Okean dobrote bošnjačke

Nedavno, sredinom aprila, Bosnu sam pohodio. Vozeći se iz Fojnice prema Sarajevu bio sam šahid, bio sam svjedok neobičnog primjera dobrote bošnjačke, što je i sebet nastanku ovog zapisa. 

Naime, dok sam u nekakve ćahete, u nekakve papire gledao, auto u kojem sam sjedio počeo je naglo usporavati i skretati na nekakav sporedni put, koji je vodio prema jednoj kući. Pogledah u Abdulaha, koji je upravljao autom, ali on ništa ne prozbori, nego nastavi sporo voziti prema kući koja se nalazila samo pedesetak metara od puta. Ispred kuće bila je bahča sa vrtom u kojem je nekoliko osoba sijalo krompire. Auto se zaustavi taman naspram muškarca koji je u rukama imao poveću kantu. Abdulah spušti staklo na mojim vratima i obrati se onome muškarcu:

– Je li ovo kuća Joza i Mata Pravdića?

– Jes’, – odgovori muškarac.

– Gje je Mate? – upita Abdulah.
– On je u Austriji, – uzvrati muškarac.
– A gdje je Jozo? – ponovo upita Abdulah.
U tome ovaj muškarac priđe autu i nasloni se na prozorski okvir, samo 20-30 centimetara od mene.
– Ja sam Jozo, Josip, odgovori malo zadihano a očito iznenađen susretom sa nepoznatim insanima.
– Ahhhaaa, jeste li ti i Mate onog 26. januara 1993. god. bili zarobljeni gore u Gustome Grabu?
– Jesmo, odgovori Josip a oči mu se, namah, neobično proširiše.
– Ja sam vas zarobio, na to će, jekten smireno i hladnokrvno, Abdulah.
Vas se naježih čuvši ovo. Gledam u Josipa kojem, u djeliću sekunde blijedilo prekri lice.
– Štaaaa kaaaažeš? – jedva izusti Josip
– Ja sam vas zarobio, potpuno mirno ponovi Abdulah.
– Aaaaa, majko milaaaa, sad sam te po glasu prepozn'o, uzvrati Josip.
– Je li bilo u redu tada sa moje strane? – upita Abdulah.

– Kako da nije, brate mili. Ti si nam živote spasio, jer toga dana nije bilo zarobljenika ni kod vaših ni kod naših… Svako drugi bi samo pucao i ubio nas…, u dahu izgovori Josip, nastavljajući: Molim vas, hajde sjedite da kafu popijemo, paaaa…, ovo je…

– Svratit ću drugom prilikom, jer sad hitamo… uzvrati Abdulah dok je Josip i dalje uporno insistirao na tome da nas, tu u bahči njegovoj, kahvom počasti.
Podobro odmakosmo. U tome se i ja od iznenađenja povratih. 
Jer, odista je neobično biti šahidom, biti svjedokom ovakvog neobičnog susreta. Susreta, kad se jedan istinski bošnjački gazija, jedan od pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, jedan istinski brantilj Bosne i Hercegovine susretne sa jednim od napadača i rušitelja te iste Bosne i Hercegovine. Susretnu se, ali ne na sudu i suđenju nego nigdje drugo do ispred kuće onoga koji je pokušao Bosnu rušiti, a sad u Bosni i dalje živi. Susretnu se a bivši rušitelj Bosne, pun neizmjerne zahvalnosti prema gaziji bošnjačkom, pa bi na svaki način da gaziju bošnjačkog kahvom počasti.

Odmakosmo podobro dok se ja od iznenađenja povratih.
– Je li ovo, Abdulahu, po nekakvom filmskom scenariju ili… šta je ovo? – upitah.
Abdulah se samo blago osmjehnu. Po čehri njegovoj zaključih da mu nije nijjet da bilo šta govori o onome čemu sam je šahid, čemu sam ja svjedok bio. Znajući da Abdulah nikad i nigdje ne priča o svojem gaziluku, o svojem učešću u odbrani Bosne i Bošnjaka od srpsko-crnogorsko-hrvatske agresije, ponovo ga upitah, hoću rijet, zamolih ga da mi bar nešta ispriča u vezi sa ovim čemu sam, malo prije, šahid, svjedok bio.

– Tog 26. januara 1993. god. ovdje iznad Kaćuna bio je strahotan ogroš, strahotan boj sa pripadnicima HVO-a. Probili smo njihove linije oslobođajući tako veliku teritoriju… Međutim, nevjerovatno nevrijeme, neprestani snijeg, mećava, orkanski ledeni vjetar… nisu prestajali desetine sahata. To je dovelo i do prekida u komunikaciji sa našom komandom. Istovremeno traje granatiranje po našim položajima i neprestana rafalna pucnjava, kojoj smo bili izloženi. Naš zadatak je bio ići i samo ići naprijed, osloboditi što više teritorije… U takvim prilikama nedaleko ispred sebe vidio sam dvije insanske siluete iza jednog drveta. Huk vjetra i pucnjava omogućili su mi da im priđem neopaženo. Na moj poziv da se predaju bacili su oružje i ostali skamenjeni, zabezeknuti… Nisam imao srca da pucam u njih jer je jedan od njih bio momak od nepunih dvadesetak godina. Povezao sam im ruke na leđa i našao načina da ih dovedem do naše komande i tamo ih ostavim kao zarobljenike.

– Ammmaaaa, šta te navede na to, da jednog od njih sad, nakon dvedeset i jednu godinu posjetiš i to pred kućom njegovom? – prekidam Abdulaha u muhabetu njegovu.

– Ehhhh, veliko je ovo. Veliko je kad oni ‘vako, bez suda i kadija, kažu i priznaju da im je insan bošnjački, insan muslimanski život oprostio. Veliko je to kad i oni, ovako brk u brk, priznaju da insan bošnjački, insan muslimanski dušu ima, kad oni…, polahko i tiho izgovori Abdulah.

Ušuće Abdulah. Ušućeh i ja. 

Nastavit će se, inšAllah

Autor: Ferid Šantić