet. A prvi korak u pomoći našem inatljivcu treba biti, slažu se stručnjaci, razumijevanje. A ono počinje s razgovorom u kojem bi vam dijete moglo otkriti što ga zaista muči i zajedno razmotrite neka moguća rješenja. Najvažnije je, napominje Healy, ne gubiti strpljenje.
Prkosno dijete je izazov i čini se teško za svladati, no istina je da je često takvo jer se smatra neshvaćenim. Njih na takvo ponašanje potiče unutarnji impuls, a nemaju razvijene vještine da drukčije pokažu kako se ne slažu s onim što se od njih traži. Zato su tu roditelji i druge bliske osobe da mu pomognu razviti te vještine i pokazati mu da se može i bez nedopustivih i neprimjerenih prkosnih gesta (bacanje stvari, lupanje vratima…). Najbolji je način da ste tu za njega, da vam u tom trenutku može reći kako se osjeća. Naravno, da nisu sve situacije pogodne za pregovore, na primjer, odlazak zubaru može se odgoditi, ali ne i izbjeći, baš kao i pranje zuba. Tada duboko udahnite i slijedite savjet psihologinje Knežević:
– Kako biste potaknuli dijete da promijeni svoju reakciju, važno je smanjiti pritisak na dijete i na neki način mu pomoći da se opusti. Treba normalizirati situaciju i ne ulaziti u borbu moći s djetetom jer se nakon borbe moći najčešće obje strane osjećaju loše. Tek kada se smiri i opusti, dijete će moći odabrati drukčije se ponašati.
Prvi korak u pomaganju malom inatljivcu je razumijevanje
Prkosno dijete izazov je i čini se teško za odgoj, ali istina je da je često takvo zato što se osjeća neshvaćenim. Njih na takvo ponašanje potiče unutarnji impuls, a nemaju razvijene vještine da drukčije pokažu da se ne slažu s onim što se od njih traži ili očekuje.
Tek kad se smiri, dijete se može početi drukčije ponašati
Roditeljsko je strpljenje ključno da bi se smirilo prkosno dijete bez previše natezanja. Ako mu se otvoreno suprotstavite, pozivajući se na roditeljski autoritet, dovest ćete se u borbu moći u kojoj obje strane gube. Tek kad se mališan smiri, porazgovarajte o granicama.
Izvor: 24sata.hr
