Piše: Fatmir Bači
Djetinstvo me je iznenada gurnulo,
U široke pustinjske prizore,
Prosto me napustilo,
Poslije vrlo kratkog druženja,
Kad sam po vrelom pijesku,
Koračao sasvim sam,
Bez očevih strogih ili blagih riječi,
Bez njegovih tragova ispred,
I bez stiska njegove ruke.
Morao sam se družiti sa oprezom,
Sa svakodnevnim pogledom u sutra,
Sa vrelim tlom ispod koraka,
Sa žarkim zracima iznad glave,
Sa nijemom sijenkom pored sebe,
U društvu žeđi i potrazi za vodom,
Ili sam žurio da stignem što pre,
U doček nekog usamljenog drveta,
Za kratki odmor u hladovini.
U svakom drhtaju opreza,
Otkrio sam poneko zagonetno slovo,
Koje me kasnije pošteno poslužilo,
Na svakoj žudnji za sutrašnjicom,
Naučio sam po jednu blistavu riječ,
Koja me natjerala da tiho razmišljam,
Po vrelom tlu sam užurbano hodao,
I uvijek stigao do neke stare knjige,
Koja me naučila zaroniti duboko u sebi.
Dok žarki zraci iznad glave,
Doveli su me pored raskošne oaze,
Gdje stari ljudi odmaraju i pričaju,
Pitaju i odgovaraju sa laganim riječima,
Ili sa obasjanom tišinom knjige,
Gdje se objašnjava da istinita žeđ,
Samo je površinski vezana sa vodom,
I da pustinja nije posvud pusta.
I onda opet iz početka na putovanju,
Žurio sam da stignem što pre,
U doček nekog usamljenog drveta,
Za kratki odmor u hladovini,
Po onom vrelom pijesku,
Zbog žeđi koja mi je pekla grudi,
U potrazi sasvim nove raskošne oaze,
I zbog vode,
Ali i ne samo zbog vode.
