“A oni su se iz zlobe međusobne podvojili baš onda kad im je došlo saznanje”

1
3

A oni su se podvojili iz zlobe međusobne baš onda kad im je došlo saznanje. I da nije Riječi Gospodara tvoga prije izrečene, do označenog roka, s njima bi bilo već svršeno. A oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju. (Eš-Šura, 14)

A oni su se iz zlobe međusobne podvojili baš onda kad im je došlo saznanje

Gledajući u vanjštinu 14. ajeta sure Eš-Šura, naši manjkavi ljudski razum bi zaključio da ukoliko dođe znanje u nekom narodu, onda je ono  razlog razdor i nijedinstva. Vlasnici znanja kroz historiju od vremena časnog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su se nazivali ulemom. Prava i iskrena ulema uvijek je kroz historiju bila razlog jedinstva muslimana. Ako bismo bukvalno shvatili ovaj ajet, onda bismo zaključili da su vlasnici znanja, tj. ulema, glavni razlog nejedinstva muslimana. Nažalost, mnogi koji se danas nezasluženo nazivaju učenjacima, ovu tvrdnju bi još više potvrdili.

Međutim, ovaj plemeniti ajet nam upravo šalje jednu predivnu poruku. U njemu je Uzvišeni Allah upotrijebio izraz bagjen bejnehum/iz međusobne zlobe. Upravo u ove dvije riječi je srž shvaćana ovog ajeta. Ovaj izraz označava želju da se dominira nad drugim.

DOMINANTNI PO SVAKU CIJENU

Ljudi do kojih dođe znanje, a oni se iskreno ne pokore, tj. ne odgoje se u islamu i ne shvaćaju vjerske propise kako su to naši časni predhodnici shvatili, donose razdor i nejedinstvo zajednici muslimana. Razlog takvom prilasku vjerskom znaju jeste upravo neodgojenost i prisustvo osobina iz džahilijeta. Svojim nastupom izražavaju želju za dominacijom. Kao što su u periodu neznjana bili centralne ličnosti u kafani, porocima i sličnim stvarima, žele i u islamu biti dominatni.  Ulaskom u vjeru, gube prethodnu dominaciju i pokušavaju je nadomjestiti tako što umjesto bavljenja temeljnim učenjima vjere kreću od najosjetljvih stvari, poput tekfira/proglašavanja nekog nevjernikom. Nakon što do ovakvih ljudi dođe kap znanja, otpočinju svoj sud: “Ne slušajte toga i toga, on je popustio u imanu. Slušajte mog šejha, on se čvrsto držih svojih stavova i ne mijenja ih.” – i tome slično.

Stanje muslimana i njihovo popravljanje uopće ih ne zanima, ne hrle ka popravljanju muslimana već hrle ka nalaženju tuđih mahana. Ukoliko ukazuju nekome na grešku, to ne rade zbog toga da bi popravili stanje, već samo da dokažu ispravnost svojih stavova tj. bagjen bejnehum (iz želje da dominiraju). Zaboravljaju, ili pak ne znaju, jedno bitno pravilo u pozivanju muslimana na dobro:

Pa Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite.

ZBUNJENI I ŽELJNI RASPRAVA

U nastavku ajeta kojeg smo na početku citirali, Uzvišeni Allah kaže:

I da nije Riječi Gospodara tvoga prije izrečene, da nema kažnjavanja do Dana sudnjega, s njima bi bilo već završeno.

Glavni cilj čitavog govora je upravo u nastavku ovog ajeta:

A oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju.

Potomci ovakvih ljudi koji siju razdor među vjernicima su upravo poput onih kojh su oni bespravno proglašavali otpadncima. Njihov porod, koji je pod njihovim nadgledanjem odrastao, je od onih koji sumnjaju u Objavu, i to je njihova kazna na dunjaluku.

Razlog njihovog stanja jeste u tome što su se odgajali u ambijentu rasprava, koje su im ulile sumnju i gubljenje pouzdanja (ar. šekk), i takav vid sumnje i gubljenje nade je upravo izazvalo drugu vrstu sumnje koja sprječava napredovanje u vjeri (ar. rejb). Obije ove riječi se koriste u ovom ajetu (šekkin minhu muriib).

Razlog gubljenja ambicije i velike sumnje jeste konstanta rasprava u stavovima koja je ostavila trag na njihovim srcima, te nisu u stanju prići ni jednom stavu.

KAKO SU SE “RAZILAZILI” VELIKANI ISLAMA

Kroz svijetlu historiju islama kada bi učenjaci navodili mišljenja drugih učenjaka, uputili bi dovu za tog učenjaka i završili izlaganje riječima: “A Allah najbolje zna.” – šaljući poruku da je apsolutno znanje kod Allaha, iako je možda njihovo mišljenje po argumentima ispravnije od učenjaka kojeg su citirali.

Šejhul-islam Ibn Tejjmije je napisao knjigu Opravdanje za greške velikih učenjaka i imama, u kojoj navodi veliki broj razloga zbog čega bi neki učenjak mogao pogriješiti.

Također, svijetla povjest islama je zabilježila veliki broj rasprava i razilaženja među učenjacima, koja je prepuna međubratske ljubavi i poštovanja.

Poznate su riječi imama Malika, rhm., koji kaže: “…ne smatram da je ono na čemu sam ja manje vrijedno od onoga na čemu si ti, a volio bih da uvijek budemo obojica u pravu.”

Imam Ibnul-Kajjim, rhm., kaže: “…ako određena vrsta razilaženja i neslaganja bude na način koji ne vodi frakcionizmu, međusobnom kontriranju i pariranju… u tom slučaju takva vrsta razilaženja nije opasna i štetna.”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: “Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuju slogu, džemat, i zajedništvo, a zabranjuju cijepanje i razilaženje

Imam Ez-Zehebi, rhm., kaže: “Nemoj da ti sva briga bude tvoj mezheb! Ako te učenje fikha (vjerskih propisa), bude interesovalo radi raspravljanja, pokazivanja, ili pomaganja svog mezheba po svaku cijenu, ili ti briga bude savlađivanje mišljenja pravnih škola i uzdizanje nad drugima – znaj da to nije onosvjetski fikh, već ovosvjetski, i sumnjam da ćeš sutra moći stati pred Allahom i reći: ‘Učio sam znanje radi Tvoga Lica, i podučavao sam druge samo radi Tebe…’, i nemoj biti ubjeđen da je tvoj pravac bolji od svih ostalih pravaca, i da je najdraži Uzvišenom Allahu, jer i sam znaš da nemaš dokaza za to što smatraš, kao ni tvoj neistomišljenik.”

Imam Šafija, rhm., kaže: “Znanje je rodbinska veza među ulemom i razumom obdarenima, i ne mogu shvatiti kako se njima mogu pripisivati oni kod kojih je znanje postalo glavnim oruđem za kidanje veza i neprijateljstvo.”

Na kraju, dragi moj brate i cijenjena sestro, uz dovu Allahu da nam se svima nama smiluje i podari nam iskrenosti  u djelima, zamolio bih te da ukoliko se raziđeš sa svojim bratom ili sestrom u islamu po nekom pitanju to ne bude razlog kidanja međusobnih veza, jer naš veliki imam Ebu Hanife kaže: “Možemo se razići u mišljenju, ali nas to ne sprječava da budemo braća po vjeri.” Također, ako ste mišljenja koje se suporstavlja većini nemoj da ti to bude razlog da siješ smutnju među džematom, jer doista je fitna gora od ubistva, a djela se vrjednuju prema nijetu.

A Allah najbolje zna.

Autor: Anes Fejzić, učenik Medrese „Gazi Isa-beg“ u Novom Pazaru

(Tekst je preuzet iz učeničkog lista „Softa“, br. 60.)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Dobro tumacenje ajeta ,ali nazalost autor je potpuno u pravu svako je dao sebi za pravo da tumaci na svoj nacin,tako da ce ucenjaci imati vecu odgovornost pred Allahom subhanehu tealla a bit ce i vise pitani od onih koji nisu bili ucenjaci

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.