Amsterdam: Mali odziv na antiislamski protest

1
22

Amsterdam: Mali odziv na antiislamski protest

Protestu grupe poznate kao Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) prisustvovalo je pedesetak ljudi.

U Amsterdamu je danas održan protest krajnje desničarskog, antimuslimanskog i antimigrantskog pokreta kojem se odazvao znatno manji broj nego što je najavljivano.

Protestu grupe poznate kao Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) prisustvovalo je pedesetak ljudi.
Učesnici protesta marširali su ulicama Amsterdama pod policijskom pratnjom, noseći rasističke zastave.

Istovremeno je održan i kontraprotest u organizaciji Antifaštističke akcije (AFA), koja je pokušala spriječiti marš PEGIDA-inih pristalica, što je rezultiralo hapšenjem trojice njihovih članova, saopštila je policija.

Pripadnici antiislamskog pokreta PEGIDA u subotu su u holandskom gradu Enschedeu na mjestu gdje se planira graditi džamija postavili 23 križa.

(trt.net.tr)


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Amsterdam: Mali odziv na antiislamski protest


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Ovo je pričao Milan D., kako je u jesen 1991. godine, kad je rat već uvelike bio u jeku, vozio na stražu Svetu M. Bilo je to u selu Veljun, gdje je u to vrijeme bila glavna komanda krajiške TO za opštinu Slunj, na čijem čelu (komande) je bio Miljan Strunjaš. Dakle, predveče jednog jesenjeg dana pomenute godine Milan D. (koji je tad bio u dobi od oko 20 godina) se vraćao iz sela Lapovac kući službenim “fićom” svoga brata, sa registarskim oznakama grada Bihaća, jer je njegov stariji brat prije rata radio negdje u Bosni, da li u Cazinu, Kladuši, ne znam, a to nije ni važno. “Fićo” je, naravno, bio star a uz to i sav raštelovan, a i prednje sedište za suvozača bilo je uklonjeno iz nekog razloga, pa ko se hteo voziti, mogao je samo na zadnjem sedištu. Vraćajući se cestom svojoj kući, pričao je, i prolazeći pored kuće nekog Pere D., starca od nekih 75-80 godina (koji je u aprilskom ratu 1941. godine bio zarobljen od Nemaca i deportovan u neki logor u Austriji, baš kao i neki Đed Krst koga sam pomalo poznavao), ugleda ispred njegove kuće starog Peru kako razgovara sa Svetom M. (koga su zvali Šumar kao i njegovog mlađeg brata Ljubana, ne znam zašto, možda što su im kuće u šumama Marić-kose pored ceste za selo Šlivnjak), čovekom u godinama koje nisu bile za položaj, ali je kao stražar još mogao poslužiti, a straža je bila u nekakvoj zgradi ispod crkve na Cimiteru, koja je pre rata bila prodavnica u prizemlju, a na spratu stanovi, dok je u ratu poslužila za smeštaj straže i nekog interventnog voda, ali su gore u stanovima stanovale i neke izbeglice iz Karlovca kao npr. neka baba-Draga, koja je posle “Oluje” živela u Rumi i bila dobra sa našim “tetecom” tj. očevom tetkom, mada je baba-Draga – Bog joj dušu prostio – teško mogla sastaviti tri meseca na jednom mestu a da se ne posvađa sa susjedima, pa je tako i u Rumi menjala tri-četiri lokacije kao podstanar i nigde nije prošlo bez svađe, i u Rumi je umrla, čini mi se 2007. godine, ja sam još uvek živio u Rumi kad je ona umrla; inače nije se udavala kao ni naš “tetec” nego je imala u Rumi neku bratanicu udatu za Mađara. Nakon dolaska UNPROFOR-a u toj zgradi nije više bila straža nego se donji deo koristio za skladište humanitarne pomoći, inače svi su gore tu zgradu nazivali Dom (pa je tako postojao izraz “straža na Domu”). Sveto M. ili da kažem i ja Šumar bio je pripadnik te “straže na Domu” i tu je veče upravo išao na stražu, pešice – a nije mu nimalo bilo blizu – pa je tako, prolazeći pored kuće staroga Pere D. naišao na Peru i stao da s njim malo proćaska. Utom je, kao što rekoh, naišao Milan D. sa “fićom” pa, videći da Šumar ide na stražu, odlučio da ga poveze do Doma. A Šumar je, pričao je Milan, bio pod punom ratnom spremom: uniforma, puška, bombe, opasač, ranac na leđima… sve poneo kao pravi vojnik. Od kuće Pere D. do Doma i nije toliko daleko, par stotina metara, veći deo puta Šumar je već prevalio pešice, ali, pričao je Milan, nije mogao a da ga ne poveze barem tih par stotina metara onako umornoga od tolikog pešačenja pod tolikim teretom, a čovek je ipak već odavno prevalio pedesetu i korača prema šezdesetoj. Uz to mu je to usput, a i pozna čoveka. Dakle, zaustavi “fiću” i pozva ga da ga poveze do Doma, što je ovaj prihvatio i odmah nahrupio na otvorena vrata. Milan je hteo da ga upozori (a već je bio mrak) da nema sedišta napred, ali samo što je, veli, zaustio, onaj je već ležao izvaljen na podu od “fiće”, jer je jadnik brže pošao da sedne, a u mraku nije vidio da nema sedišta, pa kako se namestio da sedne u prazan prostor, tako su ga ranac, puška i sva sprema povukli unazad i već se valjao po podu. Milan pripoveda kako mu je došlo da pukne od smeha, ali se suzdržao, pa je rekao da nema sedišta i počeo čoveku da pomaže da se pridigne. Ali to nije išlo lako s obzirom na onoliku opremu na njemu. Milan veli kako se Šumar, onako zavaljen “isto kao zlatica kad se izvrne na leđa pa se koprlja”, možda još i ne shvatajući što ga to snađe, takođe upinjao iz sve snage da se digne, a priskočio i stari Pero D. Jedva ga, veli, nekako podigoše i sede na zadnje sedište. Srećom je, veli, Dom blizu, “pa kad sam ga doveza’ i istovarjo, ja sam se” veli “smija’ do kuće cijelim putem!” To je bilo u jesen 1991. godine. Sticajem okolnosti, četiri godine, kasnije, za vreme “Oluje”, našli su se na položaju kod sela Perjasice zajedno Svetin mlađi brat Ljuban i Periša, unuk onoga starca Pere D. Prvog dana “Oluje”, 4. avgusta, naši su održali svoj položaj, zahvaljujući i podršci topovske baterije koja se nalazila u selu Veljun a kojom je komandovao kapetan prve klase Dario Malić iz Malić Sela (u stvari, pola baterije, jer je druga polovina baterije bila upućena na dalmatinsko ratište, na Dinaru, zajedno sa samim kapetanom Malićem, koga je zamjenjivao pukovnik Veljko Bosanac; mi smo u Slunju tog prvog dana čuli kad bi se oglasili topovi iz Veljuna, koji su odgovarali na hrvatsku artiljerijsku i tenkovsku vatru). Međutim, kako kažu, više od pola topovske municije otišlo je za Dalmaciju a na Veljunu ostao manji deo koji je ispucan skoro u celosti prvog dana, tako da su naši na položajima između reka Korane i Mrežnice drugi dan ostali bez ikakve artiljerijske podrške mada su u selu Primišlje, u jaruzi ispod škole, bili smešteni protivavionski topovi koji nisu ni dejstvovali, a Hrvati nisu ni napadali avijacijom na području Slunja osim u jednom naletu kad su raketirali stambene zgrade u glavnoj slunjskoj ulici, ispod Doma zdravlja. Drugog dana položaji naših bili su na većem delu ovog ratišta probijeni. Među našim poginulim borcima bio je i Periša, unuk staroga Pere D. Bez jasne komande (upravo, kako kažu, stizale su na ratište zbunjujuće komande, i za povlačenje i za odbranu), dezorijentisani a i u želji da sklanjaju svoje porodice ispred hrvatske artiljerijske vatre koja je drugi dan postala jača i efikasnija, naši okrenu da beže u neredu kud se kome učinilo bliže i zgodnije. A ni HV nije nastupala u naročitom borbenom poretku tako da su neke njihove jedinice izbile napred ispred ostalih i više nije bilo linije fronta, pa su se naši provlačili pored njih i dolazilo je i dalje do puškaranja. Rečeni Ljuban M. tako, bežeći nekim puteljkom, nabasa iznenada na malu grupicu hrvatskih vojnika, mladih, možda tek regrutovanih, koji su valjda mislili da već nemaju za leđima nijednog srpskog vojnika, pa su bezbrižno držali puške na ramenima. Ljuban je bežao sa puškom u ruci i iznenada se pojavio njima sa leđa. Ne zna se ko se više zaprepastio i uplašio – da li on koji nije očekivao da su hrvatski vojnici dotle stigli, ili oni koji su sigurno mislili da su već svi “četnici” prebjegli preko Korane. Ipak, on se prvi snašao, jer je držao pušku u ruci, pa je uperio prema njima i repetirao uz reči da ga puste da prođe, a on zauzvrat neće pucati u njih. Iako bi i on sigurno stradao da je pucao, jer verovatno je okolo još bilo hrvatskih straža i na prvi pucanj bi doleteli, ipak bi uspio da smakne barem jednog od onih, i zato su mu, ne skidajući pušaka, napravili prolaz. Dok je oprezno prolazio mimo njih, držao je uperenu pušku prema njima, a kad je malo izmakao dao se u trk što ga noge nose (a teren je takav, brdovit i šumovit, da im je brzo izmakao iz vida; kako bilo da bilo, ne ispališe za njim ni jedan metak, možda i sami srećni kao i on što izvukoše žive glave). Danas su oba ova brata Šumari još uvek živi i vratili su se odavno iz izbeglištva, ali, kao i u većini slučajeva, njihovi mlađi nisu. Znam da sin jednoga od njih – ne znam koga, jer ove ljude lično ne poznajem – danas živi sa porodicom u Nemačkoj. A čini mi se da su i oni obojica jedan deo izbegličkih godina tamo proveli.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.