Svijet – Reporter Al Jazeere Ivan Čorkalo donosi priču o izbjeglim Sirijcima koji su spas našli u turskom gradu Diyarbakitu.
Reporter Al Jazeere Ivan Čorkalo donosi priču o izbjeglim Sirijcima koji su spas pronašli u turskom gradu Diyarbakitu.
Pikulanje je igra već pomalo zaboravljena. Dok se njihovi vršnjaci u zapadnom svijetu igraju pametnim uređajima, maleni, gotovo bosonogi Sirijci igraju se s onim što jedino imaju.
Ipak, osmijeh na licima odaje dojam kao da im ništa ne nedostaje. U školu ne idu jer ne govore turski i ne pišu latinicu.
Ovdje srećemo i Zeinu Korkmaz, izbjeglicu iz Halepa. Odvela nas je do svoje kuće. U Diyarbakir je s obitelji stigla prije pet mjeseci. Kronični je bolesnik.
“Boli me želudac, imam problema, ne mogu ništa jesti. Bila sam u bolnici 100-tinjak kilometara od grada. Dali su mi recept za lijekove, ali nisam imala novca. Izašla sam na ulicu i morala prositi i tako sam skupila novac da mogu kupiti lijek”, kaže Zeina.
Jedva izvukli živu glavu
Iako teško žive, zahvalni su turskoj vladi što im je otvorila vrata. U Halepu su jedva izvukli živu glavu. Najstariji sin nestao je u borbi, a izgubili su i dvije kćeri.
“Bombardirali su grad, bombe su pale na našu kuću i moje dvije male djevojčice su poginule”, svjedoči Cuma Korkmaz.
Sličnu sudbinu dijele i ostale sirijske izbjeglice.
“Ovo je jedna od najsiromašnijih četvrti u Diyarbakiru. Uz lokalno kurdsko stanovništvo, ovdje se smjestilo 50-ak sirijskih obitelji koje su izbjegle iz svoje zemlje, ukupno 800-tinjak ljudi. No, oni uglavnom žive odvojeni od zajednice, sa svojim izbjegličkim problemima”, izvještava Ivan Čorkalo.
Posla nema, a djeca se šalju na ulicu kako bi zaradila ili isprosila pokoju liru.
Slična je situacija i u jednoj drugoj obitelji. Njih 15, od čega desetero djece, smjestilo se u dvije sobe.
Za njih dovoljno, ali samo jer su se uspjeli izvući iz pakla rata.
U rodnom gradu dvostruka prijetnja
“Turska vlada nam nije ništa pomogla, ni lokalna vlast. Sami se snalazimo kako znamo i umijemo. Ni od koga nismo dobili nikakvu pomoć”, kaže Cahide, također izbjeglica iz Halepa.
U Siriji su, kažu, također živjeli skromno, ali neusporedivo bolje nego sad.
Povratku se nadaju, ali ne vjeruju da će se to brzo dogoditi jer u rodnom gradu imaju dvostruku prijetnju.
“ISIL je puno veća prijetnja, oni su nas izravno napali. Ali i Assadov režim isto tako ulijeva strah u kosti. I njih smatramo odgovornim za izbijanje rata i sve strahote koje su se dogodile”, kaže Sulejman.
A sve će te strahote odraslima zauvijek ostati urezane u pamćenje, no ne i djeci koja bi u Turskoj mogla dobiti priliku da počnu neki novi, bolji život.
Izvor: Al Jazeera
Briga Erdogana zbog izbeglih Kurda, u delovima Turske pod Kurdskom većinom. Ne verujem da se posebno štreca ni što su deca sirijske izbeglice mizerno plaćena fizička radna snaga, ni što stare i bolesne izbeglice su prinuđene da prose za lekove. On ima važnija posla. Lakše mu je zavirivati u tuđa dvorišta, nego pogledati oko sebe. Bolji je gost nego domaćin. Itekako brine za Palestince, demonstrirajući i humanost na delu, a za sirijske izbeglice taj osećaj nema. Nije dovoljno Erdogane samo podići rampu. Treba i pružiti ruku, punu praznoj.
Kako bi mi srce bilo puno da se taj ogromni turski ekonomski uspon moze primjetiti i na planu prijema izbjeglica iz susjedne ratom zahvacena zemlje. To bi istinski pokazalo velicinu turske a ne tamo neke grandiozne i sasvim nepotrebne gradevine. Al to je ipak stvar kulture, papak kad hoce da se pokaze on pravi najvecu kucu na selu a pametan covjek svoj imetak pokazuje kroz pomaganje bliznjeg svog.