Akademik Filipović: Za koga je problem i ko se plaši pojave muftije Zukorlića na srbijanskoj političkoj sceni

Sarajevo, Sandžak – Najznačajniji bošnjački historičar i intelektualac akademik Muhamed Filipović utvrdio je u tekstu “Za koga je problem i ko se plaši pojave muftije Zukorlića na srbijanskoj političkoj sceni” da muftija Muamer Zukorlić ima apsolutno pravo za ulazak u politiku čak i obavezu da se u situaciji kada njegov narod predstavlja žrtvu politikantskih igara u zemlji u kojoj živi izađe sa programom i zahtjevom da se to stanje promijeni.

Tekst prenosimo u cijelosti:

Autor: Akademik Muhamed Filipović

Kod nas je postalo uobičajno da se pojava svake nove ličnosti, a osobito one koja očiglednim sposobnostima, inteligencijom, adekvatnim razumijevanjem političkih prilika i odnosa, a pogotovo potreba svog naroda i svoje zemlje i pronalaženjem načina da se na prilike efikasno utiče posebno ističe, dočekuje nevjericom, osporavanjem, i čak pokušajem diskvalifikacije.

Tako je bilo u prošlosti, ali se tako događa i danas. Najnoviji slučaj takvog dočeka najave jedne od najistaknutjih ličnosti našeg javnog duhovnog i političkog života zadnja dva desetljeća, koja je nesumnjivo veoma mnogo doprinijela izoštravanju i konkretizaciji, a time svakako značenju i ulozi bošnjačkog civilizacijskog, kulturnog i političkog mišljenja i artikulaciji interesa bošnjačkog naroda na prostorima Srbije, izazvala je najava sandžačkog muftije Muamer ef. Zukorlića, da će stati na čelu političkog pokreta koji se bori za poštovanje prava Bošnjaka u Srbiji, za njihovu jednakopravnost i aktivno samostalno učešće u političkom životu zemlje i to striktno sa stajališta sukladnosti i priznavanja  interesa Bošnjaka kao autohtonog dijela srpskog stanovništva Republike Srbije sa Srbima, kao strateške ideje tog političkog pokreta. Srbija je, kao zemlja i država, na jednak način srpska ali i bošnjačka, Bošnjaci u njoj nisu stranci i manjina koja je u nju s neba pala, jer su i Bošnjaci autohtoni narod i ljudi koji na teritoriji Srbije žive cijelu svoju historiju. Nije neobično da na njegovu pojavu i na osnovnu stratešku ideju njegovog cjelokupnog dosadašnjeg političkog djelovanja  reagiraju srbijanski političari, mada među njima ima onih koji su dovoljno pametni da shvate da je za srpsku politiku veoma važno da konačno dobiju jednog autentičnog Bošnjaka sa kojima mogu voditi zajedničku politiku na izradi i provođenju jedne srpsko-bošnjačke platforme koja bi sadržavala adekvatni tretman i rješavanje svih problema koji karakteriziraju današnji položaj i stanje Bošnjaka u Srbiji pogotovo u Sandžaku.

Međutim, apsurdno je da je njegova pojava negativno dočekana od političkih predstavnika Bošnjaka iz Sarajeva, pa i od nekih političkih analitičara i navodnih znanstvenika koji u svojim komentarima dovode u pitanje nešto što je apsolutno nemoguće dovoditi u pitanje, jer to je pravo svakog čovjeka u ovom slučaju i prijeka potreba bošnjačkog naroda u Srbiji, da se angažuje u pitanjima prava svog naroda na opstojnost i jednakost i da njegov narod  konačno dobije autentičnog predstavnika svojih spostvenih općih i specifičnih, političkih, kulturnih i ekonomskih interesa.

Dakle, ako neko unaprijed i sa preduvjerenjem ima stav o ovako specifičnom pitanju, tada znači da brani nečiju poziciju, da smatra da oni koji u ovom momentu na neki način predstavljaju Bošjjake u Srbiji čine to na adekvatan i pozitivan način i da je njihov rad kvalitetan, pa smatraju da je pojava novih lica u toj domeni nepotrebna ili čak i štetna. Samo što za ovakav način prosuđivanja nema nikakve osnove. Ako to pitanje prosuđujemo sa stajališta prava predstavljanja, tada je nemoguće bilo kome, a kamoli kao istaknutom i priznatom čovjeku i građaninu Srbije koji živi u Sandžaku, apsurdno osporavati pravo da se bavi političkim položajem svog naroda i želi dati svoj doprinos njegovom poboljšanju. Za tako što nema ama baš ni jednog jedinog razloga. Stav da politički angažman njije odgovarajući za jednog muftiju je besmislen. Ne samo zbog toga što je historija puna dokaza da su takvi ljudi bili politički angažirani i to veoma uspješno, nego i iz principijelnog razloga što biti alim ne znači biti član neke posebne svećeničke organizacije i staleža nego samo običan musliman kojemu se priznaje dobro poznavanje vjere i zbog toga mu se daje pravo da predvodi vjerske obrede i tumači vjerska načela i propise. Pogotovo je besmisleno osporavati takav angažman jednom muftiji koji živi u zemlji gdje se prava ne samo Bošnjaka kao naroda nego i muslimana kao pripadnika vjere veoma obimno osporavaju.

Zar ti koji osporavaju muftijin potez misle da je u Srbiji dobro Bošnjacima i muslimanima uopće. Najzad, zar takvi komentatori misle da su Bošnjaci danas dobro predstavljeni u političkom životu Srbije i to na temelju djelatnosti  jednog Rasima Ljajića ili  Sulejmana Ugljanina. Zar nije Ljajić primjer političkog angažmana čija je suština služenje srpskoj politici i to u onim stvarima kojima nije želio da se bavi nijedan Srbin, jer se sastojala u obavljanju poslova oko skrivanja i što kasnijeg isporučivanja zločinaca nad njegovim narodom i vođenjem brige oko njihovih finansijskih i drugih potreba. To pravo također jeste neosporno i  nužno za onoga koji je svojim dosadašnjim radom dokazao da u najtežim političkim uvjetima, u uvjetima kada je njegov narod i njegovi politički predstavnici podređeni apsolutno interesima srpstva znao da nađe načine i metode da svome narodu osigura ozbiljne iskorake u budućnost, da mu stvori uvjete za napredak u obrazovanju stvarajući Univerzitet u Novom Pazaru što je historijsko postignuće bošnjačkog naroda u Sandžaku kao i cijeli niz kulturnih i obraz i socijalnih institucija koje su znatno poboljšale mogućnosti Bošnjaka da mogu uspješno da se osposobljavaju za život. Dakle, nema nikakvog razloga i nema nikakvoga principa sa kojeg bi bilo moguće dovoditi u pitanje pravo Muftije Zukorlića da pokaže želju da predvodi svoj narod na osnovu programa za kojeg smatra da interesima tog naroda najbolje odgovara. Pokušaj da  se ospori pojava muftije Zukorlića na političkoj sceni zbog toga što je on član ulemanskog staleža je izraz nerazumijevanja prirode ulemanskog poziva uopće i uloge muftije u okviru tog poziva. Najveći broj reakcija koji osporavaju ulazak Zukorlića u politički život polazi od stanovišta da jedan člana ulemanskog staleža pogotovo muftija ne bi smio da se bavi politikom što je apsoultno neistina i apsurd i što je historija stotinama puta demantirala. Naprotiv obaveza je uleme, ako pod pojmom ne podrazumijevamo svećenićki stalež koji ima poseban položaj i prava naspram vjernika, jer islam ne poznaje svećenstvo niti posebna prava uleme u odnosu na poštovanje Allah dž.š. i vjere uopće, te se u tom smislu svaki član ulemanskog staleža može smatrati samo vjernikom  koji bolje poznaje sadržaj vjerovanja i time stiče pravo davanja upute u vjeru.

Mogu navesti cijeli niz direktnog političkog angažmana istaknutih predstavnika ulemanskih staleža kao što je npr. časni muftija Nurkić u Banjoj Luci koji je predvodio demonstarcije Banjalučana protiv klanja Srba i progona Jevreja i bio prvi potpisnik čuvene Banjalučke rezolucije muslimana protiv ustaškog režima kao i postupak reisu-l-uleme Fehime ef. Spahe koji je od predstavnika ustaške države Francetića i Hadžića zatražio da sam potpiše rezoluciju koja dovodi u pitanje legitimnost postojanja hrvatske države i njene poltike. Do također časnog stava banjalučkih muftija Zahirovića i Halilovića koji su javno demonstrirali ispoljavanje četničkog nasilja i bili žrtve četničkog terora u vrijeme zadnjeg rata.

Međutim, nije samo u našoj historiji bilo uleme i čak predstavnika visokog ranga ulemanskog staleža koji su na sebe preuzeli dogovornost i za političku sudbinu svojih sunarodnika nego je to pojava koja je vrlo česta u evropskoj historiji kada su pojedini prelati katoličke crkve direktno vodili državne i političke poslove. Stoga se tu radi ili o neznanju ili namjernom zaboravljanju tih činjenica ali i znak namjere da se ospori pravo bilo kojem čovjeku da se angažira u politici, jer se tu u osnovi radi o težnji da se očuva monopol onih  koji su ga ostvarili i koji ne dopuštaju da bilo ko ulazi u sferu koju su oni za sebe rezervirali. Tako bismo mi kao narod trebali biti osuđeni da o nama odlučuju uvijek oni isti koji su na već mnogo načina dokazali da nisu sposobni da odlučuju o nama kao narodu i institucijama našeg života kao što su naša država i druge institucije na koje se u historiji oslanjamo, i osiguraju normalno funkcioniranje.

Stoga se mora zaključiti da i sa stanovništa kriterija koji vrijede za ulemu muftija Zukorlić ima apsolutno pravo na ovu odluku čak i obavezu da se u situaciji kada njegov narod predstavlja žrtvu politikantskih igara u zemlji u kojoj živi izađe sa programom i zahtjevom da se to stanje promijeni. Nema potrebe dokazivati do koje mjere su predstavnici Bošnjaka u srpskom političkom životu kompromitirali bošnjački interes svojom saradnjom koja je  bila više služenje interesima sprske politike i srpstva nego ideje građanske demokratkse Srbije i unutar nje pravima bošnjačkog naroda kao autohtonog stanovništva Srbije. Rasim Ljajić je u tom pogledu daleko dogovorniji od Sulejmana Ugljanina, jer Ugljanina ekskulpira nedovoljna sposobnost da razumije situaciju u kojoj živimo i interese bošnjačkog naroda. Usporedba između onoga što za Bošnjake u Sandžaku  čine Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin i onog što je već učinio muftija Zukorlić je nemoguća, jer sve što bi oni eventualno učinili bio bi samo pokušaj da se imitira ono što je muftija Zukorlić već učinio. Argument o tome da angažman muftije Zukorlića produbljava podjelu među Bošnjacima je apsurdan, jer je ta podjela nužna da bi se sačuvala originalna i kvalitetna politička bošnjačka pozicija u odnosu na karakter srpske politike uopće i pogotovo one koja Srbija već više od sto godina provodi prema Sandžaku i Bošnjacima Sandžaka. Ako određeni političari nisu uspjeli, a očito je da ni Ljajić ni Ugljanin nisu formirali političku poziciju očuvanju ideje jedinstva Sandžaka, za pronalaženje pravilnog rjeđenja statusa i povezanosti Sandžaka s obje strane Lima, kao i osiguranje brzog ekonomskog i svakog drugog razvoja Sandžaka, i za priznavanja konstitutivnosti Bošnjaka Sandžaka u državi Srbiji, tada je apsolutno potrebno da se pojavi politička snaga koja će znati formulisati te interese i razviti program za njihovo ostvarenje i tada je ustvari diferencijacija prema neuspjelim političkim projektima apsolutno neophodna, a ne zabluda kako to neki nedovoljno upućeni  misle, ali  se  ne ustručavaju donositi o tome autoritativne sudove.

(Bosna PRESS)

Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Akademik Filipović: Za koga je problem i ko se plaši pojave muftije Zukorlića na srbijanskoj političkoj sceni