Simultano prevođenje na bosanski

Nadalje, Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (Član 10) garantira manjinskim narodima da u lokalnim sredinama u kojim čine najmanje 15% udjela u ukupnom postotku stanovništva službenu upotrebu maternjeg jezika i pisma:

Jedinica lokalne samouprave će obavezno uvesti u ravnopravnu službenu upotrebu jezik i pismo nacionalne manjine ukoliko procenat pripadnika te nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika na njenoj teritoriji dostiže 15% prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva.

Zakon, čak, predviđa da narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije govori te da sva pisana akta (Zakone, amandmane, odluke i drugo), zvaničnim službama predaje na svom maternjem jeziku.

Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja omogućava pripadnicima nacionalnih zajednica da cjelokupno obrazovanje od vrtića do univerziteta izvode na maternjem jeziku:

Za pripadnike nacionalne manjine obrazovno-vaspitni rad ostvaruje se na maternjem jeziku. Izuzetno on može da se ostvaruje i dvojezično ili na srpskom jeziku, u skladu sa posebnim zakonom. Obrazovno-vaspitni rad može da se izvodi i na stranom jeziku, odnosno dvojezično, u skladu sa ovim i posebnim zakonom.

Sljedstveno tome, i u svim drugim zakonima, pa i onim o krivičnom i parničkom postupku, osigurava se mogućnost pripadniku nacionalne manjine vođenja svih postupaka na jeziku nacionalne zajednice i obavezuju organi da onome ko se odluči za korišćenje tog prava osiguraju simultano usmeno prevođenje u toku cijelog procesa kao i pisani prijevod svih akata na maternji jezik.

Dakle, Ustav i drugi predmetni zakoni, u skladu sa evropskim konvencijama i modalitetima zaštite nacionalnih zajednica, predvidjeli su punu pažnju individualnim i kolektivnim pravima manjinskih naroda na upotrebu maternjeg jezika i obavezali javne institucije od republičkog do lokalnih nivoa da osiguraju uvjete za punu implementaciju prava svih kategorija koje su obuhvaćene ovim odredbama.

Međutim, problem nastaje u njihovoj primjeni, jer odgovorne institucije ne samo da nisu poduzimale korake koji bi doveli do potpune primjene naznačenih odredaba, a na šta su bile obavezne, već su na sve načine pokušavale osporiti zahtjeve nosilaca tih prava da ista uživaju, naročito kada su u pitanju Bošnjaci i njihov maternji bosanski jezik.

Stratezi za opstrukcije primjene ustava i zakona uzalud se trude se da im obezbijede nacionalne i državne institucije i pojedini intelektualci koji suštinski nisu odustali od ideologije homogenizacije i asimilacije s kraja dvadesetog vijeka već samo traže novi modalitet takvog djelovanja.

(Nastavit će se)

Politika, 23.07.2019.