BIH – Video arhiv genocida: Voditeljica intervjua u okviru ovog projekta Naida Balić naglasila je da je cilj Fondacije do 2017. godine u audio-video formatu dokumentirati 10.000 životnih priča preživjelih
Fondacija Cinema for Peace snimila je već hiljadu svjedočenja osoba koje su preživjele genocid u Srebrenici, realizirajući projekt Video arhiv genocida od 15. januara do 15. decembra ove godine.
Voditeljica intervjua u okviru ovog projekta Naida Balić naglasila je u razgovoru za Agenciju FENA da je cilj Fondacije do 2017. godine u audio-video formatu dokumentirati 10.000 životnih priča preživjelih.
“Osobe koje su preživjele genocid na području Srebrenice prošle su kroz nevjerovatne patnje i bol. Većina osoba koje su preživjele genocid rado se odazovu pozivu da zabilježe svoju životnu priču za Video arhiv genocida, jer su svjesni koliki je značaj projekta za generacije koje dolaze, kako u našoj zemlji, tako i u svijetu”, kazala je ona.
Balić smatra bitnim podsjetiti da se ova svjedočanstva bave izuzetno osjetljivom temom – temom genocida, a osobe koje ih daju su očevici ovih strašnih događaja. Stoga, potrebno im je iskazati duboko poštovanje i pružiti pažnju i razumijevanje kako bi razgovor bio kvalitetan.
Ističe da se svaki intervju sastoji od istog seta pitanja koja vode ispitanike kroz njihov život prije, za vrijeme i nakon ratnih dešavanja. Razvijena je detaljna metodologija vođenja intervjua kako bi svaka izjava bila zabilježena profesionalno, a sve voditeljice intervjua mogu postaviti dodatna pitanja ukoliko je potrebno nešto posebno opisati.
Također, osobe koje žele da zabilježe svoju životnu priču za Video arhiv genocida sa sjetom se prisjećaju prijeratnog života, sretnih trenutaka, odlaska u vojsku, vjenčanja, školovanja i drugih aktivnosti kojim su se bavili. Nakon toga, počinju se prisjećati dešavanja s početka rata, te kako su preživjeli ratna stradanja, humanitarnu katastrofu, glad, strah od granatiranja, ranjavanja, pogibije svojih najmilijih.
Mnogi su morali izbjeći iz svojih domova još na samom početku rata, a u intervjuima su opisali kako je bilo kretati se kroz šumu i zasjede do sigurnijih mjesta i skrovišta.
“Osobe koji su preživjele genocid opisali su nam šta su doživjeli tokom “Marša smrti”, kako su se snalazili na dugom i mukotrpnom putu kroz šume, te šta se dogodilo njihovim članovima porodice”, navodi Balić.
Ona dodaje da su mnoge majke, supruge, sestre, djeca, te starije osobe koje su potražile utočište u bazi UNPROFOR-a u Potočarima opisale šta su doživjele i kako su se osjećale tokom stravičnih događaja od 11. jula 1995. Gledale su ubijanja, mučenja, maltretiranja, pljačkanja. Opisale su koliko su strepile da njihovi maloljetni sinovi ne budu odvojeni od njih i ubijeni.
“I muškarci, i žene i oni koji su bili djeca tokom rata opisali su nam kako su uspjeli preživjeti, te koliko članova porodice su izgubili. U njihovim pričama možemo osjetiti sve emocije. Sjećanje ostaje zabilježeno i u čast na one koje više nećemo čuti. Također, među do sada zabilježenim izjavama, nalaze se i dvije životne priče osoba koje danas više nisu sa nama”, podvukla je ona.
Svoju priču u Videoarhivu genocida zabilježila je i Emina Begić. U intervju ona je opisala poglede djece i odraslih dok je bila u Potočarima.
“Bilo je to kao da gledaš smrt u oči. Vrijeme kao da je stalo”, kazala je Begić.
Dok je govorila o svojim iskustvima, studentica Indira Ahmetović je u izjavi za Video athiv genocida kazala da je u septembru 1993. krenula u školu, te da je cijeli dan provodila u putu do škole u kojoj je boravila dva do tri sata…
“Škola nam je bila autobus. Tamo gdje je bilo sjedište za šofera, sjedio je naš učitelj, rahmetli Senahid. Učenici su bili na sjedištima za putnike. Pisali smo na koljenima. Imala sam jednu svesku i jednu olovku. Nakon što ispišem svesku, brisala sam sve da bih opet mogla pisati. Ne znam jesam li šta naučila u toj školi, valjda jesam”, ispričala je ova studentica.
Ševko Alić je sedam dana hodao šumom, na putu ka Tuzli. Bio je bos, gladan i iscrpljen.
“Mala je nada u meni postojala da ću preživjeti. Pamtim prelazak na slobodnu teritoriju. Narod koji nam je tada pomogao, stanovnici Međeđe, za mene su najbolji narod na planeti. Hvala im. Njihova dobrota davala mi je snagu za sve tegobe koje su mi se poslije u životu dešavale. Radovao sam se za svakog čovjeka koji je prešao poslije mene u Tuzlu. Iščekivanje i informacije o najmilijim koji nisu uspjeli preći Marš smrti teže su mi bile nego hodanje šumom u julu 1995. Ne treba poricati ono što se desilo. Jer to boli”, ispričao je Alić.
Esma Palić u ratu je izgubila supruga, koji je bio cijeli njen svijet. Ona zaključuje da je shvatila kako je preživjela s razlogom, da bi mogla da svjedoči i govori o onom što se desilo u ratu.
“Pravda je neophodna. Pravda je opomena za budućnost, da se nikad i nikome ne dogodi genocid”, kazala je Palić.
Rifet Kadrić, čija je izjava zabilježena pod brojem CFP01000, za Video arhiv genocida ocjenjuje da je ovaj arhiv izuzetan potez da se zabilježi sjećanje na prošlost i istina o genocidu na području Srebrenice. On je mišljenja da bi svi ljudi koji su preživjeli Srebrenički genocid trebali zabilježiti svoje životne priče, šta i kako su preživjeli jer je to veoma važno sa se ne zaboravi i ne ponovi.
Voditeljica intervjua Naida Balić naglašava da nerijetko osobe koje su zabiljžile svoju životnu priču za Video arhiv genocida kažu – “Moramo učiti iz prošlosti da bi budućnost bila bolja”.
Ona navodi da su tokom proteklih godina mnoge knjige napisane o genocidu u Srebrenici, ali Videoarhiv genocida daje priliku budućim generacijama da od osoba koje su preživjele genocid, iz prve ruke čuju životne priče iz perioda 1992 – 1995.
“Ako želimo učili iz naše prošlosti, moramo biti u stanju shvatiti šta se dogodilo. Gledajući svjedočenja preživjelih imamo priliku povezati se s njima i osjećati se kao da baš sa nama razgovaraju. Iskazivanjem poštovanja prema preživjelim i obezbjeđivanjem odgovarajućeg vremena u okviru kojeg oni mogu ispričati svoje životne priče, u konačnici pokušavamo preživjelima pružiti olakšanje. Međutim, uprkos naporima zainteresiranih pojedinaca, samo mali procenat preživjelih imao je mogućnost da ispriča svoju životnu priču”, istaknula je ona.
Podvlači da snimanjem audio-video svjedočanstava ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici stvaramo najopsežniji Arhiv sjećanja preživjelih koji će biti trajno čuvan i dostupan javnosti.
Trenutno se radi montaža, prijevod i razvija se detaljan sistem pretrage izjava pomoću ključnih riječi. Projekt je u 2012. godini podržalo Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, uz čiju pomoć je snimljeno više od 1.000 izjava, te organiziran veliki broj događaja u cilju predstavljanja rada i značaja Video arhiva genocida. U narednom periodu planira se postavljanje izjava na servere, te razvijanje programa za pristup i pretragu izjava.
Manji dio snimljenih priča bit će objavljen na web-stranici Fondacije Cinema for Peace www.cinemaforpeace.ba kako bi se osigurao globalni pristup svjedočenjima o genocidu iz prve ruke. Preostali snimci će biti sačuvani na serverima i isključivo uz pismenu saglasnost Fondacije će biti dostupni institucijama od historijskog i obrazovnog značaja u zemlji i svijetu.
(Oslobođenje)
