Piše: Dženana Fetić-Kurgaš
Bog dragi nam je dao mogućnost da čeznemo i tražimo dovom stepen šehida. Ali, nije nam dao mogućnost da izaberemo na koji način da to postignemo. Onaj ko je svjestan koju žrtvu treba da podnese da bi dobio taj stepen, on to sa osmijehom čini.
6. novembra 2021. sam gledala svoje ruke kako se nekontrolisano tresu dok čitam poruku u kojoj piše “Potvrđena je informacija da je Muftija Muamer Zukorlić preselio na ahiret”. I sad mi se koža odlijepi od tijela kad se sjetim tog osjećaja.
Jučer su mi se ruke isto tresle, ali osjećaj nije bio isti. Umjesto ubrzanog lupanja srca jučer sam osjećala grčenje srca. Dok sam slušala vijest, kroz tijelo mi se razlivao taj grč i tjerao me da stiskam zube i puštam neki čudan krik – kao da mi neko odjednom brani da izbacim vazduh napolje.
“Bože, je li ovako boli kad si otrovan?” zapitah se, i niz obraze mi se razli užarena lava.
…
Kao vjernica sam naučena da priželjkivanje smrti i Sudnjeg Dana nije pohvalna osobina. Ali svjesnost o Sudnjem Danu je jako važna, jer nas podsjeća da ćemo se sa svim našim umrlima opet sresti, opet pogledati u oči, dok će se javno obznanjivati svako djelo koje smo učinili za ili protiv njih. Nekad mi se čini da ljudi nisu dovoljno svjesni toga, i da brzo nakon nečijeg preseljenja zaborave da obećanja data u toku života važe i nakon preseljenja.
Kao vjernica sam naučena da je nevjerovanje u Boga neoprostiv grijeh, ali da je licemjerstvo gore od toga. Naučena sam da je oduzeti bespravno život jedne osobe jednako veliki grijeh kao i ubiti cijelo čovječanstvo, ali da je sijanje smutnje gore od toga.
Meni je nas, sve češće, jako žao.
