Akademik Muamer Zukorlić za Politiku: JEZIK BOSANSKI OPASNOST ZA SRPSKI? (3. dio) / Pokušaji negacije imena jezika

0
41

Pokušaji negacije imena jezika

S obzirom na negativni stigmu koja ih je pratila, decembra 1997. godine od strane Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANU RS), Matice srpske (MS), Instituta za srpski jezik u Beogradu, Filološkog fakulteta u Beogradu, Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Filozofskog fakulteta u Nikšiću, Filološkog fakulteta u Prištini (danas Kosovskoj Mitorvici), Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, Univerziteta u Kragujevcu i Srpske književne zadruge formiran je Odbor za standardizaciju srpskog jezika. Poptisnici osnivačkog akta bili su njihovi predsjednici, rektori, dekani ili njihovi ovlašteni predstavnici među kojima je najmanje lingvista i srbista: doktor hemijskih nauka Aleksandar Despić (SANU), doktor medicinskih nauka Dragutin P. Vukotić (CANU), doktor pedagoških nauka Petar Mandić (ANU RS), doktor kulturologijeBožidar Kovaček (MS), doktor germanistike Slobodan Grubačić (FFBG), doktor germanistike Tomislav Bekić (FFNS), doktor sociologije kulture Veselin Ilić (FFNI), doktor pedagogije Gojko Babić, , doktor mašinskih nauka Slobodan Tanasijević (UKG), književnik Novica Petković (SKZ); i svega četverica doktora nauka iz oblasti srbisitke: Slobodan Remetić (IZJNG), Branislav Ostojić (FFNK), Marinko Božović (FFPR), Milan Dragičević (FFBL)

Prva odluka koju je ovo tijelo, mjesec dana po svom osnivanju, 16. 2. 1998. godine donijelo ticala se upravo bosanskoga jezika, odnosne pokušaja negacije njegovog imena s obzirom da je već tada bosanski jezik međunarodno prihvaćen kao jedan od jezika Dejtonskog sporazuma i nije ga se više moglo negirati. Preporuka ovog tijela državnim i drugim institucijama bila je da jezik Bošnjaka ne imenuju bosanskim već „bošnjačkim“ ističući da se on u srpskoj kulturi ne može nikako drukčije nazivati, da je to u suštini varijanta izvornog srpskog jezika – implicirajući time da su i Bošnjaci kao narod srpskog porijekla – te da je njegovo današnje postojanje isključivo rezultat političkih prilika a ne jezičke stvarnosti.

Sam akt predstavljen je kao preporuka i pravno-formalno neobavezujući dokument te se suštinski nije sukobljavao sa zakonskim i ustavnim odredbama, ali je u institucijama i kod pojedinaca na odgovornim mjestima u državi shvaćen kao sveto slovo, te je odmah po donošenju počela njegova primjena, čiji je uspjeh zavisio i danas zavisi isključivo od svijesti Bošnjaka i njihove ustrajnosti da se izbore za stečena prava. Najbolji primjer toga jeste nastava na bosanskome jeziku, koja je za državu, iako obavezujuća kategorija, bila skoro nepojmljiva, a onda smo prvo dobili fakultativnu, zatim eksperimentalnu i u konačnici cjelokupnu nastavu na bosanskome jeziku u osnovnoškolskom i srednjoškolskome obaveznom obrazovanju za pripadnike bošnjačke nacionalnosti koji istu odaberu, mada i taj proces ima svoje izazove.

(Nastavit će se)

Politika, 24.07.2019.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.