Amela Terzić: Kopaonik je moja Kenija

0
15

Novi Pazar – Kad dođete iz male i atletski nerazvijene zemlje i postanete druga juniorka svijeta u trčanju na 1.500 metara to je podvig kakav bi se mogao porediti samo s plasmanom nekog našeg kluba u finale fudbalske Lige šampiona. Toliko je velika konkurencija u svijetu atletike u ovoj disciplini.

Ono što u fudbalu neće možda nikad biti moguće u elitnoj trkačkoj disciplini dogodilo se ovog ljeta. Prošlo je više od mjesec dana kako je Amela Terzić u Barseloni prosto „razbila“, osim jedne rivalke, nedodirljive atletičarke iz Kenije i Etiopije.

– Prije odlaska u Barselonu naša baza bila je Kopaonik. Da bismo otišli na pripreme u Keniju potreban je novac, ali ne mari, ova planina je moja Kenija. Prvi put nismo odredili koliko ćemo se tu zadržati. Moj trener, Rifat Zilkić, jedini je znao kad je vrijeme za napuštanje Kopaonika. Sezona takmičenja završena je ranije nego je to uobičajeno, upravo zbog ranog u odnosu na pređašnje godine početka Svjetskog prvenstva.

Doduše, imali smo mogućnost da idemo na jake atletske mitinge, one koji donose novac. Naša pažnja bila je usmerena jedino na Barselonu. Silno sam željela da se na mom posljednjem velikom juniorskom šampionatu plasiram u finale, oborim juniorski nacionalni rekord i ako se ukaže prilika osvojim medalju. Moje nade postaju realnost kada na dvadesetak dana prije puta u Barselonu na stadionu Bana u Raškoj trčim kontrolnu trku na 3.000 metara 8 : 58, 00 (to je vrijeme dugovečnog seniorskog državnog rekorda Brede Pergar), prisjeća se Amela.

U Barselonu Amela odlazi nikad spremnija. Ni ona, a ni njen trener ne razmeću se nadmenim izjavama i velikim obećanjima. „Kada je došao dan polufinalne trke imala sam čudan osjećaj u stomaku, tek mnogo kasnije saznaću da je iste simptome imao i moj trener. Nije se radilo ni o kakvom strahu, nije prvi put da trčim sa strašnim Afrikankama. Sve je to bila posljedica ogromnog nestrpljenja i želje da trka što prije startuje, kako bi svima pokazala da sam došla po nešto veliko. Znala sam da je za tako nešto potrebno trčati brže nego ikad u životu. Pratim vodeće tokom trke, sva prolazna vremena su izuzetno jaka.

Bez problema sam sledila ritam i počela da finiširam, ne zbog pobjednice moje grupe Etiopljanke Senbere Teferi nego zato što je Poljakinja Sofija Inaui išla brže od očekivanog. Nalazila se iza mene, a na nju niko nije računao kao na moguću finalistkinju. Bilo je važno obezbediti finale po plasmanu u čemu sam uspjela. Uspjela sam i u namjeri da oborim sopstveni juniorski rekord Srbije. Tada sam se setila kontrolne trke od prije dvadesetak dana i sebi rekla da mogu još bolje. Posebno što sam u cilj ušla prilično svježa za razliku od pobednice Teferi, koju sam gledala kako po završetku trke pada na stazu od umora. Bio je to još jedan znak da mogu daleko, još kada sam videla da u posljednjoj grupi kvalifikacija niko nije trčao ispod 4: 10 skoro da sam bila ubeđena da ni medalja nije daleko.

Tog dana nije bilo previše vremena za slavlje. Uz trenera Rifata Zilkića od tog trenutka posebno značajan čovjek za mene postaje fizioterapeut reprezentacije Branko Penić. Oporavak od napornog polufinala preko je potreban. Odlazim do bureta ispunjenog ledom. Ono omogućava da se vrlo brzo regenerišete. Nije problem u njega ući, problem je izdržati tri minuta. Naravno, uspela sam“. Pred Amelom samo dan pauze uoči finalne trke. Barselona grad izobilja, jedna od najlepših evropskih metropola bila joj je dostupna na dlanu, ali više od svega trebalo je sačuvati hladnu glavu pred finale.

– Ogroman, neopisivo lijep grad. Objasnili su nam da u njemu postoje dva centra. U društvu koleginica iz reprezentacije Teodore Simović i Marije Stambolić odlazim do jednog, onog koji je od našeg hotela udaljen svega 15 minuta. Kupujem neke sitnice za najbliže, najdraže, za sebe, ali sve vrijeme u mislima mi je finalna trka. Uveče sa trenerom Zilkićem i vođom puta reprezentacije i mojim direktorom u klubu Edinom Zukovićem pričam o predstojećoj trci. Na sam dan finala ustajem u sedam sati. Sledio je rad po programu trenera i fizioterapeuta, koji se ni po čemu nije razlikovao od dana u kojem trčim u finalu šampionata Srbije ili bilo kakvoj drugoj trci. Na brdu iznad stadiona lagano istrčavam dionice.

Tu su i ostale moje suparnice. Kenijke ne obraćaju pažnju na nas ostale. One su u svom svetu. Kao da su ubeđene da će među sobom podijeliti medalje. Znala sam da Feit Kipjegon može da trči 4: 03, u tom momentu to je za mene mnogo brzo. Ali, znala sam i da mogu ravnopravno da se uhvatim u koštac sa drugom Kenijkom Čepkvemoi i Etiopljankama Teferi i Embaje, opasnu rivalku vidjela sam u Britanki Džesiki Džad. Moj najvažniji cilj bio je da tog dana ponovo srušim državni juniorski rekord. Šta je bilo u trci dobro je poznato. Sjećaću se bodrenja Zilkića i Zukovića duž staze. Istrčala sam državni seniorski rekord i osvojila srebro. U prvom trenutku pomislila sam da se to meni ne dešava, priča Amela Terzić.

U sportu vremena za slavlje nema mnogo. Već u nedelju na mitingu u slovačkoj Dubnici za Amelu slijede nova dokazivanja.

(Danas)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.