Lepinje ili pitice, kako ih Novopazarci zovu, decenijama su, uz ovdašnje čuvene ćevape, jedan od zaštitnih znakova prošlog – orijentalnog, ali i sadašnjeg – modernog Novog Pazara.
Sa ćevapima obično idu u paru i kao specijalitet, vruće ili mlake, neizbežne su na trpezi svakog Novopazarca. Zbog pitica i ćevapa u grad na Raški i Jošanici dolaze i brojni turisti.
Grad miriše na peciva
“Miris lepinje oseća se svuda u ovom gradu, a najlepše u Staroj čaršiji gde, uprkos desetinama modernih pekara, još odoljeva pet-šest malih i starih pekara na drva u kojima se, po vijekovim recepturama, s generacije na generaciju, osim pitica prave još i originalni somuni, simiti, ćahije, ramazanke, specijalne kifle i po mnogima najbolji hljeb na Balkanu.
“Starom novopazarskom čaršijom, pored moje pekare, nekada su jezdili karavani trgovaca na putu od Carigrada do Dubrovnika, a danas jezde gosti iz cele Srbije, Turske, Grčke, Njemačke, Italije i mnogih drugih zemalja. Svi oni probaju naše pitice ili bar uživanju u njihovom prelijepom mirisu koji ne bi smio nikada da nestane iz naše čaršije”, ističe Albin.
Najstarija i najpoznatija novopazarska pekara u vlasništvu je porodice Kolašinac koja duže od sedam decenija prvoklasnim hlebom hrani brojne Novopazarce.
“Sve je počelo odmah poslije Drugog svjetskog rata kada je moj deda Avdija otvorio pekaru u Staroj čaršiji, nastavio je moj otac Besim, a ja sam treća generacija. Moj sin Kerim ima devet godina, često je u pekari, još je mali i ne znam da li će nastaviti porodičnu tradiciju.
Potrudiću se da nauči pekarski zanat, ali, iskreno, više bih volio da ga jednoga dana, umjesto u pekarskom, vidim i u belom ljekarskom mantilu “,priča Albin Kolašinac (37), najpoznatiji novopazarski pekar.
Još učim zanat
“U pekari sam od desete godine, najpre sam naučio da prodajem, pa tek potom da pravim hljeb… Sa 17 godina postao sam majstor pekarskog zanata, mada su mi deda i otac ostavili sve tajne, još učim i još za sebe ne mogu reći da sam ih dostigao.
Sa svojih šest majstora trudim se, sa istim žarom kao moj deda i otac, da naš hleb, a posebno čuvene lepinje – pitice, sačuvaju kvalitet, ukus i miris po kojima smo prepoznatljivi i poznati sve od Novog Pazara do Beograda, Sarajeva i Skoplja… Težak je ovo posao, ustajem u tri sata ujutru i u pekari ostajem bar po 12 sati, popodne malo odremam, uveče rano moram u krevet. Radi se subotom i nedjeljom, često i u vrijeme praznika… Narodu uvijek treba hleba. Ne žalim se, ali nije lako”, dodaje majstor Albin.
Dedov recept
“Nema u našem poslu mnogo tajni. U lepinju idu: brašno, voda, so i kvasac… Specifični izgled dobijaju jer ih pečemo u specijalnoj pekari u kojoj suvim drvima postižemo temperaturu od 300 do 350 stepeni. Dedi je bilo mnogo teže, u njegovo vrijeme nije bilo kvalitetnih kvasaca i začina, sam je morao da se snalazi. Kidao je plodove sa breza, kuvao ih i pravio specijalni kvasac, koristio je i nohut, jednu vrstu leblebije… Nije u to vreme bilo, ni električnih kotlova, pa je vodu, obično donijetu sa Raške, koja je tada bila čista kao suza, grijao u primitivnom kazanu”, dodaje Albin.
Paketi za Njemačku
U blizini Stare novopazarske čaršije je Gimnazija, nekada je tu bila i Učiteljska škola, danas tri srednje škole i Državni univerzitet.
“Nema đaka koji u pauzi između časova nije došao da kupi lepinju, kiflu. Mnogi su danas u godinama, rasuti po cijelom svijetu… Kad dođu traže vruću lepinju da se podsete na đačke dane i mirise koje su zaboravili… Neki iz Njemačke zovu da im uputim makar se i u putu osušila, po koju “piticu”.
Izvor: Vesti-online
Kad god dođem iz Raške u Novi Pazar, obavezno ih kupim. Najviše mi se sviđaju one ramazanske sa onim semenom.
Pazarski hleb , somuni ,lepinje/pitice , cahije,kifle su specificne i imaju poseban car peciva, dali je to zbog vode sa izvora rjeke raske ili vrednih ruku pekara ,i njihovog umaca u ovom poslu i zanatu, ja milim da je to umece , i da se pakarski zanat prenosio sa generacije na generaciju,i stvar tradicije .
Ziv bio ti nama i vazda dobro pecivo prodavao !