Alpski simbol – Revolucionarna promjena: Oznaka M+S postaje prošlost na zimskim gumama

4
35

Od 1. januara naredne godine uvodi se revolucionarna promjena na tržištu zimskih automobilskih guma.

Osim imena, kvaliteta, pojedinačnih karakteristika i cijene, vozači će morati obratiti pažnju i na tzv. Alpina (ili Alpski) simbol.

Trokraki planinski piktogram s pahuljicom u sredini je obavezan za sve zimske gume koje će se proizvoditi od 1. januara 2018.

Dosadašnja oznaka M+S više neće biti dovoljna za nove zimske gume proizvedene od naredne godine, međutim postojat će prijelazni period do 30. septembra 2024. godine.

Do ovog datuma, kao dio zimske opreme uvažavat će se već proizvedene gume s oznakom M+S.

Novi simbol zimskih guma zasnovan je na višim zahtjevima. Dok oznaka M+S ne zahtjeva jedinstveni kriterijum zimskog testa, za dobijanje “alpskog” simbola gume će morati dokazati minimalni kvalitet na testu na snijegu.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

4 KOMENTARI

  1. Slučaj je udesio da se i kordunaška “Tajči” prvih godina izbeglištva posle “Oluje” nađe takođe u Rumi, kod neke svoje rodbine, mislim da su u pitanju njena tetka i tetak. Tu je ubrzo saznala da smo i mi u Rumi, i opet se počela družiti sa mojom starijom sestrom, poveravajući joj štošta, čak i ako bih ja bio prisutan – računajući da ja ne obraćam pažnju na njihovu priču, kao što i nisam naročito obraćao pažnju, ali opet hteo-ne hteo štošta bih i čuo i zapamtio. Dakle, Svjetlana je ubrzo po dolasku u Rumu, već u avgustu 1995. godine, počela sa noćnim izlascima, kao uostalom i moje sestre, uglavnom u kafiće kod Borovice, kasnije u “Dvor”. “Tajči” je izlazila uglavnom sa jednim izbeglicom, takođe sa Korduna, čovekom tridesetih godina, oženjenim, imao je i decu, ali je i živeo i nije živeo sa svojom ženom, ženskaroš još od pre rata, prilično ružan u licu, a uz to je bio i ćelav, sa nešto plave kose otraga i napred iznad čela, a u sredini ćela kao slovo “O”. Finansijski nije loše stajao, ali nije bio ni bogataš, jer je i sam u Rumi stanovao kod drugih, na više lokacija, dok nije otišao iz Rume. Dokle je daleko išlo njeno prijateljstvo sa ćelavcem, ja ne znam, mislim da je on bio više njen “prevoznik” do određene lokacije za izlaske. Bilo kako bilo, ovo što ću napisati pričala je ona sama mojoj sestri krajem avgusta 1995. godine u mom prisustvu. Kuća njenog tetka, u kojoj je boravila prvo vreme izbeglištva, bila je puna izbeglica (kao uostalom i kuća našeg tetka, gde sam i ja bio), tako da su ona i njen mlađi brat (imala je brata mlađeg od mene) spavali u istoj sobi u prizemlju, do ulice. Njeni tetak i tetka (naročito tetka) bili su prilično strogi i ona je izlazila krišom, kad se cela kuća smiri i svi utonu u san. Tetka bi, kaže, imala običaj da, pre spavanja, priviri na vrata u sobu i priupita: “Spavate li, pilići?” A Svjetlana bi udesila pokrivač na svom krevetu tako da izgleda kao da je stvarno u krevetu i da spava, a kroz prozor koji bi bio otvoren zbog vrućine izvukla bi se napolje pa na kapiju (koju njen tetak nikad nije zaključavao, što je neobično za Srem i Rumu gde su kapije često puta zaključane i preko dana) izišla na ulicu gde bi došao ćelavac sa kolima. Bratu bi rekla da ćuti. Kroz prozor bi se i vraćala u kuću. Tetak i tetka nisu imali psa – još jedna olakšavajuća okolnost! Taj njen tetak (ja sam ga video svega par puta) bio je takođe ćelav čovek, a u istoj ulici u kojoj je živeo bila je, par kuća niz ulicu, i kuća njegovoga bratića, opet ćelavca. Oni bi uveče došetali sad ovaj k onome, sad onaj k ovome, i pred kapijom malo bi porazgovarali. Jednu noć, kad je tetka već završila svoju uobičajenu vizitu, Svjetlana se spremila za izlazak. Mlađi brat već spava, ona dođe do prozora, ali hoćeš! došao tetkov bratić, pa on i tetak stoje na kapiji i razgovaraju duže nego uobičajeno (obično po 5-10 minuta, a sad se produžilo i bratić nikako da ode). A “prevoznik” čeka u kolima par kuća uz ulicu, i vidi ga kroz prozor, ali ne može na kapiju. Ovo je govorila uz smeh: “Tri ćelavca – dva na kapiji udarila u priču, a treći u kolima čeka mene!” I tako je stajala kraj prozora sve dok se ona dvojica konačno ne rastadoše i tetak ode na spavanje – pa kroz prozor brže na kapiju i u život! Svjetlana je kasnije otišla iz Rume i dobro se udala. Tetka moga oca, koja je takođe živela u Rumi još od 1991. godine, kad je napustila Karlovac, gde je imala stan na Švarči, dosta stroga žena, koja se – ne znam zašto – nikad nije udavala i umrla je 2013. u dobi od nekih 87 godina, nije odobravala drugovanje moje sestre sa Svjetlanom, kao što je i inače volela da prigovara štošta, naročito u pogledu nas troje dece. Govorila je ocu: “Ne daj da ti se ćerke druže sa onom malom, jer je ono ober…va! Ona i ova…” – tu bi rekla ime jedne meni poznate osobe, takođe izbeglice – “kome one mogu biti uzor? Idu i sa momcima i sa oženjenim, pa…” – sledi opet isto ime – “…ide sa sestrinim mužem! Šta ćeš više?!” Bakica je, Bog da joj dušu prosti. izgleda, bila odlično obaveštena o mnogim stvarima.

  2. Slučajno sam se ja našao u njenom društvu i krajem marta 1994. godine. Temperature vazduha krajem tog marta behu iznad proseka, vreme sunčano i kad čovek ne bi znao koje je doba godine i ne bi posmatrao prirodu, gde grane drveća još ne behu potpuno ozelenele, pomislio bi da je kraj maja meseca. E pa jednog takvog dana poslepodne krenuli smo u jednu malu šetnju kroz Slunj moja starija sestra, zatim moja sestra od ujaka, te Svjetlana od ženskih, a od muških beše jedan momak od svojih 18 godina rodom negde tamo prema Rakovici, zatim neki Vlado S. (taj čovek je imao svojih 35 godina, beše još neoženjen, ali sposoban za sve poslove, pa su govorili da sprema zimnicu bolje od svake žene, uz to šaljivdžija) i ja (ja slučajno, jer sam u stvari bio pošao sa sestrom u prodavnicu da joj pomognem nositi stvari koje je trebalo kupiti, pa sreli ovo četvoro i tako udarili u šetnju još malo-još malo). Njih tri ženske išle su ispred nas polako i razgovarale, a mi muški polako iza i tako isto razgovarasmo. Dan je bio sunčan, beše skoro pa vrućina, a duvao je jugo. Moja sestra beše skinula jaknu pa je vezala onako oko pasa, tako i sestra mi od ujaka, pa i ja, i svi bejasmo gore u majicama, ali dole u dugim pantalonama. Ali naša Svjetlana kontra – gore jakna, a dole kratka suknja (ali ipak ne ultrakratka, nego onako, prikladne dužine), u original “starkama”, ali bez čarapa, gole noge (a kraj marta!). Bitno je da je jakna (Sremci kažu gornjak) tu. A suknjica beše, rekoh, prilično pristojna, ali onako, na neke falte, kao što su nosile one “mužice” tamo iza Karlovca prema Ozlju, kad bi dolazile u Karlovac, samo što su njihove bile, naravno, duže. Tako šetajući, odemo tamo pored onog zarobljenog italijanskog tenka iz Drugog svetskog rata, pa se vratimo nazad, pa preko gradskog trga na glavnu ulicu (koja je za vreme Krajine nosila naziv Ulica srpskih dobrovoljaca, a danas Franje Tuđmana). Tu je bila i grupa vojnika UNPROFOR-a, Francuzi. Bili smo već prošli pored njih, i da pređemo ulicu pa prema pijaci, ali slučaj htede da dune povetarac i malo pridignu Svjetlaninu suknjicu, ali ne baš toliko koliko su ona dvojica pored mene govorila, jer oni su tvrdili da su videli i beli veš na moment – u stvari, oni su govorili da su videli ono što su želeli i očekivali da će videti, a nisu. Jer nije baš vetrić dotle podigao suknjicu otraga, ali da se videlo prilično toga, to je nesporno (a videlo se ionako, i da nije bilo povetarca). Videli su to verovatno i oni “plavci”, jer su se malo nasmejali i nešto živo počeli govoriti. Tu se “Tajči” kao malo postidi, a Vlado S. reče: “Bo'me ti nas naslika!” A kako je onaj dečko trebao baš u to vreme da pravi ličnu kartu, reče mu Vlado: “E, moj brulja, sad si se fotografisao, sad možeš u SUP komotno!” Na to mu moja sestra od ujaka reče: “Ćuti, Vlado, sram te bilo, ti curi možeš ćaća po godinama biti” i zagrli Svjetlanu, pa joj na uho nešto poče šaptati. A Vlado odmah: “A ne mogu, ne mogu biti kad njesam ćaća, a njesam baš ni tol'ko star! I što ti mene kritikuješ, pa njesam ja kriv što vjetar puše baš otuda!” U taj mah se i Svjetlana okrete nama pa ukori svu trojicu, čak i mene: “A šta ti, mali, gledaš, i čemu se smiješ, a?” Ja ne stigoh da se snađem, ali Vlado već reče: “Ma on gleda ‘Doktora’ đe eno stoji i priča sam” koji stvarno i stajaše ispred “Buka” i spominjaše “svoju” Milku. Pa sad neka neko kaže da moj ujak nije bio u pravu!

  3. Ta Svjetlana bila je iz nekog srpskog sela blizu Slunja, i nije bila izbeglica iz nekog od hrvatskih gradova, ali je opet i ona zauzela stančić u Slunju da vidi Slunj odnosno da Slunj vidi nju. A imao je, bogami, šta i da vidi, jer to beše lepa devojka, plave kose koja je naginjala svetlokestenjastoj boji, bujno raspuštene u stilu frizura tih devedesetih godina prošlog veka, lepog belog lica, nekako čudno modrih očiju ispod prirodno dugih trepavica (njoj umetne trepavice nisu ni trebale), a usne joj behu senzualne. Nije se odlikovala nekom naročitom visinom, ali beše skladno građena, gipkih pokreta. Neko joj je dao nadimak Tajči. Kao što rekoh, imala je nekih 20 godina oko 1993. godine, živela malo u Slunju malo na selu (a više u Slunju), i pričalo se kao da nešto studira u Banja Luci. Ovo poslednje je pod velikim znakom pitanja, mada je odlazila često u Banja Luku, a znala se češće “otisnuti” i do Srbije, koja za nas iz Krajine, u ono vreme, beše svet. Radila nije nigde, a para je svejedno imala i, kad smo mi nosili patike koje su bile kopije kopija svetskih brendova, i koje bi se poderale nakon tri sedmice nošenja (kao danas kineske) ona je imala original “starke”, “Ribok” i sl., to kad bi se oblačila sportski preko dana. Dakle, otkud pare niko ne zna, i, mada se govorilo o njoj svašta – zna se već u kom smislu – opet se niko od hvalisavih lokalnih “frajera” nije nikad pohvalio da ju je imao, mada su to sigurno vruće želeli, i verovatno ne bi prećutali da se tako nešto dogodilo, jer su se hvalili kako su posedovali daleko lošije “ribe” od te Svjetlane. A njena porodica, koliko znam, nije se bogatstvom isticala ispred ostalih. Dakle, njen izvor prihoda i njeno studiranje u Banja Luci – gde su za vreme rata studirali mladi iz RSK – bili su enigma. Između ostalih, ona se družila i sa mojom starijom sestrom, koja beše nešto mlađa od nje, i poznavala je moju porodicu, koja je o njoj imala podeljena mišljenja koja neću iznositi. Ja lično i nisam imao neki stav o njoj, mada sam imao prilike da se – slučajno – par puta nađem u njenom društvu. Bejah dete, školarac, stidljiv i povučen, potajno zaljubljen u izvesnu Vesnu, koja je bila negde Svjetlanina vršnjakinja (ali sa boljom “reputacijom”), i uglavnom bih bio smeten kad bi se – opet kažem: slučajno – našao u njenom društvu.

  4. Moj ujak je jednom prigodom, za vreme Krajine, rekao u šali kako su se u Slunju sabrali svi mogući luđaci i da se ne zna ko je luđi – da li Hrvati koji su nakon ulaska naših u Slunj u novembru 1991. godine ostali u gradu pod srpskom vlašću, ili Srbi koji su se nakon toga doselili u Slunj (mada je i sam spadao među ove poslednje, došavši u Slunj negde kad i moja porodica, u proleće 1992. godine). Ovi Srbi bili su uglavnom izbeglice iz hrvatskih gradova – kao moja porodica iz Karlovca – ali bilo je i takvih koji su jednostavno iz okolnih srpskih sela nagrnuli u Slunj onako, da bi živeli u gradu, pa makar to bio i maleni Slunj. A bilo je nešto Srba koji su i pre rata živeli u Slunju. U koju je kategoriju spadao izvesni siromašak i malo umom poremećen neki čovek sa nadimkom “Doktor” ne znam, ali on kao da se uklapao u one ujakove reči. “Doktor” je bio nekakva skitnica, išao je prljav i u nekakvim ritama ulicama, tražeći stalno cigare od prolaznika, ponavljajući stalno žensko ime “Milka” i dodavajući i prezime uz to ime ali prezime sam zaboravio. Gde je spavao, gde se hranio i otkud se stvorio u Slunju to sami Bog zna, tek on se tako skitao. Inače, ne bi se reklo da je bio alkoholičar, znao je ponekad i razumno da rezonuje, i nije nikad vikao. Slučaj je hteo da ga “Oluja” 1995. godine dovede u Rumu, gde sam ga opet viđavao kako musav ide ulicama kao i u Slunju, samo što je već bio strašno propao, odelo mu je bilo još gore, nije više tražio cigare a ime Milke (čijeg se prezimena ne mogu setiti) je sada izgovarao vičući, i inače je počeo da viče. Spavao je, mislim, u podrumu zgrade kod poslednjih semafora idući iz centra grada prema Borkovcu, a negde oko 2005. godine je jednostavno nestao… Mogao se u Slunju, tokom Krajine, vidjeti i neki Mile Š., koji, doduše, nije živeo u Slunju, ali je u onoj opštoj pljački imovine izbeglih Hrvata iz Slunja i okolnih sela 1991. i 1992. godine bio među najaktivnijima, pa je dovukao svojoj kući u nekom srpskom selu blizu Slunja, što kažu, od igle do aviona, uključujući čak i mrtvačka kola, u koja bi upregao konja pa bi se tako vozao po Slunju (gde su mu živeli sin i snaha, izbegli iz Karlovca, pa kako snaha, kažu, nije htela da živi kod svekra i svekrve, iako je Mile imao veliku kuću – ali i brojnu familiju – to su došli u Slunj i zauzeli hrvatski stan). Imalo bi se o Slunju za vreme dok je bio u sastavu RSK još mnogo toga reći, i živeći u njemu skoro tri i po godine dosta sam toga upazio i zapamtio, pa tako i izvjesnu Svjetlanu, djevojku od svojih 20 godina, koja svakako nije spadala u istu felu ljudi kao gorepomenuti “Doktor” – daleko od toga da je bila poremećenog uma, naprotiv, ali je bila ono što bi nazvali “lujka”.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.