0
103

Doc. dr Suad Bećirović

 

 

 

 

 

 

 

SKRIPTA

 

FINANSIJE I FINANSIJSKO PRAVO

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Novi Pazar, 2011.

 

 

SADRŽAJ

 

  1. ZAŠTO SU POTREBNE JAVNE FINANSIJE?. 7

1.1.        ŠTA SU JAVNE FINANSIJE?. 7

1.2.        JAVNA DOBRA.. 7

1.2.1.       UVOD.. 7

1.2.2.       VRSTE JAVNIH DOBARA.. 7

1.2.2.1.       ČISTA JAVNA DOBRA (PURE PUBLIC GOODS) 8

1.2.2.2.       NEČISTA JAVNA DOBRA (IMPURE PUBLIC GOODS) 9

1.2.2.3.       MJEŠOVITA DOBRA (MIXED GOODS) 9

1.2.2.4.       MERITORNA DOBRA (MERIT GOODS) 10

1.2.3.       EKSTERNALIJE (EXTERNALITIES) 10

1.2.4.       PROBLEM BESPLATNOG KORISNIKA (THE FREE RIDER PROBLEM) 11

  1. FISKALNO OPTEREĆENJE.. 12

2.1.        POJAM… 12

2.2.        VRSTE FISKALNOG OPTEREĆENJA.. 13

2.3.        ZAŠTO JE VAŽNO FISKALNO OPTEREĆENJE?. 14

  1. JAVNI RASHODI. 16

3.1.        POJAM I SADRŽAJ. 16

3.2.        OSNOVNA NAČELA JAVNIH RASHODA.. 16

3.2.1.       NAČELO OPŠTEG INTERESA.. 16

3.2.2.       NAČELO REALNOG UTVRĐIVANJA JAVNIH RASHODA.. 16

3.2.3.       NAČELO PRAVILNOG RASPOREĐIVANJA RASHODA.. 16

3.2.4.       NAČELO ŠTEDNJE JAVNIH RASHODA.. 17

3.2.5.       NAČELO UTVRĐIVANJA PRAVNOG OSNOVA ZA TROŠENJE SREDSTAVA   17

3.3.        VRSTE I PODJELE JAVNIH RASHODA.. 17

3.3.1.       RASHODI U NOVCU I RASHODI U NATURI. 17

3.3.2.       REDOVNI I VANREDNI JAVNI RASHODI. 17

3.3.3.       PRODUKTIVNI I NEPRODUKTIVNI JAVNI RASHODI. 18

3.3.4.       NEODLOŽIVI I ODLOŽIVI JAVNI RASHODI. 19

3.4.        FINANSIJSKE TEORIJE JAVNIH RASHODA.. 19

3.4.1.       KLASIČNA FINANSIJSKA TEORIJA JAVNIH RASHODA.. 19

3.4.2.       SAVREMENA TEORIJA JAVNIH RASHODA.. 19

3.5.        OSNOVNI EFEKTI JAVNIH RASHODA.. 21

3.5.1.       EFEKTI RASHODA U EKONOMSKOJ STRUKTURI PRIVREDE.. 21

3.5.1.1.       Uticaj rashoda na poreze. 21

3.5.1.2.       Uticaj na transferne rashode. 21

3.5.1.3.       Uticaj rashoda na proizvodnju. 22

3.5.2.       EFEKTI RASHODA U EKSPANZIJI RAZVOJA PRIVREDE.. 22

3.5.3.       POKRIĆE JAVNIH RASHODA.. 22

3.6.        UZROCI STALNOG RASTA JAVNIH RASHODA.. 23

3.6.1.       PRIVIDNI UZROCI RASTA JAVNIH RASHODA.. 23

3.6.2.       STVARNI UZROCI STALNOG RASTA JAVNIH RASHODA.. 24

3.6.2.1.       EKONOMSKI UZROCI RASTA JAVNIH RASHODA.. 24

3.6.4.       PROBLEM UTVRĐIVANJA MINIMUMA I MAKSIMUMA RASHODA.. 25

3.6.5.       OGRANIČAVANJE JAVNIH RASHODA U NAŠIM USLOVIMA.. 26

3.7.        ANALIZA DRŽAVNIH PROGRAMA JAVNIH RASHODA.. 27

3.7.1.       POTREBA ZA PROGRAMOM… 27

3.7.2.       NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA.. 27

3.7.3.       ALTERNATIVNI OBLICI DRŽAVNE INTERVENCIJE.. 27

3.7.4.       ZNAČAJ ODREĐENIH FORMULACIJA PROGRAMA.. 27

3.7.5.       REAKCIJA PRIVATNOG SEKTORA NA DRŽAVNE PROGRAME.. 28

3.7.6.       POSLJEDICE PO EFIKASNOSTI. 28

3.7.7.       DISTRIBUTIVNE POSLJEDICE.. 28

  1. JAVNI PRIHODI. 30

4.1.        DEFINICIJA JAVNIH PRIHODA.. 30

4.2.        VRSTE I KLASIFIKACIJA JAVNIH PRIHODA.. 30

4.3.        KARAKTERISTIKE JAVNIH PRIHODA.. 31

4.4.        POREZI. 32

4.4.1.       POJAM I DEFINICIJA POREZA.. 32

4.4.2.       OSNOVNA OBELEŽJA POREZA.. 32

4.5.        PORESKA TERMINOLOGIJA.. 33

4.6.        FISKALNI I NEFISKALNI CILJEVI OPOREZIVANJA.. 34

4.7.        PRINCIPI OPOREZIVANJA.. 36

4.7.1.       FINANSIJSKO NAČELO.. 37

4.7.2.       EKONOMSKO NAČELO.. 38

4.7.3.       SOCIJALNO NAČELO OPOREZIVANJA.. 40

4.7.4.       PORESKO-TEHNIČKO NAČELO OPOREZIVANJA.. 41

4.8.        PORESKI SISTEMI. 41

4.8.1.       PORESKI MONIZAM… 42

4.8.2.       PORESKI PLURALIZAM… 42

4.9.        PORESKA EVAZIJA-IZBEGAVANJE PLAĆANJE POREZA.. 43

4.9.1.       VRSTE PORESKE EVAZIJE.. 43

4.9.2.       UZROCI I POSLEDICE IZBEGAVANJA PLAĆANJA POREZA.. 44

4.9.3.       POLITIKA SUZBIJANJA EVAZIJE POREZA.. 44

4.10.     Prevaljivanje poreza i efekti prevaljivanja. 45

4.10.1.         Faktori prevaljivanja poreza. 45

4.11.     Dvostruko i višestruko oporezivanje. 45

4.11.1.         Dvostruko oporezivanje. 45

4.11.2.         Višestruko oporezivanje. 47

4.12.     Efikasnost poreskog sistema i njegova primena-optimalno oporezivanje. 47

4.12.1.         Preporuke. 48

4.12.2.         Alokativni gubitak (Deadweight Loss) 48

4.12.3.         Troškovi upravljanja i povinovanja porezu. 48

4.12.4.         Pristajanje (povinovanje) pojedinaca i pravnih lica na troškove oporezivanja  48

4.13.     PODELA I VRSTE POREZA U SAVREMENIM PORESKIM SISTEMIMA.. 49

4.13.1.         Direktni i indirektni porezi 49

4.13.2.         Opšti i namenski porezi 49

  1. POREZI U SRBIJI. 50

5.1.        POREZ NA DOBIT PREDUZEĆA.. 50

5.1.1.       UVOD.. 50

5.1.2.       PORESKI OBVEZNIK.. 50

5.1.3.       PORESKA OSNOVICA.. 51

5.1.4.       PORESKI PERIOD I PORESKA STOPA.. 54

5.1.5.       PORESKI PODSTICAJI. 54

5.1.5.1.       PORESKO OSLOBOĐENJE.. 55

5.1.5.2.       PORESKI KREDITI. 55

5.1.5.3.       POSEBNI PORESKI PODSTICAJI. 57

5.1.6.       SPREČAVANJE DVOSTRUKOG OPOREZIVANJA.. 58

5.1.7.       PRIMJER ZA OBRAČUN POREZA NA DOBIT PREDUZEĆA.. 58

5.1.8.       EFEKTI POREZA NA DOBIT PREDUZEĆA.. 59

5.2.        POREZ NA DOHODAK GRAĐANA.. 60

5.2.1.       UVOD.. 60

5.2.2.       POREZ PO ODBITKU I POREZ PO RJEŠENJU.. 60

5.2.3.       POREZ NA DOHODAK GRAĐANA U SRBIJI. 61

5.2.4.       POREZ NA ZARADE.. 64

5.2.5.       POREZ NA PRIHODE OD AUTORSKIH PRAVA, PRAVA SRODNIH AUTORSKOM PRAVU I PRAVA INDUSTRIJSKE SVOJINE.. 65

5.2.6.       POREZ NA PRIHODE OD KAPITALA.. 68

5.2.7.       POREZ NA PRIHODE OD NEPOKRETNOSTI. 69

5.2.8.       POREZ NA OSTALE PRIHODE.. 70

5.2.9.       POREZ NA PRIHODE OD POLJOPRIVREDE I ŠUMARSTVA.. 71

5.2.10.         POREZ NA PRIHODE OD SAMOSTALNE DELATNOSTI. 73

5.2.11.         POREZ NA KAPITALNE DOBITKE.. 75

5.2.12.         GODIŠNJI POREZ NA DOHODAK GRAĐANA.. 77

5.3.        POREZI KOJI SE PLAĆAJU NA IMOVINU.. 79

5.3.1.       POREZ NA IMOVINU.. 79

5.3.2.       POREZ NA NASLEĐE I POKLON.. 82

5.3.3.       POREZ NA PRENOS APSOLUTNIH PRAVA.. 85

5.4.        POREZI NA POTROŠNJU.. 88

5.4.1.       POREZ NA DODATU VREDNOST (PDV) 88

5.4.1.1.       UOPŠTENO O PDV-U.. 88

5.4.1.2.       PDV U SRBIJI. 89

5.4.2.       AKCIZE.. 102

5.4.3.       POREZ NA UPOTREBU, DRŽANJE I NOŠENJE DOBARA.. 104

5.4.3.1.       POREZ NA UPOTREBU MOTORNIH VOZILA.. 105

5.4.4.       CARINE.. 106

5.4.4.1.       POJAM I CILJ. 106

5.4.4.2.       ARGUMENTI ZA I PROTIV CARINA.. 107

5.4.4.3.       VRSTE CARINA.. 107

5.4.4.4.       ELEMENTI CARINA.. 107

5.4.5.       TAKSE.. 108

5.4.5.1.       UVOD.. 108

5.4.5.2.       SISTEM TAKSA U SRBIJI. 109

5.4.6.       NAKNADE.. 109

5.4.7.       DOPRINOSI (SOCIJALNO OSIGURANJE) 109

5.4.7.1.       PARAFISKALNOST DOPRINOSA.. 110

5.4.7.2.       MOTIVACIJA ZA SOCIJALNO OSIGURANJE.. 110

5.4.7.3.       SOCIJALNO OSIGURANJE U SRBIJI. 119

  1. FINANSIRANJE DEFICITA I JAVNI DUGOVI. 122

6.1.        UVOD.. 122

6.3.        STRUKTURA JAVNIH RASHODA.. 123

6.4.        UZROCI STVARANJA JAVNOG DUGA.. 123

6.5.        RAZVOJ DRŽAVNIH DUGOVA.. 124

6.6.        POSLJEDICE JAVNIH DUGOVA.. 127

6.7.        PREDLOZI ZA ALTERNATIVNO JAVNO FINANSIRANJE.. 129

  1. BUDŽET.. 131

7.1.        PRIRODA I POJAM BUDŽETA.. 131

7.2.        INSTRUMENTI SLIČNI BUDŽETU.. 131

7.3.        OSNOVNE FUNKCIJE BUDŽETA.. 132

7.3.1.       POLITIČKA FUNKCIJA BUDŽETA.. 132

7.3.2.       PLANSKA FUNKCIJA BUDŽETA.. 132

7.3.3.       PRAVNA FUNKCIJA BUDŽETA.. 133

7.3.4.       EKONOMSKA FUNKCIJA BUDŽETA.. 133

7.3.5.       SOCIJALNA FUNKCIJA BUDŽETA.. 134

7.3.6.       FINANSIJSKA FUNKCIJA BUDŽETA.. 134

7.3.7.       KONTROLNA FUNKCIJA BUDŽETA.. 134

7.4.        BUDŽETSKI PRINCIPI (NAČELA) 135

7.4.1.       PRINCIP JAVNOSTI. 135

7.4.2.       PRINCIP VELIČINE BUDŽETA.. 135

7.4.3.       PRINCIP POKRIĆA BUDŽETSKIH RASHODA.. 136

7.4.4.       PRINCIP BUDŽETSKOG PLURALIZMA.. 136

7.4.5.       PRINCIP POTPUNOSTI BUDŽETA.. 137

7.4.6.       PRINCIP BUDŽETSKE KLASIFIKACIJE.. 137

7.4.7.       PRINCIP JEDNOGODIŠNJOSTI BUDŽETA.. 138

7.4.8.       PRINCIP BUDŽETSKE RAVNOTEŽE.. 138

7.5.        BUDŽETSKA PROCEDURA.. 138

7.5.1.       IZRADA BUDŽETA.. 138

7.5.2.       ODOBRENJE I DONOŠENJE BUDŽETA.. 140

7.5.3.       IZVRŠENJE BUDŽETA – FAZA SPROVOĐENJA BUDŽETSKE POLITIKE   141

7.5.4.       KONTROLA IZVRŠENJA BUDŽETA.. 142

7.5.5.       OSNOVNI OBLICI I VRSTE KONTROLE.. 142

7.5.6.       ZAVRŠNI RAČUN BUDŽETA.. 143

 

 

 

  1. ZAŠTO SU POTREBNE JAVNE FINANSIJE?
    • ŠTA SU JAVNE FINANSIJE?

Kada se upotrijebi riječ „finansiranje“ odmah se pomisli na novac. Klasična definicija finansija jeste prikupljanje novčanih sredstava. Kada govorimo o javnim finansijama, tada govorimo o problemu kako da javne institucije prikupe novčana sredstva za finansiranje javnih potreba. Poznati autor o javnim finansijama, Robert Masgrejv, definiše javne finansije kao „kompleks problema skupljenih oko procesa državnih prihoda i rashoda.“[1]

Možemo zaključiti da tokom obrade kompleksa o javnim finansijama trebamo prvo razmatrati koje vrste usluge državne institucije treba obezbijediti, tj. postavlja se pitanje: šta su javna dobra? Ovo pitanje je u suštini standardno pitanje, gdje ne postoji veliko razilaženje među teoretičarima. Nakon rješavanja ovog pitanja treba odgovoriti na glavno pitanje unutar javnih finansija: kako finansirati, odnosno obezbijediti javna dobra? Ovo široko pitanje ne obuhvata samo pitanje o načinu finansiranja, nego obuhvata istraživanje zakona o efektima oporezivanja kao i posljedice na preraspodjelu dohotka.

 

 

  • JAVNA DOBRA
    • UVOD

Savremena finansijska teorija razlikuje individualne i javne potrebe. Individualne potrebe podrazumijevaju njihovo pojedinačno zadovoljavanje. Ukoliko pojedinac obezbijedi sebi i svojoj porodici stan, odjeću i hranu, on je zadovoljio osnovne potrebe svoje porodice. Međutim, ukoliko pojedinac želi da obezbijedi sigurnost svoje porodice ili da izgradi potrebni put, on to nije u stanje bez pomoći drugog. Znači određene potrebe se mogu samo ostvariti preko kolektivne akcije, odnosno, državne organizacije. Takve javne potrebe nisu obaveza pojedinca, nego obaveza svih pojedinaca. Ispunjavanje javnih potreba omogućava realizaciju pojedinačnih potreba. Pojedinac nije u stanje da rešava sve svoje probleme, a da ne govorimo o problemima njegove porodice, njegovog grada ili države.

Sada se postavlja pitanje koje potrebe država treba da zadovolji? Kao što smo rekli, dužnost države jeste da transformiše kolektivne potrebe u javne potrebe, tj. nakon identifikacije kolektivne potrebe (npr. potrebe za izgradnjom puta), država treba da prihvati zadovoljenje kolektivne potrebe obezbjeđivanjem potrebnih resursa. Posebnost javnih dobara je u tome što se oni često ne naplaćuju ovisno od korišćenja, već u skladu sa ekonomskim mogućnostima poreskih obveznika. Naplata korišćenje javnih dobara se odvija prema principu solidarnosti, znači može se desiti da pojedinac plaća za ponudu određenog javnog dobra, ali nikada ga ne koristi. Naprimjer: država izgradi magistralni put, kojeg određeni broj poreskih obveznika sigurno nikada neće koristiti. Primjena principa solidarnosti kod naplate javnih dobara ima svoje opravdanje u tome što kod javnih dobara, za razliku od privatnih dobara, korist nastaje za više osoba. Ona su raspoloživa u istim količinama za sve korisnike. S druge strane, ukoliko novac poreskih obveznika ide u projekte od kojih nemaju direktnu korist, oni će imati manju motivaciju za plaćanjem poreza.

Nakon ove kratke diskusije, trebamo analizirati pitanje: koje vrste javnih dobara postoje?

 

 

  • VRSTE JAVNIH DOBARA

Javna dobra[2] mogu se klasifikovati u sljedeće vrste:

  • čista javna dobra (pure public goods);
  • nečista javna dobra (impure public goods);
  • mešovita dobra (mixed goods) i
  • meritorna dobra (merit goods).

U nastavku ćemo diskutirati sve ove vrste.

 

 

  • ČISTA JAVNA DOBRA (PURE PUBLIC GOODS)

Za bolje razumijevanje koncepta čistih javnih dobara uporedićemo čista javna dobra sa privatnim dobrima. Slika 1 pokazuje nam tabela koja nam omogućava klasifikaciju dobara prema kriterijama „rivalitet“ i „isključivosti“. Bitno je znati da ova dva kriteriji odnose na potrošnju.

  Isključivost Ne-isključivost
Rivalitet Privatna dobra

(npr. namještaj, igračke, auta)

Opšta dobra

(npr. voda, zemlja, drugi prirodni resursi)

Nema rivaliteta „Klubska“ dobra

(npr. naplata autoputa)

Čista javna dobra

(npr. nacionalna bezbednost, vazduh)

Kao što može pročitati u gornjoj tabeli, čista javna dobra imaju dva karakteristična svojstva:

  • prvo, riječ je o dobrima u čijoj potrošnji nema isključivosti (non-excludability),
  • drugo, rije je o dobrima u čijoj potrošnji nema rivalitet (non-rivalness) u potrošnji.[3]

Znači kod ove vrste javnog dobra, svaki pojedinac može da koristi javno dobro (jer nema isključivosti) i nema konkurencije u potrošnji (jer potrošnja jedne osobe ne ugrožava potrošnju druge osobe).

Sada se postavlja pitanje: šta znači isključivost?

Na ovo pitanje ćemo odgovoriti jednostavnim primjerom. Ukoliko neko ne plati hljeb, on ga neće dobiti od prodavca. Znači u ovom slučaju moguće isključenje potrošača od uživanja koriste određene robe. S druge strane, svako ko udiše vazduh ne smanjuje primjetno količinu drugih osoba za vazduhom, niti je moguće isključiti druge osobe od udisanja vazduha.

Na osnovu ovih primjera možemo zaključiti da isključivost označava stanje kada jedan korisnik ne može dobiti željenu uslugu. Razlozi zato mogu biti visoka cijena, manjak ponude itd.

Sljedeće pitanje jeste: šta znači rivalitet?

Pojam rivalitet označava da kada jedna osoba koristi određeno dobro, druga to ne može.[4] Kada naprimjer neko posjeti liječnika, to znači da trenutno bilo koja druga osoba ne može dobiti usluge dotičnog liječnika, što znači da može postojati rivalitet potrošača za dobijanje usluge liječnika. S druge strane, nerivalna potrošnja jeste kada potrošnja jedne osobe ne sprečava potrošnju druge osobe.

Sada nakon što smo definisali pojmove rivalitet i isključivost možemo i dati primjer za čisto javno dobro. Klasični primjer za čisto javno dobro jeste nacionalna bezbednost. Ukoliko imamo veći broj stanovnika u jednoj državi, svi stanovnici mogu biti i dalje zaštićeni, a da niko od ostalih građana neće biti isključen iz ove usluge. Jer zašto bi se spremnost vojske za odbranu smanjila ukoliko se neko doseli u državu ili rodi jedno dijete? Također, nema nikakav razlog za isključivost, jer zašto bi se određeni građani zaštitili, a drugi ne? Usluga kao nacionalna ne može se direktno naplatiti kao privatno dobro, jer u tom slučaju samo oni koji bi bili u stanje da plaćaju dobili bi zaštitu. Time bi se isključio veliki broj stanovništva od osnovnog dobra kao nacionalne bezbednost. Zbog toga treba štiti svakog građana, nezavisno od svoje ekonomske moći, jer je to osnovna dužnost države. Drugi primjeri za čista javna dobra su policija, zaštita životne sredine i korišćenje prirodna dobra kao vazduh.

Možemo zaključiti da se kod čistih javnih dobara radi o proizvodima koje nije moguće obezbijediti putem klasičnog tržišta, jer svako mora imati pravo da koristi javno dobro. Štaviše, čista javna dobra mogu se u istoj količini upotrebiti od strane svih članova jedne društvene zajednice, pri čemu niko od potrošača neće biti oštećen ako bi se, pri datoj količini javnih dobara, pojavio još neki korisnik. Treća posebnost čistih javnih dobara jeste da nema dodatnih troškova zbog povećanja količine raspoloživog javnog dobra za jednu dodatnu jedinicu, što znači da su kod javnih dobara marginalni troškovi jednaki nuli.

 

 

  • NEČISTA JAVNA DOBRA (IMPURE PUBLIC GOODS)

Nečistim javnim dobrom nazivaju se javna dobra gdje je mogući rivalitet i isključivost u potrošnji. Znači kod ovih javnih dobara moguće je isključiti pojedine potrošače. Kada pogledamo gornju tabelu nečista javna dobra mogu biti i privatna dobra i time sama organizacija ponude ovih dobara moglo bi se organizovati na tržišnim principima. Međutim, opšti interes je da ova javna dobra mogu biti korišćena od strane svih građana, odnosno svih pripadnika te zajednice.

Klasični primjeri za nečista javna dobra su obrazovanje i zdravstvena zaštita. Kod ovih usluga mogući je rivalitet, jer svaki pojedinac će se boriti da dobije bitnu uslugu kao obrazovanje ili zdravstvenu zaštitu. Ovaj rivalitet dovodi do toga da bi privatni ponuđivači ove usluge mogla da traže cijenu. Postojanje cijene bi dovelo do toga da se isključe finansijski slabiji interesenti, tako da bi određen broj stanovništva mogao da ostane bez jedne osnovne i prijeko potrebne usluge kao što je obrazovanje ili zdravstvena zaštita. Zbog toga država često nudi ovakve usluge da bi se spriječila isključivost, npr. putem finansiranje putem socijalnog osiguranja.

 

 

  • MJEŠOVITA DOBRA (MIXED GOODS)

Mješovita dobra su ona koja istovremeno imaju karakteristike i javnih i privatnih dobara, i većinom se lokalno obezbeđuju.[5] „Izmiješanost“ kod ovih dobara nastaje jer kod ovih dobara je samo ispunjena jedna od kriterija za čisto javno dobro: neisključivost ili nepostojeći rivalitet.

Uzmemo tipičan primjer mešovitog dobra, a to je protivpožarna zaštita. Obzirom da svaki građanin treba da ima pravo na protivpožarnu zaštitu i da u većini slučajeva državni autoritet obezbeđuje ovu uslugu radi se ovdje o javnom dobru. Međutim, ako u nekoj lokalnoj zajednici postoji samo jedna vatrogasna jedinica, a požar izbije na dva različita mesta, onda nije moguće da jedna vatrogasna kola budu na dva mjesta istovremeno. To znači da će određeni građani biti isključeni iz potrošnje ovog javnog dobra, dok će drugi biti “privilegovani” (biće im pružena protivpožarna zaštita). Zbog ove moguće trenutne isključenosti, protivpožarna zaštita nije čisto javno dobro.

Ovaj primjer nam pokazuje da kod obezbeđivanja mješovitih dobara treba uzeti u obzir dve stvari:

  • broj potrošača i
  • teritoriju na kojoj se dobro obezbjeđuje.

Ukoliko je moguća potražnja za određenim javnim dobrom velika, može u slučaju velike potražnje (zbog velikog broja potrošača u jednom mjestu ili zbog toga što jedna uslužna centrala mora da usluži veliku teritoriju) da nastaje rivalitet i/ili isključivost u potrošnji, čime jedno javno dobro dobija obeležja privatnog. Isti je i slučaj kada se analizira javna dobro prema teritoriji.

 

 

 

  • MERITORNA DOBRA (MERIT GOODS)

Koncept meritornih dobara u ekonomskoj teoriji je razvio Ričard Masgrejv (Richard Musgrave).[6] Radi se o dobrima čije korišćenje država nameće svojim građanima, jer oni od njih imaju korist. Ovdje se u suštini radi o zakonskim propisima. Građani su često ubeđeni da su zakonski propisi, npr. vezivanje sigurnosnim pojasevima, donošeni u njihovoj koristi. Međutim, oni zbog raznih razloga ponekada ne slijede ove propise. Zbog toga je potrebno da država aktivnije interveniše i da nagradi odnosno kazni one građane koje (ne) slijede zakonske propise.

 

 

  • EKSTERNALIJE (EXTERNALITIES)

Kod eksternalija radi se o efektima koji se pojavljuju kod proizvodnje ili potrošnje jednog dobra odnosno usluge koji pogađaju lica koja ne žele da plate za korist, odnosno štetu nastalu za njih kao posljedicu.[7] Ovdje je bitno istaknuti da eksternalije djeluju na lica, koji nisu direktno uključeni u proces razmjene. Jedan jednostavni primjer će objasniti rečeno:

Pretpostavimo da se u jednom naselju nalazi u blizini farmaceutska fabrika. Iako je ovakva fabrika korisna za društvo, galama koja nastaje od ove fabrike smeta dotičnom stanovništva. U ovom slučaju je galama eksternalija koja utiče na stanovništvo koje možda uopšte ne kupuje proizvedene lijekove.

Kao što smo rekli, isto kao kod proizvodnje, i kod potrošnje mogu nastati eksternalije. Kada neko koristi automobil, dotični automobil proizvodi galamu i zagaditi okolinu. Na taj način mogu nestati eksternalije za okolinu.

U veći slučajeva eksternalije su negativnog karaktera, kao što smo u gornjim primjerima naveli. Mada postoje i situacije gdje eksternalije imaju pozitivne efekte. Naprimjer kada osoba instalira protivpožarnu zaštitu u svojem domu, ova protivpožarna zaštita povećava i sigurnost okoline.

Sa ekonomskog stanovišta možemo kazati da eksternalije u proizvodnji nastaju kada proizvođač svojom aktivnošću (proizvodnjom) stvara korist ili štetu za neko treće lice, a ne samo za lice kome prodaje svoj proizvod odnosno uslugu. Isto tako, eksternalije u potrošnji nastaju kada jedna osoba svojom potrošnjom donosi korist ili štetu drugom licu, a pri tome nema dodatnih troškova za potrošača odnosno za drugo lice. U oba slučajeva, dodatni troškovi, odnosno dodatna korist za druga lica, nisu uključeni u tržišnu cijenu proizvoda.[8]

Ovo ignorisanje ovih dodatnih troškova odnosno dodatnih koristi u cijeni vodi do toga da se oni proizvođači/potrošači koji štetno djeluju na okolinu, npr. koristeći običnu plastiku za flaširanje, što će proizvesti veliku količinu smeća, nagrađuju, dok oni proizvođači/potrošači koji koriste skuplje pakovanje koje se može više puta upotrijebiti i time stvara manje smeća, će imati skuplji proizvod i time manju prodaju. Zbog toga proizvođači sa štetnim proizvodnim metodama će imate preveliku proizvodnju. Ovakva proizvodnja će imati za posljedicu negativne eksternalije koje utiču na cijelo stanovništvo.

Zbog eksternalija država treba intervenisati na tržištu i kažnjavati osobe koje prouzrokuju negativne eksternalije i nagrađivati osobe koje uvode pozitivne eksternalije. U suštini postoje dva metoda kako postignuti rečeno:

  • subvencionisanjem i
  • [9]

Subvencionisanjem se pomažu proizvođači ili potrošači koji primjenjuju pozitivne eksternalije. Naprimjer kada jedan proizvođač automobila razvija motore koje manje zagađuju okoline, država može dati kupcima takvog automobila novčanu pomoć ili oslobađanja od plaćanja poreza za određeni period, da bi veća cijena takvog auta ne bi odvukla potrošače. S druge strane, ukoliko jedan proizvođač automobila proizvodi automobile koji mnogo zagađuju okolinu, na takva automobila država bi mogla povećati poreze i time poskupljivati takva auta što bi smanjila njihovu atraktivnost na tržištu.

 

 

  • PROBLEM BESPLATNOG KORISNIKA (THE FREE RIDER PROBLEM)

Kao što smo već spomenuli, javna dobra se obezbjeđuju prema vantržišnim principima, što znači da i oni građani dobijaju uslugu koji nisu u stanje da plaćaju. Ovdje može da nastaje tzv. „problem besplatnog korisnika“. Obzirom da su građani sa većim prihodima spremni da plate za obezbjeđivanje jedne usluge, postoji, s druge strane, veliki broj građana koji žele da izbjegnu plaćanje za dobijanje usluge, jer će se usluga svakako obezbijediti.

Da bi ilustrovali ovaj problem, uzmemo primjer sa izgradnjom jednog asfaltiranog puta. Pretpostavimo da određen broj građana želi da asfaltira jedan put kroz jednu ulicu. Obzirom da imaju dovoljno novca oni su u stanje da plate za asfaltiranje. Ostali građani, koji također žive u toj ulici, će izbjegnut da daju novčani doprinos asfaltiranju, jer će sebi kazati: „Oni će svakako asfaltirati ulicu, zašto da platim nešto kada ću dobiti besplatno?“ Zbog ovakvog ponašanja ovih građana, donatori možda neće izgraditi put, jer njihov dodatni trud će se raspodijeliti na sve ostale korisnike, nezavisno od njegovog pojedinačnog doprinosa. Time je i motivacija korisnika da daje dodatni doprinos za obezbjeđivanje javnog dobra niska.

Jedan od načina za borbu protiv problema besplatnog korisnika jeste da se javna dobra, prije svega čista javna dobra, nude od strane države. Država može putem svojeg autoriteta da traži od svojih građana finansijska sredstva za izgradnju, održavanja i očuvanja bitnih javnih dobara, npr. putem naplate poreza. Kao što ćemo vidjeti u poglavlju o porezima, jedan od obeležja poreza jeste obaveznost, tj. svaki građanin koji spada u poreskog obveznika mora da plaća određeni vid poreza. Obzirom da država može da natjera svoje građane da plaća poreze i time može ponuditi javna dobra.

Rečeno ćemo objasniti sljedećim primjerom: država može izgraditi jedan potrebni tunel. Ukoliko tunel ima dovoljno kapaciteta, ne postoji rivalitet u potrošnji i ukoliko građani mogu besplatno koristiti tunel nema ni isključivost. Tako da se kod ovog tunela radi o čistom javnom dobru. Sada se postavlja pitanje: kako finansirati izgradnji i održavanje tunela? Prema principu pravičnosti – tj. onaj koji koristi treba i snositi troškove – trebalo bi uvesti putarinu prije ulasku u tunelu i naplatiti svakom korisniku korišćenje tunela. Nedostatak ovog prijedloga jeste u tome što bi sada nastala isključivost u korišćenju, jer samo onaj građanin koji posjeduje dovoljno novca sada može da koristi tunel. Sada se javlja određena distorzija, jer svi građani ne mogu koristiti tunel. Druga alternativa jeste da se tunel finansira porezom, kojeg svaki građanin plaća (npr. porez na upotrebu automobila) i time svaki građanin može finansirati tunel, nezavisno od korišćenja. Na taj način ne bi postojala isključivost i država bi mogla izgraditi i održati tunel, čak iako tunel ne bi nikako ostvario dovoljno prihoda.

 

 


 

  1. FISKALNO OPTEREĆENJE
    • POJAM

Fiskalno opterećenje je pokazatelj koji nastoji da analizira opterećenje domaćinstva i preduzeća sa finansiranjem javnog sektora. Drugim riječima, postavlja se pitanje: koliko nas košta javni sektor? Koliko košta građane finansiranje javnih potreba?

Pitanje fiskalnog opterećenja analizira do koje granice može ići poresko zahvatanje, a da se pri tome obezbedi zadovoljenje javnih potreba, ne ugrožavajući neophodnu rentabilnost tržišnog sektora i takvo djelovanje tržišnog i javnog sektora koje obezbeđuje stalni porast nacionalnog dohotka.

Sada trebamo pronaći način kako da se izračuna fiskalno opterećenje. Prvo pitanje: koji pokazatelj da se koristi za ekonomsku moć, je vrlo lako, jer ekonomska moć se prikazuje putem bruto domaćeg proizvoda (BDP). Ali, koji pokazatelj treba koristiti za opterećenje? Na prvi pogled, najbolji pokazatelj jesu javni rashodi. Mada kada bi javne rashode kao pokazatelj za fiskalno opterećenje suočili bi se sa sljedećim problemima:

  • Ukupna masa javnih rashoda, kako ih statistika prikazuje, sadrži tzv. bruto javne rashode. U kategoriji bruto javni rashodi se mnogi javnih rashodi višestruko iskazuju i nije moguće isključiti sva transferna plaćanja. Putem transfernih plaćanja država vraća privredi i domaćinstvima jedan dio onoga što im je uzela preko instrumenata javnih prihoda.[10] Zbog toga treba izvršiti konsolidaciju javnih prihoda, tj. isključenje fiskalnih obaveza koje jedan nivo vlasti plaća drugom nivou, kao i transferi između različitih nivoa vlasti. Konsolidacijom se sprečava višestruki obračun javnih prihoda i njihovo veštačko naduvavanje. Najvažnije pozicije koje se konsoliduju su:
  • doprinosi za socijalno osiguranje koje država kao poslodavac plaća za zaposlene,
  • doprinosi koje fond PIO plaća za zdravstveno osiguranje penzionera i
  • transferi budžeta Republike fondu PIO, Vojvodini i lokalnim zajednicama.

Kao što se da primijetiti, ovi transferi ne povećavaju primanja određene organizacije, ali istovremeno smanjuju neto prihode druge državne organizacije, i time ne povećavaju ukupno fiskalno opterećenje.

  • Javni rashodi se dijelom finansiraju javnim prihodima koji ne opterećuju ostale učesnike privrede. Primjer za ovakve prihode su donacije u iz inostranstva ili javni zajmovi. Javni zajmovi se vraćaju postepeno i time nisu u direktnoj vezi sa bruto domaćem proizvodom jedne godine. Također, donacije ne opterećuju domaću privredu, nego privredu zemlju donatora.[11] Štaviše, javnih rashodi se mogu finansirati putem suficita (ušteđevine) iz prethodnih godina države ili od dividenda javnih preduzeća koje djeluju na konkurentnim tržištima.

Zbog toga treba kod obračuna fiskalnog opterećenja samo uzeti u obzir javne prihode koji stvarno opterećuju domaćinstva i preduzeća, znači trebamo tačno definisati deljenik. U deljeniku treba obuhvatiti svu sumu u toku jedne godine naplaćenih poreza, doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, taksa, nadoknada, kazni i drugih obaveznih, javnih dažbina naplaćenih na svim nivoima društveno-političke organizovanosti, i onih najširih i onih najužih jedinica.[12] S druge strane, u deljeniku ne treba stavljati nefiskalne javne prihode kao što su: zajmovi, donacije, prihodi od privatizacije, koncesionu nadoknadu, prihode javnih preduzeća, dopunske javne prihode i sl.[13] Mada se o ovim pojedinim stavkama može uvijek raspravljati, npr. da li su koncesione nadoknade slične taksama i time treba ih uključiti. Isto tako, prihodi od privatizacije nisu opterećenje za ostvareni bruto domaći proizvod. Prvo, ovdje se radi o vanrednim prihodima, a drugo, oni su finansirane putem štednje domaćih ili inostranih investitora.

S druge, strane, u deliocu se stavlja nominalni bruto domaći proizvod kao iskaz ekonomske snage koja ne nastala tokom kalendarske godine. Korišćenjem bruto domaćeg proizvoda omogućava poređenje fiskalnog opterećenja sa drugim zemljama.

Sada možemo i formalno da izrazimo obrazac koji će uporediti sumu svih dažbina (Sd) i bruto domaći proizvod (BDP):

 

 

  • VRSTE FISKALNOG OPTEREĆENJA

Fiskalno opterećenje iskazano u gornjem obrascu naziva se globalnim fiskalnim opterećenjem. Razlog je taj što ovaj pokazatelj uzima u obzir javne prihode i bruto domaćeg proizvoda cijele zemlje tokom cijele kalendarske godine. Naravno, umjesto posmatranja globalnog fiskalnog opterećenja, moguća su i parcijalna posmatranja, tj. da se npr. izračuna fiskalno opterećenje određenog regiona, grane ili grupacije. Najbitnije vrste parcijalnih fiskalnih opterećenja su sljedeća:

  1. Parcijalno opterećenje jednom vrstom javnih prihoda. Ova vrsta parcijalnog opterećenja analizira koliko je bruto domaći proizvod opterećen nekom vrstom dažbinskih javnih prihoda, npr. porezom na dohodak, porezom na dodatu vrijednost. Obzirom da postoje statistike o ubiranju određene vrste javnih prihoda, ovaj pokazatelj može se vrlo lako izračunati. Prije svega, ovaj pokazatelj je bitan kada se razmatra promjena poreske stope.
  2. Parcijalno opterećenje na subnacionalnom nivou. Ovdje se izračunava fiskalno opterećenje određene opštine, regiona ili pokrajine. Da bi se tačno izračunao ovaj pokazatelj, treba prilagoditi bruto domaći proizvoda na nivo određenog regiona. također, treba tačno izračunati koliko učesnici privrede dotičnog regiona plaćaju dažbinske javne prihode. Razgraničenje dažbinskih prihoda na jedan region često nije veliki problem, jer postoje tačne statistike podaci o mjestu naplate. S druge strane, izračunavanje bruto domaći proizvod na nivo regiona, svaka prodaja van regiona smatra se „izvozom“ i kupovina van regiona „uvozom“. Ovo prilagođavanje zahtijeva veliki napor, prije svega vremenskog. Zbog eventualnog vremenskog kašnjenja, postavlja se pitanje upotrebljivosti takvi zastarelih statističkih podataka.[14]
  3. Parcijalno opterećenje jednog poreskog obveznika. Treća vrsta fiskalnog opterećenja može se realizovati za nivo konkretnog poreskog obveznika (pravnog ili fizičkog lica). U ovom slučaju se stavljaju u odnos plaćeni dažbinski javni prihodi od strane poreskog obveznika i njegovi prihodi. Ovdje se uzimaju prihodi, jer se želi analizirati koliko poreski obveznik od svojih prihoda mora da odvoji za državu, jer se plaćanje poreza vrši oduzimanjem od primljenih prihoda. Ovo je važan pokazatelj za makroekonomsku analizu kada se želi analizirati koliko će uticati povećanje odnosno smanjenje poreza na učesnike u privredu.
  4. Parcijalno opterećenje na nivou poresko osnovice. Slična metoda kao i prethodna jeste stavljanje u odnos ukupnu obavezu i vrijednost određenog poreskog predmeta. Na prvi pogled ovaj pokazatelj izgleda suvišan, jer se naprimjer kod većine roba i usluga plaća 18% PDV na neto vrijednost i time je poreska stopa iskazuje fiskalno opterećenje. Međutim, na veliki broj potrošačkih roba se plaća još dodatne dažbine, prije svega akcize i carine. Tako da se fiskalno opterećenje poreske osnovice često mnogo više nego što izgleda na prvi pogled. Također, je ovaj pokazatelj bitan kod uvođenja ili ukidanje određenih dažbina.

 

  • ZAŠTO JE VAŽNO FISKALNO OPTEREĆENJE?

Fiskalno opterećenje je bitan pokazatelj za domaće tržište kao i za svjetsko tržište. Unutar domaće ekonomije globalno fiskalno opterećenje pokazuje koliko država uzima od domaćih učesnika privrede. Ukoliko je fiskalno opterećenje visoko, to ukazuje da je državni aparat vrlo skup i time se postavlja pitanje o efikasnosti državnog aparata. Također, razne vrste parcijalnog fiskalnog opterećenja pokazuju u kojoj mjeri je određeni region, predmet itd. opterećen, što je bitan pokazatelj za fiskalnu politiku.

Fiskalno opterećenje nije samo bitan pokazatelj za domaću privredu, nego pokazuje stepen konkurentnosti privrede na globalnom nivou. Ukoliko je poresko opterećenje visoko, investitori će izbjegavati investicije u takve države. Svakako, nisko fiskalno opterećenje je privlačnije za investitore, jer moraju samo manji dio ostvarenog prihoda da odvoje za državu. S druge strane, ukoliko je fiskalno opterećenje nisko, država ima male prihode i time se postavlja pitanje da li je država u stanje da nudi adekvatnu infrastrukturu (autoput, železnice, aerodrome itd.) za investicije.

Ova kratka diskusija pokazuje da fiskalno opterećenje samo po sebi nije dovoljno mjerilo za prikazivanje efikasnosti državne administracije. Nije samo bitna visina fiskalnog opterećenja, nego treba, prije svega, analizirati zašto se koriste ova sredstva. Ukoliko država koristi javne prihode za unapređenje bruto domaćeg proizvoda (npr. ulaganjem u infrastrukturu, obrazovanje, istraživanja, adekvatnu socijalno osiguranje), u tom slučaju fiskalno opterećenje može biti i veće, a da to ne utiče negativno na privredu. Drugim riječima, ako se fiskalni prihodi vraćaju privredi u obliku subvencija, te stanovništvu u obliku socijalnih davanja, odnosno na neke druge načine, njihov pritisak je manji nego što to prema podacima o izdvajanjima izgleda.[15]

S druge strane, ako se javni prihodi koriste za neefikasne svrhe (npr. za visoke plate državnih službenika, veliki broj službenih vozila, preveliki broj zaposlenika), u tom slučaju je i malo fiskalno opterećenje preveliko opterećenje za učesnike privrede.

Slika 4 pokazuje fiskalno opterećenje članica zemalja OECD-a. Da se primijetiti da skandinavske zemlje (Danska, Švedska, Norveška) imaju tradicionalno veliko fiskalno opterećenje. Ove zemlje su poznate da imaju velike poreske stope, ali i istovremeno značajnu mjeru socijalne zaštite i visoki životni standard. Također je fiskalno opterećenje ostalih naprednih evropskih država na relativno visokom nivou, što pokazuje da visoka stopa fiskalnog opterećenja ne mora negativno da utiče na ekonomski razvoj. S druge strane, zemlje pacifičke regije i američkog kontinenta imaju manju stopu fiskalnog opterećenja, jer su ove zemlje poznate po tome da imaju veći stepen liberalizma u privredi (npr. veliki stepen privatizacije socijalnog osiguranja, manje državne intervencije u privredi). Također, zemlje kao Meksiko i Turska, koje su imale veliki privredni rast u zadnjim godinama, pokazuju veći stepen fiskalnog opterećenja. Generalno se da primijetiti, da postoji jasna tendencija rasta fiskalnog opterećenja. Zašto dolazi do rasta fiskalnog opterećenja ćemo obraditi u sljedećem poglavlju.

 

 

 

Godina 1965 1975 1985 1995 2007
Australija 21,0 25,9 28,3 28,8 30,8
Češka .. .. .. 37,5 37,4
Danska 30,0 38,4 46,1 48,8 48,7
Francuska 34,1 35,4 42,8 42,9 43,5
Njemačka 31,6 34,3 36,1 37,2 36,2
Italija 25,5 25,4 33,6 40,1 43,5
Japan 18,2 20,8 27,4 26,8 28,3
Meksiko .. .. 15,5 15,2 18,0
Norveška 29,6 39,2 42,6 40,9 43,6
Poljska .. .. .. 36,2 34,9
Švedska 33,3 41,2 47,4 47,5 48,3
Švajcarska 17,5 23,9 25,5 27,7 28,9
Turska 10,6 11,9 11,5 16,8 23,7
Ujedinjeno Kraljevstvo 30,4 34,9 37,0 34,0 36,1
SAD 24,7 25,6 25,6 27,9 28,3
Članice EU u OECD 27,6 32,1 37,5 38,9 38,8
OECD – Ukupno 25,5 29,4 32,6 34,7 35,8
OECD – Evropa 26,2 30,9 35,3 37,1 38,0
OECD – Amerika 25,2 28,8 24,5 26,2 26,5
OECD – Pacifik 21,1 22,5 25,7 27,7 30,4

 

 

 

 

  1. JAVNI RASHODI
    • POJAM I SADRŽAJ

Javni rashodi predstavljaju izdatke koje država kao cjelina, ili pojedina društveno-politička zajednica, čini zbog zadovoljavanja određenih društvenih potreba. Javni rashodi su rezultat finansijskih aktivnosti države, usmjerenih u pravcu postizanja određenih ekonomskih i socijalnih zadataka u procesu društveno-ekonomskog razvoja. Stoga je danas težište u izučavanju javnih rashoda prije svega na njihovom karakteru i određenom djelovanju u privredi.

Postoji veliki broj definicija za javne rashode. Definicija koja jednostavno pokazuje šta se krije iza javnih rashode je: „javni rashodi su sistem zadovoljavanja državnih potreba izražen u novcu.“[16]

Prema ovoj definiciji, osnovni cilj javnih rashoda je:

  1. Finansiranje javnih potreba. Javni rashodi se koriste za finansiranje čistih javnih dobara, nečistih javnih dobara i u određenoj mjeri mješovitih dobara. Zbog toga korisnik javnih rashoda je društvo, uopšteno, a ne pojedinac.
  2. Isplata u novčanom obliku. Obzirom da je novac opšte sredstvo razmjene, javnih rashodi se u većini slučajeva isplaćuju u obliku novca. Međutim, postoje izuzeci gdje se npr. socijalna pomoć ugroženom stanovništvu može isplatiti u obliku fizičkih predmeta (npr. davanjem hrane).

 

 

  • OSNOVNA NAČELA JAVNIH RASHODA
    • NAČELO OPŠTEG INTERESA

Javni rashodi trebaju da služe opštem interesu. Javni rashodi moraju biti ispred interesa pojedinca. Na taj način, načelo opšteg interesa doprinosi maksimalnoj društvenoj koristi, čime se postižu ciljeve od opšteg dobra.

Prema tome, pojedini porezi se mogu naplaćivati samo ukoliko rashodi više koriste zajednici nego, što bi naplaćeni prihodi koristili pojedincu – poreskom obvezniku – u slučaju da nisu naplaćeni.

Državni prihodi će se koristiti za opšte dobro, kao naprimer bezbednost, obrazovanje, kultura itd. Ako država ustanovi osnovnu školu, korist od tog javnog rashoda će biti mnogo veća, nego od pojedinačnog privatnog organizovanja nastava koje znatno više koštaju i ne mogu služiti opštem interesu.

Također, kod trošenja javnih prihoda treba voditi računa o stepenu razvijenosti pojedinih područja. Ovo načelo podrazumeva takav sistem rashoda, koji neće favorizovati pojedine teritorije na štetu drugih.

 

 

  • NAČELO REALNOG UTVRĐIVANJA JAVNIH RASHODA

Načelo realnog utvrđivanja javnih rashoda se zasniva na stvarnim mogućnostima stanovništva i privrede da izdvoje sredstva za namirivanje javnih rashoda.

Rashodi trebaju odgovarati sa mogućim javnim prihodima. Ukoliko su javni rashodi preveliki, građani neće biti spremni da plaćaju veće poreze što će voditi to ukupnog smanjenja poreza iako su poreske stope veće. Za finansiranje rashoda država može uzeti zajam, što može prouzrokovati probleme kod vraćanja duga.

 

 

  • NAČELO PRAVILNOG RASPOREĐIVANJA RASHODA

Ovo načelo je značajno za uspostavljanje određenog sklada u priticanju prihoda i izvršavanju javnih rashoda.

Također, treba imati u vidu nesklad između priliva prihoda i rashoda. Naprimjer: određene poreze se plaćaju samo jedanput godišnje (porez na dohodak građana ili porez na dobit preduzeća), dok javni rashodi (troškovi plata, penzija itd.) nastaju svakog mjeseca. Ovde se trebaju postaviti prioritete u trošenju javnih prihoda (npr. postepeno isplaćivanje penzija). Ukoliko ovo nije dovoljno, treba uzeti i pozajmice.

 

 

  • NAČELO ŠTEDNJE JAVNIH RASHODA

Načelo štednje javnih rashoda je jedno od osnovnih načela, koje ne znači smanjivanje rashoda, već cilj da se sa što manje sredstava postignu što veći efekti.

Štedeti u javnim finansijama, odnosno sprovesti štednju javnih rashoda znači izvršiti sve planske zadatke sa najmanjim utroškom javnih prihoda.

Ovo načelo treba uvijek da bude prisutno kada se određuje visina i struktura javnih rashoda. Po pravilu, zahtjevi korisnika javnih rashoda su skoro uvek veći od raspoloživih javnih prihoda. Zato je uvek neophodno sprovoditi selekciju potreba i vršiti izbor prioriteta kako bi se postigli što bolji efekti u štednji javnih rashoda.

Također, štednja može značiti vrstu kontrole i antiinflacioni instrument.

Zbog sve većeg zaduživanja države su prisiljeni na štednju. Ova štednja se ne vodi linearno, nego selektivno. Često se ovde smanjuju troškove onih koji imaju najslabiji uticaj, tj. nezaposlenih i druge socijalno nemoćne grupe.

 

 

  • NAČELO UTVRĐIVANJA PRAVNOG OSNOVA ZA TROŠENJE SREDSTAVA

Jedan od osnovnih postupaka načela utvrđivanja pravne osnove jeste, da se nijedan rashod ne može izvršiti, ako rashod nije predviđen (planiran u budžetu) i ako za to ne postoji pravni osnov.

Razlog ovog reguliranja je da se spreči nenamensko trošenje javnih prihoda. Tako javni rashodi imaju limitativan karakter, jer ne smeju prekoračiti iznose utvrđene planom.

Utvrđivanje osnove za trošenje sredstava za izvršavanje javnih rashoda počiva na tri odrednicama:

  • Utvrđuju se zadaci (potrebe, programi itd.) na koje se mogu trošiti javni rashodi, kao i sredstva za svaki pojedini zadatak;
  • Odobrenje rashoda na određeni period – jednu godinu;
  • Odobrenje svih javnih rashoda (budžet).

 

 

  • VRSTE I PODJELE JAVNIH RASHODA
    • RASHODI U NOVCU I RASHODI U NATURI

Kao što je već istaknuto kod definicije javnih rashoda, u savremenim uslovima se javni rashodi podmiruju u novcu. Ali, javni rashodi se također mogu isplatiti u naturi, npr. kod socijalne pomoći ili u ratnim situacijama. Ovaj naturalni dio izvršavanja rashoda mora da nađe svoj ekvivalent u predračunu javnih rashoda, tako da se određene potrebe za rashodima mogu pretvoriti i u materijalni izraz. Međutim, ukoliko bi se država odlučila za isplatu dijela javnih rashoda u natura, ona će planirati novčani iznos za ovu nabavku u budžetu, tj. prvo kupovati potrebne fizičke predmete na tržištu i nakon toga podijeliti građanima.

 

 

  • REDOVNI I VANREDNI JAVNI RASHODI

Redovni rashodi su oni koji se redovno (stalno) javljaju u određenim vremenskim intervalima, obično jednom godišnje. Karakteristike i kriteriji, prema kojima se određuju, su sljedeći:

  • obično se unapred mogu predvidjeti, jer se izvršavaju se po određenoj vremenskoj dinamici;
  • visina im je, relativno, stabilna i
  • jednom godišnje se javljaju u budžetima državnih institucija.

Da se redovni rashodi mogu unaprijed predvidjeti polazi od činjenice da se oni ponavljaju, samo postoji neizvjesnost u pogledu visine rashoda, jer se ta visina može menjati. Tako da se, naprimjer lako mogu predvidjeti troškovi za osoblje, troškove za održavanje puteva. Mada uvijek, u određenoj mjeri mogu se povećati planirani troškovi, npr. zbog iznenadne popravke mosta ili puta. Obzirom da se ovi rashodi mogu predvidjeti i visina im je relativno stabilna, oni se moraju planirati u budžetu, tako da treći kriteriji više dopunskog karaktera.

Vanredni javni rashodi javljaju se sa vremena na vrijeme u uslovima vanrednih i nepredviđenih okolnosti. Može se dogoditi da se vanredni rashodi napred predvide, ali u mnogo manjem obimu od stvarno nastalih (na primer: održavanje puteva, borbe protiv poplava, epidemije, požara i sl.). Na osnovu toga možemo razlikovati dvije vrste vanrednih rashoda:

  • Vanredni rashodi po nastanku. U ovom slučaju nije moguće predvidjeti rashod za određenu potrebu.
  • Vanredni rashodi po visini. Ovdje se predvidjeo nastanak troška, ali u mnogo manjim obimu.

 

 

  • PRODUKTIVNI I NEPRODUKTIVNI JAVNI RASHODI

Produktivni rashodi su oni rashodi koji svojim stvaranjem ili povećanjem dovode do određenih proizvodnih efekata u privredi, odnosno zbog kojih dolazi do neposrednog porasta bruto domaćeg proizvoda. Obično se čine u proizvodnim oblastima (izgradnja javnih preduzeća, pomoć privrednim preduzećima, izgradnja telekomunikacija i sl.).

Neproduktivni ili nerentabilni javni rashodi su oni koji ne dovode neposredno do porasta dohotka, kao u privredi, tako i državi. U ovu kategoriju spadaju klasične funkcije države kao naprimjer rashodi za:

  • vojsku,
  • policiju,
  • pravosuđe,
  • državni organe i državne organizacije i
  • javne službe – obrazovanje, nauka, kultura i sport.

Također u neproduktivne rashode spadaju tzv. transferni rashodi. Transferni rashodi, također, ne djeluju neposredno na rast bruto domaćeg proizvoda, mada indirektno, imaju vrlo značajna i raznovrsna djelovanja. Njima se vrši uglavnom samo prenošenje (transfer) dijela bruto domaćeg proizvoda kroz njihovu preraspodjelu, od jednih učesnika privrede na druge, od jedne grane ili grupacije na drugu i sl. Tipični oblici transfernih rashoda su:

  • invalidnine i penzije,
  • socijalna pomoć,
  • pomoć za nezaposlenost,
  • zdravstveno osiguranje,
  • osiguranje od nesreća na radu,
  • zaštita porodica i djece i dr.

Ovdje treba napomenuti da razlikovanje između produktivnih i neproduktivnih rashoda nije klasifikacija po potrebnosti. Naprimjer: produktivan rashod ne mora biti istovremeno i koristan i obrnuto, dok neproduktivan rashod ne mora biti istovremeno i nekoristan.

 

 

 

 

  • NEODLOŽIVI I ODLOŽIVI JAVNI RASHODI

Sa gledišta finansiranja javnih rashoda bitna je podjela između odloživih i neodloživih javnih rashoda. Neodloživi su oni rashodi koje mora država, na osnovu ustava ili zakona, da čini u vreme za koje su predviđeni (npr. isplate ličnih dohodaka u toku mjeseca). Odloživi su takvi rashodi koje država može za određeno vreme odložiti, bilo zbog nedostataka sredstava, ili nekih drugih razloga. Tako, npr., ukoliko postoji potreba i plan izgradnje neke sportske dvorane ili klizišta, izgradnja će se odložiti (mada i dalje postoji potreba) sve dotle dok se ne osiguraju neophodna sredstva za tu namenu.

 

 

  • FINANSIJSKE TEORIJE JAVNIH RASHODA
    • KLASIČNA FINANSIJSKA TEORIJA JAVNIH RASHODA

Klasična teorija tvrdi da su javni rashodi čista potrošnja dobara. Ovakav stav klasika javnih finansija se zasnivao na tradicionalnom tumačenju državnih funkcija, a što se zasnivalo na čistoj administrativnoj ulozi države, gdje samo dominira odbrana zemlje, javni poredak, pravosuđe, administracija i prosveta. U ovom pristupu javnim rashodima, sasvim su bili isključeni ekonomski i socijalni zadaci, jer su oni posmatrani nezavisno kao privatni interesi i aktivnosti.[17]

Tumačenje države, njenih funkcija i javnih rashoda, proizlazio je iz teorijske doktrine liberalnog kapitalizma. Liberalni kapitalizam je odbacivao državne intervencije u privredi, a što je i slučaj sa javnim rashodima. Na taj način, država ne bi mogla da se miješa u privredne tokove, osim u izuzetnim okolnostima, jer putem „nevidljive ruke“ na tržištu će se postići maksimalno blagostanje. Zbog toga javni prihodi i rashodi trebaju uvijek biti jednaki, što će voditi do toga da poresko opterećenje bude što niže, da bi se dao dovoljan podstrek privatnoj inicijativi kao generatoru privrednog rasta i stabilnosti.

Klasična teorija je bila kritična prema korišćenju javnih zajmova u javnim finansijama. Korišćenje javnih zajmova znači olakšavanje položaja sadašnjih generacija na račun budućih, pa zbog toga pa zbog toga treba praviti razliku između vanrednim redovnim rashodima. Ako se radi o produktivnom rashodu koji će u budućnosti povećati javne prihode (npr. izgradnja javnog preduzeća), u tom slučaju mogu se ovi vanredni rashodi finansirati vanrednim prihodom, tj. javnim zajmom. S druge strane, ako se radi o zaduživanju zbog neproduktivnih rashoda, u tom slučaju nema opravdanje za javno zaduživanje.[18] Znači, prema klasičnoj teoriji država se ne smije zadužiti u slučaju ekonomske krize, npr. povećati potražnju kupovinom fizičkih predmeta (npr. auta za policiju) od privatnog sektora. U ovom slučaju, prema klasičnoj teoriji, država treba da smanji javne rashode ili da smanji poreze.[19]

 

 

  • SAVREMENA TEORIJA JAVNIH RASHODA

Savremeno tumačenje javnih rashoda ne posmatra rashode kao potrošnju, već kao racionalno trošenje javnih prihoda. Ovdje se država ne predstavlja kao „parazit“, nego kao bitan faktor koji investira i vrši preraspodelu dohotka. Pomoću poreskog sistema i zajmova, država prikuplja sredstva, zadovoljava „klasične“ državne (javne) potrebe, a dio sredstava vraća privredi i stanovništvu.

Savremena građanska teorija ne polazi, kao što je slučaj sa klasičnom, samo od globalnog iznosa javnih rashoda, već od njihovog kvaliteta i posebno, njihove strukture.

Ma kakav bio njihov apsolutni iznos, bitan je kvalitativan, ekonomski efekat. U oceni volumena javnih rashoda polazi se od socijalno-ekonomskih funkcija države, naročito onih koje se odnose na osiguranje ekonomske ravnoteže i usklađivanje odnosa i tokova proizvodnje i potrošnje.

Preraspodela nacionalnog dohotka je jedan od najvažnijih uloga države u upravljanju javnim finansijama i usmeravanju privrednog razvoja. Praktično se mogu identifikovati dve vrste preraspodele koje su karakteristične za kapitalističku privredu i to preraspodela u cilju povećanja lične potrošnje i preraspodela u korist investicione potrošnje. Povećanje lične potrošnje (države ili domaćinstava) povećava bruto domaći proizvod.

Javni rashodi su ne-elastični, jer se javne potrebe izvršavaju nezavisno od privrednih kretanja.

S druge strane, vrši se i diferencijacija pojedinih kategorija rashoda, imajući u vidu heterogenost rashoda sa njihovog ekonomskog stanovišta.

Transferni rashodi (socijalno osiguranje, subvencije, pomoć nezaposlenima i dr.) ne menjaju vrednost nacionalnog dohotka. Oni služe samo u redistributivne svrhe, prenoseći nacionalni dohodak s jednih na druge subjekte ili korisnike. Za taj iznos nema teorijskih granica. Isto tako i kod direktno-produktivnih investicionih rashoda nema granice, pošto multiplikativno doprinose povećavanju nacionalnog dohotka. Novi rast dohotka, opet, omogućava rast javnih rashoda, itd.

Limit za javne rashode treba da leži u trendu opšte globalne tražnje. Ako u kretanju globalne tražnje dođe do inflacionih promena, usled naglog povećanja javnih rashoda, onda je njihov dalji rast štetan. I obrnuto, ukoliko se u privredi oseća nedostatak tražnje, koja uzrokuje nisku potrošnju i ograničava rast, što u krajnjem slučaju-dovodi do porasta nezaposlenosti-brz rast javnih rashoda (i to određenog oblika) bio bi poželjan i treba ga forsirati. Dakle, pri oceni visine javnih rashoda ona treba da bazira na njihovom ekonomskom delovanju koje proizvode u privredi, a ne toliko u njihovoj apsolutnoj visini.

U odnosu na neproduktivne (čisto administrativne) rashode, savremena teorija postavlja zahtev za njihovo redukovanje, ali pri tom ukazuje i na ekonomske aspekte njihove opravdanosti.

Dakle, u vezi s opštom ekonomskom situacijom i konjunkturom i ova kategorija

rashoda se mora pažljivo proučiti. Bitna su, ipak, dva momenta:

  • Produktivni, odnosno neproduktivni javni rashodi, i
  • Faza privrednog ciklusa u kojoj se privreda nalazi

O pitanju plafona, odnosno krajnjem limitu javnih rashoda, savremena finansijska nauka nije u stanju da valjan odgovor. Istina, mogu se susresti i takva svhatanja (Hok) da je 15% krajnja granica do koje država sme opteretiti nacionalni dohotak svojim rashodima. Dakle, postoje i pokušaji konkretnog procentualnog utvrđivanja granica javnih rashoda. No, ovakvi stavovi statičkog utvrđivanja granica javnih rashoda nemaju svoje teorijske vrednosti, posebno zbog ovih razloga:

  1. Postoji zakonitost njihovog stalnog rasta,
  2. Javni rashodi se u savremenoj teoriji i politici više ne vezuju striktno za visinu nacionalnog dohotka,
  3. Ne postavlja se više pitanje globalne visine javnih rasoda već njihove strukture. U toj strukturi jedni oblici rashoda stalno mogu rasti, drugi zadržavati dostignuti nivo, a treći opadati(apsolutno i relativno).
  4. Stalni rast javnih rashoda postao je jedno od osnovnih sredstava u regulisanju kapitalističkog cikla, što se ne sme ni jednog momenta izgubiti iz vida kada se razmatra tendenija njihovog stalnog rasta.

 

Delovanje i kretanje javnih rashoda u jednoj privredi ne zavisi samo od njihove visine, već i, pre svega, od:

1) Izvora njihovog finansiranja;

2) Strukture javnih rashoda;

3) Oblika i načina delovanja (osetljivost) rashoda na osnovna privredna kretanja;

4) Ciljeva tekuće ekonomske i razvojne politike;

5) Političkih i socijalnih odnosa u jednom društvu; i

6) Već dostignutog nivoa i strukture javnih rashoda.

 

Iznad određene granice oporezivanja i drugih oblika oduzimanja dohotka, koje vrše države, dolazi do otpora i opadanja poreskog morala kod obveznika, kao i široke pojave izbegavanja plaćanja poreza kao »sredstva legitimne odbrane obveznika protiv prekomernog oporezivanja«. Osim toga, preterano oporezivanje do kojeg dolazi usled velikih javnih rashoda posebno se negativno odražava na reagovanje kapitala, stvarajući nepovoljnu klimu za privatne investicije.

 

 

  • OSNOVNI EFEKTI JAVNIH RASHODA
    • EFEKTI RASHODA U EKONOMSKOJ STRUKTURI PRIVREDE

Prema teoriji filtra, rashodi mogu bitno da izmene efekte prihoda, tako što ih mogu umanjiti ili poništiti. Isto tako, određeni rashod može se pokazati kao štetan, jer predstavlja finansijski teret stanovništvu, što umanjuje kupovnu snagu stanovništva.

Kada efekte javnih rashod u ekonomskoj strukturi privrede treba prevesti na realni iskaz, onda se ovi efekti moraju razmatrati kao:

  • Uticaj rashoda na poreze;
  • Uticaj na transferne rashode;
  • Uticaj rashoda na proizvodnju.

 

  • Uticaj rashoda na poreze

Treba analizirati cio ciklus kako se rashodi koriste, da bi se moglo analizirati efikasnost. Pošto rashodi direktno utiču na poreze i njihovom transformacijom povećavaju potrošačku snagu pojedinca, oni omogućavaju i povećanje drugih, posrednih poreza.

Ovisno od toga zašta se koriste (osnovne funkcije, intervencije u privredu) rashodi su veći.

 

  • Uticaj na transferne rashode

Transferni rashodi vrše direktan uticaj na ekonomsku strukturu privrede. U savremenim državama oni su instrument ekonomske politike, a istovremeno i sredstvo za postizanje ciljeva iz oblasti socijalne politike (preraspodela dohodaka).

Kada se vrši detaljna analiza, onda svaki rashod predstavlja neku vrstu preraspodele – transfera sredstava. Država na taj način vrši redistribuciju sredstava preko javnih rashoda i usmerava ih za postizanje ekonomskih i socijalnih ciljeva. Da bi se postigli odgovarajući ekonomski i socijalni efekti, država preko poreza određenih kategorija građana prikuplja sredstva i preraspodelom preko rashoda, prenosi na drugu kategoriju građana. Postoje tri vrste preraspodele:

  1. Ekonomske subvencije,
  2. Socijalne subvencije,
  3. Preraspodela dohotka preko rashoda.

Ekonomske subvencije obuhvataju dve osnovne grupe subvencija koje se dalje mogu deliti na podgrupe i to:

  • Direktne subvencije. Kao npr. subvencije proizvođačima i potrošačima, učešće u investiranju privrednih objekata.
  • Indirektne subvencije. Oslobađanje plaćanja poreza za određene kategorije poreskih obveznika; određivanje nižih poreskih stopa, oslobađanje izvoznika od plaćanja carina.

 

Socijalne subvencije, odnosno rashodi države za čitav socijalni program obuhvataju sledeće grupe rashoda:

  • Materijalno obezbeđenje;
  • Pomoć porodicama;
  • Smeštaj u domove za decu, omladinu i stara lica;
  • Lečenje i tretman socijalno ugroženih lica.

 

Postoji neslaganje da li je lakše preraspodijeliti dohotke putem rashoda ili poreza. Sledeći prednosti postoje za raspodelu putem rashoda:

  • Poreze je teže menjati, nego rashode preraspodijeliti;
  • Postoji i psihološki otpor poreskih obveznika za povećanje poreza;
  • Rashodi imaju širi domen, jer se mogu finansirati i iz nefiskalnih prihoda;
  • Preraspodela dohotka preko rashoda omogućuje državi usmeravanje ukupnog društveno-ekonomskog razvoja;
  • Neposrednije i brže se postižu ciljevi preraspodjelom preko rashoda.

 

 

  • Uticaj rashoda na proizvodnju

Neposredni uticaj, ako se ulaže u:

  • državna preduzeća
  • infrastrukturu
  • subvencije za kupovinu opreme

 

Posredni uticaj, ako se ulaže u:

  • nauku
  • prosvetu
  • kulturu
  • vojsku

 

 

  • EFEKTI RASHODA U EKSPANZIJI RAZVOJA PRIVREDE

Ako privatnih investicija nema, opada zaposlenost, a zatim i dohoci pojedinaca, pa i prihodi države. U cilju otklanjanja depresije i dovođenja do nivoa normalne zaposlenosti, država interveniše svojim investicionim programima.

Delovanje se vrši putem teorije multiplikatora i akceleratora. Multiplikator je instrument u uslovima stagnacije i recesije privrednih tokova. Teorija akceleratora se zasniva na promeni odnosa u rashodima između rashoda koja predstavljaju potrošna dobra i rashoda za investicije. Ona trebaju samo da ubrzaju privredna kretanja.

 

 

  • POKRIĆE JAVNIH RASHODA

„Stara“ teorija kaže da treba za svaki rashod imati poseban prihod.

Klasična teorija pokrića javnih rashoda, se zasniva na pravilu da redovne rashode treba pokriti redovnim prihodima, a vanredne rashode vanrednim prihodima. Kao osnova za pokriće rashoda, bila bi:

  1. Da redovne rashode treba pokrivati redovnim budžetskim prihodima (porezi, države takse, naknade itd.);
  2. Da vanredne rashode treba obezbediti iz vanrednih prihoda, odnosno zajmova.

Savremena teorija pokrića javnih rashoda polazi od uslova privrednog okruženja i mogućnosti intervencije države i to:

  1. U vreme ekonomskog rasta treba ograničavati rashode, povećavati porez i vraćati zajmove;
  2. Kada dođe do ekonomske depresije i krize, pristupa se povećanju rashoda i smanjenju poreza, gde se koriste i javni zajmovi, a deo rashoda se usmerava i u državne intervencije u privredi.

 

 

  • UZROCI STALNOG RASTA JAVNIH RASHODA

 

 

Francuski teoretičar Gaston Yez klasifikovao je sve uzroke rasta javnih rashoda u dve osnovne grupe:

  1. Prividni ili fiktivni uzroci,
  2. Stvarni ili suštinski uzroci.

 

 

  • PRIVIDNI UZROCI RASTA JAVNIH RASHODA

Kada sredstva namenjena javnog potrošnji rastu u apsolutnom smislu, u stvari se radi o nominalnom rastu javnih rashoda.

Prividni uzroci su oni kada stalnom rastu javnih rashoda stoji kao protivteža stalni rast javnih prihoda, tako da ne dolazi do većeg pritiska na poreske obaveznike. Odnos između javnih rashoda i prihoda ostaje isti, dok visina lične potrošnje nije ograničena u korist opšte potrošnje.

Stvarni apsolutni porast je takav rast u kojem dolazi do stvarnog povećanja rashoda, bez obzira na kretanje i ponašanje izvora (prihoda), odnosno porasta javnih rashoda u odnosu na porast nacionalnog dohotka, a uz porast učešća rashoda u nacionalnom dohotku.

U prividne ili fiktivne uzroke Yez navodi:

  • smanjenje kupovne snage novca,
  • promene u tehnici izrade budžeta, i
  • povećanje stanovništva i teritorije zemlje.

 

  1. Pad kupovne snage, novca, odnosno inflacija i rast cena dovode od nominalnog rasta dohotka, rashoda i budžetskih izdataka uopšte. Stoga smanjenje kupovne snage novca direktno dovodi do nominalnog rasta javnih rashoda, mada stvarni rast ne mora da postoji. Ukoliko su porasle cene, kao i ostali izdaci, u toku godine za 10%, i javni rashodi će porasti za navedeni procenat.
  2. Kod promena budžetske tehnike, odnosno prilikom prelaska s neto na bruto budžetiranje, svi izdaci i prihodi ulaze u budžet (nema više međusobnih prebijanja, neto), što dovodi do prividnog porasta budžetskih prihoda i rashoda, dakle do stvarnog porasta ne mora doći.
  3. Povećanje stanovništva i teritorija zemlje obično uzrokuje porasta rashoda, ali taj porast praćen istovremenim porastom prihoda te do stvarnog porasta rashoda ne mora uopšte doći.

 

 

  • STVARNI UZROCI STALNOG RASTA JAVNIH RASHODA

U stvarne ili prave uzorke stalnog rasta javnih rashoda savremena teorija ubraja više područja s brojnim pojedinačnim faktorima. Tu spadaju:

  1. Ekonomski uzroci,
  2. Politički uzroci,
  3. Finansijski uzroci.

Svi ovi uzroci dovode do stvarnog porasta javnih rashoda i efektivnog porasta opterećenja (presije) poreskog obveznika, te mogu da pogode lične rashode ili prebacivanja dela ličnih (C) na opšte javne rashode (G).

 

 

  • EKONOMSKI UZROCI RASTA JAVNIH RASHODA

Ekonomski uzroci porasta javnih rashoda vezani su za stalni rast produktivnosti rada, društveno i materijalno blagostanje, životni standard, odnosno stalni rast želja za potrošnjom (materijalne, kulture, prosvetne i slične prirode). Da bi se potrošnja mogla zadovoljiti, država proširuje svoje funkcije i na ta područja. Time dolazi do rasta javnih rashoda. Savremena država pristupa izgradnji škola, bolnica, biblioteka, razvoju socijalnog i zdravstvenog osiguranja i dr. Sve to traži nove rashode i nove oblike povećanih javnih prihoda. To je prva podgrupa ekonomskih uzoraka. Druga podgrupa je porast državne intervencije u pravcu podsticanja regionalnog razvoja, investicija, izvoza, javnih radova, zaposlenosti i dr.

 

 

  • VOJNI RASHODI I POLITIČKI UZROCI KAO FAKTOR RASTA JAVNIH RASHODA

Spoljnopolitički razlozi rasta javnih rashoda vezani su za političke odnose zemlje s drugim zemljama. Ovde se mogu svrstati rashodi za vojsku, naoružanje, ratne potrebe, što sve igra vidnu ulogu u rastu javnih rashoda u savremenom razvoju. Mnogi ekonomisti-kejnzijanci-dugo su dokazivali da je glavno sredstvo u borbi protiv krize i recesije visoki rast vojnih rashoda.

Vojni rashodi su, pre svega, parazitski i neproizvodni, oni uglavnom odlaze na proizvodnju roba i usluga koje nisu korisne, niti se dalje upotrebljavaju u procesu reprodukcije u privredi. Ukoliko se nema ovo u vidu, vojna industrija se čini korisnom, jer povećava materijalna dobra društva, odnosno stopu rasta. Međutim, jačanje vojno-industrijskog kompleksa višestruko je štetno za razvoj proizvodnih elemenata i grana u privredi.

 

 

  • FINANSIJSKI UZROCI RASTA JAVNIH RASHODA

Finansijski uzroci stalnog rasta javnih rashoda vezani su uglavnom za postojanje i službu javnog duga.

Ovde je osnovno kako i u koje svrhe se koristio javni dug. Ukoliko se neracionalno koristi, neproizvodno troši i bez efekta u dohotku, dolazi do stvarnog porasta javnih rashoda.

Isto tako sve veći javni prihodi, i lako dolaženje do njih, dovodi do lakog trošenja i rasipanja javnih rashoda.

 

 

 

  • OSTALI UZROCI RASTA JAVNIH RASHODA
  • Ratna stanja i pripreme za rat,
  • Stalni proces ubrzane urbanizacije,
  • Porast (umnožavanje) broja funkcija države,
  • Stalne inflacione tendencije u svim privredama u svetu (rast cena) i nominalni

rast javnih rashoda vezan za rast.

1) U pogledu ostalih uzroka porasta javnih rashoda, savremena finansijska

politika na prvom mestu ističe značaj ratnih i mirnodopskih vojnih rashoda. Visina ovih

rashoda nije uvek direktno vezana za stanje i razvoj privrede, već za političke okolnosti i

međunarodnu politiku i druge odnose.

2) Na javne rashode imaju uticaja, pored ostalog, i demografski momenti, kao što

su: promena broja stanovnika, struktura i prirast stanovništva i dr.

3) Značajan faktor u formiranju javnih rashoda predstavlja i sistem raspodele.

Veći disparitet u raspodeli dohotka, uz nejednako učešće različitih socijalnih grupa u

nacionalnom dohotku, dovodi-pod stalnim pritiskom zahteva radnih masa za

intervencijama na socijalnom području-do novih transfernih i drugih rashoda u smislu

redistribucije dohotka. Ovi, sa svoje strane, utiču na bujanje ukupnih javnih rashoda. Pri

tome treba imati u vidu i organizovan uticaj različitih socijalnih grupa na odluke vlada u

oblasti javnih finansija.

4) Na kraju treba istaknuti uticaj i admistrativnog faktora na nivo javnih rashoda,

naročito porast državnog aparata i primanja javnih službenika. Nepotrebne službe se

sporo ukidaju ili ograničavaju (tzv. Perkinsov zakon), a nove se lako formiraju, što

dovodi do širenja administracije. Ova tendencija je gotovo nezavisna od kretanja

konjukture i stope rasta nacionalnog dohotka.

5) Inflacija je postala hronična bolest svih savremenih privreda. Razvoj privreda

vezan je za veće ili manje stope rasta cena. Rast cena, sa svoje strane, dovodi do porasta

nominalnog dohotka i zahvaćanja države radi pokrića sve većih javnih rashoda, nastalih

kao posledica porasta cena.

6) U pogledu ritma javnih rashoda, savremena nauka naročito podvlači uticaj

promena volumena javnih rashoda koji nastaju vanrednim periodima kada izvanredne

prilike iziskuju naglo povećanje javnih izdataka. Odnos između opšte ekonomske

aktivnosti i javnih rashoda, koji je do tada postojao, narušava se. Javni rashodi premeštaju se na novi, viši nivo. Menjaju se ranija shvatanja o »podnošljivom« udelu javnog sektora

u nacionalnom dohotku. Narod prihvata u vreme ratova i kriza povećanje rashoda i porast

fiskalnih obaveza i to u visini koju bi u redovnim prilikama smatrao nepodnošljivom. Interesantna je, međutim, činjenica da nakon što prođu izvanredne okolnosti-proporcija između javnih

rashoda i nacionalnog dohotka ne vraća se na raniji nivo, već dolazi do stabilizacije

novonastalog odnosa. Ono što je ranije smatrano teško ostvarenim, sada postoje moguće

i opšte prihvaćeno. U stvari, izvanredne prilike (ratovi, krize, recesija) izazivaju povećanu

intervenciju države, a time i premeštanje nivoa javnih rashoda naviše. Sve ovo skupa

ostavlja trajne posledice na visinu i karakter državnih intervencija u privredi.

 

 

  • PROBLEM UTVRĐIVANJA MINIMUMA I MAKSIMUMA RASHODA

Obim prihoda predodređuje obim rashoda. Minimum javnih rashoda u normalnim uslovima treba da bude dovoljan da se zadovolje osnovni državni rashodi i vitalne potrebe stanovništva. Ovakav minimum rashoda omogućava funkcionisanje države, a istovremeno pruža javnu pomoć i podršku nezaposlenima.

Za razliku od minimuma javnih rashoda, gornja granica rashoda je složenija kategorija i u osnovi rashodi moraju odgovarati principu maksimalne društvene koristi.

Klasična teorija uvijek je tvrdila da mora postojati gornja granica rashoda. Ovo limitiranje ima za cilj da se očuva razvoj privrede. Ali ova teorija nikada nije bila precizna u definiranju te gornje granice.

Zbog svih razloga koji utiču na rashode (vanredni rashodi, intervencije u privredi, političkih razloga itd.), nemoguće je odrediti maksimum državnih rashoda.

Javni rashodi i javni teret nisu isto prema savremenoj teoriji. Za njih ne postoji razlog za limitiranje rashoda, nego se preispituje zašto se koriste i koliko su efikasni ti rashodi.

Klasična teorija: 100 (15 transferi); Savremena: 125 (80 transferi)

Međutim, treba ograničiti neproduktivne izdatke.

 

 

  • OGRANIČAVANJE JAVNIH RASHODA U NAŠIM USLOVIMA

U slučaju da dođe do odstupanja od utvrđenih principa bilansiranja javnih rashoda, odnosno do izuzetnog fiskalnog opterećenja i nemogućnosti da se obezbede javni rashodi iz realnih javnih prihoda, tada se može očekivati:

  • Generalni otpor prema visini obaveza i izbegavanje plaćanja poreza (evazija);
  • Prelazak na novi način privređivanja, koji vodi u ilegalnu „sivu ekonomiju“;
  • Pritisak na organe državne vlasti da se smanje fiskalna opterećenja odnosno da se pomere rokovi za uplatu i odlaganje plaćanja obaveza;
  • Da država posegne za izvorima prihoda, koji nisu ekonomska osnova fiskalnih obveznika.

Da bi se ovi problemi izbegli, treba svesti javne rashode na realni nivo. Čitav sistem komplikovanih odnosa u raspodeli društvenog proizvoda i izdvajanja za javne rashode, opterećen je i određenim zahtevima koji se vezuju za odnose u raspodeli na:

  • Deo koji služi za prostu reprodukciju;
  • Deo koji je namenjen proširenoj reprodukciji;
  • Deo koji predstavlja ličnu potrošnju poslodavca i zaposlenih;
  • Deo koji se izdvaja za javne prihode, koji se kasnije transferišu u javne rashode.

Također moraju se poštovati neka osnovna pravila kod planiranja rashoda. Naprimer penzije ne smiju biti veće od plata, kad trebaju ljudi otići u penziju itd. Otuda se pri bilansiranju javnih rashoda u delu lične potrošnje mora poći od sledećih principa:

  • Egzistencijalne potrebe zaposlenih;
  • Procene učešća plata u društvenom proizvodu;
  • Socijalne potrebe – materijalna obezbeđenja nezbrinutih pojedinaca i porodica;
  • Realne mogućnosti isplata penzija.

Kada se opšti principi za ograničavanje javnih rashoda prevedu na naše uslove, onda se kod bilansiranja javnih rashoda polazi od sledećeg:

  • Vrši se analiza ostvarenih prihoda i izvršenih rashoda u prethodnoj godini i u prethodnom periodu;
  • Na osnovu dokumenata i predloga novih rešenja (zakonskih i drugih normi), vrši se preispitivanje mreže institucija;
  • Vrši se analiza i uparivanje onih rashoda koji bi se mogli pokriti uvođenjem u sistem odgovarajućih prihoda;
  • Bilansiraju se rashodi za funkcionisanje državnih organa, javnih službi i finansiranje prava;
  • Za finansiranje pojedinačnih prava krajnih korisnika, može se odrediti samo ovaj nivo prava koji se može pokriti iz izvornih prihoda;
  • Kod utvrđivanja obima i nivoa prava prioritet imaju isplate ličnih primanja, a posebno:
    • Plate zaposlenih u državnim organima i druga lična primanja;
    • Plate zaposlenih u javnim službama i druga lična primanja;
    • Penzije;
    • Invalidnine i boračka primanja;
    • Naknade porodiljama;
    • Dečiji dodaci;
    • Materijalno obezbeđenje socijalno ugroženim osobama;
    • Materijalne naknade nezaposlenima.

 

 

  • ANALIZA DRŽAVNIH PROGRAMA JAVNIH RASHODA
    • POTREBA ZA PROGRAMOM

Kada se analizira određeni program javnih rashoda, uvijek treba gledati ko stoji kao inicijator za određeni program. Možda su uveo neki program iz društvene potrebe, npr. sistem socijalnog osiguranja. Ali, možda se uveo neki program zbog određene interesne grupe. Naprimjer: može se desiti da država pomaže rudarima zbog sačuvanja radnih mjesta, a ne zbog ekonomske efikasnosti. Zbog toga, ko stoji iza određenog programa nam već mnogo govori o samom programu.

 

 

  • NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA

Drugi korak u analizi državnih programa jeste da se potreba za programom poveže s jednom ili više nesavršenosti tržišta, tj. nesavršenom konkurencijom, javnim dobrima, eksternim efektima, nepotpunim tržištima i nesavršenim informacijama. Pored nesavršenosti tržišta, jedan od razloga za državnu intervenciju jesu preraspodjele imovine, jer ekonomski razvoj je takav da je potrebna preraspodjela.

 

 

  • ALTERNATIVNI OBLICI DRŽAVNE INTERVENCIJE

Sada se postavlja pitanje: kako države treba da rješava problema. U osnovi, postoje tri načina:

  • Državna proizvodnja
  • Privatna proizvodnja uz poreze i subvencije u cilju podsticaja ili obeshrabrivanja određenih aktivnosti
  • Privatna proizvodnja koja podleže državnoj regulaciji čiji je cilj da firme deluju u željenom pravcu.

Ako država preuzme proizvodnju, ona mora odlučiti na koji način će ponuditi proizvedena dobra. Ukoliko država naplaćuje cijenu, ona može naplatiti:

  1. Konkurentnu cijenu, npr. telekomunikacija;
  2. Cijenu jednako troškovima, npr. električna energija;
  3. Cijenu ispod troškova, npr. visoko obrazovanje.
  4. Besplatna ponuda, npr. osnovno i srednje obrazovanje.

Slično tome, ako dobro treba da se proizvodi privatno, država može da odluči da li će:

  • Zaključiti direktan ugovor o proizvodnji, ali zadržati pravo raspodjele;
  • Subvencionisati proizvođače u nadi da će se preko niskih cijena neke koristi prenijeti na potrošače ili
  • Subvencionisati potrošače.

 

 

  • ZNAČAJ ODREĐENIH FORMULACIJA PROGRAMA

Detalji jednog programa, recimo, tačno navođenje standarda u vezi s tim ko na osnovu njega ostvaruje pravo, često su od ključnog značaja za utvrđivanje rezultata njegove efikasnosti i pravičnosti. Kroz formulaciju treba tačno obezbijediti da samo oni dobijaju državnu pomoć kojim je stvarno potrebna. Na prvi pogled ovo je jasno. Međutim, praktična realizacija nije ni malo laka. Treba definisati ko ima pravo na državnu pomoć, a ko ne. Ukoliko se granice usko definišu, u tom slučaju možda neće svi dobiti pomoć kojem je potrebna. S druge strane, ukoliko se granice preširoko definišu, može se desiti da i one osobe kojim nije potrebna pomoć dobijaju državnu pomoć.

 

 

  • REAKCIJA PRIVATNOG SEKTORA NA DRŽAVNE PROGRAME

Uspjeh određenog programa zavisi od toga kako će ciljna grupa i povezane grupe reagovati na određeni program. Naprimjer: ukoliko se poveća penzija, u tom slučaju može se desiti da će mlađe generacije manje štedjeti, jer će dobiti veću penziju. Također, se može desiti da djeca svojim roditeljima – penzionerima, manje daju pomoć, tako da se smanji željeni efekat od strane vlade.

Znači, potrebno je analizirati ukupne efekti određenog programa. Npr.: kako će određeni program uticati na planirane korisnike, kako na industriju, na cijenu, na konkurenciju. Ovdje treba i imati obzir prema graničnim podsticajima.

 

 

  • POSLJEDICE PO EFIKASNOSTI

Državni programi javnih rashoda mogu da izazovu neefikasnost kako u pogledu proizvodnje nekog dobra ili usluge, tako i u pogledu obima potrošnje. Kao što smo već napomenuli razni načini ponude javnih dobara od strane države utiče i na privatnu proizvodnju. Naprimjer: ukoliko država nudi kvalitetno besplatno liječenje u državnim bolnicama, privatna ponuda liječenja će se smanjiti na minimum. S druge strane, državni programi utiču i na potrošnju. Princip efikasnosti zahtjeva da javni rashodi budu tako postavljeni da što manje utiču na ekonomske odluke učesnika privrede. Kod državnih programa možemo razlikovati dva efekta:

  • Efekat dohotka – državni programi javnih rashoda utiču na prihode učesnika privrede. Naprimjer: socijalna pomoć ili dječiji dodataka povećava dohodak primaoca. Na taj način povećava se kupovna moć primaoca.
  • Efekat supstitucije – nastaje kada zbog državne pomoći povećava potražnja prema određenom dobru i na taj način se utiče na ponašanje učesnika. Naprimjer: kada država nudi besplatno visoko školovanje, tada će se povećati potražnja za obrazovanjem koje bez državne pomoći bila mnogo manja.

Važno je načiniti razliku između dohodovnog efekta i efekta supstitucije. U nekim slučajevima, država može da poželi da podstakne ili obeshrabri neku privrednu djelatnost; ona tako može da poželi jak efekat supstitucije. Prema tome, ako postoji uvjerenje da siromašni ne pridaju dovoljan značaj stanovanju, a država želi da unapredi kvalitet kuća koje kupuju, program u okviru kojeg država plaća dio rashoda na stanovanje (što dovodi do efekta supstitucije) biće mnogo efikasniji nego paušalna pomoć za kupovinu kuće koja (izuzev ako nije veoma velika) ima samo dohodovni efekat.[20]

 

 

  • DISTRIBUTIVNE POSLJEDICE

Nije uvijek lako utvrditi ko zaista ima koristi od određenog državnog programa. Uzmemo naprimjer penzije. Penzije omogućavaju da starije osobe imaju prihod i nakon svoje aktivne karijere. Jasno je, da stari imaju veliku korist od penzija. Međutim, korist imaju i njihova djeca, jer oni ne moraju izdržavati svoje roditelje, tako da su i mladi bitni korisnici penzijskog osiguranja. Također, može se desiti da državne subvencije mogu povećati cijenu jednog dobra, umjesto da ih smanje odnosno da se olakša određenim osobama. Uzmemo naprimjer subvencije na stanarine. Obzirom da je ponuda stanova neelastična (jer je potrebno izvjesno vrijeme dok se izgrađuju stanovi), dodatna potražnju koju kreira subvencije, jer sada više građana traži stanove, će na kratki rok (tj. dok se ne izgrađuju dodatni stanovi) povećati kirije u siromašnijim kvartovima i time imati negativan efekat kratkoročno. Svakako, ponuda će se na dugi rok povećati i prilagoditi većoj potražnji, ali bitno je ovdje istaknuti na kratki rok od subvencije imaju samo korist vlasnici postojećih stanova. Isti je slučaj za izgradnjom železnice. Na prvi pogled je korisnik takvog infrastrukturnog poduhvata stanovništvo u okolini, koje će obuhvatiti mrežu. Ali, vlasnici nekretnina će imati najveću korist, jer su nekretnine potrebne za izgradnju infrastrukture i povećati će se cijene za nekretnine (za kupovinu kao i za stanarine).

Ovi primjeri pokazuju da onaj koji posjeduje neki oskudni resurs može da kapitalizuje ovaj resurs putem državnih programa. U tom slučaju, stvarni korisnici su oni što posjeduju resurse u vrijeme kada se program objavi. Također, se mogu i porezi, tj. troškovi jednog programa, preusmjeriti.

 

 

Primjer: pomoć kod finansiranja visokog obrazovanja?

 

 

 

 

  •  

    1. JAVNI PRIHODI
      • DEFINICIJA JAVNIH PRIHODA

    Javni prihodi su novčana sredstva koja država, odnosno društvena zajednica, prikuplja radi pokrivanja javnih rashoda. Prema tome, javni prihodi predstavljaju sredstva koja imaju osnovnu namenu-pokrivanje ili finansiranje društvenih (javnih) funkcija.

    Iz teorije pokrića javnih rashoda vidjeli smo da postoji osnovna razlika između klasične i savremene teorije pokrića. Kao »normalni« javni prihodi u klasičnoj teoriji smatrali su se samo porezi, takse i prihodi od javne imovine (i mogli su služiti za pokriće redovnih rashoda), dok se javni dug iz primarne emisije novca i slična »dopunska« sredstva nisu smatrala javnim prihodima. Država im je mogla pribegavati (u formiranju i korišćenju) samo izuzetno i za posebne namene. Nasuprot tome, moderna finansijska teorija prihvatila je stav da i ovi oblici prihoda spadaju u redovne i normalne prihode, samo se postavlja pitanje kada, kako i gde pristupiti njihovom formiranju i upotrebi. Istina, i moderna teorija daje prednost upotrebi klasičnih javnih prihoda (porezi, takse, carine, parafiskalna davanja i sl.), u odnosu na javni dug, emisiju novca centralne banke i sl. Ovome treba pribegavati samo u slučajevima kada prvi oblici nisu dovoljni ili kada je nužna intervencija u privredi da bi se popravila nepovoljna privredna konjunktura, odnosno kada treba hitno intervenisati ogromnim sredstvima koje je teško prikupiti poreskim instrumentima.

     

     

    • VRSTE I KLASIFIKACIJA JAVNIH PRIHODA

    Veliki broj vrsta i instrumenata javnih prihoda zahteva da se izvrši i njihova klasifikacija, pre svega, zbog lakšeg izučavanja njihovih osnovnih karakteristika (vrsta, prednosti, slabih strana, mogućnosti primene i sl.), a zatim mogućnosti njihove praktične primene i efekata u fiksnoj i uopšte finansijskoj politici.

     

     

    • REDOVNI I VANREDNI JAVNI PRIHODI

    Prema vremenu u kojem se stiču i formiraju, prihodi se dele na redovne i vanredne. Redovni javni prihodi su oni koji se redovno, u određenom periodu, prikupljaju(npr. svake godine, tromesečno) iz tzv. stalnih ekonomskih izvora. Redovni izvori kao stalan i siguran izvor prihoda služe uglavnom za podmirivanje redovnih potreba države.

    Vanredni prihodi se samo povremeno javljaju, dakle u vanrednim slučajevima, a uglavnom služe za pokrivanje vanrednih rashoda javnih tela. Osnovni oblici vanrednih prihoda su javni zajmovi i vanredni porezi (kao i prihodi od privatizacije). Danas, razvojem modernih funkcija države i čistih potreba specifične intervencije u privredi, ovakvi oblici prihoda sve se više afirmišu u ukupnim prihodima (posebno javni dug).

     

     

    • ORIGINALNI I DERIVATNI JAVNI PRIHODI

    Prema metodu sticanja prava na javne prihode, u odnosu na nosioce dohotka i obveznika, javni prihodi se dele na originalne i derivativne. Originalni prihodi (ili izvorni prihodi) su oni koji država ostvaruje svojom privrednom aktivnošću. Uglavnom su to prihodi od državnih preduzeća i drugih oblika držane aktivnosti. Država se javlja kao privredni subjekt koji organizuje proces proizvodnje, promet i dr. preko državnih preduzeća, a prihod, ostvaren njihovom aktivnošću, spada u originalni prihod.

    Derivativni (izvedeni) se, uglavnom prikupljaju na bazi finansijskog suvereniteta, te po tome imaju prinudni karakter. Derivativni ili izvedeni su zbog toga što ih država izvodi iz ostvarenog dohotka pravnih ili fizičkih osoba. Osnovni oblici ovih prihoda su porezi, doprinosi i takse.

     

    • POVRATNI I NEPOVRATNI PRIHODI

    Javni prihodi, po pravilu, imaju bespovratni karakter. Obveznici plaćanja javnih prihoda nemaju direktnu koristi od plaćanja javnih prihoda, oni svojim plaćanjem finansiraju javne potrebe.

    Povratni javnih prihodi su dogovorni ili prinudni javni zajmovi. Posle određenog vremenskog perioda država ima obavezu da vrati ove prihode njihovim obveznicima sa pripadajućom kamatom.

     

     

    • NAMENSKI I NENAMENSKI PRIHODI

    Namenski prihodi su državni prihodi sa unapred utvrđenim namenama (javni zajmovi za finansiranje infrastrukture i javnih objekata). Ovi javni prihodi imaju tačno utvrđenu namenu trošenja sredstava. Namenski karakter javnih prihoda je izraženiji na lokalnom nivou finansiranja.

    Nenamenski prihodi se koriste za podmirenje raznovrsnih javnih potreba bez unapred utvrđene namene. Javni prihodi su pretežno nenamenskog karaktera.

     

     

    • PRIHODI CENTRALNE I LOKALNE VLASTI

    Ova podela razlikuje koji nivo vlasti ubira određeni javni prihod. Ova podela je značajna, ne samo zbog svog finansijsko-tehničkog karaktera, već i osetljivosti i složenosti političkih i ekonomskih odnosa između teritorijalnih jedinica vlasti.

     

     

    • PRIHODI U NOVCU I PRIHODI U NATURI

    Javni prihodi se u normalnom slučaju ubiraju u novcu. Prihodi u naturi su nasleđe i pokloni od fizičkih i pravnih lica i pojedine obaveze plaćanja u naturi.

     

     

    • PARAFISKALNI PRIHODI

    Parafiskalni prihodi su specijalni oblik javnih prihoda koji nisu namenjeni potrebama budžeta, već neposrednom podmirivanju određenih javnih potreba. To je prihod institucionalnih jedinica na nižem nivou organizovanja. Ovaj oblik prihoda, je izvan budžetski, i ne potpada pod direktno regulisanje od strane lokalnih organa države. Parafiskalni prihodi se javljaju paralelno s fiskalnim, gotovo isti su im izvori, efekti u privredi, samo što imaju specifične namene (npr. doprinosi za socijalno osiguranje).

     

     

    • KARAKTERISTIKE JAVNIH PRIHODA
    • Jedna od osnovnih karakteristika gotovo svih ovih oblika prihoda jeste obaveznost koju utvrđuje država, odnosno uže društveno-političke zajednice.
    • Druga karakteristika im je čisto ekonomska – ne podležu zakonima tržišta, odnosno uticaju ponude i tražnje. Njih u osnovi utvrđuju organi društveno-političke zajednice, zbog čega imaju javno-pravni karakter.
    • Fiskalni prihodi služe za finansiranje javnih potreba (pokriće javnih rashoda) koje javna vlast čini u vršenju svojih funkcija.
    • Principi korišćenja i efekti javnih sredstava znatno se razlikuju od principa reprodukcije sredstava privrednih subjekata. Tok cirkulacije i povraćaja (kružno kretanje sredstava) ovde, uglavnom, ne postoji, osim kada se radi o prihodima iz neposredno proizvodne funkcije države (originarni javni prihodi).

     

    • POREZI
      • POJAM I DEFINICIJA POREZA

    Prema Gastonu Jezu, porezi se definišu na sljedeći način:

    „Porez je davanje u novcu, koji država ubira od pojedinca na osnovu svoje vlasti, bez direktne protivnaknade, a u cilju pokrića javnih tereta.“

    Ova definicija sadrži u sebi dosta opštih i prihvatljivih elemenata za sve sisteme.

    Porez se, dakle, što iz definicije vidi, izvodi iz sledeće tri osnovne karakteristike:

    1. Obaveznost davanja, čak i prinudnim putem (po čemu se razlikuje od svakog doborvoljnog davanja).
    2. Ne postoji direktna protivnaknada od strane države ili drugog javnoprvanog tela poreskom obvezniku (za razliku od taksa, kod kojih postoji uska veza između davanja i činjenja usluge).
    3. Poreska davanja su bespovratna (po čemu se, u osnovi razlikuju od zajmova).

    Dakle, na poreze se ne gleda više kao klasično sredstvo koje ima jedini cilj da državi pribavi finansijska sredstva za pokriće javnih rashoda, već oni imaju određene šire ekonomske i socijalne funkcije u privredi. U tom smislu nailazimo na nešto proširenu definiciju poreza:«Porez je novčano davanje fizičkih i pravnih osoba, kao i eventualnih javnih preduzeća, prema njihovoj poreskoj sposobnosti koje ubira javna vlast, oslanjajući se pri tome na svoju silu i to bez direktne protivnaknade, a u cilju pokrivanja javnih tereta države i ostalih javnih teritorijalnih tela, ili u cilju intervencije javne vlasti«(Lucien Mehl). Dakle, porezi mogu služiti isključivo za intervencionističke ciljeve, a ne za zadovoljavanje pokrića javnih rashoda,kao prema ranijim definicijama.

     

     

    • OSNOVNA OBELEŽJA POREZA

    Poreze karakterišu neke osnovne osobine:

    1. Porez javni (državni) prihod koji se plaća za zadovoljavanje opštih interesa,
    2. Porez je prinudno davanje koje se naplaćuje kroz finansijsku prinudu državne vlasti,
    3. Porez je davanje poreskih obaveznika bez direktne protivnaknade, što je usko vezano za nepovratnost poreza,
    4. Porez je davanje iz viška proizvoda ili iz imovine,
    5. Porezi su redovni prihodi,
    6. Jednostrano su utvrđeni od strane države,
    7. Derivativni (izvedni) su prihodi države,
    8. Redovno se naplaćuju u novcu,
    9. Porezi su nedestinirani javni prihodi i dr.

    Tim svojim osobinama porezi snažno deluju na preraspodelu nacionalnog dohotka. Ove osobine posebno je istakla savremena finansijska teorija, čime se porezima daje značajna funkcija u vođenju određene ekonomske i socijalne politike. To je novi kvalitet i obeležje poreza.

    Porezi postaju snažno sredstvo kojima se deluje na proces proizvodnje, raspodele, potrošnje, investicija, demografske faktore, izvoz-uvoz i niz drugih privrednih agregata. Porez kao instrument fiskalne politike postaje jedan od osnovnih sredstava stabilizacione politike, posebno usmerene u pravcu borbe protiv inflacije, pošto deluje na sužavanje novčane tražnje na tržištu i na uspostavljanje robno-novčane ravnoteže. Posebno značajno obeležje poreza je teritorijalni princip plaćanja poreza. Obaveza plaćanja poreza vezuje se za državljanstvo, jer se plaća na osnovu teritorijalne pripadnosti i finansijskog suvereniteta države. Sve fizičke i pravne osobe koje ostvaruju prihod koji podleže oporezivanju plaćanja poreza bez obzira da li su državljani zemlje u kojoj obavljaju svoju delatnost. Pripadnost određenoj teritoriji uzrokuje obavezu plaćanja poreza.

     

     

    • PORESKA TERMINOLOGIJA

    Za razumijevanje poreza, a prije svega zakone o porezima, neophodno je poznati poresku terminologiju.

    Predmet oporezivanja – predmet oporezivanja je ekonomska snaga poreskog obveznika koju treba oporezivati. Ova ekonomska snaga se manifestuje u obliku prihoda, dohotka, imovine i potrošnje. Država treba da odredi objekte na koje se ubira porez.

    Kod izbora poreskog objekta, treba voditi računa da ispunjava nekoliko osnovnih zahteva, i to:

    • Da je poreski objekat stalni prihod i siguran poreski izvor;
    • Da je poreski objekat merljiv i za njega se može obezbediti sigurna evidencija;
    • Da se poreski objekat može vezati za poreskog obveznika;
    • Da se može sigurno i tačno utvrditi poreska osnovica.

    Poreski obveznik ili poreski subjekt je fizička ili pravna osoba koja je obavezna da snosi poreski teret. Svako lice koje zakon utvrdi ima da bude poreski obveznik. Pasivni poreski subjekt je fizička ili pravna osoba koja mora plaćati porez. Aktivni poreski subjekt je država, odnosno neka niža društveno-politička zajednica koja ima pravo da naplaćuje porez. Na primer, kada neko preduzeće pri isplati honorara autoru zadrži porez od honorara i naplaćuje ga u korist odgovarajućeg budžetskog računa. Autor je poreski obveznik, a preduzeće poreski platilac.

    Poreski platilac je, dakle, ona osoba koja stvarno plaća porez u nameri da ga kasnije prevali na nekog drugog. Slučaj je čest kod indirektnih poreza, odnosno carina. Uvoznik plaća carinu, ali u nameri da je u ceni prevali na kupca robe.

    Poreski destinatar je osoba koja konačno stvarno snosi poreski teret, bez obzira da li je istovremeno poreski obveznik. Na primer, kod plaćanja carine uvoznik je poreski platilac i obveznik, ali mu je onemogućeno da iznos carine uključi u prodajnu cenu i prevali na kupce, tako da kupci plaćaju carinu čime postaju poreski destinatari. Kod direktnih poreza poreski platilac i poreski destinatar su isto lice, dok kod indirektnih poreza, zbog procesa prevaljivanja, ne postoji preklapanje u istom licu.

    Poreska osnovica-vrednost koja služi za utvrđivanje poreske obaveze i to najčešće u visini dohotka kod neposrednih poreza, odnosno vrednost robe i usluga kod posrednih. Za razliku od poreskog objekta, poreska osnovica je vrednost poreskog objekta, koja služi za utvrđivanje poreskog duga. Znači, poresku osnovicu čini vrednost poreskog objekta izražena u novcu.

    Poreska jedinica – deo poreske osnovice prema kojoj se izračunava poresko opterećenje, na primer: prinos po katastarskom prihodu po 1 ha zemljišta, na 100 kg uvezene robe, na odredjeni deo vrednosti i dr.;

    Poreska stopa-broj novčanih jedinica koje se ubiraju od poreske osnovice. Obično se izražava u postotku, a izuzetno u fiksnom iznosu, na primer 40 % od ostvarenog godišnjeg prihoda ili 10 % od vrednosti uvezene robe. Zajedno sa poreskom osnovicom, poreska stopa omogućava da se izračuna ukupan iznos poreza.

    Proporcionalna metoda oporezivanja-primena iste poreske stope, bez obzira na visinu poreske osnovice;

    Progresivna metoda oporezivanja-primenjuje se kada je povećanje poreske stope sve veće-porastom poreske osnovice. Poreska stopa raste brže od porasta osnovice;

    Degresivna metoda oporezivanja-ukoliko se poreska stopa brže smanjuje od poreske osnovice;

    Poreska tarifa-sistematizovan pregled poreskih objekata i odgovarajućih poreskih stopa;

    Poreske liste-spiskovi poreskih subjekata, njihova imena i prezimena i iznos poreza koji treba da plate;

    Poreska prijava – je izveštaj poreskog obveznika poreskom organu o ostvarenim prihodima, izvršenim rashodima, dobiti, imovini, prometu dobara i usluga kao i o drugim transakcijama od značaja za utvrđivanje poreza. Za svaki porez postoji propisani obrazac i svaka prijava mora biti tačna, pregledna, jasna i kompletna.

    Utvrđivanje poreza – je kompleksna aktivnost poreskog organa počev od izdavanja upravnog akta do utvrđivanja postojanja poreske obaveze.

    Naplata poreza – čin plaćanja, koji predstavlja gašenje poreskog duga.

    Žalba – žalba se podnosi protiv poreskog upravnog akta kojim je odlučeno o pojedinačnim pravilima i obavezama iz poresko-pravnog odnosa.

    Poreska kontrola – vrši poreski organ, a na osnovu ove kontrole se obično vrši prinudna naplata poreza i drugih poreskih obaveza.

    Poreski katastar-posebni spisak poreskih obveznika koji se vodi kod nadležnog poreskog organa u kojem se uvode svi elementi poreskih obveznika potrebni za razrez poreza ( dohodak, katastersko zemljište, prihodi i dr);

    Poreska sposobnost-uopšte ekonomska sposobnost subjekta da plaća porez, pa služi i kao osnova za odmeravanje visine poreza;

    Restitucija poreza-postupak da se kada se vrši povraćaj više plaćenog ili pogrešno plaćenog poreza;

    Poreska opomena-ukoliko poreski obveznik ne plati porez u određenom periodu, naplata se vrši prisilnim putem. Međutim pre prisilne naplate, pre nego što pristupi prinudnoj naplati, nadležni finansijski organ šalje opomenu u kojoj se navodi visina nepodmirene poreske obaveze i rok u kojem će se izvršiti. To je dospeće poreske obaveze.

    Prisilna naplata-mera koja se preduzima nad poreskim obveznikom koji nije platio porez ni posle poreske opomene;

    Poreske olakšice-smanjenja poreza koja se vrše smanjenjem poreske osnovice, smanjenjem stope ili nekim drugim korekcijama koje zakon predvideo, na primer, broj izdržavane dece, oslobađanje fiksnog dela poreske osnovice od odbijanje troškova u izradi projekta i sl. Između poreskog oslobađanja i poreske olakšice postoje bitne razlike, a one se u konačnom mogu svesti na to da kod oslobađanja, poreski obveznik može biti potpuno ili delimično (pod određenim uslovima), oslobođen plaćanja poreza, a kod olakšica  se daju određene pogodnosti poreskom obvezniku. Može postojati više razloga zbog kojih država može da uvede u poreski zakon oslobođenja i olakšice. Kao osnovni razlozi za uvođenje oslobađanja i olakšica mogu biti: socijalno-politički razlozi, ekonomsko stanje poreskih obveznika, ublažavanje sektorskih dispariteta u privredi, ublažavanje regionalnih razlika u nivou privredne razvijenosti i dr. Kod olakšica se mogu razlikovati trajne i privremene poreske olakšice, a zatim i oslobođenja, koja mogu biti vezana za vreme (npr. poreska oslobođenja pri otpočinjanju preduzetničke aktivnosti).

    Zastarevanje poreza– nastupa posle određenog vremenskog perioda (obično 5 godina), i to kao u pogledu prava države da naplati razrezani porez i izrekne kazne s poreznim postupkom, tako i za prava poreskog obveznika za povraćaj već plaćenog poreza;

    Poreska politika-skup mera i propisa kojim javna vlast sprovodi politiku oporezivanja određenih grupa, dohotka, poslova i sl.; i kojima želi putem poreskih opterećenja ili oslobađanja i olakšica, stvoriti određene socijalne, ekonomske, razvojne stabilizacione, političke i druge ciljeve u određenom periodu.

     

     

    • FISKALNI I NEFISKALNI CILJEVI OPOREZIVANJA
    • Preraspodjele imetka. Postojeći lekari će ostati da rade ukoliko im se neće umanjiti neto prihod, dok novi lekari neće doći na tržište. To će smanjiti ponudu i povećati prihod postojećim lekarima.
    • Lojalnost
    • Asimetričnost informacija

     

    Danas, kao i ranije, postavlja se često pitanje: koji je cilj plaćanja poreza? Šta se u tom shvatanju ciljeva oporezivanja promenilo?

    Porezima se mogu ostvariti i različiti ekonomsko-politički ciljevi. Porezi se u savremenoj državi koriste kao jedno od vrlo efikasnih instrumenata ekonomske i socijalne politike. Uglavnom, primjenom poreza mogu se postići:

    1. fiskalni i
    2. nefiskalni ciljevi.

    Porezi imaju fiskalni cilj onda kada im je osnovna svrha uvođenja prikupljanje novih finansijskih sredstava potrebnih za finansiranje javnih rashoda, vezanih za pokriće javnih potreba.

    S druge strane, nefiskalni ciljevi postaju sve važniji u poreskoj politici. Prvi put se koriste zaštitne carine zbog poskupljenja inostrane robe na domaćem tržištu. Da bi se kroz to povećao izvoz i ograničio uvoz te ostvario aktivni platni bilans.

    Također, uvođenjem poreza želi se uticati na ponašanje pojedinaca. Uvođenje visokih potrošnih poreza za proizvode kao što su alkohol, cigarete, naftne derivate želi se uticati na smanjenje potrošnje dotičnih proizvoda.

    Porezi bi trebale da, uz budžetsku politiku u celini, osiguravaju određena ekonomska, socijalna, politička, demografska i druga delovanja u razvoju.

    Ekonomski efekti oporezivanja u savremenom poreskom sistemu održavaju se u njihovim brojnim regulatornim oblicima djelovanja. Navešćemo samo neka područja delovanja:

    1. Ponašanje, kretanje cena i struktura cena,
    2. Razvoj grana i oblasti,
    3. Međunarodna razmjena,
    4. Oblik preduzeća i proces koncetracije rada i sredstava,
    5. Privredna kretanja odnosno ciklične oscilacije konjunkture i veću ili manju stabilnost privrede,
    6. Novčana potražnja i kupovna snaga na tržištu,
    7. Efikasnost i visina investicija,
    8. Regionalni razvoj (razmeštaj resursa),
    9. Sklonost štednji (akumulaciji) i dr.

    Svaki porez se odražava na cijene. Indirektni porezi kroz prevaljivanje i ugrađivanje u cenu proizvoda ili usluga, dovode do porasta cijena. Direktni sistem, kroz težnju da se kompenzuje poreski teret subjekta, dovodi do povećanja cijena. Promenom stope oporezivanja i opterećenja, država može djelovati na razvoj određenih grana i oblasti, bilo opterećenjem, bilo povlasticama. Naprimer: smanjenje poreskog tereta, odlaganje plaćanja, ubrzana amortizacija, oslobađanje amortizacije od oporezivanja određenih grana, oblasti i sl. može stimulisati njihov razvoj i modernizaciju. To je snažna alokaciona funkcija poreza. Ne samo da se alociraju sredstva već i faktori proizvodnje. Politikom poreza i doprinosa mogu se na primjer:

    • Podsticati akumulacija i produktivnost rada,
    • Ujednačavati uslove privređivanja; uravnoteživati spoljnotrgovinski i platni bilans,
    • Stimulisati globalni, regionalni strukturni razvoj,
    • Harmonizovati ponudu i potražnju,
    • Smanjiti socijalne razlike,
    • Preraspodijeliti novostvorenu vrednost,
    • Podržavati izgradnju objekata društveno-ekonomske,kulturno-prosvetne, naučno-obrazovne i socijalno-zdravstvene infrastrukture,itd.

    Poreskom politikom (direktnim subvencijama, poreskim olakšicama, oslobađanjem oporezivanja) država može delovati na ubrzavanje ekonomskog razvoja određenih regiona, zaostalih područja, ali i sprečavati preteranu koncentraciju industrije u pojedinim regionima ili industrijskim centrima, i to putem dodatnih oblika poreza na tako locirane kapacitete. Na međunarodnu razmenu država može snažno delovati preko većeg ili manjeg carinskog opterećenja, odnosno uvođenjem posebnih oblika poreza na određene uvozne proizvode, kapital. Ili, suprotno tome, poreskim stimulacijama može delovati na izvoz u određene regione, određenih proizvoda, izvoznih grana i sl. Raznim oblicima vrlo razvijenog diferenciranog oporezivanja, država može delovati na olakšanje ili otežavanje koncentracije kapitala, fuzije i integracije preduzeća.

    Porezima i uopšte poreskom politikom se, što se danas redovno radi, može delovati na neutralizaciju suvišne novčane kupovne snage na tržištu, neutralizaciju povećanja cena, suvišne emisije novca i kredita-i time delovati stabilizaciono. To je i smisao savremene fiskalne politike. Svako povećanje poreza dovodi do smanjenja raspoloživog dohotka, a ukoliko država javnim rashodima ne troši tako prikupljena sredstva-može doći do pada potrošnje, dohotka deflacije i obrnuto.

    Porezi se sve više podešavaju društvenom razvoju, tako da se mogu koristiti za jačanje ili akumulacije ili potrošnje. Progresivnim oporezivanjem se može delovati na pravilniji raspored nacionalnog dohotka po grupama stanovništva, što može imati, s jedne strane, snažno socijalno delovanje, a, s druge strane, veliki uticaj na ponašanje akumulacije i potrošnje u privredi. Porezom se može snažno delovati na strukturu potrošnje, posebno porezom na promet, gde se, na primer, visokim stopama poreza na promet ograničava potrošnja određene robe (npr. luksuzne robe, uvoza robe,alkohola), dok se snižavanju poreskih stopa može stimulisati potrošnja određene robe, a time i njena proizvodnja. Progresivnim oporezivanjem može se oduzeti deo dohotka iznad određenog nivoa, koji bi se verovatno štedeo, a sada se usmerava na potrošnju, naravno preko povećanja javnih rashoda, što dovodi i do izmene strukture potrošnje (smanjenje lične, uz povećanje javne potrošnje). Na taj način porezi se javljaju kao sredstvo protiv sterilne štednje, a posebno u fazi depresije i nestabilnosti. Porezi time postaju instrument za širenje domaćeg tržišta i potrošnje, odnosno sredstvo protiv nastanka recesije. Porezima se može efikasno delovati na strukture rashoda, kao na primer, na visinu, strukturu i ponašanje investicija u privredi. Tako će uvođenje poreza od 25 do 40% za investiranje u administrativne zgrade sigurno dovesti do ograničenja neproizvodnih investicija, uz eventualno stimulisanje privrednih investicija, što bi trebalo da dovede do izmene strukture investicija i privrednog razvoja. Cilj oporezivanja, prema modernijim shvatanjima, nije u tom da se oduzima novac, odnosno dohodak, u korist države, već da se ostvari manje dohotka u rukama poreskih obveznika. Država bi mogla da dođe do potrebnih sredstava čistom emisijom novca, ako bi to bio jedini cilj koji ona želi da ostvari porezima. Posle izmirenja poreske obaveze, poreskim obveznicima redovno ostaje manje dohotka (novca) za trošenje. Tako se porezi koriste za regulisanje kupovne snage i potrošnje na tržištu, odnosno za delovanje na politiku usmeravanja dohotka.

    Odabiranjem adekvatnih poreskih stopa pogađaju se određene grupe stanovništva. Naprimer, uvođenje poreza na ukupan prihod građana, naknada za puteve, na motorna vozila, povećanje cena biznisa, imaju za cilj da opterete određene kategorije stanovništva. U sferi demografske politike, porezi mogu imati veliki značaj. Većim oporezivanjem obveznika s većim brojem dece može se ograničiti natalitet, kao i suprotno tome, može se povećati-uz određene oblike »dohotka na decu«, pomoć porodici sa više dece, oporezivanjem neoženjenih lica, državna pomoć u školovanju dece, prednost u zapošljavanju kod porodica sa većim brojem dece, duži porodiljski period, direktno davanje iz budžeta i sl. (kao što je slučaj u Francuskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Poljskoj i drugim zemljama). Dakle, sve jača intervencija države na tržištu, i u privredi uopšte, naročito posle usvajanja »fiskalne teorije i politike«, dovodi do sve raznovrsnijih oblika, delovanja poreza, jasno uz druge instrumente ekonomske politike na području investicija, monetarno-kreditne politike, politike dohotka, spoljno-trgovinske politike i drugo.

     

     

    • PRINCIPI OPOREZIVANJA

    Principima oporezivanja nazivamo ona pravila kojih se poreski organi moraju pridržavati prilikom izrade poreskog sistema. To su pravila koja moraju omogućiti optimalno i efikasno sprovođenje ciljeva poreske politike kao dela ekonomske politike. Načela oporezivanja sve su se više afirmisala postepenim pretvaranjem poreza u osnovni izvor javnih prihoda.

    Ovde ćemo istaknuti njihove samo dve karakteristike:

    1) Poreska načela su kao istorijska (a ne apsolutna) kategorija u toku vremena doživljavali određene promene koje su neposredno vezane za transformaciju shvatanja poreza i uloge savremene države. Stoga ćemo se ograničiti na principe koji su u funkciji savremene države.

    2) Osnovni i opšti princip oporezivanja bio bi harmonično zadovoljavanje kolektivnih i individualnih potreba. Međutim, kako je vrlo teško ili nemoguće odrediti odnos kolektivnih i individualnih potreba, to je ovaj princip i najteže ostvariti. Za njegovo što potpunije zadovoljavanje potrebno je prethodno poznavati više elemenata, kao: procenu poreske snage svakog poreskog obveznika, tačnu ocenu delovanja koje oporezivanje vrši na svakog poreznog obveznika, objektivnu ocenu kolektivnih potreba i njihovo zadovoljavanje, odnos kolektivnih i individualnih potreba i dr. Poreski obveznici redovno daju prioritet individualnim potrebama, dok poreska vlast daje prednost kolektivnim potrebama, jer joj je, često, i cilj osiguranja što većih poreskih prihoda.

    Usled kolizije principa, poreska politika mora često praviti kompromise između tako suprotstavljenih principa, što dovodi do samo delimičnog zadovoljavanja pojedinih principa. To stavlja na dnevni red i pitanje prioriteta pojedinih poreskih principa. Jer, nekada je Aldof Wagner rekao da finansijski princip ( zahtev za dovoljnost poreskih prihoda) uživa prioritet nad drugim principima, danas, u fazi »fiscal policy«, to možemo tvrditi za ekonomska-politička načela.

    Smith problem izlaže sistematično kao jednu celinu, postavljajući pri tome četiri osnovna zahteva oporezivanja:

    • da je obavezan i ravnomeran, jer je svaki građanin dužan da pridonosi pokriću potreba države-srazmerno svom dohotku i »zaštiti države«;
    • da je određen (lex certa) i to, kako u pogledu vremena, tako i plaćanja i iznosa, bez proizvoljnosti;
    • da je ugodan, jer svaki porez treba da se naplaćuje u najpogodnije vreme za poreskog obveznika, da plaćanje poreza što manje oseti kao teret;
    • da troškovi naplate budu što manji, da administracija što manje košta, a celi postupak razreza i naplate poreza treba da bude što jeftiniji.

    U sistematizaciji koju je dao A. Smith postoji stvarno samo jedan princip (opšta obaveza) i tri poresko-tehnička pravila. Drugih stvarnih principa nema.

    Najpotpuniju sistematizaciju poreskih principa dao je Adolf Wagner krajem devetnaestog veka. Wagner je formulisao devet poreskih principa, a svrstao ih je u četiri osnovne grupe:

    1. Finansijska načela (izdašnost i elastičnog poreza),
    2. Ekonomska načela (dobar izbor poreskog izbora i vrsta poreza),
    3. Socijalna načela (opšte obaveze i ravnomernost oporezivanja) i
    4. Poresko-tehnička načela (određenost, jeftinoća i ugodnost poreza).

     

     

    • FINANSIJSKO NAČELO

    Finansijsko načelo oporezivanja proizilazi iz poreza kao financijske kategorije, kojim treba da se javnoj vlasti osiguraju dovoljna sredstva za pokriće javnih rashoda.

    Oni obuhvataju dva osnovna zahteva:

    1. Dovoljnost
    2. Elastičnost poreza.
    3. a) Dovoljnost se odnosi na zahtev da se primenom poreskog sistema prikupi dovoljno sredstva koja će, uz ostale javne izvore, biti dovoljna za pokriće javnih rashoda. Nije, dakle, značajno da li su u pitanju poreski ili van poreski prihodi i da li je učešće jedne ili druge vrste jače ili slabije, značajni su ukupni prihodi.

    Pojam dovoljnosti može se postaviti u užem ili širem smislu. U užem smislu znači pokriće javnih rashoda koji su u budžetu predviđeni određenim iznosom. Danas je ovaj stav napušten, jer je napušten i princip stalne budžetske ravnoteže. U širem smislu sistem dovoljnosti stavlja pred sve javne prihode zahtev da pruže dovoljna sredstva za pokriće javnih potreba. Da bi se ovaj princip zadovoljio, potrebno je znati:

    • sve oblike javnih rashoda (javne funkcije i potrebe) u određenom periodu i
    • sve oblike javnih prihoda koji stoje na raspolaganju u tom periodu.

    Ostvarenje ovog poreskog principa zavisi od toga:

    • da li bi se njihovim ostvarenjem bitno ugrozili ostali principi oporezivanja ali i
    • od poreske snage subjekta i mogućnosti pribegavanja drugim oblicima javnih rashoda.
    1. b) Elastičnost poreza znači da poreski sistem treba biti tako izgrađen da se porezi mogu, prema potrebama, lako povećavati ili smanjivati, te da se pri tome osiguravaju dovoljna sredstva. I ovaj zahtev se odnosi na celi poreski sistem, a ne samo na neki njegov oblik.

    Elastičnost se može ostvariti na dva načina:

    1. Pravno (legalno). U ovom slučaju država mijenja poreske stope zakonom. Glavni nedostatak ove alternative je u tome što administrativna procedura dogovora i izglasavanja zakona traje duže vremena, tako da je ova alternativa manje efikasna.
    2. Gornji nedostatak može izbegavati time što će se izabrati poreska osnovica koji brzo reaguje na ekonomske promjene. Poreski oblik koji najpotpunije zadovoljava ovaj princip jeste oporezivanje dohotka/dobiti, jer ove veličine zavise od ekonomskog razvoja. S druge strane, porez na imovinu je neelastičan, jer imovina manje reaguje na kratkoročne promjene u privredi.

     

     

    • EKONOMSKO NAČELO

    Ekonomsko-politička načela u savremenim poreskim sistemima dobijaju primarni značaj i postaju gotovo najvažnije načelo (posebno vezano za tzv. fiskalnu politiku i funkcionalne finansije).

    Ekonomska načela oporezivanja polaze od toga da se naplatom poreza deluje na ekonomski položaj poreskog obveznika, posebno kroz smanjenje njegove kupovne snage. Smanjenjem kupovne snage, smanjuje se i određena tražnja proizvoda, a time I njihova realizacija, odnosno proizvodnja i privredna aktivnost. Oporezivanje, dakle, ima određeno delovanje na proizvodnju i potrošnju te pri promeni poreskog sistema treba imati u vidu i ekonomske efekte oporezivanja i izabrati one poreske oblike kojima se postižu optimalni ekonomski i finansijski rezultati. Ekonomsko-politička načela oporezivanja zahtevaju:[21]

    • Princip efikasnosti
    • Princip umjerenosti poreskog opterećenja
    • Pravilan(dobar) izbor poreskog izvora,
    • Princip fleksibilnosti
    • Princip stabilnost poreskog sistema

    Princip efikasnosti označava zahtev da porezi budu tako postavljeni da što manje utiču na ekonomske odluke privrednih subjekata na tržištu. Uvođenje poreza navodi poreske obveznike da promene svoje ponašanje, što izaziva:

    • Efekat dohotka – pokazuje kako uvođenje ili povećanje poreza utiče na dohodak obveznika. Da li obveznici povećanim radnim naporima nastoje da nadoknade gubitak dohotka izazvan porezima, ostaju neutralni ili smanjuju aktivnost?
    • Efekat supstitucije – nastaje kada sve aktivnosti i proizvodi nisu jednako oporezovani. Tada se smanjuje ponuda aktivnosti i tražnja za proizvodima koji su više oprezovani, a raste ponude aktivnosti i tražnja za proizvodima koji su manje oporezovani. Tako npr. ako se mali automobili oporezuju po nižim stopama, a veliki automobili po većim stopama, onda će veći deo poreskih obveznika kupovati manja auto da bi uštedeli plaćanje poreza. Ali poreski obveznik može biti nezadovoljan zbog svoje odluke, jer je „morao“ da kupi manje auto. Zbog toga porezi trebaju što manje da utiču na ponašanje i alokaciju resursa.

    Za vođenje uspešne poreske politike važno je ispoštovati princip umerenosti poreza u pogledu visine opterećenja koje pogađa obveznike. Ovaj princip oporezivanja nalaže da porezi ne budu previsoki, jer ako obveznik smatra da nisu umereni, to će uticati nepovoljno na njegovu volju za rad i razvijanje delatnosti kojim se bavi. Npr. osamdesetih godina u SAD-u se raspravljalo da su visoke granične poreske stope krivi za malu štednju i recesiju. Pomoću „Laferove krive“ se želi dokazivati da sa manjom poreskom stopom se povećavaju poreski prihodi. Također, Laferova kriva nudi i jedan veoma praktičan zaključak: država može ostvariti isti poreski prihod (P) putem dve poreske stope – jedne više B (75%) i jedne niže C (25%). Daljim porastom poreske stope nakon M opadaju i poreski prihodi. Oni svoju privrednu aktivnost sele u područje sive ekonomije ili se odlučuju za više slobodnog vremena, a manje rada. U Americi je tokom 1980.-ih godina sprovedena politika smanjenja poreskih stopa, na 28% za najbogatije i 15% za većinu Amerikanaca. Međutim, u praksi se pokazalo da se štednja smanjila i deficit porastao.

    Pravilan izbor poreskog izvora zahteva da se porezi ubiru u osnovi iz dohotka poreskog obveznika. Porezom se treba zahvatati deo dohotka ili prihoda obveznika, ali tako da ne deluje na smanjenje njegove aktivnosti. Svako preterano poresko opterećenje negativno deluje na obveznika, a preko toga i na privredna i na finansijska kretanja u privredi. To znači da se kao izvor poreza ne bi trebala uzimati imovina obveznika, jer oporezivanje imovine znači da on troši više nego što se proizvodi (T > P), da se topi imovina i sredstva za rad poreskog obveznika. Dakle, porezom se treba opteretiti samo prihodi ili dohodak poreskog obveznika, ali tako da se ne ograniči ili destimulira njegovu aktivnost i proces proizvodnje, odnosno prometa. Porezni sistem treba da ostavi dovoljnu ekonomsku snagu poreskom subjektu (nakon plaćenog poreza), kako bi i dalje mogao vršiti privredu delatnost, a ne »zatvarati radnju« i »otkazivati delatnost«.

    Svaka država u izradi svog poreskog sistema treba posebno voditi računa i o oporezivanju u državama s kojima ima ekonomske odnose, da bi svojom subjektima osigurala dovoljan konkurentski položaj na svetskom tržištu. Upravo se to danas događa u usaglašavanju poreskih sistema u SAD, s jedne strane, i zapadno evropskih zemalja, s druge, jer su poreska opterećenja industrije ovih poslednjih zemalja bila daleko veća.

    Princip fleksibilnosti zahteva da se poreski prihodi automatski usklađuju sa cikličnim kretanjima nacionalnog dohotka. Međutim, kod nekih vrsta poreza država treba izmijeniti poreske stope putem zakona. Fleksibilnost poreza zavisi od poreskog objekta (npr. dohodak je fleksibilan, dok je porez na imovinu nefleksibilan).

    Princip stabilnost poreskog sistema nalaže da se bez velike potrebe ne sprovode poreske reforme. Prilikom reformi se sprovode „radikalne“ i „parcijalne“ reforme.

     

     

    • SOCIJALNO NAČELO OPOREZIVANJA

    Kada se promenom određenih poreza deluje na socijalni i društveni položaj poreskog obveznika, govorimo o socijalnom delovanju oporezivanja. Naime, poreskom obvezniku će nakon plaćanja poreza ostati manji iznos dohotka i manja kupovna snaga na raspolaganju. Time će oporezivanje delovati na ekonomski položaj obveznika, što je često praćeno i smanjenjem ekonomske aktivnosti i društvenog položaja poreskog obveznika. Ovaj princip treba da otkloni eventualni sukob između poreske vlasti i poreskog obveznika, ili između samih obveznika, odnosno on ne sme da remeti određenu harmoniju u društvu.

    Porez se javlja redovno kao teret koji izaziva veće ili manje neprijatno osećanje kod poreskog obveznika. Intenzitet ovog osećaja slabi sa saznanjem o pravednosti, odnosno da li je poreski teret više ili manje pravedno raspoređen na sve poreske subjekte. Pravednim se smatra ono oporezivanje koje je opšte i ravnomerno raspoređeno na sve poreske obveznike, pa se otuda socijalno-politička načela pojavljuju u dva oblika:

    1) Poreska obaveza opšta (oporezivanje svih), što je najuže vezano za zahtev o pravednosti poreza, i

    2) Poreski teret mora biti pravedno raspoređen, u saglasnosti s načelom pravednosti.

     

    1) Opšta poreska obaveza postoji kad su svi poreski obveznici dužni plaćati porez prema svojoj ekonomskoj snazi. Poreska snaga obveznika izražena je u njegovom dohotku ili imovini. Njihovim povećanjem raste i mogućnost plaćanja većih poreza. To znači da porez treba da bude veći što je dohodak veći. Načelu pravičnosti poreza težilo se oduvek, a nastajalo da se ostvari preko proporcionalnih stopa oporezivanja.

    Svi savremeni poreski sistemi predviđaju poreska olakšanja za sve kategorije stanovništva, koji toj obavezi ne mogu udovoljiti, a da ne dovedu u opasnost svoju životnu egzistenciju ili egzistenciju svoje porodice. To je egzistencijalni minimum. Egzistencijalni minimum se ne oporezuje upravo zbog socijalno-političkih razloga. Kod nas se ovaj deo naziva neoprezovani deo dohotka. To je u stvari onaj iznos dohotka ili imovine koji je neophodan za egzistenciju poreskog obveznika ili njegove porodice, odnosno normalni reprodukcioni ciklus. Visina egzistencionih minimuma zavisi od ekonomskih, socijalnih, političkih, kulturinih i drugih faktora u razvoju, zbog čega se i menjao tokom vremena. On je različit na području jedne države a obično ga određuju uže društveno-političke zajednice.

    2) Princip ravnomernosti u oporezivanju je socijalno-politički princip koji nalaže da poreska obaveza ne samo da treba da bude opšta, već i pravilno i ravnomerno raspoređena na sve stanovnike. Princip ravnopravnosti u oporezivanju traži da svi obveznici, srazmerno svojoj snazi, moraju doprinositi stvaranju sredstva za pokriće društvenih rashoda.

    Međutim, o ovoj pravednosti postoje različita stanovišta. Prema jednom shvatanju, poreze bi trebalo plaćati prema koristi koju poreski obveznici imaju od poreza. Tako bi poreski obveznici trebali da plaćaju porez u zavisnosti od svoje potražnje za javnim uslugama. Veća potražnja znači veći porez, i obratno, manja potražnja donosi i manju poresku obavezu. Problem ovde je merenje individualne potrebe za javnim uslugama. Osim toga, u suprotnosti je i sa samom definicijom poreza, prema kojoj porezima nije cilj da budu jednaki koristima koje pojedinci za uzvrat dobijaju od države.

    Prihvatnije je drugo shvatanje pravednosti pri oporezivanju prema kojem bi porez trebalo plaćati u zavisnosti od mogućnosti plaćanja koje ima poreski obveznik. To znači da isti porez treba da plaćaju poreski obveznici sa istom platežnom moći, kao i da se poreski različito terete obveznici koji imaju različitu platežnu moć. Platežna moć proističe iz ekonomske snage poreskih obveznika, a meri se dohotkom, imovinom ili potrošnjom. Opšte je mišljenje da platežna moć raste mnogo brže od porasta dohotka, imovine ili potrošnje, pa zato porezi treba da budu progresivni.

     

     

    • PORESKO-TEHNIČKO NAČELO OPOREZIVANJA

    Poresko-tehnička načela odnose se na način utvrđivanja poreske obaveze, regulisanje postupka razreza poreza i naplate poreza. U ova načela spadaju sledeći principi:

    • Određenost poreza,
    • Princip ugodnosti plaćanja poreza,
    • Princip ekonomičnosti ubiranja poreza.
    1. a) Određenost poreza. Pravnim propisima utvrđuje se poreska obaveza, rok plaćanja, sankcije i dr. (lex certa). Poreski obveznik mora blagovremeno znati gde, kada koliko i kako da plati porez. Poreski obveznik ne sme biti u neizvesnosti u pogledu svih elemenata plaćanja njegove poreske obaveze. To sve zahteva da su porezi precizni i odredjeni, a poreski zakoni jasni i shvatljivi za svakog, kako za poresku vlast, tako i za poreskog obveznika.
    2. b) Ugodnost plaćanja poreza zahteva da se porezi razrezuju, plaćaju, i vrši kontrola naplate u vreme kad je to najpogodnije za obveznika. Rok naplate treba biti tako postavljen da je usaglašen s rokovima priticanja prihoda poreskog obveznika, odnosno da najbolje odgovaraju prirodi poslovanja privrednog i drugog subjekta. Postupak oporezivanja mora biti jednostavan i razumljiv za obveznika, a organi oporezivanja moraju paziti na lično dostojanstvo obveznika. Podaci o obvezniku se smatraju službenom tajnom.
    3. c) Ekonomičnost ili jeftinoća ubiranja poreza zahteva da ubiranje poreza bude što jeftinije, odnosno da troškovi ubiranja budu što manji,ne samo s gledišta obveznika već i fiskalnih i ekonomskih principa oporezivanja. Time je osigurana da neto fiskalni efekat bude veći (razlika prikupljnih sredstava porezima i rashoda koji se moraju učiniti za to prikupljanje). Povećanje troškova organa znače veće troškove poreskog obveznika. Ako su troškovi prikupljanja poreza veći od mase prikupljenih sredstava-tada je oporezivanje neekonomično.
    • administrativni troškovi vezani su za troškove koje ima poreska uprava kada ubira poreze. Osnovni zadatak poreske uprave jeste da u okviru postojećeg poreskog sistema prikupi što je moguće veći iznos poreza.
    • Kao što država ima troškove za prikupljanje poreskih prihoda, poreski obveznici (fizička lica i preduzeća) imaju troškove ispunjenja poreske obaveze. U troškove koje imaju preduzeća ubiraju se svi troškovi radi zadovoljavanje poreskih obaveza. Tako deo zaposlenih mora voditi knjige, ispuniti poreske obrazce itd. Fizička lica, takođe, imaju određene troškove kako bi zadovoljili poreske obaveze, kao npr. Angažovanje profesionalca koji će se baviti poreskim obavezama.

     

     

    • PORESKI SISTEMI

    Poreski sistem je skup poreskih propisa, instituta i normi, vezanih u jedinstven mehanizam, a u svrhu ostvarenja određene poreske politike.

    Poreske sisteme, prema obliku u kojem se mogu pojaviti, delimo na:

    • poreski monizam, i
    • poreski pluralizam.

     

     

    • PORESKI MONIZAM

    Poreski monizam je takav poreski sistem koji predviđa samo jedan i to jedinstveni porez (Single tax Sistem). Praksa je pokazala da poreski monizam nije moguće provesti.

    Poteškoće:

    • Njime se ne bi mogli obuhvatiti svi poreski subjekti i objekti oporezivanja.
    • Kad bi postojao takav porez, on bi morao biti sve veći, da bi mogao da osigura sredstva za vrlo velike rashode moderne države.
    • Brzo bi se postigla gornja granica oporezivanja.
    • Defraudacija poreza bi morala, takođe, biti veća što je porez viši, kao i državna administracija koja će kontrolisati i utvrđivati poreske osnove i naplatu poreza. To bi dovodilo i do teškoća u naplaćivanju poreza i velike prinude.
    • psihološki negativni efekti

     

     

    • PORESKI PLURALIZAM

    Poreski pluralizam je sistem sastavljen od više poreskih oblika, instrumenata, grupa i dr.

    Prednosti:

    • U sistemu više poreskih oblika, instrumenata i grupa moguće je kombinovati poresku politiku, posebno direktnog poreza na dohodak, često i tako da se siromašniji slojevi manje oporezuju, u odnosu na više dohodne grupe.
    • Pojedini poreski obveznik, koji eventualno izbegne plaćanje jednog poreza, lako potpadne pod drugi oblik oporezivanja, čime je učinak poreske politike znatno veći.

    Poreski pluralizam omogućava državi da uvodi različite vrste poreza. Na izbor poreskih oblika u poreskom sistemu utiču brojni faktori, među kojima su najznačajniji:[22]

    • društveno-ekonomsko uređenje. U zemljama sa razvijenim tržišnim privredama poreska politika se vodi na način da se obezbedi optimalnost u ostvarivanju alokativnih i redistributivnih ciljeva. Poreski podsticaji su relativno rasprostranjeni i osnov za njihovo propisivanje su čvrsto postavljeni kriterijum koji su uglavnom ekonomske, ekološke ili socijalno-političke prirode. U nerazvijenim tržišnim privredama porezi i drugi javnih prihodi koriste se kao transfer sredstava iz državnih preduzeća u budžet. Kod oporezivanja prometa propisan je veliki broj različitih poreskih stopa, kao i brojna poreska oslobođenja. Udeo poreza koji se prikupi od stanovništva uglavnom je beznačajan;
    • razvijenost privrede. U razvijenim zemljama veće učešće u strukturi javnih prihoda imaju porez na dohodak i porez na imovinu, s obzirom na visok dohodak po glavi stanovnika. Učešće ovih poreskih oblika u manje razvijenim zemljama je znatno niže. U ovim zemljama veće učešće imaju porezi koji pogađaju potrošnju, odnosno porez na dodatu vrijednost i akcize;
    • struktura radne snage. Najefikasniji mehanizam za naplatu poreza na dohodak fizičkih lica je naplata ovog poreza u momentu isplate, odnosno po odbitku. Međutim, to nije moguće kad veliki broj lica obavlja samostalno svoju delatnost, i u tom slučaju porez plaća na osnovu rešenja nadležnog poreskog organa. U zemljama gde je veći udeo lica koja samostalno obavljaju delatnost, udeo poreza na dohodak fizičkih lica je relativno manji;
    • fleksibilnost pojedinih poreza. Uz pretpostavku da se poreske stope i poreske olakšice ne menjaju, na promene u strukturi poreskog sistema utiču promene u privrednim kretanjima, naprimer, u uslovima inflacije koja se u većoj ili manjoj meri javlja u većini zemalja;
    • stepen otvorenosti ekonomije. U zemljama koje nastoje da ostvare što veće učešće spoljnotrgovinskog sektora u društvenom proizvodu vodi se računa o poreskom sistemu (naročito kada su u pitanju posredni porezi), i to u smislu uvođenja poreskih oblika koji će pospešivati izvoz. Naprimer neplaćanje PDV-a na izvoze.

    U sistemu pluralizma i više poreskih oblika lako je provoditi elastičniju politiku stimulacije određene grane, oblasti, delatnosti, već prema potrebama društveno-ekonomskog razvoja. Isto tako, veći broj poreskih oblika osigurava elastičnije uvođenje ili ukidanje poreza, a poreski teret čini znatno snošljivim. Ovaj sistem sve više dobija na značaju razvojem ekonomsko-političkih, socijalnih i drugih ciljeva oporezivanja, uz veći poznati čisto fiskalni cilj.

    Pluralističke poreske sisteme čine dve velike skupine direktnih i indirektnih poreza. U direktne poreze spadaju:

    • Porez na imovinu,
    • Porez na dohotke i
    • Porez na prinos na kapital.

    Dok u indirektne poreze spadaju:

    • Porez na promet,
    • Carine,
    • Trošarine i
    • Monopolski porezi.

     

     

    • PORESKA EVAZIJA-IZBEGAVANJE PLAĆANJE POREZA

    Poreska evazija predstavlja radnje i propuštanja novih radnji, koje poreski obveznik preduzima radi izbegavanja plaćanja poreza. Evazija poreza je posledica nastojanja poreskog obveznika da smanji poreski teret. Obično se radi o slučaju kada poreski obveznik oceni da je njegova poreska obaveza previsoka i da mu je stopa poreskog opterećenja previsoka. Zbog toga se često odlučuje za evaziju, reskirajući pri tome i kaznu.

    Evazija poreza obično dovodi do preraspodele poreskog tereta u društvu, u odnosu na raspodelu tereta koju je predvideo zakonodavac, jer je plaćanje poreza izbegla upravo ona osoba koja treba da bude poreski obaveznik. Ukoliko su prisutni čisto fiskalni ciljevi oporezivanja, evazija poreza će primorati poresku vlast da poveća druge oblike poreza, ili druge javne prihode, da bi osigurala dovoljna javna sredstva.

    Evazija se razlikuje od prevaljivanja poreza u tome što ovde do plaćanja poreza i ne dolazi.

     

     

    • VRSTE PORESKE EVAZIJE

    Razlozi tome su različiti: ponekad je poreski zakon sam po sebi nejasan, ponekad je jasan ali nije poznat obvezniku, ponekad je zakon jasan ali ga poreska administracija dosledno ne primenjuje.

    Legalno izbegavanje plaćanja poreza obuhvata ponašanja obveznika sračunata na umanjenje poreske sposobnosti koristeći sve zakonom dopuštene mogućnosti. Suština ovih mehanizama je tzv. poresko planiranje.

    U praksi se najčešće javljaju sledeći načini legalne evazije:pronalaženje rupa u zakonu; uzdržavanje od potrošnje; supstitucija; poslovna preorijentacija; promena mesta boravka; promena mesta obavljanja delatnosti; vertikalna koncentracija; izdaci za reklamu i propagandu; humanitarna davanja; promena državljanstva; investiranje; menjanje oblika kapitala; selidba u poreske oaze; osnivanje offshore kompanija.

    Kod ocene valjanosti jednog poreskog sistema ne smeju se zanemariti efekti zakonite evazije iz dva razloga:prvo, nije verovatno da će porezi koji se lako izbegavaju obezbediti dovoljno prihoda državi i drugo, troškovi koje izaziva izbegavanje poreza su dodatni gubitak za ekonomiju (zbog iskrivljenih izbora koji se čine na osnovu marginalnih troškova i koristi određene ekonomske aktivnosti).

     

     

    • UZROCI I POSLEDICE IZBEGAVANJA PLAĆANJA POREZA

    U subjektivne uzroke ubrajaju se neki elementi vezani za samu ličnost poreskog obveznika. Kao takvi najčešće se navode: poreska svest, poreski mentalitet, shvatanje o pravičnosti poreskog sistema, osećanje pripadnosti određenoj društvenoj zajednici, nivo obrazovanja. Uzroci objektivne prirode sadržani su u veličini poreskog opterećenja (visini stope), načinu oporezivanja, visini kazni za poreske delikte, učestalosti poreske kontrole, stanju ekonomskih kretanja, čestim promenama poreskih propisa i dr.

     

    Posledice:

    Finansijski efekti izbegavanja poreza većih razmera mogu doprineti nastajanju budžetskog deficita. Sa stanovišta obveznika ova posledica se ispoljava kroz nejednaku raspodelu poreskih zaduženja jer se ukupna poreska masa distribuira na način drugačiji od onog kako je zakonodavac predvideo, zbog manjeg broja poreskih obveznika.

    Manje uočljiva ispoljavanja evazije odigravaju se u domenu unutrašnjeg procenjivanja fenomena evazije koje se odražava u “efektu ugledanja” na slučajeve izbegavanja koji su ostali neotkriveni i nesankcionisani, što psihološki nepovoljno utiče na sklonost nekih lica ka ispunjavanju poreskih obaveza. (psihološki efekat)

    Posredno, dejstva evazije uočavaju se i na planu zakonodavno-pravne aktivnosti države usmerene na donošenje novih propisa kojima pokušava da sankcioniše slučajeve izbegavanja plaćanja poreza ili da pojednostavi poresku regulativu radi njenog lakšeg razumevanja i prihvatanja od strane poreskih obveznika. Pravni efekti evazije ogledaju se i u nagomilavanju poreskih sporova.

    Posebno štetni za privredu mogu biti ekonomski efekti poreske evazije. Ona može da poremeti jednakost uslova poslovanja kroz snižavanje troškova proizvodnje onih obveznika i ekonomskih sektora koji pribegavaju utajama poreza. Time se stvara nelojalna konkurencija između savesnih i nesavesnih poreskih obveznika što se na ekonomskom planu odražava kroz cenovne disparitete roba ovih proizvođača.

    Socijalne posledice poreski obveznici sa istom poreskom sposobnošću ne plaćaju isti iznos poreza, što dovodi do razlika u njihovom materijalnom položaju. Poreska evazija deluje i na ublažavanje progresivnog dejstva poreza, jer što su stope više to je jači podsticaj za izbegavanje poreza.

    Političke posledice: Njenim nepoštovanjem narušava se i načelo doprinošenja javnim potrebama srazmerno ekonomskoj snazi obveznika.

     

     

    • POLITIKA SUZBIJANJA EVAZIJE POREZA

    U cilju smanjenja evazije mogu se koristiti tri pristupa:

    • administrativni (minimiziranje prilika za evaziju),
    • ekonomski (smanjenje neto koristi od evazije poreza) i
    • socio-psihološki (smanjenje spremnosti na utaju odnosno podsticanje dobrovoljnog plaćanja poreza).

    Izvesnu ulogu u preventivnom sprečavanju poreskog otpora mogla bi da imaju i udruženja poreskih obveznika u smislu davanja sugestija i predloga, kako zakonodavcu tako i poreskim organima, za rešavanje poreskih problema kao i da utiču na formiranje javnog mišljenja. Savremena poreska udruženja, tamo gde postoje, pokazala su se kao važan činilac javnog mnenja koje može biti od značaja za formiranje volje zakonodavca.

    Ukoliko izostane preventivna funkcija države na planu poštovanja poreskih propisa, češće se pribegava represivnim sredstvima putem mera kaznene politike. Kažnjavanje poreskih delikata nema za svrhu samo da kazni poreske utajivače već mnogo važnije da pošalje poruku (opomenu) svim poreskim obveznicima da treba uredno da izvršavaju svoje poreske obaveze ukoliko sebe ne žele da izlože brojnim neprijatnostima sa fiskusom.

    Osim novčanih kazni, kao uobičajenih poreskih sankcija, u jednom broju zemalja se kao kazne koriste i javno objavljivanje imena prekršilaca i vrste prekršaja, gubitak prava obavljanja delatnosti i vršenja određenih aktivnosti ili suspendovanje legitimacije poreskog obveznika. Krivično kažnjavanje poreskih delikata podrazumeva primenu novčane kazne i kazne zatvora i to ili kumulativno ili alternativno. Opšta karakteristika sankcija za poresku utaju u savremenim zakonodavstvima je da su najčešće blaže nego u onim slučajevima kada je došlo do izostajanja izvršenja obaveza između poreskih obveznika kao privrednih subjekata.

     

     

    • Prevaljivanje poreza i efekti prevaljivanja

    O prevaljivanju poreza govorimo kada poreski obveznik prihvata poresku obavezu, ali ne i nameru da plati porez, već poreski teret snosi neka druga osoba. Znači, ekonomska i pravna raspodela poreskog tereta ne moraju i, obično se ne poklapaju. Pravna se uspostavlja zakonom o oporezivanju, a ekonomska ili stvarna u procesu oporezivanja.

    To znači da se porezi u naturi ne mogu prevaljivati i da je do prevaljivanja moglo doći samo razvojem robno-novčane privrede. Danas vlada mišljenje da se svi oblici poreza mogu prevaliti (direktni ili indirektni porezi,) mada se indirektni lakše prevaljuju. porezi na predmete lične potrošnje (ako ih troši, odnosno upotrebljava sam poreski obveznik), maloprodajni porez kod prodaje robe potrošaču, porez na potrošnju električne energije i dr. ne mogu se prevaliti.

    U praksi može da se dogodi i nenamerno prevaljivanje i da porez ne bude uopšte prevaljen. U prvom slučaju prodavac povećava cenu neoporezovanih proizvoda prevaljuje porez na treća lica, a ne na poreskog destinatara. U drugom slučaju, zbog situacije na tržištu, prodavac može doneti odluku da ne poveća cenu proizvodima, čime poreski teret pada na njega.

     

     

    • Faktori prevaljivanja poreza

    U ekonomske faktore obično možemo ubrojiti:

    • slobodno kretanje i formiranje ponude i tražnje,
    • delovanje monopola u prevaljivanju i
    • delovanje konjunkture na prevaljivanje poreza.

    Kod slobodnog kretanja ponude i tražnje bitno je pitanje visine elastičnosti ponude i tražnje proizvoda. Ukoliko je tražnja za određenim proizvodom vrlo malo elastična (hleb, so, šećer, mast i sl.), tada se porez vrlo lako prevaljuje na konačne destinatare, jer oni nemaju mogućnosti da se odreknu takve potrošnje u potpunosti, bez obzira kako se ponašao porez.

    U periodu recesije i stagnacije privredna situacija je potpuno obrnuta (niska stopa rasta, nezaposlenost, pad tražnje i investicija), pa je gotovo nemoguće prevaliti porez kroz rast cena na krajnjeg potrošača, jer izostaje potrošnja proizvoda, a time i plaćanje poreza, odnosno mogućnost prevaljivanja.

     

     

    • Dvostruko i višestruko oporezivanje

    Dvostruko i višestruko oporezivanje je pojava kada poreski obveznik mora da plaća nekoliko poreza na istoj poreznoj osnovi i u isto vreme.

     

     

    • Dvostruko oporezivanje

    Ukoliko vlasnik vikendice na području opštine A plaća porez opštini na bazi mesta gde se objekt nalazi, a stanuje na području opštine B koja ubire porez prema prebivalištu vlasnika-javlja se dvostruko oporezivanje. Poreski obveznik plaća istovrsni porez na isti objekt dvema društveno-političkim zajednicama istog ranga. Elementi dvostrukog oporezivanja su sledeći:

    • Postojanje jednog poreskog obveznika,
    • Istovrsnog poreza,
    • Postojanje jednog poreskog objekta,
    • Postojanje više poreskih vlasti istog ranga,
    • Dvokratko istovremeno plaćanje poreza.

    Razlog zbog čega i dalje dolazi do dvostrukog oporezivanja je u finansijskom suverenitetu države il finansijskog autonomiji pojedinih društveno-političkih zajednica na osnovu kojeg se donose propisi iz oblasti oporezivanja. Svaka društveno-politička zajednica samostalno donosi svoje poreske stope i oblike oporezivanja, tako da se poreski obveznik može naći u situaciji da plaća isti porez na istoj osnovi, ali u korist dve poreske vlasti.

    Dvostruko oporezivanje se može javiti u tri oblika:

    1. a) Interno dvostruko oporezivanje,
    2. b) Dvostruko oporezivanje u granicama federativne države i
    3. c) Međunarodno dvostruko oporezivanje

    Interno nastaje kada, pored države u isto vreme, istim porezom , se oporezuje poreski objekt od strane nekog tela nižeg poreskog ranga.

    Raspodela poreskih izvora obično se rešava Ustavom ili drugim saveznim aktima, u zavisnosti od konkretnih ekonomskih i socijalnih i političkih odnosa u jednoj zemlji. Raspodela poreskih izvora u takvim odnosima vrši se kroz dva sistema:

    -sistem zajednice prihoda, i

    -sistem separacije prihoda.

    Sistem zajednice prihoda svodi se na zajedničke prihode, koji se zatim sporazumno dele na bazi postotka između različitih društveno-političkih zajednica. Ovde ne dolazi do sistema dvostrukog oporezivanja. Sistem separacije prihoda je takav sistem u kojem savez i pojedine republike imaju svoje izvore prihoda. Ovaj sistem je vrlo pogodan za dvostruko oporezivanje, jer omogućava da savezna i republička vlast istim porezom u isto vreme oporezuje iste poreske objekte.

    Dvostruko oporezivanje u međunarodnim odnosima se pojavljuje između dve ili više država, a rezultat je postojanja poreskog suvereniteta države i činjenice da one potpuno samostalno uređuju svoje poreske sisteme, uz primenu različitih kriterijuma u utvrđivanju poreske obaveze.

    Razlikuju se dvije metode kojima se želi spriječiti dvostruko pravno oporezivanja, i to:

    1. Metod izuzimanja. Kod ovog metoda zemlja rezidentstva isključuje iz poresko osnovice dohodak, dobit, odnosno imovinu koji su oporezovani samo u zemlji izvora.

    Glavna prednost ovog metoda jeste da je ona jednostavna u administrativnoj primjeni. Također, ovaj metod uvažava poreske olakšice koje je zemlja izvora pružila radi privlačenja stranog kapitala.

    Glavni nedostatak ovog metoda jeste da se daje prednost onim poreskim obveznicima koji ulažu u zemlje sa nižim poreskim stopama, što vodi do odliva kapitala u te zemlje.

    1. Metod kredita. Suprotno metoda izuzimanja, ovaj metod se koristi za umanjenja poreskog duga. Ovaj metod želi da eliminiše nedostatak metoda izuzimanja time što kod obračuna poreske obaveze prvo utvrđuje svjetski dohodak rezidenta i nakon toga dozvoljava da se plaćeni porez u inostranstvu odbija kao poreski kredit od dohotka.

    Prednosti ovog metoda su što je ovdje oporezivanje pravednije, jer se svi poreski obveznici isto oporezuju. Također, poreske olakšice koje nudi zemlja rezidenstva kao i strane zemlje se priznaju. I na kraju se sprečava odliv kapitala u inostranstvu.

    Glavni nedostaci su da ova metoda zahtijeva veći administrativni postupak, npr. za analizu stranih poreskih prijava. Ovim metodom se poništavaju sve poreske olakšice sa kojim zemlje želje privlačiti strane investicije. Treći nedostatak jeste određena zavisnost zemlje rezidenstva od prihoda koji ostaju u zemlji izvora.

     

     

    • Višestruko oporezivanje

    Višestruko oporezivanje postoji kada jedan poreski obveznik na isti poreski izvor plaća više različitih poreza. Naprimjer: ukoliko se uvoze naftni derivati prvo se plaća carina, nakon toga akciza i na kraju porez na dodatu vrijednost. Također, dividenda (zarada) akcionara se dvostruko oporezuje. Prvo akcionarsko društvo na svoju dobit plaća porez na dobit preduzeća i na isplaćenu dividendu akcionar plaća porez na dohodak.

     

     

    • Efikasnost poreskog sistema i njegova primena-optimalno oporezivanje

    Već smo ukazali na to da je u tržišnom sektoru, u uslovima čiste (pune konkurencije) kriterijum efikasnosti egzaktan a to je profit. U javnom sektoru nema takvog kriterijuma. O javnima rashodima i prihodima odlučuje se politički.

    Rasprava o optimalnom oporezivanju, o iznalaženju optimuma na rashodnoj i prihodnoj strani budžeta, kao i rasprava o tome kako obezbediti da preferencije građana budu što adekvatnije ispoljene u odlučivanju o fiskalnom sistemu, budžetu i fiskalnoj politici i o iznalaženju optimuma u trošenju sredstava za javne potrebe, treba bitno da doprinese da se javni prihodi i javni rashodi podignu na viši stepen efikasnosti.

    Distorzivni porezi stvaraju poremećaje u alokaciji faktora na tržištu. Poreskom obvezniku oni nameću veći teret nego što iznosi prihod koji je po tom osnovu država ostvarila, a na poreske obveznike deluju ne samo efektom (smanjenja) raspoloživog dohotka, već i efektom supstitucije.

    Posmatrano sa aspekta tržišta, očigledno je da poreska alokacija sredstava smanjuje sredstva privredi, pa se javlja problem granica fiskalne presije. Isto tako porez, kada deluje selektivno, remeti princip jednakih uslova za privređivanje i deluje na rast cena a time i na odnose ponude i tražnje i na gransku i ukupnu alokaciju faktora u tržišnom sektoru.

    Posmatrano sa aspekta države, porezima se pre svega mora zadovoljiti zahtev fiskalnosti, da država dobije dovoljno sredstava za javne rashode. Ali javni rashodi oduzimaju sredstva tržišnoj privredi od koje živi i javni sektor pa država mora da vodi računa “da ne seče granu na kojoj sedi”. Uz to ona mora permanento da rešava problem likvidnosti budžeta i istovremeno da vodi anticikličnu i redistributivnu fiskalnu politiku da bi uticala na stabilnost tržišta i ispravila nepravednosti koje su imanentne tržištu. Kad su u pitanju poreski obveznici, zahtev je da porezi budu istovremeno i pravični i efikasni.

    Ovaj početni okvir scenarija za optimalno oporezivanje pokazuje ne samo njegovu komplikovanost, već i konfliktnost ciljeva koje treba ostvariti. Na primer država može smanjenjem fiskalne presije da pomogne privredi da izlazi iz recesije ali time smanjuje fiskalnost prihoda, likvidnost budžeta i blagostanje korisnika budžetskih sredstava. Ona može da posegne za javnim zajmovima ali time izaziva povlačenje sredstava iz privrede i rast kamate, što obeshrabruje investicije. Uz to povećavaju se budući porezi koji služe za otplatu javnog zajma što vrši pritisak na rast budžetskog deficita. Ako država primeni kriterijum pravednosti i više oporezuje one koji imaju više, napr. ulagače kapitala (preduzetnike) to može da poskupi kapital, smanji investicije, zaposlenost i efikasnost privređivanja. Uz to primena pravičnosti povećava troškove oporezivanja a to smanjuje poreski randman i efikasnost oporezivanja. Treba oporezovati pravično i efikasno poreske obveznike a oni su svi individualni, različiti u pogledu zarađivanja, trošenja itd.

     

     

    • Preporuke

    Dobar porez i poreski sistem (drugi najbolji optimum) ne treba da budu samo pravični, treba da budu i efikasni i da doprinose maksimiranju društvenog blagostanja.To su zahtevi njegove optimalnosti.

    Vlada, kada dizajnira pojedine poreske oblike i ukupnu poresku strukturu, mora konkretno da razradi kako će rešiti “trade off” (konfliktnost, usklađivanje, balans, optimume) između efikasnosti i pravičnosti.

    Pravičnost je složen poreski princip a kada se razradi pokazuje da se kod nekih poreza može lakše i efikasnije primeniti (porezi na dohodak) a kod drugih teže (porezi na promet) ili se uopšte ne može primeniti, pa se to mora kompenzirati drugim porezima, odnosno ukupnom poreskom strukturom.

     

     

    • Alokativni gubitak (Deadweight Loss)

    Početkom dvadesetih godina Frenk P. Remsi je razradio teorijsku postavku kojom je objasnio kako se može umanjiti alokativni gubitak od poreza na promet (potrošnju). Taj princip kaže, u opštim crtama, da za umanjenje alokativnog gubitka treba tako odrediti poreze da se tražnja svih proizvoda smanji u istoj proporciji. To implicira da poreske stope budu obrnuto proporcionalne elasticitetima tražnje, tj. treba više oporezovati neelastična dobra zato što ljudi najmanje reaguju na promenu cijena takvih dobara.

     

     

    • Troškovi upravljanja i povinovanja porezu

    Ukupni troškovi ubiranja poreza obuhvataju 1) troškove koje snosi država da bi upravljala porezom i sprovela propise i 2) troškove koje snose poreski obveznici da bi zadovoljili zakonske propise povinovanja porezu (osim stvarno uplaćenog poreza).

    Ti troškovi se veoma mnogo razlikuju za razne oblike poreza; najjeftiniji je porez na promet. Sledeći najjeftiniji je cedularni porez na dohodak. Sintetički porez na dohodak je skuplji. Porezi na imovinu su najskuplji. Najjeftiniji porez bi bio porez “po glavi”. Dopunski troškovi za poboljšanje efikasnosti upravljanja porezom obično donose veća poboljšanja u ubranim prihodima.

    Uglavnom u najvećem delu literature vlada uverenje da pojedince i firme ništa ne košta da plate porez. To je pogrešno iz brojnih razloga. Očigledno je da postoje suštinski troškovi prihvatanja poreza od strane pojedinaca i firmi.

    Osim toga, poreska struktura mora da se suoči sa složenim skupom privrednih instituta i instrumenata koji se koriste za merenje oblika dohotka, tako da pravično oporezivanje (naročito u oblasti poreza na dohodak) ne može biti jednostavno. Zato želja za pravičnošću može često da bude u sukobu sa željom za jednostavnošću i željom da se umanje administrativni troškovi. Dobra poreska struktura košta novaca; međutim, iako treba izbegavati gubitke u upravljanju porezom, pravičan (i efikasan) poreski sistem je svakako vredan cene.

     

     

    • Pristajanje (povinovanje) pojedinaca i pravnih lica na troškove oporezivanja

    Do sada, (mada manje sistematizovani) naučni radovi o troškovima vlade za prikupljanje poreza, kao i raspoloživa evidencija o upravljanju budžetima, jasno ukazuje da kod relativne efikasne poreske administracije troškovi prikupljanja poreza iz dohotka pojedinaca, od biznisa, i od poreza na promet iznose oko 1% od tih prihoda.

    Možemo zaključiti da porezi moraju biti primenjeni radi obezbeđenja poreskih prihoda na način koji tretira korektno (fer) i pravično poreske obveznike, pravna i fizička lica, a da pri tom minimizira ometanje ekonomskih odluka (ekonomsku efikasnost) na mikro i makro nivou, uključujući i zahtev da to ne nameće preterane troškove poreskim obveznicima ili poreskoj administraciji. Mora se poštovati i princip jednostavnosti koji, uprkos zahtevima veće kontrole poreskih obveznika podrazumeva i deregulaciju.

     

     

    • PODELA I VRSTE POREZA U SAVREMENIM PORESKIM SISTEMIMA
      • Direktni i indirektni porezi

    Da li su porezi indirektni ili direktni to zavisi od toga da li se zasnivaju na potrošnji dohotka (indirektni) ili na samom dohotku(direktni). Direktnim se obično smatraju porezi na dohodak, porez na imovinu i porez na prinos.

    1) Relativna stabilnost, što znači stabilnost u priticanju javnih prihoda po ovoj osnovi, bez obzira na kretanje privrede,

    2) Pravednost, s obzirom da se određuje i naplaćuje direktno od poreskog obveznika prema njegovoj ekonomskoj snazi,

    3) Neelastičnost, što se može smatrati negativnom karakteristikom, s obzirom da su neosetljivi na konjukturna kretanja, ?

    4) Ne postoji opšta obaveza plaćanja poreza za sve,

    5)Troškovi ubiranja su relativno visoki i

    6)Neugodni su za poreskog obveznika, jer se diskretno obračunavaju i naplaćuju iz dohotka.

     

    Posredni (indirektni) su karakteristični i po sledećem:

    1) Elastičnost (osetljivost na konjunkturu) je velika,

    2)Obaveznost plaćanja je sve više izražena,

    3)Ugodniji su za poreskog obveznika, jer ih samo indirektno oseća, uglavnom kroz cene proizvoda i usluga,

    4) Dovoljnost i izdašnost, što osigurava poreskoj vlasti da ih koristi za prikupljanje potrebnih finansijskih sredstava za pokriće kolektivnih potreba.

    5)Nesocijalni su, s obzirom da ih svi plaćaju, bez obzira na visinu dohotka i

    6)Lako se prevaljuju, pa su nepodesni za razne ekonomske, socijalne i druge svrhe.

     

     

    • Opšti i namenski porezi

    Radi finansiranja opštih društvenih potreba, određuju se opšti porezi, dok se za određenu namenu, zadatak ili konkretne zadatke, razrezuju i naplaćuju čisto namenski porezi.

     

     

     

     


     

    1. POREZI U SRBIJI
      • POREZ NA DOBIT PREDUZEĆA
        • UVOD

    Pri analizi poreza na dobit preduzeća, postavljaju se sljedeća osnovna pitanja:

    • Šta je i na šta se naplaćuje porez na dobit preduzeća i ko podnosi teret tog poreza – akcionari, zaposleni ili potrošači?
    • Kako porez na dobit preduzeća utiče na ekonomsku efikasnost?
    • Kako porez koji plaćaju preduzeća utiče na finansijske odluke – zaduživanje, dividende i pripajanja?
    • Da li je potrebno da postoji porez koji plaćaju preduzeća?

    Porez na dobit, kao što nam i sama riječ već ukazuje, plaća se na dobit preduzeća. Dobit preduzeća se određuje na osnovu bilansa uspjeha, tj. oduzimanje rashoda od prihoda. Generalni cilj svake kompanije je da ima što veću dobit. Međutim, sa aspekta oporezivanja se mijenja ovaj cilj: svaka kompanija želi da plati što manji porez. Da bi se riješio ovaj ciljni konflikt, kompanija koristi određene poreske olakšice, koja su predviđena zakonom, da bi oporezovana dobit bila što manja i time akcionari dobili što veću isplatu dobiti.

    Obzirom da se dobit određuje putem finansijskih izvještaja kompanije, tj. prije svega putem bilansa stanja i uspjeha, trebamo analizirati detaljnije ova dva izvještaja sa poreskog aspekta. Ovdje važi generalno pravilo: kompanija mora koristiti pravila iz zakona tako da će što veći obim rashoda imati u bilansu stanja, a što manji u bilansu uspjeha, da bi imala što manju dobit za oporezivanja i time platila što manji porez.

     

     

    • PORESKI OBVEZNIK

    Zakonom je uređeno da je poreski obveznik preduzeće u jednom od sljedećih organizacionih oblika:[23]

    1. akcionarsko društvo;
    2. društvo sa ograničenom odgovornošću;
    3. ortačko društvo;
    4. komanditno društvo;
    5. društveno preduzeće;
    6. javno preduzeće i
    7. druga pravna forma društva, odnosno preduzeća u skladu sa posebnim propisima.

    Poreski obveznik je i zadruga koja ostvaruje prihode prodajom proizvoda na tržištu ili vršenjem usluga uz naknadu.

    Nakon što smo odredili koja pravna forma kompanija podliježe porezu na dobiti, trebamo odrediti mjesto boravišta poreskih obveznika, tj. da li i strane kompanije moraju da plate porez na dobit za dobit ostvaren u Srbiji? Ovo pitanje je regulisano ovako:

    Poreski obveznik je rezident Republike Srbije koji podleže oporezivanju dobiti koju ostvari na teritoriji Republike Srbije i izvan nje. Rezidentni obveznik je, u smislu ovog zakona, pravno lice koje je osnovano ili ima sedište stvarne uprave i kontrole na teritoriji Republike.[24]

    Nerezident Republike podleže oporezivanju dobiti koju ostvari poslovanjem preko stalne poslovne jedinice koja se nalazi na teritoriji Republike. Nerezidentni obveznik je, u smislu ovog zakona, pravno lice koje je osnovano i ima sedište stvarne uprave i kontrole van teritorije Republike.[25] Drugim riječima: ukoliko strana kompanija ima bilo kakav oblik predstavništva u Srbiji, onda mora plaćati i porez na dobit ostvarenu u Srbiji.

     

     

    • PORESKA OSNOVICA

    Osnovicu poreza na dobit preduzeća predstavlja oporeziva dobit obveznika, koja se utvrđuje u poreskom bilansu uspjeha.[26]

    Za utvrđivanje oporezive dobiti priznaju se rashodi u iznosima utvrđenim bilansom uspeha, u skladu sa međunarodnim računovodstvenim standardima, odnosno međunarodnim standardima finansijskog izvještavanja i propisima kojima se uređuje računovodstvo i revizija, osim rashoda za koje je ovim zakonom propisan drugi način utvrđivanja.[27]

    Zadnji dio rečenice ovdje je bitan, tj. zakon o porezu na dobit preduzeća određene rashode tretira drugačije nego što se to radi prema računovodstvenim standardima. Na početku je bitno da se odredi koji rashodi se ne priznaju u poreskom bilansu uspjeha. Na teret rashoda ne priznaju se:

    1. troškovi koji se ne mogu dokumentovati;
    2. ispravke vrednosti pojedinačnih potraživanja od lica kojima se istovremeno duguje;
    3. pokloni i prilozi dati političkim organizacijama;
    4. pokloni i drugi rashodi za reklamu i propagandu koji nisu dokumentovani ili je primalac poklona povezano lice u smislu člana 59. ovog zakona;
    5. kamate zbog neblagovremeno plaćenih poreza, doprinosa i drugih javnih dažbina;
    6. troškovi postupka prinudne naplate poreza i drugih dugovanja, troškovi poreskoprekršajnog postupka i drugih postupaka koji se vode pred nadležnim organom;
    7. novčane kazne koje izriče nadležni organ, ugovorne kazne i penali;
    8. primanja zaposlenih ili drugih lica po osnovu učešća u dobiti;
    9. troškovi koji nisu nastali u svrhu obavljanja poslovne delatnosti, ako ovim zakonom nije drukčije uređeno.[28]

    S druge strane, sada se postavlja pitanje koji troškovi se priznaju. Sljedeći troškovi se priznaju prema zakonu:

    1. Troškovi materijala i nabavna vrednost prodate robe priznaju se u iznosima obračunatim primenom metode prosečne cene ili FIFO metode.[29]
    2. Troškovi zarada, odnosno plata, priznaju se u iznosu obračunatom na teret poslovnih rashoda.[30]
    3. Obračunate otpremnine i novčane naknade zaposlenom po osnovu odlaska u penziju ili prestanka radnog odnosa po drugom osnovu, priznaju se kao rashod u poreskom bilansu u poreskom periodu u kome su isplaćene.[31]
    4. Amortizacija stalnih sredstava priznaje se kao rashod u iznosu i na način utvrđen ovim zakonom.[32] Stalna sredstva obuhvataju materijalna sredstva čiji je vek trajanja duži od jedne godine i čija je pojedinačna nabavna cena u vreme nabavke veća od prosečne mesečne bruto zarade po zaposlenom u Republici, prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike, osim prirodnih bogatstava koja se ne troše, kao i nematerijalna sredstva, osim goodwill-a. Stalna sredstva se razvrstavaju se u pet grupa sa sljedećim amortizacionim stopama:
    5. I grupa 2,5%. U ovu grupu spadaju između ostalog: zgrade, elektrane, mostovi, parking površine i sve ostale nepomenute nepokretnosti.[33]
    6. II grupa 10%. U ovu grupu spadaju između ostalog: avioni, automobili, brodovi, liftovi, oprema za proizvodnju i oprema za kancelariju.
    7. III grupa 15%. U ovu grupu spadaju između ostalog: alat i inventar, autobusi, fiskalne kase, kamioni i prikolice i aparati za fotokopiranje.
    8. IV grupa 20%. U ovu grupu spadaju između ostalog: oprema za emitovanje radio i TV programa, oprema za naftne bušotine, oprema za obradu rude, rezervni delovi za avione.
    9. V grupa 30%. U ovu grupu spadaju između ostalog: automobili za iznajmljivanje ili lizing i taksi vozila, elektronska oprema za procesiranje podataka (kompjuteri) i sistemski i aplikacioni softveri, oprema za seču drveća i traktori.

    Amortizacija za stalna sredstva razvrstana u I grupu utvrđuje se primenom proporcionalne metode, na osnovicu koju čini nabavna vrednost sredstva, za svako stalno sredstvo posebno, a u slučaju kada su stalna sredstva iz ove grupe stečena u toku poreskog perioda, utvrđuje se primenom proporcionalne metode srazmerno vremenu od kada je započet obračun amortizacije do kraja poreskog perioda.

    Amortizacija za stalna sredstva razvrstana u grupe II-V utvrđuje se primenom degresivne metode na vrednost sredstava razvrstanih po grupama. Osnovicu za amortizaciju za ove grupe u prvoj godini čini nabavna vrednost, a u narednim periodima neotpisana vrednost.

    Ako je krajnji saldo pojedine grupe amortizacije od II do V manji od pet prosečnih mesečnih bruto zarada isplaćenih po zaposlenom u Republici u poslednjem mesecu perioda za koji se vrši obračun amortizacije, prema objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike, celokupan saldo te grupe priznaje se kao rashod amortizacije i saldo grupe jednak je nuli.[34]

    Obračun amortizacije stalnih sredstava razvrstanih u grupe od II do V vrši se na Obrascu OA – Obračun amortizacije stalnih sredstava.

    1. Izdaci za zdravstvene, kulturne, obrazovne, naučne, humanitarne, verske, zaštitu čovekove sredine i sportske namene, priznaju se kao rashod u iznosu najviše do 3,5% od ukupnog prihoda.[35] Ovi izdaci se priznaju samo ako su korisnici registrovani za gore navedene delatnosti.
    2. Izdaci za ulaganja u oblasti kulture priznaju se kao rashod u iznosu najviše do 3,5% od ukupnog prihoda.[36]
    3. Članarine komorama, savezima i udruženjima priznaju se kao rashod u poreskom bilansu najviše do 0,1% ukupnog prihoda.[37]
    4. Članarine čija je visina propisana zakonom priznaju se kao rashod u iznosu koji je propisan zakonom.[38]
    5. Izdaci za reklamu i propagandu priznaju se kao rashod u iznosu do 5% od ukupnog prihoda.[39]
    6. Izdaci za reprezentaciju priznaju se kao rashod u iznosu do 0,5% od ukupnog prihoda.[40]
    7. Kao rashodi propagande u poreskom bilansu se priznaju samo oni pokloni i drugi rashodi koji služe promociji poslovanja poreskog obveznika.[41]
    8. Što se tiče otpisa potraživanja, priznaju se svi otpisi potraživanja, оsim pоtraživanja gdje istovremeno postoje i dugovanja, pоd uslоvоm:
      • da se nesumnjivо dоkaže da su ta pоtraživanja prethоdnо bila uključena u prihоde оbveznika;
      • da je tо pоtraživanje u knjigama pоreskоg оbveznika оtpisanо kaо nenaplativо;
      • da pоreski оbveznik pruži dоkaze о neuspelоj naplati tih pоtraživanja sudskim putem.
    9. Na teret rashoda priznaju se u poreskom bilansu porezi, doprinosi, takse i druge javne dažbine koje ne zavise od rezultata poslovanja, koje su plaćene u poreskom periodu.[42]

    Što se tiče prihoda poreskog obveznika, za utvrđivanje oporezive dobiti priznaju se prihodi u iznosima utvrđenim bilansom uspeha, u skladu sa MRS , odnosno MSFI i propisima kojima se uređuje računovodstvo i revizija, osim prihoda za koje je ovim zakonom propisan drugi način utvrđivanja.[43] Kod prihoda se moraju izvršiti sljedeće ispravke:

    1. Prihodi od prodaje robe i usluga, kao i od datih kredita povezanim licima se vrednuju po tržišnim uslovima.[44]
    2. Prihod koji rezidentni obveznik ostvari po osnovu dividendi i udela u dobiti od drugog rezidentnog obveznika, ne ulazi u poresku osnovicu.[45]

    Također, kapitalni dobici imaju posebni tretman. Pod kapitalnim dobitkom smatra se prihod koji obveznik ostvari prodajom, odnosno drugim prenosom uz naknadu:

    1. nepokretnosti;
    2. prava industrijske svojine;
    3. udela u kapitalu pravnih lica i akcija i ostalih hartija od vrednosti, osim obveznica izdatih u skladu sa propisima kojima se uređuje izmirenje obaveze Republike po osnovu zajma za privredni razvoj, devizne štednje građana i dužničkih hartija od vrednosti čiji je izdavalac, u skladu sa zakonom, Republika, autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave ili Narodna banka Srbije;
    4. investicione jedinice otkupljene od strane otvorenog investicionog fonda, u skladu sa zakonom kojim se uređuju investicioni fondovi.[46]

    Kapitalni dobitak predstavlja razliku između prodajne cene gore spomenute imovine i njene nabavne cene. Ako je razlika negativna, u pitanju je kapitalni gubitak.

    Kao prodajna cijena dolazi u obzir samo tržišna cijena kao minimum, i cijena bez poreza na prenos apsolutnih prava.

    Kao nabavna cijena smatra se jeste cena po kojoj je obveznik stekao imovinu, umanjena po osnovu amortizacije.[47] Kod hartija od vrednosti kojima se trguje na organizovanom tržištu, nabavna cena jeste cena koju obveznik dokumentuje kao stvarno plaćenu.

    Kapitalni dobitak uključuje se u oporezivu dobit. Kapitalni gubitak ostvaren pri prodaji jednog prava iz imovine može se prebiti sa kapitalnim dobitkom ostvarenim pri prodaji drugog prava iz imovine u istoj godini. Ako se i posle prebijanja iskaže kapitalni gubitak, dopušteno je njegovo prebijanje na račun budućih kapitalnih dobitaka u narednih pet godina.[48]

    Pored kapitalnih gubitaka, treba i odgovoriti na pitanje poslovnih gubitaka. Gubici ostvareni iz poslovnih, finansijskih i neposlovnih transakcija, utvrđeni u poreskom bilansu, izuzev onih iz kojih proizlaze kapitalni dobici i gubici utvrđeni u skladu sa ovim zakonom, mogu se preneti na račun dobiti utvrđene u godišnjem poreskom bilansu iz budućih obračunskih perioda, ali ne duže od pet godina.[49]

    Dobit utvrđena u postupku likvidacije obveznika podleže oporezivanju. Dobit obveznika u toku likvidacije se utvrđuje kao pozitivna razlika imovine obveznika sa kraja i sa početka likvidacionog postupka.[50] Imovina koja preostane posle podmirenja poverilaca (likvidacioni ostatak) iznad vrednosti uloženog kapitala, smatra se kapitalnim dobitkom, koji se također oporezuje.

     

     

    • PORESKI PERIOD I PORESKA STOPA

    Poreski period za koji se obračunava porez na dobit je poslovna godina. Poslovna godina je kalendarska godina, osim u slučaju prestanka ili otpočinjanja obavljanja delatnosti u toku godine, uključujući i statusne promene, kao i u slučaju pokretanja postupka stečaja ili likvidacije.[51]

    Stopa poreza na dobit pravnih lica je proporcionalna i jednoobrazna. Stopa poreza na dobit pravnih lica iznosi 10%.[52]

    Na prihode koje ostvari nerezidentni obveznik od rezidentnog obveznika, po osnovu dividendi i udela u dobiti u pravnom licu, naknada po osnovu autorskog i srodnih prava i prava industrijske svojine (u daljem tekstu: autorska naknada), kamata i naknada po osnovu zakupa nepokretnosti i pokretnih stvari, na teritoriji Republike, obračunava se i plaća porez po odbitku po stopi od 20%, ako međunarodnim ugovorom o izbegavanju dvostrukog oporezivanja nije drukčije uređeno.[53]

     

     

    • PORESKI PODSTICAJI

    Radi ostvarivanja ciljeva ekonomske politike u pogledu stimulisanja privrednog rasta, razvoja malih preduzeća, koncesionih ulaganja, obveznicima se pružaju poreski podsticaji. Krajnji ciljevi ovih mjera jesu:

    • stimulisanje privrednog rasta
    • rast zaposlenosti
    • smanjenje regionalnih razlika
    • unapređenje kvaliteta životne sredine

    Poreske podsticaje možemo klasifikovati u:

    • poreska oslobođenja,
    • poreski krediti i
    • posebne podsticaje.

     

     

    • PORESKO OSLOBOĐENJE

    Prema zakonu o porezu na dobit preduzeća moguća su opšta oslobođenja od plaćanja poreza. Ovo pravilo važi za nedobitne organizacije koje u godini za koju se odobrava pravo na oslobođenje ostvari višak prihoda nad rashodima do 400.000 dinara, pod sledećim uslovima:

    1. da nedobitna organizacija ne raspodeljuje tako ostvareni višak svojim osnivačima, članovima, direktorima, zaposlenima ili sa njima povezanim licima;
    2. da lična primanja koja nedobitna organizacija isplaćuje zaposlenima, direktorima i sa njima povezanim licima ne prelaze iznos dvostrukog proseka za delatnost u kojoj je nedobitna organizacija razvrstana;
    3. da nedobitna organizacija ne raspodeljuje imovinu u korist svojih osnivača, članova, direktora, zaposlenih ili sa njima povezanih lica.[54]

    Pravo na oslobođenje nema nedobitna organizacija koja ostvari višak prihoda nad rashodima veći od 400.000 dinara, kao ni nedobitna organizacija koja ima monopolski ili dominantan položaj na tržištu u smislu zakona kojim se uređuje suzbijanje monopolskog ili dominantnog položaja. Nedobitna organizacija koja je oslobođena od plaćanja poreza ne ostvaruje pravo na ostale poreske podsticaje iz ovog zakona.[55]

    Poresko oslobođenje važi i za koncesiona ulaganja. U slučaju koncesionog ulaganja, koncesiono preduzeće, odnosno koncesionar koji ima registrovano preduzeće za obavljanje koncesione delatnosti oslobađa se plaćanja poreza na dobit ostvarenu po osnovu prihoda od predmeta koncesije na rok do pet godina od dana ugovorenog završetka koncesionog ulaganja u celini.[56]

    Oslobađa se plaćanja poreza na dobit pravnih lica preduzeće za radno osposobljavanje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalidnih lica, srazmerno učešću tih lica u ukupnom broju zaposlenih.[57]

     

     

    • PORESKI KREDITI

    Pored poreskih oslobađanja, država nudi i određene poreske kredite. Poreski kredit označava smanjenje poreske obaveze za određeni dio. Ovdje se radi o indirektnoj subvenciji od strane države.

    Obvezniku koji je ostvario dobit u novoosnovanoj poslovnoj jedinici u nedovoljno razvijenim područjima umanjuje se porez na dobit pravnih lica u trajanju od dve godine, srazmerno učešću tako ostvarene dobiti u ukupnoj dobiti pravnog lica. Uslov za ostvarivanje poreskog kredita je odvojeno evidentiranje poslovanja takve jedinice.[58]

    Obvezniku koji izvrši ulaganja u nekretnine, postrojenja, opremu ili biološka sredstva (u daljem tekstu: osnovna sredstva) u sopstvenom vlasništvu za obavljanje pretežne delatnosti i delatnosti upisanih u osnivački akt obveznika, odnosno navedenih u drugom aktu obveznika, kojim se određuju delatnosti koje obveznik obavlja, priznaje se pravo na poreski kredit u visini od 20% izvršenog ulaganja, s tim što ne može biti veći od 50% obračunatog poreza u godini u kojoj je izvršeno ulaganje.

    Izuzetno od gornjeg opšteg pravila su mala pravna lica koja se prema zakonu kojim se uređuje računovodstvo i revizija svrstaju u malo pravno lice priznaje se pravo na poreski kredit u visini od 40% izvršenog ulaganja u osnovna sredstva za obavljanje pretežne delatnosti i delatnosti upisanih u osnivački akt obveznika, odnosno navedenih u drugom aktu obveznika, kojim se određuju delatnosti koje obveznik obavlja, s tim što ne može biti veći od 70% obračunatog poreza u godini u kojoj je izvršeno ulaganje.

    Kao malo pravno lice se definišu ona pravna lica koja na dan sastavljanja finansijskih izveštaja ispunjavaju najmanje dva od sledećih kriterijuma:

    1. da je prosečan broj zaposlenih u godini za koju se podnosi godišnji izveštaj manji od 50;
    2. da je godišnji prihod manji od 2.500.000 EUR u dinarskoj protivvrednosti;
    3. da je prosečna vrednost poslovne imovine (na početku i na kraju poslovne godine) manji od 1.000.000 EUR u dinarskoj protivvrednosti.[59]

    Neiskorišćeni deo poreskog kredita može se preneti na račun poreza na dobit iz budućih obračunskih perioda, najviše do limita od 50%, odnosno 70% obračunatog poreza u tom poreskom periodu, ali ne duže od deset godina. U svakoj od godina perioda za prenos, prvo se primenjuje poreski kredit po osnovu ulaganja iz te godine, a zatim se, do limita od 50%, odnosno 70% obračunatog poreza u tom poreskom periodu, primenjuju preneti poreski krediti po redosledu ulaganja.

    Osnovnim sredstvima ne smatraju se: vazduhoplovi i plovni objekti koji se ne koriste za obavljanje delatnosti, putnički automobili, osim automobila za taksi prevoz, rent-a-car, obuku vozača i specijalnih putničkih automobila sa ugrađenim uređajima za bolesnike; nameštaj, osim nameštaja za opremanje hotela, motela, restorana, omladinskih, dečijih i radničkih odmarališta; tepisi; umetnička dela likovne i primenjene umetnosti i ukrasni predmeti za uređenje prostora, kao ni alat i inventar sa kalkulativnim otpisom.

    U slučaju otuđenja osnovnih sredstava pre isteka roka od tri godine od dana nabavke, osim usled statusnih promena, poreski obveznik gubi pravo na poreski kredit i dužan je da danom podnošenja poreske prijave za naredni poreski period, u toj poreskoj prijavi obračuna kao i da plati porez koji bi platio da nije koristio poreski kredit, indeksiran od dana podnošenja poreske prijave za poreski period u kome je ostvario pravo na poreski kredit, do dana otuđenja, stopom rasta cena na malo prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike.

    U slučaju otuđenja osnovnih sredstava nakon isteka roka od tri godine od dana nabavke, a pre isteka roka za prenos poreskog kredita u naredni period, obveznik nema pravo na dalje korišćenje neiskorišćenog dela poreskog kredita, počev od poreskog perioda u kome je izvršio otuđenje.[60]

    Obvezniku se priznaje pravo na poreski kredit iz tog člana u visini od 80% od ulaganja izvršenog u toj godini u osnovna sredstva u sopstvenom vlasništvu za obavljanje delatnosti, pod uslovom da je, u skladu sa zakonom kojim se uređuje klasifikacija delatnosti i registar jedinica razvrstavanja, razvrstan prema delatnosti koju pretežno obavlja u jednu od sledećih delatnosti:

    01 – poljoprivreda;

    05 – ribarstvo;

    17 – proizvodnja tekstilnih prediva i tkanina;

    18 – proizvodnja odevnih predmeta, dorada i bojenje krzna;

    19 – prerada kože i proizvodnja predmeta od kože;

    27 – proizvodnja osnovnih metala;

    28 – proizvodnja standardnih metalnih proizvoda;

    29 – proizvodnja mašina i uređaja;

    30 – proizvodnja kancelarijskih i računskih mašina;

    31 – proizvodnja električnih mašina i aparata;

    32 – proizvodnja radio, TV i komunikacione opreme;

    33 – proizvodnja medicinskih, preciznih i optičkih instrumenata;

    34 – proizvodnja motornih vozila, prikolica i poluprikolica;

    35 – proizvodnja ostalih saobraćajnih sredstava;

    37 – reciklaža;

    92 – grupa 9211 – kinematografska i video proizvodnja.

    Obvezniku, koji obavlja jednu od gore spomenutih delatnosti, poreski kredit se priznaje bez ograničenja u odnosu na obračunati porez u godini u kojoj je izvršeno ulaganje i u narednih 10 godina u koje se može preneti neiskorišćeni deo poreskog kredita.[61]

     

     

    • POSEBNI PORESKI PODSTICAJI

    Poreski obveznik koji uloži u svoja osnovna sredstva, odnosno u čija osnovna sredstva drugo lice uloži više od 800 miliona dinara, koji ta sredstva koristi za obavljanje pretežne delatnosti i delatnosti upisanih u osnivačkom aktu obveznika, odnosno navedenih u drugom aktu obveznika, i u periodu ulaganja dodatno zaposli na neodređeno vreme najmanje 100 lica, oslobađa se plaćanja poreza na dobit pravnih lica u periodu od deset godina srazmerno tom ulaganju.[62]

    Ulaganjem u osnovna sredstva od strane drugog lica smatra se i ulaganje u osnovni kapital i povećanje osnovnog kapitala u skladu sa zakonom.

    Poresko oslobođenje primenjuje se od prve godine u kojoj je ostvarena oporeziva dobit.

    Novozaposlenim licima smatraju se lica koja je obveznik zaposlio u periodu sticanja uslova za poresko oslobođenje, tako da u momentu ispunjenja uslova za korišćenje navedenog poreskog oslobođenja obveznik ima najmanje 100 dodatno zaposlenih, a koji su i neposredno radno angažovani kod obveznika, u odnosu na broj zaposlenih koji je imao u periodu kada je počeo da stiče pravo na ovo poresko oslobođenje. Novozaposlenim licima ne smatraju se lica koja su bila zaposlena u, posredno ili neposredno, povezanom licu.[63]

    Poreski obveznik koji obavlja delatnost u nedovoljno razvijenom području, oslobađa se plaćanja poreza na dobit za period od pet godina, ako ispunjava sledeće uslove:

    1. da je on ili drugo lice uložio u osnovna sredstva tog obveznika iznos veći od osam miliona dinara;
    2. da koristi 80% vrednosti osnovnih sredstava za obavljanje pretežne delatnosti i delatnosti upisanih u osnivačkom aktu, odnosno navedenih u drugom aktu obveznika, koje obveznik obavlja u nedovoljno razvijenom području;
    3. da u periodu ulaganja dodatno zaposli na neodređeno vreme najmanje pet lica;
    4. da najmanje 80% zaposlenih na neodređeno vreme ima prebivalište i boravište u nedovoljno razvijenom području.

    Poresko oslobođenje ostvaruje se srazmerno ulaganju. Poresko oslobođenje primenjuje se od prve godine u kojoj je ostvarena oporeziva dobit.

    Zaposlenim na neodređeno vreme u nedovoljno razvijenom području smatra se zaposleni koji je kod tog obveznika proveo u radnom odnosu i imao prebivalište i boravište u nedovoljno razvijenom području, najmanje devet meseci u kalendarskoj godini.

    Novozaposlenim licima ne smatraju se lica koja su bila zaposlena u, posredno ili neposredno, povezanom licu.

    Ulaganjem u osnovna sredstva od strane drugog lica smatra se i ulaganje u osnovni kapital i povećanje osnovnog kapitala u skladu sa zakonom. Osnovna sredstva vrednuju se po tržišnoj (fer) vrednosti.[64]

    Ako obveznik smanji broj zaposlenih koji su i neposredno radno angažovani kod obveznika, ispod broja ukupno zaposlenih na neodređeno vreme u odnosu na broj zaposlenih koje je imao u poreskom periodu u kome je ispunio uslove za poresko oslobođenje, ili smanji utvrđene procente, gubi pravo na poresko oslobođenje za ceo period korišćenja poreskog oslobođenja i dužan je da danom podnošenja poreske prijave za naredni poreski period, u toj poreskoj prijavi obračuna, kao i da plati porez koji bi platio da nije koristio ovaj podsticaj, indeksiran od dana podnošenja poreske prijave za poreski period u kome je ostvario pravo na poresko oslobođenje, do dana podnošenja poreske prijave za naredni poreski period, stopom rasta cena na malo prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike.[65]

    Ako pre isteka perioda poreskog oslobođenja obveznik prekine sa poslovanjem, prestane da koristi ili otuđi sredstva, a u nova osnovna sredstva ne uloži u istom poreskom periodu iznos jednak tržišnoj ceni otuđenih sredstava, a najmanje u vrednosti koja obezbeđuje da ukupan iznos ulaganja ne padne ispod iznosa utvrđenih za korišćenje posebnih podsticaja, gubi pravo na poresko oslobođenje i dužan je da danom podnošenja poreske prijave za naredni poreski period, u toj poreskoj prijavi obračuna, kao i da plati porez koji bi platio da nije koristio ovaj podsticaj, indeksiran od dana podnošenja poreske prijave za poreski period u kome je ostvario pravo na poresko oslobođenje, do dana podnošenja poreske prijave za naredni poreski period, stopom rasta cena na malo prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike.[66]

     

     

    • SPREČAVANJE DVOSTRUKOG OPOREZIVANJA

    Ako rezidentni obveznik ostvari dobit poslovanjem u drugoj državi, na koju je plaćen porez u toj državi, na račun poreza na dobit pravnih lica utvrđenog prema odredbama ovog zakona odobrava mu se poreski kredit u visini poreza na dobit plaćenog u toj drugoj državi. Poreski kredit ne može biti veći od iznosa koji bi se obračunao primenom odredaba ovog zakona na dobit ostvarenu u inostranstvu.[67]

    Matično pravno lice – rezidentni obveznik Republike može umanjiti obračunati porez na dobit pravnih lica za iznos poreza koji je njegova nerezidentna filijala platila u drugoj državi na dobit iz koje su isplaćene dividende, koje se uključuju u prihode matičnog pravnog lica, kao i za iznos poreza po odbitku koji je nerezidentna filijala platila u drugoj državi na te isplaćene dividende.

    Prihodi od dividendi iz nerezidentne filijale uključuju se u prihode rezidentnog matičnog pravnog lica u iznosu uvećanom za plaćeni porez na dobit pravnih lica i plaćeni porez po odbitku na dividende.

    Poreski kredit može se koristiti za umanjenje obračunatog poreza matičnog pravnog lica u iznosu plaćenog poreza u drugoj državi, a najviše do iznosa poreza koji bi bio obračunat na dobit, odnosno na dividendu.[68]

    Neiskorišćeni deo poreskog kredita može se preneti na račun poreza matičnog pravnog lica iz budućih obračunskih perioda, ali ne duže od pet godina.[69]

    Pravo na poreski kredit iz člana 52. ovog zakona ima matično pravno lice koje je neprekidno u periodu od najmanje godinu dana koji prethodi podnošenju bilansa posedovalo 25% ili više akcija, odnosno udela nerezidentne filijale.[70]

     

     

    • PRIMJER ZA OBRAČUN POREZA NA DOBIT PREDUZEĆA

    Pretpostavimo sljedeću situaciju:

    • preduzeće je imalo sljedeće troškove:
      • ukupna amortizacija: 100.000 din.
      • troškovi kamate: 50.000 din.
      • troškovi za propagandu 40.000 din.
      • davanja za humanitarne svrhe 15.000 din.
      • ostali troškovi 200.000 din.
    • preduzeće je ostvarilo prihod od 500.000 din.
    • preduzeće je vršilo investicije u iznosu od 200.000 dinara u stalna sredstva (standardno preduzeće)
    • struktura kapitala preduzeće izgleda ovako:
      • sopstveni kapital: 200.000 din.
      • obaveze: 500.000 din.
    • koliko iznosi poreska obaveza?

    Priznati troškovi:

    Trošak Priznati iznos Komentar
    Amortizacija 100.000 Preuzimaju se u punom iznosu
    kamata 50.000 Preuzimaju se u punom iznosu
    Propaganda 25.000 Obzirom da stvarni troškovi iznose 8% prihoda, a gornja granica su 5%, mogu se samo priznati 25.000 din.
    Hum. Pomoć 15.000 Humanitarna pomoć iznosi 3% prihoda, tako da se mogu priznati jer su manji od 3,5%
    ostali troškovi 200.000 Preuzimaju se u punom iznosu
    UKUPNO 390.000

     

    Poreski kredit:

    • obzirom da je preduzeće investiralo 200.000 dinara u stalna sredstva može odbiti maksimalno 40.000 din. (20%)
    • Zbog toga što poreska obaveza iznosi samo 11.000 din. poreski kredit iznosi samo 5.500 din.

     

    Pregled:

    Prihod 500.000
    Troškovi 390.000
    Bruto dobit 110.000
    Porez 11.000
    Poreski kredit 5.500
    Neto dobit 104.500

     

     

    • EFEKTI POREZA NA DOBIT PREDUZEĆA

    Na kraju možemo sumirati najbitnije distorzije proistekle iz poreza na dobit preduzeća:[71]

    1. Porez na dobit preduzeća djeluje distorzivno na obim investicija:
      1. Može da dovede do nedovoljnih investicija, posebno kada su u upitanju preduzeća čiji je pristup kreditima ograničen.
      2. Putem ubrzane amortizacije, preduzeća koja su sposobne da dodatne investicije finansiraju pomoću zajmova mogu preterano da investiraju.
    2. Porez na dobit preduzeća djeluje distorzivno na vrste investicija:
      1. Podstiče investicije u dugotrajna kapitalna dobra u odnos na kratkotrajna.
      2. Podstiče investicije u imovinu koja može da služi kao sredstvo za obezbeđenje zajma (da se više finansira pomoću zajmova), a ne u resurse koji ne mogu tako da se koriste (npr. istraživanje i razvoj).
      3. Podstiče investicije u privredne grane, npr.: nekretnine, kod kojih su koeficijenti zaduženosti viši ili u privredne grane koje podrazumijevaju dugotrajniju imovinu.
    3. Porez na dobit preduzeća može da promijeni oblik finansiranja.
      1. Neto efekat zavisi od kombinovanih efekata poreza na dobit preduzeća i poreza na dohodak građana.
      2. Mogućnost odbitka kamate od poreza podstiče finansiranje pomoću zajmova.
      3. Povoljniji tretman kapitalne dobiti podstiče finansiranje iz neraspodijelene dobiti.
      4. Preduzeća koja imaju lak pristup kreditima mogu da budu u povoljnijem položaju (tj. da budu suočena sa nižom cijenom kapitala) od onih čiji je pristup kreditima ograničen.

     

     

    • POREZ NA DOHODAK GRAĐANA
      • UVOD

    To je jedini poreski oblik (pored poreza na dobit preduzeća) kod koga poreski predmet i poreska osnovica jedno te isto.

    Također se ističe da je to prikladan instrument fiskalne politike radi ostvarivanja stabilizacionih i redistributivnih ciljeva. Smatra se da se porez na dohodak može bolje prilagoditi ličnim okolnostima poreskih obveznika nego ostali porezi jer dopušta oporezivanje prema stvarnoj ekonomskoj snazi (ability to pay principle).

    Teorija i praksa javnih finansija poznaju tri sistema (koncepta) oporezivanja dohotka fizičkih lica:

    1. Cedularni sistem. Kod ovog sistem se svaki stečeni prihod odvojeno oporezuje. Svaki prihod ima svoju posebnu poresku stopu. Ovi pojedinačni porezi nazivaju se cedularnim porezima. Prema ovom sistemu nema oporezivanje ukupne ekonomske snage poreskog obveznika, niti konačna visina njegovog poreskog opterećenja. Zbog toga se kod ovog poreza ne mogu primijeniti poreski podsticaji da bi se postigli nefiskalni ciljevi oporeivanja (npr. uzimanje u obzir porodični status poreskog obveznika). Prednost ovog sistema se ugleda u tome što svaki izvor prihoda može oporezovati posebno i primijeniti posebnu poresku stopu. Tako da ovaj sistem omogućuje da se svaki prihod oporezuje na način koji mu najviše odgovara.
    2. Sintetički (globalni) sistem. Sintetički sistem sabira sve vrste prihode koje poreski obveznik ostvaruje i oporezuje ovaj prihod jedinstvenom poreskom stopom. Ova poreska stopa, zbog vertikalne pravednosti, je često progresivna. Prednost ovog sistema je jasan: poreski obveznik zna tačno svoje poresko opterećenje. Štaviše, putem ovog sistema mogu se primijeniti nefiskalni ciljevi oporezivanja, tj. država može ponuditi poreske olakšice.
    3. Mješoviti sistem. Mješoviti sistem kombinira cedularni i sintetički sistem. Ovdje se u suštini primjenjuje cedularni sistem na kojeg se nadovezuje komplementarni porez na ukupan prihod koji se plaća na kraju godine ako se ostvare ukupni prihod preko nekog zakonom određenog iznosa. Cedularno oporezivanje se vrši primjenom proporcionalnih stopa, dok se na iznos preko zakonskih granica po pravilu primjenjuju progresivne stope. Ovaj sistem se primjenjuje u Srbiji.

     

     

    • POREZ PO ODBITKU I POREZ PO RJEŠENJU

    Cio prihod kojeg ostvari fizičko lice oporezuju se u toku godine po jednom od postojećih načina:

    1. sistem poreza po odbitku od svakog pojedinačnog prihoda na izvoru i
    2. sistem poreza po rješenju nadležnog poreskog organa.[72]

    Kod prvog sistema porez se plaća prilikom svake isplate pojedinačnih prihoda, a obračunava ga i uplaćuje ga isplatilac prihoda – poreski platilac u ime i za račun poreskog obveznika. Tako da se često dešava da su poreski obveznik i poreski platilac dva različita lica. Ovim sistemom se oporezuju sljedeći prihodi:

    • zarade,
    • prihode od autorskih prava, prava srodnih autorskom pravu i prava industrijske svojine,
    • prihode od kapitala,
    • prihode od nepokretnosti,[73]
    • prihode od davanja u zakup pokretnih stvari,[74]
    • dobitke od igara na sreću,
    • prihode od osiguranja lica,
    • prihode po osnovu ugovora u djelu, ugovora o povremenim i privremenim poslovima i dopunskom radu,
    • naknade poslanicima i odbornicima,
    • prihode sportista i sportskih stručnjaka i
    • ostale prihode.[75]

    Kao što se da primijetiti, kod ovih prihoda radi se o „jasnim“ prihodima, tj. visina prihoda može se lako utvrditi (jer je često fiksna) i zakon kod ovih prihoda ne dozvoljava obimne poreske olakšice tako da je obračun poreske obaveze vrlo lak.

    Sistem poreza po rješenju nadležnog poreskog organa jeste porez koji obračunava poreski organ po službenoj dužnosti ili na osnovu podnete poreske prijave i plaća se u roku koji je utvrđen zakonu odnosno po rješenju. Rešenjem nadležnog poreskog organa u Srbiji akontaciono se utvrđuju porezi na sljedeće vrste prihoda:

    • prihodi od poljoprivrede i šumarstva,
    • prihodi od samostalne djelatnosti,
    • kapitalni dobici i
    • prihodi od davanja u zakup nepokretnosti i pokretnih stvari ako su zakupac i zakupodavac fizička lica.

    Kao što možemo vidjeti, visina ovih prihoda je varijabilna i time je potrebno tačno utvrditi prihod kojeg je poreski obveznik ostvario.

     

     

     

     

     

    • POREZ NA DOHODAK GRAĐANA U SRBIJI

    Zakonom o porezu na dohodak građana uvedena je obaveza da se porez na dohodak građana plaća na neto godišnji dohodak svih izvora. Zakonom je utvrđeno da se oporezuje neto prihod (poreska osnovica i poreski predmet).

    Bruto prihodi, koji se oporezuju, obuhvataju:

    1. zarade;
    2. prihodi od poljoprivrede i šumarstva;
    3. prihodi od samostalne delatnosti;
    4. prihodi od autorskih prava, prava srodnih autorskom pravu i prava industrijske svojine;
    5. prihodi od kapitala;
    6. prihodi od nepokretnosti;
    7. kapitalni dobici;
    8. ostali prihodi.[76]

    Svi ovi prihodi se oporezuju, bilo da su ostvareni u novcu, u naturi, činjenjem ili na drugi način.

    Cedularnim sistemom oporezivanja se ne oporezuju sljedeće vrste prihoda ostvarena po osnovu:

    1. propisa o pravima ratnih invalida;
    2. roditeljskog i dečijeg dodatka;
    3. naknada za tuđu pomoć i negu i naknada za telesno oštećenje;
    4. naknada za vreme nezaposlenosti;
    5. materijalnog obezbeđenja u skladu sa zakonom;
    6. naknada iz zdravstvenog osiguranja, osim naknade zarade (plate);
    7. naknada iz osiguranja imovine, izuzev naknada iz osiguranja za izmaklu korist, kao i naknada iz osiguranja lica kojima se nadoknađuje pretrpljena šteta, ukoliko ona nije nadoknađena od štetnika;
    8. naknada materijalne i nematerijalne štete, izuzev naknade za izmaklu korist i naknade zarade (plate), odnosno naknade za izgubljenu zaradu (platu);
    9. pomoći u slučaju smrti zaposlenog, člana njegove porodice ili penzionisanog radnika – do 35.000 dinara;
    10. pomoći zbog uništenja ili oštećenja imovine usled elementarnih nepogoda ili drugih vanrednih događaja;
    11. organizovane socijalne i humanitarne pomoći;
    12. stipendija i kredita učenika i studenata – u mesečnom iznosu do 6.000 dinara;
    13. naknade za ishranu – hranarine koju sportistima amaterima isplaćuju amaterski sportski klubovi, u skladu sa zakonom kojim se uređuje sport – u mesečnom iznosu do 5.000 dinara;
    14. naknada i nagrada za rad osuđenih lica i maloletnih učinilaca krivičnih dela u kazneno-popravnim ustanovama;
    15. naknada i nagrada za rad pacijenata u psihijatrijskim ustanovama;
    16. naknada za rad lica u organima za sprovođenje izbora ili za popis stanovništva;
    17. penzija i invalidnina koje se ostvaruju po osnovu prava iz obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno vojnog osiguranja;
    18. otpremnine kod odlaska u penziju – do iznosa koji je kao najniži utvrđen zakonom kojim se uređuje rad;
    19. otpremnine, odnosno novčane naknade koje poslodavac isplaćuje zaposlenom za čijim je radom prestala potreba, u skladu sa zakonom kojim se uređuju radni odnosi – do iznosa koji je utvrđen tim zakonom;
    20. jednokratne novčane naknade koja se isplaćuje licu kome prestaje radni odnos u procesu restrukturiranja preduzeća i pripreme za privatizaciju, stečaj i likvidaciju, u skladu sa Odlukom o utvrđivanju Programa za rešavanje viška zaposlenih u procesu racionalizacije, restrukturiranja i pripreme za privatizaciju (“Službeni glasnik RS”, broj 64/05) – do iznosa utvrđenog tim programom, a za lica starija od 50 godina života – bez ograničenja iznosa;
    21. naknada za rad hranitelja i naknada za izdržavanje korisnika u hraniteljskoj porodici;
    22. naknada koje, u skladu sa propisima koji uređuju Vojsku Srbije, nadležni državni organ isplaćuje vojnicima (na služenju vojnog roka u Vojsci i u civilnoj službi), studentima vojnih akademija, učenicima srednjih vojnih škola i slušaocima škola za rezervne vojne oficire;
    23. naknada koje se, u skladu sa propisima koji uređuju unutrašnje poslove, isplaćuju učenicima srednje škole unutrašnjih poslova;
    24. premija, subvencija i regresa iz budžeta Republike, koji se isplaćuju na poseban namenski račun otvoren kod poslovne banke, obveznicima poreza na prihode od poljoprivrede i šumarstva, odnosno poljoprivrednicima, upisanim u registar poljoprivrednih gazdinstava, u skladu sa posebnim propisima;
    25. PDV nadoknade, u skladu sa zakonom kojim se uređuje porez na dodatu vrednost, koja se isplaćuje licima koja su obveznici poreza na prihode od poljoprivrede i šumarstva na katastarski prihod, saglasno zakonu kojim se uređuje porez na dodatu vrednost;
    26. nagrada učenicima i studentima ostvarenim za postignute rezultate tokom školovanja i obrazovanja, kao i osvojenih na takmičenjima u okviru obrazovnog sistema.[77]

    Poreski obveznik je fizičko lice koje je po odredbama zakona o porezu na dohodak građana dužno da plati porez.[78] Štaviše, obveznik poreza na dohodak građana je rezident Republike Srbije, za dohodak ostvaren na teritoriji Republike Srbije, i u drugoj državi.[79]

    Rezidentom Republike, u smislu ovog zakona, jeste fizičko lice koje:

    1. na teritoriji Republike ima prebivalište ili centar poslovnih i životnih interesa;
    2. na teritoriji Republike, neprekidno ili sa prekidima, boravi 183 ili više dana u periodu od 12 meseci koji počinje ili se završava u odnosnoj poreskoj godini.

    Rezident Republike je i fizičko lice koje je upućeno u drugu državu radi obavljanja poslova za fizičko ili pravno lice – rezidenta Republike ili za međunarodnu organizaciju.

    Pored rezidenta, i nerezident je obveznik poreza na dohodak građana je i fizičko lice koje nije rezident za dohodak ostvaren na teritoriji Republike.[80]

    U cilju izbegavanju dvostrukog oporezivanja, poreski obveznik ne mora plaćati porez u visini plaćenog poreza u drugoj državi, tj. ako obveznik – rezident Republike ostvari dohodak u drugoj državi, na koji je plaćen porez u toj državi, na račun poreza na dohodak građana utvrđenog prema odredbama ovog zakona odobrava mu se poreski kredit u visini poreza na dohodak plaćenog u toj državi. Poreski kredit ne može biti veći od iznosa koji bi se dobio primenom odredaba ovog zakona na dohodak ostvaren u drugoj državi.[81]

    Izdržavanim članovima porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se sledeća lica koja obveznik izdržava:

    1. maloletna deca, odnosno usvojenici;
    2. deca, odnosno usvojenici na redovnom školovanju ili za vreme nezaposlenosti, ako sa obveznikom žive u domaćinstvu;
    3. unuci, ako ih roditelji ne izdržavaju i ako žive u domaćinstvu sa obveznikom;
    4. bračni drug;
    5. roditelji, odnosno usvojioci.[82]

    Domaćinstvom, u smislu ovog zakona, smatra se zajednica života, privređivanja i trošenja ostvarenih prihoda.

     

     

    • POREZ NA ZARADE

    Poreski predmet

    Pod zaradom smatra se zarada koja se ostvaruje po osnovu radnog odnosa, definisana zakonom kojim se uređuju radni odnosi i druga primanja zaposlenog. Zaradom, smatraju se i ugovorena naknada i druga primanja koja se ostvaruju obavljanjem privremenih i povremenih poslova na osnovu ugovora zaključenog neposredno sa poslodavcem, kao i na osnovu ugovora zaključenog preko omladinske ili studentske zadruge, osim sa licem do navršenih 26 godina života, ako je na školovanju u ustanovama srednjeg, višeg i visokog obrazovanja.[83]

    Zaradom u smislu ovog zakona smatraju se i primanja u obliku bonova, novčanih potvrda, akcija, osim akcija stečenih u postupku svojinske transformacije, ili robe, činjenjem ili pružanjem pogodnosti, opraštanjem duga, kao i pokrivanjem rashoda obveznika novčanom nadoknadom ili neposrednim plaćanjem.[84]

    Primanja po osnovu činjenja ili pružanja pogodnosti smatraju se naročito:[85]

    1. korišćenje službenog vozila i drugog prevoznog sredstva u privatne svrhe;
    2. korišćenje stambenih zgrada i stanova koji su u vlasništvu poslodavca ili na raspolaganju poslodavca po osnovu zakupa ili po drugom osnovu, uz plaćanje zakupnine ili bez plaćanja zakupnine, osim rešavanja stambenih potreba zaposlenih, izabranih, imenovanih i postavljenih lica u skladu sa propisima koji uređuju stanovanje i rešavanje stambenih potreba u državnim organima i organizacijama, organima i organizacijama jedinica teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, javnim službama i kod drugih korisnika budžetskih sredstava.

     

    Poreski obveznik

    Obveznik poreza na zarade je fizičko lice koje ostvaruje zaradu.[86]

     

    Poreska osnovica

    Osnovicu poreza na zarade čini isplaćena, odnosno ostvarena zarada.[87]

    Osnovicu poreza na zarade za zaposlene u smislu zakona koji uređuje rad, umanjena za iznos od 5.000 dinara mesečno.[88]

     

    Poreska stopa

    Zarada iz ovog zakona oporezuje se po stopi od 12%.[89] Porez utvrđuje i plaća u ime i za račun poreskog obveznika isplatilac zarade, odnosno drugog primanja po osnovu radnog odnosa.

     

    Poreska oslobođenja

    Ne plaća se porez na zarade na primanja zaposlenog po osnovu:[90]

    1. naknade troškova prevoza u javnom saobraćaju (za dolazak na posao i povratak sa posla) – do visine cene mesečne pretplatne karte, odnosno do visine stvarnih troškova prevoza ako ne postoji mogućnost da se obezbedi mesečna pretplatna karta, a najviše do 2.000 dinara;
    2. dnevnice za službeno putovanje u zemlji do iznosa od 1.200 dinara, odnosno dnevnice za službeno putovanje u inostranstvo do iznosa propisanog od strane nadležnog državnog organa;
    3. naknade troškova smeštaja na službenom putovanju, prema priloženom računu;
    4. naknade prevoza na službenom putovanju, prema priloženim računima prevoznika u javnom saobraćaju, a kada je, saglasno zakonu i drugim propisima, odobreno korišćenje sopstvenog automobila za službeno putovanje ili u druge službene svrhe – do iznosa 30% cene jednog litra super benzina, a najviše do 3.500 dinara mesečno;
    5. solidarne pomoći za slučaj bolesti, zdravstvene rehabilitacije ili invalidnosti zaposlenog ili člana njegove porodice – do 20.000 dinara;
    6. poklona deci zaposlenih, starosti do 15 godina, povodom Nove godine i Božića – do 5.000 dinara godišnje po jednom detetu;
    7. jubilarne nagrade zaposlenima, u skladu sa zakonom koji uređuje rad – do 10.000 dinara godišnje.

    Ne plaća se porez na zarade invalidnih lica zaposlenih u preduzeću za radno osposobljavanje i zapošljavanje invalida.[91]

    Ne plaća se porez na zarade na premiju dobrovoljnog dodatnog penzijskog i invalidskog osiguranja, koju poslodavac obustavlja i plaća iz zarade zaposlenog – osiguranika uključenog u dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje, u skladu sa zakonom koji uređuje dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje, ukupno najviše do 3.000 dinara mesečno.

    Ne plaća se porez na zarade na penzijski doprinos u dobrovoljni penzijski fond koji poslodavac obustavlja i plaća iz zarade zaposlenog – člana dobrovoljnog penzijskog fonda, u skladu sa zakonom koji uređuje dobrovoljne penzijske fondove i penzijske planove, ukupno najviše do 3.000 dinara mesečno.

     

    Primjer za obračun poreza na zarade:

    Pretpostavimo sljedeću situaciju:

    • osoba ima primanje od 50.000 dinara mjesečno;
    • poslodavac isplaćuje putne troškove u iznosu od 2.000 dinara mjesečno;

    Koliko iznosi poreska obaveza zaposlenika?

    • Obzirom da prema članu 18 putni troškovi do 2.000 dinara mjesečno se izuzimaju, ova primanja ne povećavaju mjesečni prihod.
    • Od mjesečnog primanja se oduzimaju 5.000 dinara, tako da je poreska osnovica 45.000 dinara
    • Poreska obaveza: 45.000 * 12% = 5.400 RSD
      • POREZ NA PRIHODE OD AUTORSKIH PRAVA, PRAVA SRODNIH AUTORSKOM PRAVU I PRAVA INDUSTRIJSKE SVOJINE

    Predmet oporezivanja

    Prihodom od autorskih prava smatra se naknada koju obveznik ostvari po osnovu:

    1. pisanih dela (književna, naučna, stručna, publicistička i druga dela, studije, recenzije i slično);
    2. govornih dela;
    3. dramskih i dramsko-muzičkih dela;
    4. pantomimskih i koreografskih dela čije je predstavljanje utvrđeno pismeno ili na neki drugi način;
    5. muzičkih dela sa rečima ili bez njih;
    6. kinematografskih dela i dela stvorenih na način sličan kinematografiji;
    7. dela likovne umetnosti;
    8. kartografskih dela;
    9. idejnih projekata, skica, crteža i plastičnih dela koja se odnose na arhitekturu, geografiju, topografiju ili koju drugu oblast nauke ili umetnosti;
    10. stripova, ukrštenica i slično;
    11. redakcijskih dela koja s obzirom na izbor i raspored građe, predstavljaju samostalnu duhovnu tvorevinu;
    12. prevoda, lekture, aranžmana muzičke obrade i druge prerade autorskih dela;
    13. nagrada na konkursima za izradu umetničkih, naučnih, stručnih i ostalih autorskih dela, nagrada na konkursima za izradu idejnih projekata, kao i nagrada za postignuti uspeh u nauci i umetnosti, ako ovim zakonom nije drukčije određeno;
    14. izvođenja muzičkih, književnih i drugih dela;
    15. korišćenja izvedenih muzičkih materijala;
    16. izrada prototipa umetničkih predmeta koji se ustupaju preduzećima kao modeli za umnožavanje (proizvodnju) takvih predmeta;
    17. likovnih dela iz oblasti primenjenih umetnosti;
    18. ostalih autorskih dela.[92]

    Prihodom od prava srodnih autorskom pravu (u daljem tekstu: srodna prava), smatra se naknada koju obveznik ostvari po osnovu:

    1. prava interpretatora;
    2. prava proizvođača fonograma;
    3. prava proizvođača videograma;
    4. prava proizvođača emisije;
    5. prava proizvođača baze podataka.[93]

    Prihodom od prava industrijske svojine smatra se naknada koju obveznik ostvari po osnovu:

    1. patenata;
    2. malih patenata;
    3. žigova;
    4. modela i uzoraka;
    5. tehničkih unapređenja.[94]

     

     

     

    Poreski obveznik

    Obveznik poreza na prihode od autorskih i srodnih prava i prava industrijske svojine je fizičko lice koje kao autor, nosilac srodnih prava, odnosno vlasnik prava industrijske svojine ostvaruje naknadu po osnovu autorskog i srodnog prava, odnosno prava industrijske svojine.

    Obveznik poreza na prihode od autorskih i srodnih prava i prava industrijske svojine je i naslednik imovinskog autorskog i srodnog prava i prava industrijske svojine i svako drugo fizičko lice koje ostvaruje naknadu po tim osnovama.[95]

     

    Poreska osnovica

    Oporezivi prihod od autorskih i srodnih prava i prava industrijske svojine čini razlika između bruto prihoda i troškova koje je obveznik imao pri ostvarivanju i očuvanju prihoda, osim ako ovim zakonom nije drukčije propisano.[96]

     

    Normirani troškovi

    Obvezniku – autoru, odnosno nosiocu srodnog prava priznaju se sledeći normirani troškovi:[97]

    1. za vajarska dela, tapiserije, umetničku keramiku, keramoplastiku, mozaik i vitraž, za umetničku fotografiju, zidno slikarstvo i slikarstvo u prostoru u tehnikama: freska, grafika, intarzija, emajl, intarzirane i emajlirane predmete, kostimografiju, modno kreatorstvo i umetničku obradu tekstila (tkani tekstil, štampani tekstil i sl.) – 50% od bruto prihoda;
    2. za slikarska dela, grafička dela, industrijsko oblikovanje sa izradom modela i maketa, sitnu plastiku, radove vizuelnih komunikacija, radove u oblasti unutrašnje arhitekture i obrade fasada, oblikovanje prostora, radove na području hortikulture, vršenje umetničkog nadzora nad izvođenjem radova u oblasti unutrašnje i fasadne arhitekture, oblikovanja prostora i hortikulture sa izradom modela i maketa, umetnička rešenja za scenografiju, naučna, stručna, književna i publicistička dela, prevođenje, odnosno prevodi, muzička i kinematografska dela i restauratorska i konzervatorska dela u oblasti kulture i umetnosti, za izvođenje umetničkih dela (sviranje i pevanje, pozorišna i filmska gluma, recitovanje), snimanje filmova i idejne skice za tapiseriju i kostimografiju kad se ne izvode u materijalu – 43% od bruto prihoda;
    3. za interpretaciju, odnosno izvođenje estradnih programa zabavne i narodne muzike, proizvodnju fonograma, proizvodnju videograma, proizvodnju emisije, proizvodnju baze podataka i za druga autorska i srodna prava koja nisu navedena u tač. 1) i 2) ovog člana – 34% od bruto prihoda.

    Obvezniku – autoru i nosiocu srodnih prava, na njegov zahtev umesto normiranih, priznaće se stvarni troškovi koje je imao pri ostvarivanju i očuvanju prihoda, ako za to podnese dokaze.[98]

     

    Poreska stopa

    Stopa poreza na prihode od autorskih i srodnih prava i prava industrijske svojine iznosi 20%.[99] Obračun poreza vrši isplatilac autorskog prihoda.

    Prihodi od autorskih i srodnih prava i prava industrijske svojine koje je obveznik – autor, nosilac srodnih prava ili vlasnik prava industrijske svojine ostvario za delo koje je stvarao duže od jedne godine, prilikom utvrđivanja prihoda, dele se, na zahtev obveznika, na onoliko jednakih delova koliko je godina delo stvarano, a ne duže od pet.[100]

     

     

    Primjer

    Pretpostavimo sljedeću situaciju:

    • fizičko lice napisalo je knjigu;
    • dobijena naknada iznosi 120.000 dinara;
    • pisanje je trajalo 3 godine;
    • Koliko iznosi minimalni iznos poreza kojeg poreski obveznik mora da plati za jednu godinu?
    • Obzirom da je pisanje knjige trajalo 3 godine, što je duže od jedne godine, možemo rasporediti ukupni prihod na tri godine i time dobijamo 40.000 dinara godišnje.
    • Na prihod od 40.000 dinara možemo odbiti 43% normiranih troškova, tj. 17.200 dinara.
    • Time dobijamo poresku osnovicu u iznosu od 22.800 dinara. Na ovaj iznos autor je dužan platiti 20% poreza, tj. 4.560 dinara.

     

     

    • POREZ NA PRIHODE OD KAPITALA

    Predmet oporezivanja

    Prihodom od kapitala smatraju se:[101]

    1. kamata po osnovu zajma, štednih i drugih depozita (oročenih ili po viđenju) i po osnovu dužničkih i sličnih hartija od vrednosti;
    2. dividende i udeli u dobiti;
    3. primanja zaposlenih i članova uprave privrednog društva po osnovu učešća u dobiti – u novcu ili putem dodele ili opcijske kupovine sopstvenih akcija;
    4. uzimanje iz imovine i korišćenje usluga privrednog društva od strane vlasnika privrednog društva za njihove privatne potrebe, izvršene u skladu sa zakonom (u daljem tekstu: uzimanje iz imovine privrednog društva);
    5. primanje člana otvorenog investicionog fonda po osnovu prava na srazmerni deo prihoda od investicione jedinice tog fonda.

     

    Poreski obveznik

    Obveznik poreza na prihode od kapitala je fizičko lice koje ostvaruje te prihode.[102]

     

    Poreska osnovica

    Oporezivi prihod od kapitala čini:

    • ostvarena kamata
    • pozitivna razlika ostvarena otuđenjem ili otkupom diskontne dužničke hartije od vrednosti, za period od dana sticanja do dana otuđenja ili otkupa te hartije;
    • prihod isplaćen (raspodeljen) obvezniku, odnosno ostvaren uzimanjem iz imovine privrednog društva,
    • Ako je primanje ostvareno u nenovčanom obliku, vrednost tog primanja se procenjuje prema uporedivoj tržišnoj vrednosti.[103]

    Zadnjim izmjenama zakona o porezu na dohodak građana ukinuta je poreska olakšica za prihode od dividendi. Ranije je važilo pravilo da se samo 50% ovog prihoda oporezuje, zbog višestrukog oporezivanja ovog prihoda. Prisjetićemo se da se ovu dobit plaća porez na dobit preduzeća. A pošto se i plaća porez na prihod od kapitala, ova dobit podliježe dvostrukim oporezivanjem.

     

    Poreska stopa

    Stopa poreza na prihode od kapitala iznosi 10%.[104] Obračun poreza vrši isplatilac prihoda (npr.: banka, privredno društvo).

     

    Poreska oslobođenja

    Ne plaća se porez na prihode od kapitala na kamatu:

    1. na dinarska sredstva po osnovu štednih i drugih depozita (oročenih ili po viđenju);
    2. po osnovu dužničkih hartija od vrednosti, u smislu propisa kojima je uređeno tržište hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, čiji je izdavalac Republika, autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave ili Narodna banka Srbije;[105]

    Osnovni razlog za ovo poresko oslobođenje jeste da se poveća potražnja za dinare i da se poveća popularnost pozajmljivanja javnim institucijama.

     

     

    • POREZ NA PRIHODE OD NEPOKRETNOSTI

    Predmet oporezivanja

    Prihodima od nepokretnosti smatraju se prihodi koje obveznik ostvari izdavanjem u zakup ili podzakup nepokretnosti, a naročito: zemljišta, stambenih i poslovnih zgrada, delova tih zgrada, stanova, delova stanova, poslovnih prostorija i garaža.

    Prihode od nepokretnosti čini ostvarena zakupnina i vrednost svih realizovanih obaveza i usluga na koje se obavezao zakupac, odnosno podzakupac.[106]

     

    Poreski obveznik

    Obveznik poreza na prihode od nepokretnosti je fizičko lice koje izdavanjem u zakup ili podzakup nepokretnosti ostvari prihode po tom osnovu.

    Obveznikom ne smatra se preduzetnik koji nepokretnosti izdaje u zakup ili podzakup u okviru obavljanja registrovane samostalne delatnosti.[107]

    Utvrđivanje poreza zavisi od toga ko su ugovorne strane. Ako je zakupac fizičko lice, nadležni poreski organ će utvrditi poresku obavezu na osnovu podnesene poreske prijave. S druge strane, ako je zakupac pravno lice, ono je dužno da utvrdi i uplati porez (porez po odbitku).

     

    Poreska osnovica

    Oporezivi prihod od nepokretnosti čini bruto prihod umanjen za normirane troškove u visini od 20%.[108]

    Izuzetno od gornjeg pravila, kod utvrđivanja oporezivog prihoda od nepokretnosti ostvarenog po osnovu iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima za koje je plaćena boravišna taksa, normirani troškovi se priznaju u visini od 50% od bruto prihoda.

    Obvezniku poreza na prihode od nepokretnosti, na njegov zahtev, umesto normiranih troškova priznaće se stvarni troškovi koje je imao pri ostvarivanju i očuvanju prihoda, ako za to podnese dokaze.

     

    Poreska stopa

    Stopa poreza na prihode od nepokretnosti iznosi 20%.[109]

     

    Paušalno oporezivanje

    Ako je prijavljeni prihod od nepokretnosti manji od onog koji bi se mogao postići na tržištu, nadležni poreski organ će prihod od nepokretnosti utvrditi u visini prihoda koji se mogu postići na tržištu.[110]

     

    Vremensko razgraničenje prihoda

    Prihodi od nepokretnosti u vidu zakupnine koja je primljena za više godina odjednom, prilikom utvrđivanja prihoda, dele se na zahtev obveznika na onoliko jednakih delova koliki je broj godina za koju je zakupnina plaćena, a ne duže od pet.[111]

     

    Primjer

    Pretpostavimo sljedeću situaciju:

    • Fizičko lice izdaje stambeni objekat jednoj banci (akcionarsko društvo).
    • Banka plaća kiriju za 5 godina unaprijed u iznosu od 5 miliona dinara.
    • Koliko iznosi poreska obaveza?
    • Ukupni prihod se može rasporediti na 5 godina, obzirom da su pet godina maksimalna granica.
    • Na godišnji prihod od milion dinara mogu se odbiti normativni troškovi u iznosu od 20% prihoda. Na poresku osnovicu od 800.000 din. plaća se 20% porez, tj. 160.000 din. godišnje.

     

     

    • POREZ NA OSTALE PRIHODE

    Predmet oporezivanja

    Porezom na ostale prihode oporezuju se prihodi fizičkih lica koji podležu oporezivanju, a nisu oporezovani drugom vrstom poreza. Ostalim prihodima smatraju se: prihodi koje obveznik ostvari davanjem u zakup opreme, transportnih sredstava i drugih pokretnih stvari, dobici od igara na sreću, prihodi od osiguranja lica, prihodi sportista i sportskih stručnjaka i drugi prihodi, osim onih koji su posebno izuzeti ovim zakonom.[112]

     

     

     

    Prihodi od davanja u zakup pokretnih stvari

    Obveznik poreza na prihode od davanja u zakup opreme, transportnih sredstava i drugih pokretnih stvari je fizičko lice koje te stvari daje u zakup.[113]

    Bruto prihodi od davanja u zakup opreme, transportnih sredstava i drugih pokretnih stvari obuhvataju ostvarenu zakupninu i vrednost svih realizovanih obaveza i usluga na koje se obavezao zakupac.

    Oporezivi prihod od izdavanja u zakup pokretnih stvari utvrđuje se odbijanjem normiranih troškova od bruto prihoda u visini od 20%.

     

    Prihodi sportista i sportskih stručnjaka

    Prihodi sportista i sportskih stručnjaka obuhvataju primanja koja ostvare profesionalni sportisti, sportisti amateri, sportski stručnjaci i stručnjaci u sportu od sportske organizacije, odnosno organizacije za obavljanje sportske delatnosti, sportskih društava i saveza, koja nemaju karakter zarade u smislu propisa kojima se uređuje sport, odnosno radni odnosi.

    Prihodima iz stava 1. ovog člana smatraju se naročito primanja po osnovu:

    1. naknade na ime zaključenja ugovora (transfer i dr.);
    2. naknade za korišćenje lika sportiste;
    3. novčane pomoći vrhunskim sportistima sa posebnim zaslugama;
    4. (brisana);
    5. stipendije vrhunskim sportistima za sportsko usavršavanje;
    6. novčane i druge nagrade;
    7. nacionalnog priznanja i nagrade za poseban doprinos razvoju i afirmaciji sporta;
    8. naknade i nagrade za rad sportskim stručnjacima, odnosno stručnjacima u sportu (treneri, sudije, delegati i dr.).

    Oporezivi prihod za primanja sportista i sportskih stručnjaka iz st. 1. i 2. ovog člana utvrđuje se odbijanjem normiranih troškova od bruto prihoda u visini od 50%.

     

    Poreska stopa

    Stopa poreza na ostale prihode iznosi 20%.

     

    Primjer

    Pretpostavimo sljedeću situaciju:

    • Fudbaler ima godišnji prihod od 2 miliona dinara.
    • Koliko mora da plati poreza na ostale prihode? Koliko iznosi efektivno oporezivanje?
    • Na godišnji prihod od 2 miliona dinara mogu se odbiti 50% normiranih troškova.
    • Na ostalih milion dinara plaća se 20% poreza, tj. 200.000 dinara.
    • Obzirom da sportista može da odbije 50% normiranih troškova, efektivno oporezivanje iznosi 10%.

     

     

    • POREZ NA PRIHODE OD POLJOPRIVREDE I ŠUMARSTVA

    Poreski predmet

    Prihodom od poljoprivrede i šumarstva smatra se katastarski ili stvarni prihod od ovih delatnosti.[114] Razlog oporezivanja katastarskog prihoda je što u ovim oblastima je zaposlen veliki broj malih proizvođača koji nisu u stanje da vode poslovne knjige.[115]

    1. Katastarski prihod. Katastarski prihod predstavlja prihod koji je u katastru zemljišta, odnosno nepokretnosti, utvrđen za svaku posebnu jedinicu zemljišta koje se može koristiti za poljoprivrednu proizvodnju, odnosno šumarstvo, bez obzira da li se kao takvo koristi.[116]
    2. Stvarni prihod. Ako se obveznik pre početka godine opredeli za utvrđivanje stvarnog prihoda od poljoprivrede i šumarstva i o tome obavesti nadležni poreski organ, prihodom od ovih delatnosti smatra se stvarni prihod utvrđen na način propisan odredbama ovog zakona kojima se uređuje utvrđivanje prihoda od samostalne delatnosti.[117]

     

     

    Poreski obveznik

    Obveznik poreza na prihode od poljoprivrede i šumarstva je fizičko lice koje je kao vlasnik, imalac prava korišćenja ili plodouživalac zemljišta upisano u katastru zemljišta, prema stanju na dan 31. decembra godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje porez. Ako je obveznik iz stava 1. ovog člana izdao zemljište u dugoročni zakup, obveznikom se smatra zakupac, počev od dana početka zakupa, ako uz saglasnost zakupodavca dostavi prijavu nadležnom poreskom organu u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora o zakupu.[118]

    Ako dva ili više suvlasnika, suimaoca prava korišćenja ili prava plodouživanja zemljišta žive u jednom domaćinstvu, a nisu izvršili deobu imovine, obveznik je jedan od punoletnih suvlasnika, suimaoca prava korišćenja ili prava plodouživanja. Ako se lica iz stava 1. ovog člana ne sporazumeju do početka godine za koju se utvrđuje porez ko će biti obveznik, i o tome ne obaveste nadležni poreski organ, obveznika određuje poreski organ.[119]

     

     

    Poreska osnovica

    Oporezivi prihod od poljoprivrede i šumarstva je katastarski prihod, odnosno stvarni prihod, ako se obveznik opredelio za plaćanje poreza prema stvarnom prihodu.[120]

     

    Poreska stopa

    Stopa poreza na prihode od poljoprivrede i šumarstva iznosi 10%.[121] Porez utvrđuje nadležni poreski organ rešenjem.

    Obzirom da revalorizacija katastarskog prihoda nije vršena od sredine 1990-ih godina u Srbiji, prihodi od ovog poreza bili su vrlo mali. Tako da se od 2004. godine ovaj ne utvrđuje i ne plaća. Ovo se i eksplicitno spominje u svakoj dopuni i izmjeni zakona o porezu na dohodak građana.[122]

     

    Poreska oslobođenja i olakšice

    Porez na prihode od poljoprivrede i šumarstva ne plaća se na katastarski prihod:[123]

    1. zemljišta na kome su podignuti nasipi, kanali i ustave, odbrambeni vrbaci i drugi slični zasadi, rovovi i drugi objekti od zemlje namenjeni za odbranu od poplava, za odvodnjavanje, navodnjavanje ili zaštitu od erozije;
    2. zemljišta čije je iskorišćavanje na osnovu zakona zabranjeno;
    3. zemljišta pod zgradama stranih država i koje služi zgradama diplomatskih i konzularnih predstavništava, pod uslovom reciprociteta, kao i zemljište pod zgradama međunarodnih organizacija;
    4. zemljišta koje čini zaštićenu okolinu oko proglašenih spomenika kulture i zaštićenih objekata prirode, kao i zemljišta u svojini crkava, hramova, manastira i džamija koji su proglašeni spomenicima kulture;
    5. dvorišta crkava, hramova, manastira i džamija;
    6. zemljišta koja nisu bila obradiva, ali su investicijama obveznika postala obradiva – pet godina od privođenja nameni zemljišta;
    7. zemljišta na kojima se podižu novi voćnjaci i vinogradi – pet godina od početka sadnje voćnjaka, odnosno vinove loze;
    8. zemljišta pod zgradama za stanovanje, u svojini građana i zemljišta koja služe za njihovu redovnu upotrebu – do 500 m2;
    9. zemljišta poreskog obveznika ako su on i članovi njegovog domaćinstva stariji od 65 godina – muškarci, odnosno 60 godina – žene, pod uslovom da obveznik, odnosno članovi njegovog domaćinstva ne ostvaruju prihode po drugom osnovu i nemaju članove porodice ili druga lica koja su po zakonu ili po drugom osnovu dužna da ih izdržavaju[124];
    10. zemljišta koje obveznik bez naknade ustupi na korišćenje licu prognanom posle 1. avgusta 1995. godine, pod uslovom da prognano lice ne ostvaruje prihode po drugom osnovu.

     

     

    • POREZ NA PRIHODE OD SAMOSTALNE DELATNOSTI

    Predmet oporezivanja

    Prihodom od samostalne delatnosti smatra se prihod ostvaren od privrednih delatnosti (trgovina, ugostiteljstvo, saobraćaj, zanatstvo, turizam itd.), pružanjem profesionalnih i drugih intelektualnih usluga (advokatskih, računovodstvenih, medicinskih, revizorskih i sl.), kao i prihod od drugih delatnosti, ukoliko se na taj prihod po ovom zakonu porez ne plaća po drugom osnovu.[125]

    Prihodom od samostalne delatnosti smatra se i prihod ostvaren trajnim ili sezonskim iskorišćavanjem zemljišta u nepoljoprivredne svrhe (vađenje peska, šljunka i kamenja, proizvodnja kreča, cigle, crepa, ćumura i sl.), inkubatorskom proizvodnjom živine i drugim sličnim delatnostima, nezavisno od toga da li su kao samostalne delatnosti registrovane kod nadležnog organa.[126]

     

    Poreski obveznik

    Obveznik poreza na prihode od samostalne delatnosti je fizičko lice koje ostvaruje prihode obavljanjem gore spomenutih delatnosti, uključujući i fizičko lice koje ostvaruje prihode od poljoprivrede i šumarstva i svako drugo fizičko lice koje je obveznik poreza na dodatu vrednost u skladu sa zakonom kojim se uređuje porez na dodatu vrednost (u daljem tekstu: preduzetnik).[127]

     

    Poreska osnovica

    Oporezivi prihod od samostalne delatnosti je oporeziva dobit, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

    Oporeziva dobit utvrđuje se u poreskom bilansu usklađivanjem dobiti iskazane u bilansu uspeha, sačinjenom u skladu sa međunarodnim računovodstvenim standardima i propisima kojima se uređuje računovodstvo ako preduzetnik vodi dvojno knjigovodstvo.

    Preduzetniku – osnivaču ortačke radnje, oporeziva dobit se utvrđuje u srazmeri sa njegovim učešćem u dobiti, prema aktu o osnivanju ortačke radnje.[128]

     

    Usklađivanje prihoda i rashoda

    Uzimanje koje preduzetnik vrši iz poslovne imovine za privatne potrebe ima tretman poslovnog prihoda.[129]

     

    Poreska stopa

    Stopa poreza na prihode od samostalne delatnosti iznosi 10%.[130]

     

    Poreski podsticaji

    Isti poreski podsticaji važe kao i kod poreza na dobit preduzeća.

     

    Paušalno oporezivanje

    Preduzetnik koji s obzirom na okolnosti nije u stanju da vodi poslovne knjige, osim poslovne knjige o ostvarenom prometu, ili kome njihovo vođenje otežava obavljanje delatnosti, ima pravo da podnese zahtev da porez na prihode od samostalne delatnosti plaća na paušalno utvrđen prihod.[131]

    Pravo na paušalno oporezivanje ne može se priznati preduzetniku:

    1. osnivaču ortačke radnje;
    2. koji obavlja delatnost iz oblasti: trgovine na veliko i trgovine na malo, osim održavanja i opravke motornih vozila, hotela i restorana, finansijskog posredovanja i aktivnosti u vezi s nekretninama;
    3. u čiju delatnost ulažu i druga lica;
    4. čiji je ukupan promet u godini koja prethodi godini za koju se utvrđuje porez, odnosno čiji je planirani promet kada počinje obavljanje delatnosti – veći od 3.000.000 dinara;
    5. koji je obveznik poreza na dodatu vrednost, odnosno koji se opredeli za plaćanje poreza na dodatu vrednost u skladu sa zakonom kojim se uređuje porez na dodatu vrednost.

    Ako su ispunjeni gore spomenuti uslovi, paušalni prihod se utvrđuje, u skladu sa sledećim kriterijumima i elementima:

    1. visina prosečne mesečne zarade po zaposlenom u Republici, opštini, gradu i okrugu ostvarene u godini koja prethodi godini za koju se utvrđuje paušalni prihod;
    2. mesto na kome se radnja nalazi;
    3. opremljenost radnje;
    4. broj zaposlenih radnika i angažovanih članova porodice;
    5. tržišni uslovi u kojima se delatnost obavlja;
    6. površina lokala;
    7. starost obveznika i njegova radna sposobnost;
    8. visina prihoda obveznika, koji pod istim ili sličnim uslovima obavlja istu ili sličnu delatnost;
    9. ostale okolnosti koje utiču na ostvarivanje dobiti.

     

    Poslovne knjige i knjigovodstvene isprave

    Preduzetnici vode poslovne knjige po sistemu prostog knjigovodstva, u skladu sa ovim zakonom ili po sistemu dvojnog knjigovodstva u skladu sa zakonom kojim se uređuje računovodstvo.

    Preduzetnici koji porez plaćaju na paušalno utvrđen prihod dužni su da vode samo poslovnu knjigu o ostvarenom prometu.

    U poslovnim knjigama po sistemu prostog knjigovodstva obezbeđuju se podaci o prihodima, rashodima, osnovnim sredstvima, alatu i inventaru sa kalkulativnim otpisom.

    Preduzetnik je dužan, nezavisno od načina na koji se oporezuje, da sva plaćanja vrši preko tekućeg računa kod banke i da vodi sredstva na tom računu, uključujući i uplatu primljenog gotovog novca, u skladu sa zakonom kojim se uređuje platni promet.[132]

     

     

    • POREZ NA KAPITALNE DOBITKE

    Predmet oporezivanja

    Kapitalnim dobitkom smatra se prihod koji obveznik ostvari prodajom, odnosno drugim prenosom uz naknadu (u daljem tekstu: prodaja):[133]

    1. stvarnih prava na nepokretnostima;
    2. trajnog prava korišćenja i prava gradnje na gradskom građevinskom zemljištu;
    3. prava intelektualne svojine;
    4. udela u imovini pravnih lica, akcija i ostalih hartija od vrednosti, osim dužničkih hartija od vrednosti;
    5. investicione jedinice otkupljene od strane otvorenog investicionog fonda, saglasno zakonu koji uređuje investicione fondove;
    6. investicione jedinice dobrovoljnog penzijskog fonda;
    7. akumuliranih sredstava po osnovu programirane isplate sa računa člana dobrovoljnog penzijskog fonda.

     

    Poresko oslobođenje

    Kapitalni dobitak se ne utvrđuje i ne oporezuje kod prenosa prava, udela ili hartija od vrednosti u sledećim slučajevima:[134]

    1. ako se prenos vrši između bračnih drugova i krvnih srodnika u pravoj liniji;
    2. ako se prenos vrši između razvedenih bračnih drugova, a u neposrednoj je vezi sa razvodom braka.
    3. Kapitalni dobitak se ne utvrđuje i ne oporezuje na prihod ostvaren po osnovu prenosa dužničkih hartija od vrednosti, u smislu propisa kojima je uređeno tržište hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, čiji je izdavalac Republika, autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave ili Narodna banka Srbije.

     

    Poreska osnovica

    Oporezivi prihod na koji se plaća porez na kapitalni dobitak čini kapitalni dobitak, tj. razlika između prodajne i nabavne cene udela.

    Za svrhu određivanja kapitalnog dobitka prodajnom cenom se smatra ugovorena cena, odnosno tržišna cena koju utvrđuje nadležni poreski organ ako oceni da je ugovorena cena niža od tržišne. Kao ugovorena cena uzima se cena bez poreza na prenos apsolutnih prava.[135]

    Kod prenosa prava putem razmene za drugo pravo, prodajnom cenom se smatra tržišna cena prava koje se daje u razmenu.

    Prodajnom cenom investicione jedinice smatra se otkupna cena investicione jedinice koja se sastoji od neto vrednosti imovine otvorenog društva po investicionoj jedinici na dan podnošenja zahteva člana fonda za otkup investicionih jedinica, uvećane za naknadu za kupovinu ukoliko je društvo za upravljanje naplaćuje, saglasno zakonu koji uređuje investicione fondove.

    Kod povlačenja akumuliranih sredstava iz dobrovoljnog penzijskog fonda, prodajnom cenom se smatra iznos isplaćenih akumuliranih sredstava članu penzijskog fonda na ime njegovog udela u neto imovini penzijskog fonda, saglasno zakonu koji uređuje dobrovoljne penzijske fondove i penzijske planove.

    Za svrhu određivanja kapitalnog dobitka nabavnom cenom se smatra cena po kojoj je obveznik stekao pravo, udeo, ili hartiju od vrednosti, odnosno cena koju je utvrdio poreski organ u skladu sa ovim zakonom.[136]

    Nabavna cena investicione jedinice sastoji se od neto vrednosti imovine otvorenog fonda po investicionoj jedinici na dan uplate, uvećane za naknadu za kupovinu ukoliko je društvo za upravljanje naplaćuje, saglasno zakonu koji uređuje investicione fondove.

    Kod povlačenja akumuliranih sredstava iz dobrovoljnog penzijskog fonda, nabavnom cenom se smatra iznos novčanih sredstava po osnovu penzijskih doprinosa uplaćenih u dobrovoljni penzijski fond, odnosno iznos novčanih sredstava uplaćenih u dobrovoljni penzijski fond koji odgovara procentu sredstava povučenih programiranom isplatom.

    Kod prodaje nepokretnosti koju je obveznik sam izgradio, nabavnu cenu čini iznos troškova izgradnje, a ako obveznik ne dokaže iznos troškova izgradnje, tržišna cena nepokretnosti koja je uzeta ili mogla biti uzeta kao osnovica poreza na imovinu u godini nastanka obaveze po osnovu poreza na imovinu.

    Kod prodaje nepokretnosti u izgradnji, nabavnu cenu čini iznos troškova izgradnje koje je obveznik imao do dana prodaje.

    Kod hartija od vrednosti koje su kotirane na berzi, nabavnom cenom smatra se cena koju obveznik dokumentuje kao stvarno plaćenu, odnosno, ako to ne učini, najniža zabeležena cena po kojoj se trgovalo u periodu od godinu dana koji prethodi prodaji hartije od vrednosti.

    Kod hartija od vrednosti koje se ne kotiraju na berzi, nabavnom cenom iz stava 1. ovog člana smatra se cena koju obveznik dokumentuje kao stvarno plaćenu, odnosno, ako to ne učini, njena nominalna vrednost.

    Nabavna cena uvećava se indeksom rasta cena na malo od dana sticanja do dana prodaje, prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike, a u slučaju nepokretnosti i umanjuje po osnovu amortizacije, obračunate primenom proporcionalne metode po stopi iz nomenklature sredstava za amortizaciju.

     

    Poreska stopa

    Stopa poreza na kapitalni dobitak iznosi 10%.[137]

     

    Prebijanje kapitalnih dobitaka i kapitalnih gubitaka

    Kapitalni gubitak ostvaren prodajom jednog prava, udela ili hartije od vrednosti, može se prebiti sa kapitalnim dobitkom ostvarenim prodajom drugog prava, udela ili hartije od vrednosti u istoj godini.[138]

     

    Poresko oslobođenje

    Obveznik, koji sredstva ostvarena prodajom nepokretnosti u roku od 90 dana od dana prodaje uloži u rešavanje svog stambenog pitanja i stambenog pitanja članova svoje porodice, odnosno domaćinstva, oslobađa se poreza na ostvareni kapitalni dobitak.

    Obvezniku koji u roku od 12 meseci od dana prodaje nepokretnosti, sredstva ostvarena prodajom nepokretnosti uloži za gore spomenutu namenu, izvršiće se povraćaj plaćenog poreza na kapitalni dobitak.[139]

    Ako obveznik u rešavanje stambenog pitanja uloži samo deo sredstava ostvarenih prodajom nepokretnosti, poreska obaveza mu se srazmerno umanjuje.[140]

     

    Primjer

    Pretpostavimo sljedeću situaciju:

    • Fizičko lice prodaje zgradu za 85 miliona dinara koju je kupio za 100 miliona dinara;
    • Amortizacija iznosi 30% nabavne vrijednosti;
    • Od kada je kupljena zgrada cijene su prosječno porasle za 10% (inflacija).
    • Koliko iznosi poreska obaveza?
    • Amortizacija se oduzima od nabavne cijene, dok se inflacija dodaje. Time dobijamo: 100 miliona + 10 miliona – 33 miliona
    • Tako da kapitalni dobitak iznosi 8 miliona dinara. Na ovih 8 miliona dinara se plaća 10%, tj. 800 hiljada dinara.

     

     

    • GODIŠNJI POREZ NA DOHODAK GRAĐANA

    Predmet oporezivanja

    Godišnji porez na dohodak građana plaćaju fizička lica – rezidenti, koji su u kalendarskoj godini ostvarili dohodak veći od trostrukog iznosa prosečne godišnje zarade po zaposlenom isplaćene u Republici u godini za koju se utvrđuje porez, prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike.[141]

    Dohotkom koji se oporezuje ovim porezom smatra se godišnji zbir:[142]

    1. zarade;
    2. prihodi od samostalne delatnosti;
    3. prihodi od autorskih i srodnih prava i prava industrijske svojine;
    4. prihodi od nepokretnosti;
    5. prihodi od davanja u zakup pokretnih stvari;
    6. prihodi od osiguranja lica;
    7. prihodi sportista i sportskih stručnjaka;
    8. drugih prihoda iz člana 85. ovog zakona;
    9. prihodi ostvarenih i oporezovanih u drugoj državi.

    Znači, u osnovicu za godišnji porez na dohodak građana ne ulaze prihodi od kapitala, kapitalni dobici i dobici od igara na sreću.

    Navedeni prihodi se umanjuju za iznose plaćenih poreza i doprinosa, odnosno za plaćene poreze u drugoj državi.

     

    Poreska osnovica

    Osnovica godišnjeg poreza na dohodak građana je oporezivi dohodak, koji čini razlika između dohotka za oporezivanje i ličnih odbitaka koji iznose:

    1. za poreskog obveznika – 40% od prosečne godišnje zarade po zaposlenom isplaćene u Republici u godini za koju se utvrđuje porez, prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike;
    2. za izdržavanog člana porodice – 15% od prosečne godišnje zarade po zaposlenom isplaćene u Republici u godini za koju se utvrđuje porez, prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike, po članu.[143]

    Ukupan iznos ličnih odbitaka ne može biti veći od 50% dohotka za oporezivanje.

     

    Poreske stope

    Godišnji porez na dohodak građana plaća se na osnovicu iz člana 88. ovog zakona, po sledećim stopama:

    • na iznos do šestostruke prosečne godišnje zarade – 10%;
    • na iznos preko šestostruke prosečne godišnje zarade:
      • 10% na iznos do šestostruke prosečne godišnje zarade plus
      • 15% na iznos preko šestostruke prosečne godišnje zarade.[144]

     

    Primjer

    • osoba ima prihod od zarada u iznosu od 2,06 miliona dinara;
    • prihode od nepokretnosti: 1 milion dinara
    • prihod od kapitala: 250.000 dinara
    • prosječna godišnja zarada u Srbiji 400.000 dinara (primjer)
    • osoba izdržava 3 člana
    • koliko iznosi godišnji porez na dohodak građana?
    • Osoba ima prihod od zarada u iznosu od 2,06 miliona dinara, što znači da je mogla da odbije 60.000 din. i platila 12% (240.000 dinara) poreza na zarade
    • Za prihode od nepokretnosti osoba može odbiti 20% prihoda (200.000 dinara) i na neto prihod plaća 20% poreza, tj. 160.000 dinara
    • Prihodi od kapitala se ne uzimaju u obzir za godišnji porez na dohodak građana.
    • Tako da dobijemo prihod od: 2 miliona + 1 milion – 240.000 – 160.000 = 2.600.000 din. kao godišnjih prihod
    • Obzirom da je ovaj iznos veći od trostruke godišnje zarade u Srbiji, osoba mora da plati godišnji porez na dohodak građana.
    • Osoba može da odbije 40% prosječne zarade u Srbiji kao lični odbitak, tj. 160.000 dinara; za svaki član 45% prosječne zarade, tj. 180.000 dinara
    • Na taj način se smanjuje poreska osnovica do šestostruke zarade, tj. 2.400.000 dinara minus 340.000 dinara = 2.060.000. Na ovaj iznos osoba mora da plati 10% poreza, tj. 206.000 dinara.
    • Preko šestostruke zarade (razlika između godišnjeg prihoda prije ličnih odbitaka – šestostruke godišnje prosječne zarade) osoba plaća 15% poreza, tj. (2.600.000-2.400.000)*15% = 30.000
    • Ukupna poreska obaveza: 206.000 + 30.000 = 236.000 dinara

     

     

    • POREZI KOJI SE PLAĆAJU NA IMOVINU
      • POREZ NA IMOVINU

    Za razliku od do sada spomenutih poreza (porez na dohodak građana i porez na dobit preduzeća), koje se plaćaju na tekuće prihode, porez na imovinu se plaća na ukupne prihode, tj. na do sada stečenom bogatstvu. Zbog toga je i poresko opterećenje nad ovim porezima različit. Pošto se radi o ukupnoj imovini, i mala poreska stopa već može puno da opterećuje poreskog obveznika.

    Glavni ekonomski razlog za uvođenje ove vrste poreza sastoji se u činjenici da on podstiče imaoce bogatstava da se oslobađaju dobara čiji su prihodi mali ili ih uopšte nema. Prednost ovih poreza države vide i u njihovoj administrativnoj podobnosti jer je imovina vidljiva i o njoj se vodi zvanična dokumentacija (zemljišne knjige, katastri i sl.). Međutim, sa administrativnog stanovišta kao problem može da se pojavi pitanje načina utvrđivanja osnovice za obračun poreza.

     

    Predmet oporezivanja

    Porez na imovinu plaća se na sledeća prava na nepokretnosti:[145]

    1. pravo svojine, odnosno na pravo svojine na građevinskom zemljištu površine preko 10 ari;
    2. pravo stanovanja;
    3. pravo zakupa stana ili stambene zgrade u skladu sa zakonom kojim je uređeno stanovanje, za period duži od jedne godine ili na neodređeno vreme;
    4. pravo zakupa građevinskog zemljišta u javnoj svojini, odnosno poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini površine preko 10 ari;
    5. pravo korišćenja građevinskog zemljišta u javnoj svojini površine preko 10 ari.

    Nepokretnostima smatraju se:

    zemljište, stambene i poslovne zgrade, stanovi, poslovne prostorije, garaže, zgrade i prostorije za odmor i rekreaciju i drugi građevinski objekti, odnosno njihovi delovi.

    Porez na imovinu na prava na građevinskom zemljištu plaća se na razliku njegove površine i površine od 10 ari.

     

    Poreski obveznik[146]

    Obveznik poreza na imovinu je pravno i fizičko lice koje je imalac gore spomenutih prava na nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji Republike Srbije.

    Ako više pravnih ili fizičkih lica ostvaruje jedno od prava koje podliježe oporezivanju na istoj nepokretnosti, poreski obveznik je svako od njih, srazmerno svom udelu.

    U slučaju kad je nepokretnost, koju je stekla i koristi javna služba (javno preduzeće, ustanova) i druga organizacija čiji je osnivač Republika Srbija, odnosno preduzeće i druga organizacija ulaganjem državnog kapitala, u državnoj svojini, u skladu sa zakonom kojim se uređuju sredstva u svojini Republike Srbije, poreski obveznik je korisnik nepokretnosti.

    Kada je imalac prava na nepokretnosti nepoznat ili nije određen, obveznik poreza na imovinu je korisnik nepokretnosti.

    U pogledu rezidentstva pravnog lica primenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje porez na dobit pravnih lica, a u pogledu rezidentstva fizičkog lica odredbe zakona kojim se uređuje porez na dohodak građana.

     

    Poreska osnovica[147]

    Osnovica poreza na imovinu kod nepokretnosti, osim poljoprivrednog i šumskog zemljišta, poreskog obveznika koji ne vodi poslovne knjige u skladu sa propisima u Republici Srbiji, je vrednost nepokretnosti na dan 31. decembra godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje i plaća porez na imovinu, ako ovim zakonom nije drukčije uređeno.

    Visinu vrednosti nepokretnosti utvrđuje organ jedinice lokalne samouprave nadležan za utvrđivanje, naplatu i kontrolu izvornih prihoda jedinice lokalne samouprave (u daljem tekstu: organ jedinice lokalne samouprave), s tim što se ona, osim za zemljište, istekom svake kalendarske godine u odnosu na godinu u kojoj je izvršena izgradnja, odnosno poslednja rekonstrukcija objekta, umanjuje za amortizaciju po stopi od 0,8% primenom proporcionalne metode, a najviše do 40%.[148]

    Za nepokretnost poreskog obveznika, izgrađenu, odnosno stečenu u toku godine, za koju se utvrđuje i plaća porez na imovinu, osnovica poreza je vrednost odgovarajuće nepokretnosti na dan 31. decembra godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje porez na imovinu, utvrđena u skladu sa ovim zakonom.

    Tržišna vrednost nepokretnosti utvrđuje se primenom osnovnih i korektivnih elemenata.[149]

    Osnovni elementi jesu:

    1. korisna površina;
    2. prosečna tržišna cena kvadratnog metra odgovarajućih nepokretnosti na teritoriji opštine.

    Korektivni elementi jesu:

    1. lokacija nepokretnosti;
    2. kvalitet nepokretnosti;
    3. drugi elementi koji utiču na tržišnu vrednost nepokretnosti.

    Osnovica poreza na imovinu kod poljoprivrednog i šumskog zemljišta, u smislu ovog zakona, je petostruki iznos godišnjeg katastarskog prihoda od tog zemljišta.

    Osnovica poreza na imovinu kod poljoprivrednog i šumskog zemljišta i drugih nepokretnosti poreskog obveznika koji vodi poslovne knjige je vrednost nepokretnosti utvrđena u njegovim poslovnim knjigama, u skladu sa propisima, sa stanjem na dan 31. decembra godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje i plaća porez na imovinu.

    Za nepokretnost koju obveznik koji vodi poslovne knjige izgradi, odnosno stekne, u toku godine za koju se utvrđuje i plaća porez na imovinu, osnovica poreza je njena vrednost iskazana u poslovnim knjigama obveznika.[150]

     

     

     

    Nastanak poreske obaveze

    Obaveza po osnovu poreza na imovinu nastaje danom sticanja prava, odnosno danom početka korišćenja, danom osposobljavanja, danom izdavanja upotrebne dozvole ili danom omogućavanja korišćenja imovine na drugi način.[151]

     

    Poreske stope

    Stope poreza na imovinu iznose:[152]

    1. na prava na nepokretnosti poreskog obveznika koji vodi poslovne knjige – do 0,40%
    2. na prava na zemljištu kod obveznika koji ne vodi poslovne knjige – do 0,30%
    3. na prava na nepokretnosti poreskog obveznika koji ne vodi poslovne knjige, osim na zemljištu:
    Na poresku osnovicu Plaća se na ime poreza
    (1) do 10.000.000 dinara Do 0,40%
    (2) od 10.000.000 do 25.000.000 dinara 40.000 din.[153] + do 0,60% na iznos preko 10.000.000 dinara
    (3) od 25.000.000 do 50.000.000 dinara 130.000 din.[154] + do 1,0% na iznos preko 25.000.000 dinara
    (4) preko 50.000.000 dinara 380.000 din.[155] + do 2,0% na iznos preko 50.000.000 dinara.”

    U slučaju da skupština jedinice lokalne samouprave ne utvrdi visinu poreske stope, ili je utvrdi preko maksimalnog iznosa, porez na imovinu utvrdiće se primenom najviše odgovarajuće poreske stope na prava na nepokretnosti obveznika koji vodi poslovne knjige, odnosno obveznika koji ne vodi poslovne knjige.

     

     

    Poreska oslobođenja

    Porez na imovinu ne plaća se na prava na nepokretnosti ovog zakona:[156]

    1. u državnoj i drugim oblicima javne svojine koje koriste državni organi i organizacije i organi, organizacije i službe pokrajinske autonomije i jedinica lokalne samouprave, kao i direktni i indirektni korisnici budžetskih sredstava, korisnici sredstava organizacija za obavezno socijalno osiguranje i drugi korisnici javnih sredstava koji su uključeni u sistem konsolidovanog računa trezora, prema propisima kojima se uređuje budžetski sistem, odnosno na dobra u opštoj upotrebi prema propisima kojima se uređuju sredstva u svojini Republike Srbije;
    2. diplomatskih i konzularnih predstavništava stranih država, pod uslovom reciprociteta;
    3. u svojini tradicionalnih crkava i verskih zajednica i drugih crkava i verskih zajednica registrovanih u skladu sa zakonom kojim se uređuje pravni položaj crkava i verskih zajednica, koje su namenjene i isključivo se koriste za obavljanje bogoslužbene delatnosti;
    4. koje su od nadležnog organa proglašene kulturnim ili istorijskim spomenicima – na nepokretnosti u celini, odnosno na posebne delove, koji služe za ove namene;
    5. poljoprivredno i šumsko zemljište koje se ponovo privodi nameni – pet godina, računajući od početka privođenja nameni;
    6. puteve, lučke obale i lukobrane, brodske prevodnice, pruge, aerodromske piste, brane (vodoustave), objekte za odvodnjavanje;
    7. građevinsko zemljište – za površinu pod objektom na koji se porez plaća;
    8. skloništa ljudi i dobara od ratnih dejstava;
    9. objekte obveznika poreza na dohodak građana na prihode od poljoprivrede i šumarstva, odnosno obveznika kome je poljoprivreda pretežna registrovana delatnost, koji su namenjeni i koriste se isključivo za primarnu poljoprivrednu proizvodnju, u skladu sa zakonom kojim se uređuje poljoprivredno zemljište;
    10. objekte, odnosno delove objekata koji u skladu sa propisima neposredno služe za obavljanje komunalnih delatnosti;
    11. za koje je međunarodnim ugovorom koji je zaključila Republika Srbija uređeno da se neće plaćati porez na imovinu.

    Оdredbe iz tačaka 1) do 10) ne primenjuju se na nepokretnosti koje se trajno daju drugim licima radi ostvarivanja prihoda. Trajnim davanjem drugim licima smatra se svako ustupanje nepokretnosti drugom licu uz naknadu, koje u toku 12 meseci, neprekidno ili sa prekidima, traje duže od 183 dana.

    Porez na imovinu na teritoriji jedinice lokalne samouprave ne plaća obveznik kad ukupna osnovica za sve njegove nepokretnosti na toj teritoriji ne prelazi iznos od 400.000 dinara.

    Porez na imovinu ne plaća se na prava na nepokretnosti koje su u poslovnim knjigama obveznika, u skladu sa propisima kojima se uređuju računovodstvo i revizija, evidentirane kao dobra koja su isključivo namenjena daljoj prodaji.

     

    Poreski krediti[157]

    Utvrđeni porez na zgradi ili stanu u kojem stanuje obveznik umanjuje se za 50%, a najviše 20.000 RSD.

    Ako na jednoj zgradi ili stanu ima više obveznika, pravo na umanjenje utvrđenog poreza ima svaki obveznik koji u toj zgradi ili stanu stanuje, u visini srazmernoj njegovom udelu u pravu na toj zgradi ili stanu u odnosu na iznos za koji se porez umanjuje, u skladu sa gore navedenim ograničenjima.

    Utvrđeni porez na prava na zgrade i stanove površine do 60 m2, koji nisu na gradskom građevinskom zemljištu, odnosno na zemljištu u građevinskom području i ne daju se u zakup, a u kojima stanuju samo lica starija od 65 godina, umanjuje se za 75%.

    Domaćinstvom, u smislu ovog zakona, smatra se zajednica života, privređivanja i trošenja ostvarenih prihoda članova te zajednice.

     

     

    • POREZ NA NASLEĐE I POKLON

    Predmet oporezivanja[158]

    Porez na nasleđe i poklon plaća se na ukupnu površinu nepokretnosti na kojima su konstituisana prava iz člana 2. stav 1. tač. 1) do 6) ovog zakona (tj. na istim predmetima oporezivanja kao i kod poreza na imovinu), koja naslednici naslede, odnosno poklonoprimci prime na poklon.

    Porez na nasleđe i poklon plaća se i na nasleđeni, odnosno na poklon primljeni gotov novac, štedne uloge, depozite u bankama, novčana potraživanja, prava intelektualne svojine, pravo svojine na upotrebljavanom motornom vozilu – osim na mopedu, motokultivatoru, traktoru i radnoj mašini, upotrebljavanom plovilu, odnosno na upotrebljavanom vazduhoplovu na sopstveni pogon osim državnog, i druge pokretne stvari, osim udela u pravnom licu, odnosno hartija od vrednosti.

    Porez na poklon plaća se i u slučaju prenosa bez naknade imovine pravnog lica, koja je predmet oporezivanja.

    Upotrebljavano motorno vozilo, upotrebljavano plovilo, odnosno upotrebljavani vazduhoplov, u smislu ovog zakona, jeste motorno vozilo, plovilo, odnosno vazduhoplov koje je najmanje jedanput, u skladu sa propisima bilo registrovano, upisano u propisani upisnik, odnosno u registar ili evidenciju vazduhoplova, na teritoriji Republike Srbije.

    Poklonom, u smislu ovog zakona, ne smatra se prenos bez naknade prava na nepokretnostima i pokretnim stvarima iz st. 1. do 3. ovog člana na koji se plaća porez na dodatu vrednost, u skladu sa propisima kojima se uređuje porez na dodatu vrednost, nezavisno od postojanja ugovora o poklonu.

    Poklonom, u smislu ovog zakona, ne smatra se primanje po osnovima koji su izuzeti iz dohotka za oporezivanje, odnosno na koje se plaća porez na dohodak građana.

    Od oporezivanja po ovom zakonu izuzima se prenos dobitka u igri na sreću sa organizatora igre na dobitnika. Od oporezivanja porezom na nasleđe i poklon izuzimaju se novac, prava, odnosno stvari iz stava 2. ovog člana, koje naslednik nasledi, odnosno poklonoprimac primi na poklon, od istog lica, za vrednost nasleđa, odnosno poklona, do 30.000 dinara u jednoj kalendarskoj godini po svakom od tih osnova. Poklonom, u smislu ovog zakona, smatra se i pokrivanje rashoda obveznika novčanom nadoknadom ili neposrednim plaćanjem.

     

    Poreski obveznik[159]

    Obveznik poreza na nasleđe i poklon je rezident i nerezident Republike Srbije koji nasledi ili na poklon primi pravo na nepokretnosti koja se nalazi na teritoriji Republike Srbije.

    Obveznik poreza na nasleđe i poklon koji nasledi ili na poklon primi predmet oporezivanja je rezident Republike Srbije za predmet koji se nalazi na teritoriji Republike Srbije, ili u inostranstvu.

    Obveznik poreza na nasleđe i poklon koji nasledi ili na poklon primi predmet oporezivanja je nerezident Republike Srbije za predmet koji se nalazi na teritoriji Republike Srbije.

     

    Poreska osnovica[160]

    Osnovica poreza na nasleđe je tržišna vrednost nasleđene imovine, umanjena za iznos dugova, troškova i drugih tereta koje je obveznik dužan da isplati ili na drugi način izmiri iz nasleđene imovine, na dan nastanka poreske obaveze.

    Osnovica poreza na poklon je tržišna vrednost na poklon primljene imovine, na dan nastanka poreske obaveze, koju utvrđuje nadležni poreski organ.

     

    Nastanak poreske obaveze[161]

    Poreska obaveza u odnosu na nasleđe nastaje danom pravosnažnosti rešenja o nasleđivanju.

    Poreska obaveza u odnosu na poklon nastaje danom zaključenja ugovora o poklonu, a ako ugovor nije zaključen u pismenoj formi – danom prijema poklona.

    Ako je na nepokretnosti koja je predmet nasleđivanja ili poklona konstituisano pravo plodouživanja, poreska obaveza nastaje danom prestanka tog prava, osim kada je naslednik odnosno poklonoprimac lice koje je po odredbama ovog zakona oslobođeno obaveze plaćanja poreza na nasleđe i poklon.

    Ako se prema zakonu, odnosno rešenju o nasleđivanju prodaja nasleđenih, odnosno na poklon primljenih pokretnih stvari može vršiti samo na osnovu odobrenja nadležnog organa ili po proteku određenog roka, poreska obaveza nastaje danom pravosnažnosti rešenja o dozvoli prodaje, odnosno danom prodaje stvari.

    Ako ugovor o poklonu, rešenje o nasleđivanju, odluka suda, odnosno drugi pravni osnov prenosa prava nisu prijavljeni u smislu člana 35. ovog zakona, ili su prijavljeni neblagovremeno, smatraće se da je poreska obaveza nastala danom saznanja nadležnog poreskog organa za nasleđivanje ili poklon stvari, prava ili novca ili priznavanje prava koja su predmet oporezivanja prema članu 14. ovog zakona.

     

    Poreske stope[162]

    Obveznici koji se, u odnosu na ostavioca, odnosno poklonodavca, nalaze u drugom naslednom redu po zakonskom redu nasleđivanja (u daljem tekstu: nasledni red), porez na nasleđe i poklon plaćaju po stopi od 1,5%.

    Obveznici koji se, u odnosu na ostavioca odnosno poklonodavca, nalaze u trećem i daljem naslednom redu, odnosno obveznici koji sa ostaviocem, odnosno poklonodavcem nisu u srodstvu, porez na nasleđe i poklon plaćaju po stopi od 2,5%.

     

    Poreska oslobođenja

    Porez na nasleđe i poklon ne plaća:[163]

    1. naslednik prvog naslednog reda (potomak), supružnik i roditelj ostavioca, odnosno poklonoprimac prvog naslednog reda i supružnik poklonodavca;[164]
    2. naslednik, odnosno poklonoprimac zemljoradnik drugog naslednog reda koji nasleđuje, odnosno prima na poklon imovinu koja mu služi za obavljanje poljoprivredne delatnosti, ako je sa ostaviocem, odnosno poklonodavcem neprekidno živeo u domaćinstvu najmanje jednu godinu pre smrti ostavioca, odnosno pre prijema poklona;
    3. naslednik, odnosno poklonoprimac drugog naslednog reda – na jedan nasleđeni, odnosno na poklon primljeni stan, ako je sa ostaviocem odnosno poklonodavcem neprekidno živeo u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana pre smrti ostavioca, odnosno pre prijema poklona;
    4. poklonoprimac – na imovinu koja mu je ustupljena u ostavinskom postupku, koju bi nasledio da se naslednik – poklonodavac odrekao nasleđa;
    5. fondacija, na nasleđenu ili na poklon primljenu imovinu koja služi isključivo za ostvarivanje opštekorisnog cilja radi koga je fondacija osnovana;
    6. zadužbina, odnosno udruženje, osnovano radi ostvarivanja opštekorisnog cilja u smislu zakona koji uređuje zadužbine, registrovano u skladu sa zakonom – na nasleđenu ili na poklon primljenu imovinu koja služi isključivo za namene za koje je ta zadužbina, odnosno udruženje osnovano;
    7. naslednik, odnosno poklonoprimac ambulantnih vozila, specijalnih putničkih vozila za obuku kandidata za vozače sa ugrađenim duplim nožnim komandama, kao i putničkih vozila za taksi i „rent a kar” koji su posebno označeni;
    8. Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave, kao naslednik, odnosno poklonoprimac;
    9. primalac donacije po međunarodnom ugovoru koji je zaključila Republika Srbija, kada je tim ugovorom uređeno da se na dobijen novac, stvari ili prava, neće plaćati porez na poklon;
    10. se na imovinu primljenu od Republike Srbije, autonomne pokrajine, odnosno jedinice lokalne samouprave.

     

     

    • POREZ NA PRENOS APSOLUTNIH PRAVA

    Predmet oporezivanja[165]

    Porez na prenos apsolutnih prava plaća se kod prenosa uz naknadu:

    1. prava svojine na nepokretnosti;
    2. prava intelektualne svojine;
    3. prava svojine na upotrebljavanom motornom vozilu – osim na mopedu, motokultivatoru, traktoru i radnoj mašini, upotrebljavanom plovilu, odnosno upotrebljavanom vazduhoplovu na sopstveni pogon osim državnog;
    4. prava korišćenja građevinskog zemljišta;
    5. prava na eksproprisanoj nepokretnosti, ako se eksproprijacija vrši radi izgradnje stambenih ili privrednih objekata.

    Porez na prenos apsolutnih prava plaća se i kod davanja građevinskog zemljišta u javnoj svojini u zakup, na period duži od jedne godine ili na neodređeno vreme, radi izgradnje objekata.

    Prenosom uz naknadu smatra se i:[166]

    1. sticanje prava svojine i drugih prava iz člana 23. ovog zakona na osnovu pravosnažne sudske odluke ili drugog akta državnog organa;
    2. sticanje prava svojine održajem;
    3. prenos uz naknadu celokupne imovine pravnog lica u slučaju njegove redovne prodaje, likvidacije ili stečaja;
    4. prenos celokupne imovine pravnog lica, odnosno dela imovine pravnog lica iz člana 23. ovog zakona, u slučaju statusne promene, u skladu sa zakonom kojim se uređuju privredna društva, ako su akcionari ili članovi pravnog lica koje prenosi imovinu (pravni prethodnik), uz naknadu u obliku akcija ili udela u pravnom sledbeniku, dobili i novčanu naknadu koja prelazi 10% nominalne vrednosti akcija, odnosno udela ili njihove računovodstvene vrednosti ako su bez nominalne vrednosti;
    5. sticanje prava iz člana 23. ovog zakona iz viška deobne stečajne mase pravnog lica u stečaju, u skladu sa zakonom kojim se uređuje stečajni postupak, odnosno raspodelom likvidacionog ostatka po likvidaciji privrednog društva, u skladu sa zakonom kojim se uređuju privredna društva.

    Prenosom uz naknadu, u smislu ovog zakona, ne smatra se prenos apsolutnog prava na koji se plaća porez na dodatu vrednost, u skladu sa zakonom kojim se uređuje porez na dodatu vrednost.[167]

    Zamena motornog vozila, odnosno plovila, odnosno vazduhoplova, izvršena u garantnom roku u skladu sa uslovima iz garancije, ne smatra se prenosom uz naknadu na koji se porez na prenos apsolutnih prava plaća, ako strane između kojih se zamena vrši, pored motornog vozila, odnosno plovila, odnosno vazduhoplova koji se zamenjuju, ne daju drugoj strani i doplatu u novcu ili naknadu u drugom obliku.

    Poreski obveznik[168]

    Obveznik poreza na prenos apsolutnih prava je prodavac, odnosno prenosilac prava.

    Ukoliko se koristi građevinsko zemljište, obveznik poreza na prenos apsolutnih prava je lice kome se daje na korišćenje, odnosno u zakup građevinsko zemljište.

    U slučaju eksproprijacije, obveznik poreza na prenos apsolutnih prava je korisnik eksproprijacije.

    Kad se apsolutno pravo prenosi po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, obveznik poreza je davalac izdržavanja.

    U slučaju iz člana 24. ovog zakona, obveznik poreza na prenos apsolutnog prava je lice na koje se prenosi apsolutno pravo.

    Lice-rezident Republike Srbije obveznik je poreza na prenos apsolutnih prava za prenos ostvaren u Republici Srbiji i van njene teritorije. Lice-nerezident Republike Srbije obveznik je poreza na prenos apsolutnih prava samo za prenos ostvaren na teritoriji Republike Srbije.[169]

     

    Poreska osnovica[170]

    Osnovica poreza na prenos apsolutnih prava je ugovorena cena u trenutku nastanka poreske obaveze, ukoliko nije niža od tržišne vrednosti.

    Ukoliko nadležni poreski organ oceni da je ugovorena cena niža od tržišne, ima pravo da u roku od 60 dana od dana prijema poreske prijave podnete u skladu sa odredbom člana 36. stav 1. ovog zakona, odnosno od dana saznanja nadležnog poreskog organa za prenos, utvrdi poresku osnovicu u visini tržišne vrednosti.

    Ako poreski organ u roku iz stava 2. ovog člana ne utvrdi poresku osnovicu u visini tržišne vrednosti, poresku osnovicu čini ugovorena cena.

     

    Nastanak poreske obaveze

    Poreska obaveza nastaje danom zaključenja ugovora o prenosu apsolutnih prava, odnosno o davanju građevinskog zemljišta.

    Kad je predmet ugovora iz stava 1. ovog člana nepokretnost kao buduća stvar, poreska obaveza nastaje primopredajom, odnosno stupanjem u posed nepokretnosti.

    Kad nije sačinjen punovažan ugovor o prenosu prava na nepokretnosti, u smislu zakona kojim se uređuje promet nepokretnosti, smatraće se da je poreska obaveza nastala danom kada je sticalac prava na nepokretnosti stupio u posed nepokretnosti.

     

    Poreske stope

    Stopa poreza na prenos apsolutnih prava iznosi 2,5%.[171]

     

    Poreska oslobođenja

    Porez na prenos apsolutnih prava ne plaća se:[172]

    1. kad se apsolutno pravo prenosi radi izmirenja obaveza po osnovu javnih prihoda, u skladu sa propisima kojima se uređuje poreski postupak i poreska administracija;
    2. kad se prenosi pravo svojine na nepokretnosti diplomatskih i konzularnih predstavništava stranih država, pod uslovom reciprociteta;
    3. kod ulaganja apsolutnih prava u kapital rezidenta Republike Srbije – akcionarskog društva, odnosno društva sa ograničenom odgovornošću;
    4. kad fizičko lice, otkupom stambene zgrade ili stana u društvenoj, odnosno državnoj svojini sa stanarskim pravom, odnosno pravom dugoročnog zakupa, stekne svojinu ili susvojinu na toj zgradi ili stanu, srazmerno učešću društvenog, odnosno državnog kapitala u ukupnom kapitalu prenosioca prava;
    5. na razmenu kojom najmanje jedno pravno ili fizičko lice kome je poljoprivreda pretežna delatnost, odnosno zanimanje, pribavlja poljoprivredno ili šumsko zemljište radi njegovog grupisanja;
    6. kad se pravo svojine na nepokretnosti prenosi na davaoca doživotnog izdržavanja – supružnika, odnosno lice koje se u odnosu na primaoca izdržavanja nalazi u prvom naslednom redu, na deo nepokretnosti koji bi davalac izdržavanja po zakonu nasledio u momentu zaključenja ugovora;
    7. na prenos uz naknadu ambulantnih vozila, specijalnih putničkih vozila za obuku kandidata za vozače sa ugrađenim duplim nožnim komandama, kao i putničkih vozila za taksi i „rent a kar” koji su posebno označeni;
    8. na prenos apsolutnog prava iz čl. 23. ili 24. ovog zakona na imovini ili delu imovine subjekta privatizacije, uključujući i imovinu, odnosno deo imovine subjekta privatizacije u restrukturiranju, po propisima kojima se uređuje privatizacija, sa subjekta privatizacije na kupca imovine;
    9. na uspostavljanje režima svojine na zemljištu koji je bio pre stupanja na snagu odluke o određivanju tog zemljišta kao gradskog građevinskog zemljišta na zahtev ranijeg sopstvenika ili njegovog zakonskog naslednika, odnosno na utvrđivanje prava korišćenja neizgrađenog ostalog građevinskog zemljišta u državnoj svojini ranijem sopstveniku ili njegovom zakonskom nasledniku, u skladu sa uslovima i po postupku propisanim Zakonom o planiranju i izgradnji („Službeni Glasnik RS”, br. 47/03, 34/06 i 39/09-US);
    10. kada je obveznik Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave;
    11. kada je međunarodnim ugovorom koji je zaključila Republika Srbija uređeno da se neće plaćati porez na prenos apsolutnih prava.

    Porez na prenos apsolutnih prava ne plaća se na prenos prava svojine na stanu ili porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno svojinskom udelu na stanu ili porodičnoj stambenoj zgradi (u daljem tekstu: stan) fizičkom licu koje kupuje prvi stan (u daljem tekstu: kupac prvog stana), za površinu koja za kupca prvog stana iznosi do 40 m² i za članove njegovog porodičnog domaćinstva koji od 1. jula 2006. godine nisu imali u svojini, odnosno susvojini stan na teritoriji Republike Srbije do 15 m² po svakom članu (u daljem tekstu: odgovarajući stan), pod uslovom da:[173]

    1. je kupac prvog stana punoletni državljanin Republike Srbije, sa prebivalištem na teritoriji Republike Srbije;
    2. kupac prvog stana od 1. jula 2006. godine do dana overe ugovora o kupoprodaji na osnovu koga kupac stiče prvi stan, nije imao u svojini, odnosno susvojini stan na teritoriji Republike Srbije.

    Porodičnim domaćinstvom kupca prvog stana, u smislu stava 1. ovog člana, smatra se zajednica života, privređivanja i trošenja prihoda kupca prvog stana, njegovog supružnika, kupčeve dece, kupčevih usvojenika, dece njegovog supružnika, usvojenika njegovog supružnika, kupčevih roditelja, njegovih usvojitelja, roditelja njegovog supružnika, usvojitelja kupčevog supružnika, sa istim prebivalištem kao kupac prvog stana.

    Ako je površina stana koji kupac prvog stana kupuje veća od površine odgovarajućeg stana iz stava 1. ovog člana, porez se plaća na prenos prava svojine na razliku površine kupljenog i površine odgovarajućeg stana.

    Pravo na poresko oslobođenje u skladu sa odredbama člana 31a ovog zakona nema obveznik koji pravo svojine na stanu prenosi:[174]

    1. licu na osnovu čije prve kupovine stana je jednom ostvareno pravo na refundaciju poreza na dodatu vrednost, u skladu sa zakonom kojim se uređuje porez na dodatu vrednost, ili na poresko oslobođenje od plaćanja poreza na prenos apsolutnih prava u skladu sa odredbama ovog stava i člana 31a ovog zakona;
    2. članu porodičnog domaćinstva kupca prvog stana za koga je jednom ostvareno pravo na refundaciju poreza na dodatu vrednost, u skladu sa zakonom kojim se uređuje porez na dodatu vrednost, ili na poresko oslobođenje od plaćanja poreza na prenos apsolutnih prava u skladu sa odredbama ovog stava i člana 31a ovog zakona.

     

     

    • POREZI NA POTROŠNJU

    Porezi na potrošnju nastaju povodom upotrebe i trošenja dohotka. To su najčešće posredni porezi jer indirektno pogađaju poresku snagu koja se manifestuje u radnjama upotrebe i trošenja dohotka.

     

     

    • POREZ NA DODATU VREDNOST (PDV)
      • UOPŠTENO O PDV-U

    Ovaj potrošni porez naplaćuje se u svakoj fazi prometnog ciklusa, ali tako da pogađa samo onu vrednost koja je u toj fazi dodata od strane obveznika. Prelazeći iz faze u fazu roba se uvek oporezuje, ali se porez plaća na vrednost koja je dodata tako da se uvek isključi prethodno plaćeni porez. Dodata vrednost je ona vrednost koju proizvođač, lice koje pruža uslugu, trgovac na veliko ili trgovac na malo dodaje sirovinama ili drugim nabavljenim inputima (izuzev rada) pre nego što proda nov ili unapređen proizvod ili izvrši uslugu.

    Postoje dve metode za utvrđivanje dodate vrednosti:

    1. Direktna metoda usmerena je na neposredno određivanje poreske osnovice odnosno dodate vrednosti. Za to izračunavanje mogu se koristiti dva postupka: u vidu metode sabiranja i metode oduzimanja.
      • Kod metode sabiranja dodata vrednost se utvrđuje zbrajanjem svih elemenata cene koji formiraju tu vrednost (plate, dobit, autorske naknade, kamate, rente). U praktičnoj primeni ova metoda nailazi na teško premostive teškoće uslovljene potrebom izračunavanja oporezive dobiti, što iziskuje određeno vreme, unosi određenu dozu voluntarizma i otežava planiranje i ravnomernije priticanje prihoda od oporezivanja dodate vrednosti.
      • Primenom metode oduzimanja dodata vrednost se utvrđuje na osnovu razlike između vrednosti isporuka dobara i pruženih usluga poreskog obveznika i ukupne vrednosti njegovih nabavki u datom periodu. Teškoće kod metode oduzimanja javljaju se u vezi sa primenom diferenciranih poreskih stopa ili poreskih oslobođenja što utiče na njenu retku primenu u praksi.
    2. Indirektna metoda nema za cilj da utvrdi poresku osnovicu (dodatu vrednost) nego se poreska obaveza izračunava tako da se od iznosa poreza obračunatog na ukupnu vrednost u fazi oporezivanja odbije porez na dodatu vrednost plaćen u prethodnoj fazi prometa. Određene prednosti indirektne metode uticale su na njeno veoma široko korišćenje u savremenim sistemima poreza na dodatu vrednost, kao što su mogućnost primene diferenciranih poreskih stopa ili poreskih oslobođenja, efikasno suzbijanje poreske evazije i neki razlozi administrativno-tehničkog karaktera (češće naplaćivanje poreza).

    Ukoliko dobavljač ne obračunava porez pri isporuci robe, onda prodavac mora da plati celokupan iznos poreza za svoju robu, pošto nema pravo da odbije porez koji je trebalo da plati njegov dobavljač.

     

     

    Prednosti PDV-a

    1. Izdašnost. Porez na dodatu vrednost nosi velike prihode, jer on oporezuje preko 70% lične potrošnje (tj. ovim porezom se oporezuju gotove sve robe i usluge).
    2. Sprečavanje poreske evazije. Porezom na dodatu vrednost efikasnije se sprečava poreska evazija nego npr. porezom na promet u maloprodaji. Kod PDV-a, država vraća obvezniku porez koji je plaćen na input, dok obveznik plaća porez na vrednost autputa. Poreski organ može sada analizirati sve faze kroz koje je plaćen PDV i otkriti moguću evaziju (kroz analizu fiskalnih kasa). Također, ukoliko kupac ne plati PDV na input, on može manje odbiti od PDV-a na autput.
    3. Oslobađanja izvoza od PDV-a. Kod poreza na dodatu vrednost izvoznik plaća porez na inpute, a onda ga odbija od poreza koji se obračunava na autput, u čemu se ogleda njegova prednost, jer se izvoznik može u potpunost osloboditi od poreza kojeg je plaćao na u prethodnim fazama.
    4. Izbegavanje kumuliranja poreza. Obzirom da se svi inputu izuzimaju od oporezivanja, ne postoji višestruko oporezivanje.

     

    Nedostaci PDV-a

    1. Administrativni troškovi su vrlo visoki kod PDV-a. U cilju sprečavanja poreske evazije neophodno je kontrolisati fakture za izvršene nabavke. Porez na dodatu vrednost ima relativno i apsolutno veliki broj obveznika, što znači da je nešto skuplji za naplatu.
    2. Inflatorni potencijal je velik kod poreza na dodatu vrednost, jer poreska osnovica ovog poreza je prodajna cijena i time ovaj poreza povećava cijene. Međutim, inflatorno djelovanje PDV-a zavisi od toga:
      1. Koliko je PDV prevaljiv na određenom tržištu
      2. Da li je monetarna politika spreman da finansira rast cena
      3. Kakva su inflatorna očekivanja u zemlji itd.
    3. Ovaj porez ne pravi razliku između kupaca. Njime se podjednako oporezuju robe i usluge siromašnih i bogatih kupaca. Obzirom da siromašniji kupci imaju manji dohodak, oni relativno mnogo više plaćaju PDV-a nego bogatiji kupci i time mogu mnogo manje da štede i da troše nego bogatiji.

    Ovaj problem je tako riješen što je stopa PDV-a u većini zemalja za osnovne robe (voda, hleb, mlijeko itd.) niža nego na ostale robe i usluge.

     

     

    • PDV U SRBIJI

    Predmet oporezivanja

    Predmet oporezivanja PDV su:

    1. isporuka dobara i pružanje usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik izvrši u Republici uz naknadu, u okviru obavljanja delatnosti;
    2. uvoz dobara u Republiku.[175]

    Promet dobara, u smislu zakona o porezu na dodatu vrednost, je prenos prava raspolaganja na telesnim stvarima (u daljem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

    Dobrima se smatraju i voda, električna energija, gas i toplotna energija.

    Prometom dobara smatra se i:

    1. prenos prava raspolaganja na dobrima uz naknadu na osnovu propisa državnog organa, organa teritorijalne autonomije ili lokalne samouprave;
    2. predaja dobara po osnovu ugovora o lizingu, u skladu sa zakonom, ili na osnovu ugovora o prodaji sa odloženim plaćanjem kojim je utvrđeno da se pravo raspolaganja prenosi najkasnije otplatom poslednje rate;
    3. prenos dobara od strane vlasnika komisionaru i od strane komisionara primaocu;
    4. isporuka dobara po ugovoru na osnovu kojeg se plaća provizija pri prodaji;
    5. prenos dobara od strane vlasnika konsignateru i od konsignatera primaocu dobara;
    6. isporuka dobara proizvedenih ili sastavljenih po nalogu naručioca, od materijala isporučioca, ako se ne radi samo o dodacima ili drugim sporednim materijalima;
    7. prvi prenos prava raspolaganja na novoizgrađenim građevinskim objektima ili ekonomski deljivim celinama u okviru tih objekata;
    8. prvi prenos vlasničkog udela na novoizgrađenim građevinskim objektima ili ekonomski deljivim celinama u okviru tih objekata;
    9. razmena dobara za druga dobra ili usluge.[176]

    Ako se uz isporuku dobara vrši sporedna isporuka dobara ili sporedno pružanje usluga, smatra se da je izvršena jedna isporuka dobara.

    Prometom dobara i usluga, u smislu ovog zakona, ne smatra se:

    1. prenos celokupne ili dela imovine, sa ili bez naknade, ili kao ulog, ako je sticalac poreski obveznik ili tim prenosom postane poreski obveznik i ako produži da obavlja istu delatnost;
    2. promet putničkih automobila, motocikala, plovnih objekata i vazduhoplova za koje pri nabavci obveznik PDV nije imao pravo na odbitak prethodnog poreza u potpunosti ili srazmerno;
    3. zamena dobara u garantnom roku;
    4. besplatno davanje poslovnih uzoraka u uobičajenim količinama za tu namenu kupcima ili budućim kupcima;
    5. davanje poklona manje vrednosti (tržišne vrednosti do 2.000 din.), ako se daju povremeno različitim licima.[177]

     

    Poreski obveznik je lice koje samostalno obavlja promet dobara i usluga ili uvozi dobra, u okviru obavljanja delatnosti.[178]

    Obveznik je lice u čije ime i za čiji račun se vrši isporuka dobara, pružanje usluga ili uvoz dobara.

    Obveznik je lice koje vrši isporuku dobara, odnosno pružanje usluga u svoje ime, a za račun drugog lica.

    Republika i njeni organi, organi teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, kao i pravna lica osnovana zakonom u cilju obavljanja poslova državne uprave, nisu obveznici u smislu ovog zakona ako obavljaju promet dobara i usluga iz delokruga organa, odnosno u cilju obavljanja poslova državne uprave. S druge strane, Republika, organi su obveznici ako obavljaju promet dobara i usluga izvan delokruga organa, odnosno van obavljanja poslova državne uprave, a koji su oporezivi u skladu sa ovim zakonom.[179]

    Mesto prometa dobara

    Mesto prometa dobara je mesto:

    1. u kojem se dobro nalazi u trenutku slanja ili prevoza do primaoca ili, po njegovom nalogu, do trećeg lica, ako dobro šalje ili prevozi isporučilac, primalac ili treće lice, po njegovom nalogu;
    2. ugradnje ili montaže dobra, ako se ono ugrađuje ili montira od strane isporučioca ili, po njegovom nalogu, od strane trećeg lica;
    3. u kojem se dobro nalazi u trenutku isporuke, ako se dobro isporučuje bez otpreme, odnosno prevoza;
    4. prijema vode, električne energije, gasa i toplotne energije.[180]

     

    Mesto prometa usluga

    Mesto prometa usluga je mesto u kojem pružalac usluga obavlja svoju delatnost.

    Ako se promet usluga vrši preko poslovne jedinice, mestom prometa usluga smatra se mesto poslovne jedinice.

    Izuzetno od gornjeg pravila, mestom prometa usluga smatra se mesto:

    1. u kojem se nalazi nepokretnost, ako se radi o prometu usluge koja je neposredno povezana sa tom nepokretnošću, uključujući delatnost posredovanja i procene u vezi nepokretnosti, kao i projektovanje, pripremu i izvođenje građevinskih radova i nadzor nad njima;
    2. gde se obavlja prevoz, a ako se prevoz obavlja i u Republici i u inostranstvu (u daljem tekstu: međunarodni transport), odredbe ovog zakona primenjuju se samo na deo prevoza izvršen u Republici;
    3. gde je usluga stvarno pružena, ako se radi o:
    4. uslugama iz oblasti kulture, umetnosti, sporta, nauke i obrazovanja, zabavno – estradnim i sličnim uslugama, uključujući usluge organizatora priredbi, kao i sa njima povezane usluge;
    5. sporednim uslugama u oblasti transporta, kao što su utovar, istovar, pretovar i slične usluge;
    6. uslugama procene pokretnih stvari;
    7. radovima na pokretnim stvarima;
    8. ima sedište ili prebivalište, ako se radi o uslugama: u kojem primalac usluge obavlja delatnost ili ima poslovnu jedinicu za koju se pruža usluga, odnosno mesto u kojem primalac usluge ima sedište ili prebivalište, ako se radi o uslugama:
    9. iznajmljivanja pokretnih stvari, osim prevoznih sredstava na osnovu rent a car ugovora;
    10. pružanja telekomunikacionih usluga;
    11. preuzimanja obaveze da se u potpunosti ili delimično odustane od vršenja neke delatnosti ili korišćenja nekog prava;
    12. u oblasti ekonomske propagande;
    13. prenosa, ustupanja i stavljanja na raspolaganje autorskih prava, prava na patente, licence, zaštitnih znakova i drugih prava intelektualne svojine;
    14. bankarskog, finansijskog poslovanja i poslovanja u oblasti osiguranja i reosiguranja, osim iznajmljivanja sefova;
    15. savetnika, inženjera, advokata, revizora i sličnih usluga;
    16. obrade podataka i ustupanja informacija;
    17. stavljanja na raspolaganje osoblja;
    18. pruženim elektronskim putem, kao i radio-televizijskim uslugama.[181]

     

    Vreme prometa dobara

    Promet dobara nastaje danom:

    1. otpočinjanja slanja ili prevoza dobara primaocu ili trećem licu, po njegovom nalogu, ako dobra šalje ili prevozi isporučilac, primalac ili treće lice, po njihovom nalogu;
    2. preuzimanja dobara od strane primaoca u slučaju ugradnje ili montaže dobara od strane isporučioca ili, po njegovom nalogu, trećeg lica;
    3. prenosa prava raspolaganja na dobrima primaocu, ako se dobro isporučuje bez otpreme, odnosno prevoza;
    4. očitavanja stanja primljene vode, električne energije, gasa i toplotne energije koje vrši isporučilac, u cilju obračuna potrošnje;
    5. kada je dobro uneto u carinsko područje Republike.[182]

     

    Vreme prometa usluga

    Usluga se smatra pruženom danom kada je:

    1. završeno pojedinačno pružanje usluge;
    2. prestao pravni odnos koji je osnov pružanja usluge – u slučaju pružanja vremenski ograničenih ili neograničenih usluga.[183]

    U slučaju pružanja vremenski ograničenih ili neograničenih usluga čije je trajanje duže od godinu dana, obavezno se izdaje periodični račun, s tim što period za koji se izdaje taj račun ne može biti duži od godinu dana.

    Ako se za pružanje usluga izdaju periodični računi, promet usluga smatra se izvršenim poslednjeg dana perioda za koji se izdaje račun.

    Delimična usluga smatra se izvršenom u vreme kada je okončano pružanje tog dela usluge. Delimična usluga postoji ako je za određene delove ekonomski deljive usluge posebno ugovorena naknada.

     

    Nastanak poreske obaveze

    Poreska obaveza nastaje danom kada se najranije izvrši jedna od sledećih radnji:

    1. promet dobara i usluga;
    2. naplata ako je naknada ili deo naknade naplaćen pre prometa dobara i usluga;
    3. nastanak obaveze plaćanja carinskog duga, kod uvoza dobara, a ako te obaveza nema, danom u kojem bi nastala obaveza plaćanja tog duga.[184]

     

    Poreska osnovica

    Poreska osnovica (u daljem tekstu: osnovica) kod prometa dobara i usluga jeste iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik prima ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.[185]

    U osnovicu se uračunavaju i:

    1. akcize, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV;
    2. svi sporedni troškovi koje obveznik zaračunava primaocu dobara i usluga.

    Osnovica ne sadrži:

    1. popuste i druga umanjenja cene, koji se primaocu dobara ili usluga odobravaju u momentu vršenja prometa dobara ili usluga;
    2. iznose koje obveznik naplaćuje u ime i za račun drugog, ako taj iznos prenosi licu u čije ime i za čiji račun je izvršio naplatu.

    Ako naknada ili deo naknade nije izražen u novcu, već u obliku prometa dobara i usluga, osnovicom se smatra tržišna vrednost tih dobara i usluga na dan njihove isporuke u koju nije uključen PDV.[186]

    Osnovica kod uvoza dobara je vrednost uvezenog dobra utvrđena po carinskim propisima. U osnovicu uračunava se i:

    1. akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV;
    2. svi sporedni troškovi koji su nastali do prvog odredišta u Republici.[187]

    Kod uvoza dobara, koje je obveznik privremeno izvezao radi oplemenjivanja, obrade, dorade ili prerade (u daljem tekstu: oplemenjivanje), opravke ili ugradnje, osnovicu čini naknada koju je obveznik platio ili treba da plati za oplemenjivanje, opravku ili ugradnju, a ako se ta naknada ne plaća, osnovicu čini porast vrednosti nastao oplemenjivanjem, opravkom ili ugradnjom.[188]

     

    Obračun vrednosti iskazanih u stranim valutama

    Ako je naknada za promet dobara i usluga izražena u stranoj valuti, za obračun te vrednosti u domaćoj valuti primenjuje se srednji kurs centralne banke koji važi na dan nastanka poreske obaveze.

    Ako je osnovica za uvoz dobara izražena u stranoj valuti, za obračun te vrednosti u domaćoj valuti primenjuju se carinski propisi koji utvrđuju carinsku vrednost, a koji važe na dan nastanka poreske obaveze.[189]

     

    Poreska stopa

    Opšta stopa PDV za oporezivi promet dobara i usluga ili uvoz dobara iznosi 18%.[190]

    Po posebnoj stopi PDV od 8% oporezuje se promet dobara i usluga ili uvoz dobara, i to:

    1. hleba i drugih pekarskih proizvoda, mleka i mlečnih proizvoda, brašna, šećera, jestivog ulja od suncokreta, kukuruza, uljane repice, soje i masline, jestive masnoće životinjskog i biljnog porekla i meda;
    2. vode za piće, osim flaširane;
    3. svežeg, rashlađenog i smrznutog voća, povrća, mesa, uključujući i iznutrice i druge klanične proizvode, ribe i jaja;
    4. žitarica, suncokreta, soje, šećerne repe i uljane repice;
    5. lekova, uključujući i lekove za upotrebu u veterini;
    6. ortotičkih i protetičkih sredstava, kao i medicinskih sredstava – proizvoda koji se hiruški ugrađuju u organizam;
    7. materijala za dijalizu;
    8. đubriva, sredstava za zaštitu bilja, semena za reprodukciju, sadnog materijala, komposta sa micelijumom, kompletne krmne smeše za ishranu stoke i žive stoke;
    9. udžbenika i nastavnih sredstava;
    10. personalnih računara i komponenti od kojih se sastoje personalni računari;
    11. dnevnih novina;
    12. monografskih i serijskih publikacija;
    13. ogrevnog drveta;
    14. usluga smeštaja u hotelima, motelima, odmaralištima, domovima i kampovima;
    15. komunalnih usluga;
    16. usluga koje se naplaćuju putem ulaznica za bioskopske i pozorišne predstave, sajmove, cirkuse, zabavne parkove, koncerte (muzičke događaje), izložbe, sportske događaje, muzeje i galerije, botaničke bašte i zoološke vrtove, ako promet ovih usluga nije oslobođen PDV;
    17. prirodnog gasa;
    18. prvi prenos prava raspolaganja na stambenim objektima, ekonomski deljivim celinama u okviru tih objekata, kao i vlasničkim udelima na tim dobrima.[191]

     

    Poreska oslobođenja

    Poreska oslobođenja za promet dobara i usluga sa pravom na odbitak prethodnog poreza, obveznici su oslobođeni plaćanja PDV-a na ime izvršenog prometa s tim da imaju pravo na odbitak prethodnog poreza koji su platili prilikom nabavke proizvoda, uvoza ili vršenja usluga. U ovu grupu spadaju:

    1. prevozne i ostale usluge, koje su povezane sa uvozom dobara,
    2. promet dobara koja obveznik ili treće lice, po njegovom nalogu, šalje ili otprema u inostranstvo (izvoz);
    3. promet dobara koja inostrani primalac ili treće lice, po njegovom nalogu, šalje ili otprema u inostranstvo;
    4. promet dobara koja inostrani primalac otprema u prtljagu koji nosi sa sobom u inostranstvo, ako:
    5. se dobra otpremaju pre isteka tri kalendarska meseca po isporuci tih dobara;
    6. je ukupna vrednost isporučenih dobara veća od 150 Eura u dinarskoj protuvrednosti, uključujući PDV;
    7. unos dobara u slobodnu zonu, za koja bi obveznik – sticalac dobara imao pravo na odbitak prethodnog poreza kada bi ta dobra nabavljao za potrebe obavljanja delatnosti van slobodne zone;
    8. pružanje prevoznih i drugih usluga korisnicima slobodnih zona koje su neposredno povezane sa unosom dobara u slobodnu zonu iz tačke 5) ovog stava, a za koje bi obveznik – primalac usluge imao pravo na odbitak prethodnog poreza kada bi te usluge koristio za potrebe obavljanja delatnosti van slobodne zone;
    9. otpremanje dobara u slobodne carinske prodavnice otvorene na vazduhoplovnim pristaništima otvorenim za međunarodni saobraćaj na kojima je organizovana pasoška i carinska kontrola radi prodaje putnicima u skladu sa carinskim propisima (u daljem tekstu: slobodne carinske prodavnice), kao i na isporuku dobara iz slobodnih carinskih prodavnica;
    10. usluge radova na pokretnim dobrima nabavljenim od strane inostranog primaoca usluge u Republici, ili koja su uvezena radi oplemenjivanja, opravke ili ugradnje, a koja posle oplemenjivanja, opravke ili ugradnje, isporučilac usluge, inostrani primalac ili treće lice, po njihovom nalogu, prevozi ili otprema u inostranstvo;
    11. prevozne i ostale usluge koje su u neposrednoj vezi sa izvozom, tranzitom ili privremenim uvozom dobara, osim usluga koje su oslobođene od PDV bez prava na poreski odbitak u skladu sa ovim zakonom;
    12. usluge međunarodnog prevoza lica u vazdušnom saobraćaju, s tim što za nerezidentno vazduhoplovno preduzeće poresko oslobođenje važi samo u slučaju uzajamnosti;
    13. isporuke letilica, servisiranje, popravke, održavanje, čarterisanje i iznajmljivanje letilica, koje se pretežno koriste uz naknadu u međunarodnom vazdušnom saobraćaju, kao i isporuke, iznajmljivanje, popravke i održavanje dobara namenjenih opremanju tih letilica;
    14. promet dobara i usluga namenjenih neposrednim potrebama letilica iz tačke 10) ovog stava;
    15. usluge međunarodnog prevoza lica brodovima u rečnom saobraćaju, s tim što za nerezidentno preduzeće koje vrši međunarodni prevoz lica brodovima u rečnom saobraćaju, poresko oslobođenje važi samo u slučaju uzajamnosti;
    16. isporuke brodova, servisiranje, popravke, održavanje i iznajmljivanje brodova, koji se pretežno koriste uz naknadu u međunarodnom rečnom saobraćaju, kao i isporuke, iznajmljivanje, popravke i održavanje dobara namenjenih opremanju tih brodova;
    17. promet dobara i usluga namenjenih neposrednim potrebama brodova iz tačke 13) ovog stava;
    18. isporuke zlata Narodnoj banci Srbije;
    19. dobra i usluge namenjene za:
      1. službene potrebe diplomatskih i konzularnih predstavništava;
      2. službene potrebe međunarodnih organizacija, ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom;
      3. lične potrebe stranog osoblja diplomatskih i konzularnih predstavništava, uključujući i članove njihovih porodica;
      4. lične potrebe stranog osoblja međunarodnih organizacija, uključujući članove njihovih porodica, ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom;
    20. promet dobara i usluga koji se vrši u skladu sa ugovorima o donaciji zaključenim sa državnom zajednicom Srbija i Crna Gora, odnosno Republikom, a tim ugovorom je predviđeno da se iz dobijenih novčanih sredstava neće plaćati troškovi poreza;
    21. promet dobara i usluga koji se vrši u skladu sa ugovorima o kreditu, odnosno zajmu, zaključenim između državne zajednice Srbija i Crna Gora, odnosno Republike i međunarodne finansijske organizacije, odnosno druge države, kao i između treće strane i međunarodne finansijske organizacije, odnosno druge države u kojem se Republika Srbija pojavljuje kao garant, odnosno kontragarant, ako je tim ugovorima predviđeno da se iz dobijenih novčanih sredstava neće plaćati troškovi poreza;
    22. promet dobara i usluga koji se vrši na osnovu međunarodnih ugovora, ako je tim ugovorima predviđeno poresko oslobođenje, osim međunarodnih ugovora.[192]

     

    Djelimično oslobođenje od PDV-a

    Poreska oslobođenja za promet dobara i usluga bez prava na odbitak prethodnog poreza. Kod ovog poreskog oslobođenja obveznici su oslobođeni plaćanja poreza na ime izvršenog prometa dobara i usluga, s tim da nemaju pravo na povraćaj poreza koji su platili prilikom nabavke ili uvoza, tako da ova vrsta obveznika ima tretman krajnjeg potrošača.

    PDV se ne plaća u prometu novca i kapitala, i to kod:

    1. poslovanja i posredovanja u poslovanju zakonskim sredstvima plaćanja, osim papirnog i kovanog novca koji se ne koristi kao zakonsko sredstvo plaćanja ili ima numizmatičku vrednost;
    2. poslovanja i posredovanja u poslovanju akcijama, udelima u društvima i udruženjima, obveznicama i drugim hartijama od vrednosti, osim poslovanja koje se odnosi na čuvanje i upravljanje hartijama od vrednosti;
    3. kreditnih poslova, uključujući posredovanje, kao i novčanih pozajmica;
    4. usluga ocene kreditne sposobnosti fizičkih i pravnih lica;
    5. preuzimanja obaveza, garancija i drugih sredstava obezbeđenja, uključujući posredovanje;
    6. poslovanja i posredovanja u poslovanju depozitima, tekućim i žiro računima, nalozima za plaćanje, kao i platnim prometom i doznakama;
    7. poslovanja i posredovanja u poslovanju novčanim potraživanjima, čekovima, menicama i drugim sličnim hartijama od vrednosti, osim naplate potraživanja za druga lica;
    8. poslovanja društava za upravljanje investicionim fondovima u skladu sa propisima kojima se uređuju investicioni fondovi;
    9. poslovanja društava za upravljanje dobrovoljnim penzijskim fondovima u skladu sa propisima kojima se uređuju dobrovoljni penzijski fondovi i penzijski planovi.[193]

     

    PDV se ne plaća i na promet:

    1. usluga osiguranja i reosiguranja, uključujući prateće usluge posrednika i agenta (zastupnika) u osiguranju;
    2. zemljišta (poljoprivrednog, šumskog, građevinskog, izgrađenog ili neizgrađenog), kao i na davanje u zakup tog zemljišta;
    3. objekata, osim prvog prenosa prava raspolaganja na novoizgrađenim građevinskim objektima ili ekonomski deljivim celinama u okviru tih objekata, kao i prvog prenosa vlasničkog udela na novoizgrađenim građevinskim objektima ili ekonomski deljivim celinama u okviru tih objekata;
    4. usluga zakupa stanova, ako se koriste za stambene potrebe;
    5. udela, hartija od vrednosti, poštanskih vrednosnica, taksenih i drugih važećih vrednosnica po njihovoj utisnutoj vrednosti u Republici, osim vlasničkih udela iz člana 4. ovog zakona;
    6. poštanskih usluga od strane javnog preduzeća, kao i sa njima povezanih isporuka dobara;
    7. usluga koje pružaju zdravstvene ustanove u skladu sa propisima koji regulišu zdravstvenu zaštitu, uključujući i smeštaj, negu i ishranu bolesnika u tim ustanovama, osim apoteka i apotekarskih ustanova;
    8. usluga koje pružaju lekari, stomatolozi ili druga lica u skladu sa propisima koji regulišu zdravstvenu zaštitu;
    9. usluga i isporuke zubne protetike u okviru delatnosti zubnog tehničara, kao i isporuka zubne protetike od strane stomatologa;
    10. ljudskih organa, tkiva, telesnih tečnosti i ćelija, krvi i majčinog mleka;
    11. usluga socijalnog staranja i zaštite, dečje zaštite i zaštite mladih, usluga ustanova socijalne zaštite, kao i sa njima neposredno povezanog prometa dobara i usluga od strane lica registrovanih za obavljanje tih delatnosti;
    12. usluga smeštaja i ishrane učenika i studenata u školskim i studentskim domovima ili sličnim ustanovama, kao i sa njima neposredno povezan promet dobara i usluga;
    13. usluga obrazovanja (predškolsko, osnovno, srednje, više i visoko) i profesionalne prekvalifikacije, kao i sa njima neposredno povezanog prometa dobara i usluga od strane lica registrovanih za obavljanje tih delatnosti, ako se ove delatnosti obavljaju u skladu sa propisima koji uređuju tu oblast;
    14. usluga iz oblasti kulture i sa njima neposredno povezanog prometa dobara i usluga, od strane lica čija delatnost nije usmerena ka ostvarivanju dobiti, a koja su registrovana za tu delatnost;
    15. usluga iz oblasti nauke i sa njima neposredno povezanog prometa dobara i usluga, od strane lica čija delatnost nije usmerena ka ostvarivanju dobiti, a koja su registrovana za tu delatnost;
    16. usluga verskog karaktera od strane registrovanih crkava i verskih zajednica i sa njima neposredno povezanog prometa dobara i usluga;
    17. usluga javnog radiodifuznog servisa, osim usluga komercijalnog karaktera;
    18. usluga priređivanja igara na sreću;
    19. usluga iz oblasti sporta i fizičkog vaspitanja licima koja se bave sportom i fizičkim vaspitanjem, od strane lica čija delatnost nije usmerena ka ostvarivanju dobiti, a koja su registrovana za tu delatnost.[194]

     

    • Kod djelimičnog oslobođenja PDV-a imamo jedan paradoks PDV-a. Obzirom da kod ovog oslobođenja nije moguće odbiti plaćeni PDV, ovaj dodatni trošak se uračunava u prodajnu cijenu i time se povećava prodajna cijena, što je suprotno cilju oslobođenja PDV-a.

     

    Poreska oslobođenja kod uvoza dobara

    PDV se ne plaća na uvoz dobara:

    1. ako je roba/usluga oslobođena PDV-a;
    2. koja se uvoze na osnovu ugovora o donaciji, odnosno kao humanitarna pomoć;
    3. koja se, u okviru carinskog postupka, privremeno uvoze i ponovo izvoze, kao i stavljaju u carinski postupak aktivnog oplemenjivanja sa sistemom odlaganja;
    4. koja se, u okviru carinskog postupka, privremeno izvoze i u nepromenjenom stanju ponovo uvoze;
    5. za koja je, u okviru carinskog postupka, odobren postupak prerade pod carinskom kontrolom;
    6. u okviru carinskog postupka, nad tranzitom robe.[195]

     

    Uslovi za odbitak prethodnog poreza

    Pravo na odbitak prethodnog poreza obveznik može da ostvari ako dobra nabavljena u Republici ili iz uvoza, uključujući i nabavku opreme, kao i objekata za vršenje delatnosti i ekonomski deljivih celina u okviru tih objekata (u daljem tekstu: objekti za vršenje delatnosti), odnosno primljene usluge, koristi ili će ih koristiti za promet dobara i usluga:

    1. koji je oporeziv PDV;
    2. za koji postoji oslobođenje od plaćanja PDV;
    3. koji je izvršen u inostranstvu, ako bi za taj promet postojalo pravo na odbitak prethodnog poreza da je izvršen u Republici.[196]

    Pravo na odbitak prethodnog poreza obveznik može da ostvari ako poseduje:

    1. račun izdat od strane drugog obveznika u prometu o iznosu prethodnog poreza, u skladu sa ovim zakonom;
    2. dokument o izvršenom uvozu dobara, u kojem je iskazan prethodni porez, odnosno kojim se potvrđuje da je primalac ili uvoznik tako iskazani PDV platio prilikom uvoza.

    U poreskom periodu u kojem su ispunjeni navedeni uslovi obveznik može da odbije prethodni porez od dugovanog PDV, i to:

    1. obračunati i iskazani PDV za promet dobara i usluga, koji je ili će mu biti izvršen od strane drugog obveznika u prometu;
    2. PDV koji je plaćen prilikom uvoza dobara.

     

    Izuzimanje od odbitka prethodnog poreza

    Obveznik nema pravo na odbitak prethodnog poreza po osnovu:

    1. nabavke, proizvodnje i uvoza putničkih automobila, motocikala, plovnih objekata i vazduhoplova, rezervnih delova, goriva i potrošnog materijala za njihove potrebe, kao i iznajmljivanja, održavanja, popravki i drugih usluga, koje su povezane sa korišćenjem ovih prevoznih sredstava;
    2. izdataka za reprezentaciju obveznika;
    3. nabavke ili uvoza tepiha, električnih aparata za domaćinstvo, televizijskih i radio prijemnika, umetničkih dela likovne i primenjene umetnosti i drugih ukrasnih predmeta, koji se koriste za opremanje administrativnih prostorija.

    Izuzetno od gornjeg pravila, obveznik ima pravo na odbitak prethodnog poreza ako prevozna sredstva i druga dobra koristi isključivo za obavljanje delatnosti:

    1. prometa i iznajmljivanja navedenih prevoznih sredstava i drugih dobara;
    2. prevoza lica i dobara ili obuku vozača za upravljanje navedenim prevoznim sredstvima.[197]

     

    Poseban postupak oporezivanja

    Lice čiji ukupan promet dobara i usluga, osim prometa opreme i objekata za vršenje delatnosti (u daljem tekstu: ukupan promet) u prethodnih 12 meseci nije veći od 4.000.000 dinara, odnosno ako pri otpočinjanju obavljanja delatnosti proceni da u narednih 12 meseci neće ostvariti ukupan promet veći od 2.000.000 dinara (u daljem tekstu: mali obveznik), ne obračunava PDV za izvršen promet dobara i usluga.[198]

    Mali obveznik nema pravo iskazivanja PDV u računima ili drugim dokumentima, nema pravo na odbitak prethodnog poreza i nije dužan da vodi evidenciju propisanu ovim zakonom.

    Mali obveznik, koji je u prethodnih 12 meseci ostvario ili procenjuje da će u narednih 12 meseci ostvariti ukupan promet veći od 2.000.000 dinara, može se opredeliti za obavezu plaćanja PDV na početku kalendarske godine podnošenjem prijave za PDV (u daljem tekstu: evidenciona prijava) propisane u skladu sa ovim zakonom, nadležnom poreskom organu najkasnije do 15. januara tekuće godine. U ovom slučaju, obaveza plaćanja PDV traje najmanje dve kalendarske godine. Po isteku ovog roka iz stava, obveznik može da podnese zahtev za prestanak obaveze plaćanja PDV nadležnom poreskom organu, najkasnije do 15. januara tekuće godine.

     

    Poljoprivrednici

    Obveznici poreza na dohodak građana na prihode od poljoprivrede i šumarstva na osnovu katastarskog prihoda (u daljem tekstu: poljoprivrednici), imaju pravo na nadoknadu po osnovu PDV (u daljem tekstu: PDV nadoknada).

    PDV nadoknada priznaje se poljoprivrednicima koji izvrše promet poljoprivrednih i šumskih proizvoda, odnosno poljoprivrednih usluga obveznicima.[199]

    Ako poljoprivrednici izvrše promet dobara i usluga, obveznik je dužan da obračuna PDV nadoknadu u iznosu od 5% na vrednost primljenih dobara i usluga, o čemu izdaje dokument za obračun (u daljem tekstu: priznanica), kao i da obračunatu PDV nadoknadu isplati poljoprivrednicima u novcu (uplatom na tekući račun, račun štednje ili u gotovom).

    Obveznici imaju pravo da odbiju iznos PDV nadoknade kao prethodni porez, pod uslovom da su PDV nadoknadu i vrednost primljenih dobara i usluga platili poljoprivredniku.

    Poljoprivrednik može da se na početku kalendarske godine opredeli za obavezu plaćanja PDV, podnošenjem evidencione prijave propisane ovim zakonom, nadležnom poreskom organu najkasnije do 15. januara tekuće godine, pod uslovom da je u prethodnih 12 meseci ostvario ukupan promet poljoprivrednih i šumskih proizvoda, odnosno poljoprivrednih usluga u iznosu većem od 2.000.000 dinara. U ovom slučaju, obaveza plaćanja PDV traje najmanje dve kalendarske godine. Po isteku ovog roka, poljoprivrednik može da podnese zahtev za prestanak obaveze plaćanja PDV nadležnom poreskom organu, najkasnije do 15. januara tekuće godine.

     

     

    Turistička agencija

    Turističkom agencijom, u smislu ovog zakona, smatra se obveznik koji putnicima pruža turističke usluge i u odnosu na njih istupa u svoje ime, a za organizaciju putovanja prima dobra i usluge drugih obveznika koje putnici neposredno koriste (u daljem tekstu: prethodne turističke usluge).[200]

    Turističke usluge koje pruža turistička agencija smatraju se, u smislu ovog zakona, jedinstvenom uslugom.

    Osnovica jedinstvene turističke usluge koju pruža turistička agencija je iznos koji predstavlja razliku između ukupne naknade koju plaća putnik i stvarnih troškova koje turistička agencija plaća za prethodne turističke usluge, uz odbitak PDV koji je sadržan u toj razlici.

    Turistička agencija za turističke usluge ne može da iskazuje PDV u računima ili drugim dokumentima i nema pravo na odbitak prethodnog poreza na osnovu prethodnih turističkih usluga koje su joj iskazane u računu.

     

    Polovna dobra, umetnička dela, kolekcionarska dobra i antikviteti

    Obveznici koji se bave prometom polovnih dobara, uključujući polovna motorna vozila, umetničkih dela, kolekcionarskih dobara i antikviteta, utvrđuju osnovicu kao razliku između prodajne i nabavne cene dobra (u daljem tekstu: oporezivanje razlike), uz odbitak PDV koji je sadržan u toj razlici.[201]

    Osnovica primenjuje se ako kod nabavke dobara njihov isporučilac nije dugovao PDV ili je koristio oporezivanje razlike prema gornjem metodu.

    Kod prometa gore spomenutih dobara, obveznik ne može iskazivati PDV u računima ili drugim dokumentima i nema pravo na odbitak prethodnog poreza.

     

    Obaveze poreskih obveznika kod prometa dobara i usluga

    Obveznik je dužan da:

    1. podnese prijavu za PDV (u daljem tekstu: evidenciona prijava);
    2. izdaje račune o izvršenom prometu dobara i usluga;
    3. vodi evidenciju u skladu sa ovim zakonom;
    4. obračunava i plaća PDV i podnosi poreske prijave.[202]

     

    Izdavanje računa

    Obveznik je dužan da izda račun ili drugi dokument koji služi kao račun (u daljem tekstu: račun) za svaki promet dobara i usluga drugim obveznicima.

    Račun naročito sadrži sledeće podatke:

    1. naziv, adresu i PIB obveznika – izdavaoca računa;
    2. mesto i datum izdavanja i redni broj računa;
    3. naziv, adresu i PIB obveznika – primaoca računa;
    4. vrstu i količinu isporučenih dobara ili vrstu i obim usluga;
    5. datum prometa dobara i usluga i visinu avansnih plaćanja;
    6. iznos osnovice;
    7. poresku stopu koja se primenjuje;
    8. iznos PDV koji je obračunat na osnovicu;
    9. napomenu o poreskom oslobođenju.[203]

    Račun se izdaje u najmanje dva primerka, od kojih jedan zadržava izdavalac računa, a ostali se daju primaocu dobara i usluga.

    Obaveza izdavanja računa ne odnosi se na obveznike PDV za promet dobara i usluga, koji se vrši licima koja nisu obveznici PDV, kao i na obveznike PDV, koji vrše promet dobara i usluga za koji je zakonom propisano poresko oslobođenje, bez prava na odbitak prethodnog poreza.

     

    Fiskalna kasa i fiskalni račun

    Prema zakonu o fiskalnim kasama se uređuje evidentiranje svakog pojedinačno ostvarenog prometa dobara na malo, odnosno svake pojedinačno izvršene usluge fizičkim licima preko elektronske registar kase sa fiskalnom memorijom ili fiskalnog štampača. Međutim, fiskalni račun ne može da se koristi kao PDV račun.

    Lice koje je upisano u odgovarajući registar za promet dobara na malo, odnosno za pružanje usluga fizičkim licima, dužno je da vrši evidentiranje svakog pojedinačno ostvarenog prometa preko fiskalne kase.

    Ova obaveza ne odnosi se na poljoprivrednog proizvođača i vlasnika samostalne zanatske radnje koji na pijačnim tezgama i sličnim objektima prodaju poljoprivredne proizvode, odnosno sopstvene proizvode zanatstva i domaće radinosti, kao i na bankarske organizacije, osiguravajuće organizacije, PTT i javna preduzeća koja naknadu za prodata dobra, odnosno pružene usluge fizičkim licima naplaćuju ispostavljanjem računa o obračunu potrošnje preko mernih instrumenata (grejanje, gas, telefon, električna energija, voda i dr.).

    Fiskalni isečak je fiskalni dokument u kome se evidentira svaki pojedinačno ostvareni promet dobara na malo, odnosno usluga fizičkim licima koje kupac dobara, odnosno korisnik usluga plaća gotovinom, čekom ili karticom.

    Fiskalni isečak obavezno sadrži sledeće podatke:

    1. naziv obveznika i naziv i adresu prodajnog mesta;
    2. poreski identifikacioni broj (PIB) obveznika;
    3. identifikacioni broj fiskalnog modula fiskalne kase;
    4. naziv, količinu, jedinicu mere, cenu po jedinici mere, oznaku poreske stope i vrednost evidentiranog prometa dobara, odnosno usluga;
    5. specifikaciju poreskih stopa;
    6. iznos poreza po poreskim stopama;
    7. ukupan iznos poreza;
    8. vrednost prometa po poreskim stopama;
    9. ukupnu vrednost evidentiranog prometa, ukupan iznos za uplatu, sredstvo plaćanja (gotovina, ček, kartica), uplaćen iznos i iznos razlike za povraćaj kupcu dobara, odnosno korisniku usluga;
    10. dan, mesec, godinu, sat i minut sačinjavanja fiskalnog isečka;
    11. redni broj fiskalnog isečka;
    12. fiskalni logo.

     

    Poreski period, podnošenje poreske prijave, obračun i plaćanje PDV

    Poreski period za koji se obračunava PDV, predaje poreska prijava i plaća PDV je kalendarski mesec za obveznika koji je u prethodnih 12 meseci ostvario ukupan promet veći od 20.000.000 dinara ili procenjuje da će u narednih 12 meseci ostvariti ukupan promet veći od 20.000.000 dinara.

    Poreski period za koji se obračunava PDV, predaje poreska prijava i plaća PDV je kalendarsko tromesečje za obveznika koji je u prethodnih 12 meseci ostvario ukupan promet manji od 20.000.000 dinara ili procenjuje da će u narednih 12 meseci ostvariti ukupan promet manji od 20.000.000 dinara.[204]

    Za obveznika koji u kalendarskom tromesečju ostvari ukupan promet veći od 20.000.000 dinara, poreski period je kalendarski mesec počev od meseca po isteku kalendarskog tromesečja.

    Obveznik može da podnese nadležnom poreskom organu zahtev za promenu poreskog perioda u kalendarski mesec, najkasnije do 15. januara tekuće kalendarske godine.

    Odobreni poreski period traje najmanje 12 meseci.

    Za obveznike koji prvi put započnu obavljanje delatnosti u tekućoj kalendarskoj godini, za tekuću i narednu kalendarsku godinu poreski period je kalendarski mesec.

     

    Povraćaj poreza

    Ako je iznos prethodnog poreza veći od iznosa poreske obaveze, obveznik ima pravo na povraćaj razlike.

    Ako se obveznik ne opredeli za povraćaj iz stava 1. ovog člna, razlika se priznaje kao poreski kredit.

    Poreski obveznik može da traži povraćaj neiskorišćenog iznosa poreskog kredita iz stava 2. ovog člana podnošenjem zahteva, najranije istekom roka za podnošenje poreske prijave za tekući poreski period.

    Povraćaj iz st. 1. i 3. ovog člana vrši se najkasnije u roku od 45 dana, odnosno u roku od 15 dana za obveznike koji pretežno vrše promet dobara u inostranstvo, po isteku roka za predaju poreske prijave, odnosno od dana podnošenja zahteva iz stava 3. ovog člana.[205]

     

    Refakcija PDV stranom obvezniku

    Pravo na refakciju PDV, pod uslovom uzajamnosti, na osnovu podnetog zahteva, ima strani obveznik koji izlaže na sajmovima u Republici, po uslovima:

    1. da u Republici ne vrši promet dobara i usluga;
    2. da je platio račun.

    Uz zahtev iz stava 1. ovog člana strani obveznik podnosi potvrdu nadležnog poreskog organa zemlje u kojoj je registrovan kao obveznik PDV.

    Refakcija PDV stranom obvezniku može se izvršiti za dobra koja mu se isporučuju, odnosno za usluge koje mu se pružaju u Republici, i to za:

    1. iznajmljivanje, uređenje, izradu i popravku izložbenog prostora;
    2. dobra potrebna za uređenje izložbenog prostora;
    3. električnu energiju, vodu, plin, grejanje, hlađenje, telefonske i telekomunikacione priključke, za potrebe izložbenog prostora;
    4. parkiranje;
    5. usluge smeštaja.[206]

     

    Humanitarne organizacije

    Pravo na refakciju PDV, na osnovu podnetog zahteva, imaju organizacije registrovane za humanitarnu delatnost, za dobra koja im se isporučuju u Republici, pod uslovom da:

    1) je promet dobara oporeziv;

    2) je PDV za isporučena dobra iskazan u računu, u skladu sa članom 42. ovog zakona, kao i da je račun plaćen;

    3) su nabavljena dobra otpremljena u inostranstvo, gde se koriste u humanitarne, dobrotvorne ili obrazovne svrhe.[207]

     

     

     

    Tradicionalne crkve i verske zajednice

    Pravo na refakciju PDV, na osnovu podnetog zahteva, imaju tradicionalne crkve i verske zajednice – Srpska pravoslavna crkva, Islamska zajednica, Katolička crkva, Slovačka Evangelička crkva a.v, Jevrejska zajednica, Reformatorska hrišćanska crkva i Evangelistička hrišćanska crkva a.v. (u daljem tekstu: tradicionalne crkve i verske zajednice), za dobra koja im se isporučuju u Republici ili koja uvoze, kao i za usluge koje im se pružaju, a koji su neposredno povezani sa verskom delatnošću, pod uslovom da je:

    1. promet dobara i usluga, odnosno uvoz dobara oporeziv;
    2. PDV za isporučena dobra, odnosno pružene usluge iskazan u računu, u skladu sa članom 42. ovog zakona, kao i da je račun plaćen, odnosno da je PDV koji se duguje po osnovu uvoza dobara prethodno plaćen.[208]

     

     

    • AKCIZE

    Akcize (trošarine) su specijalni porez na potrošnju i smatraju se najstarijim oblikom oporezivanja potrošnje. Pojavili su se još u antičko doba, a u srednjem veku su bile vrlo raspros-tranjene. One su uvijek imale važnu ulogu u poreskim sistemima. Danas su u izvesnoj meri potisnute pred ekspanzijom poreza na dodatu vrednost, ali je njihov značaj i dalje veliki. Kod obračuna prodajne cijene, se prvo uračunaju akcize na prodajnu cijenu, pa se onda uračuna porez na dodatu vrijednost.[209]

    Za razliku od poreza na dodatu vrijednost, koji se javlja kao opšti porez, akcize predstavljaju specifične poreze na potrošnju. Jedinstveni osnov njihovog postojanja je to što se ovim porezom opterećuje potrošnja jednog broja prehrambenih proizvoda koji su neophodni svakodnevnoj potrošnji, čime se obezbeđuje njihova izdašnost, kao i nekih luksuznih proizvoda što je motivisano socijalnim efektima oporezivanja. Akcizama se oporezuju i neki proizvodi štetni no zdravlje ljudi (duvan odnosno proizvodi koji ugrožavaju životnu sredinu.

    Predmeti oporezivanja pokazuju i glavnu prednost akciza. Glavna prednost akciza je u tome što se efikasno ubiraju, a sistem obračuna i naplate je jednostavan, jer postoji samo mali broj obveznika. To je i bio glavni razlog za uvođenje akciza. Međutim, u novije vreme su prisutni i nefiskalni motivi:

    • nastojanje da se potrošači odvrate od korišćenja nekih proizvoda koji su štetni za zdravlje ljudi odnosno da se i politikom oporezivanja utiče na smanjenje potrošnje tih proizvoda (npr. duvan, alkoholna pića);
    • prebacivanje javnih troškova nastalih trošenjem oporezovanih dobara na potrošače takvih dobara (npr. povezivanje troškova izgradnje ili održavanja puteva sa potrošnjom benzina ili troškova zdravstvene zaštite sa potrošnjom alkoholnih pića ili cigareta),
    • delovanje na preraspodelu dohotka na štetu potrošača luksuznih proizvoda (npr. nakita ili krzna) koji su, po pravilu, lica sa visokim prihodima;
    • uticanje na racionalnije korišćenje pojedinih oblika energije;
    • nametanje principa da “zagađivač treba da plati” uvođenjem akcize na potrošnju štetnih materija i dr.

    Utaja poreza kod akciza može se pojaviti kada postoje značajne razlike u visini akciza u susednim zemljama. Naprimer: u Evropskoj Uniji su akcize vrlo visoke, tako da stanovništvo (prije svega na pograničnim mjestima) nastoje da kupuju oporezovana dobra u susjednim zemljama.

    Akcizama se oporezuje potrošnja određenih proizvoda uglavnom monopolskih proizvoda, odnosno proizvoda masovne potrošnje, gde je cijena neelastična. Broj i vrsta proizvoda koji se oporezuju razlikuju se od zemlje do zemlje. U Srbiji se prema Zakonu o akcizama, akcizom oporezuju sledeći proizvodi:

    1. derivati nafte;
    2. duvanske prerađevine;
    3. alkoholna pića;
    4. kafa (sirova, pržena, mlevena i ekstrakt kafe).[210]

    Obveznik akcize je proizvođač, odnosno uvoznik akciznih proizvoda.

    Obveznik akcize je i:

    1. fizičko lice – proizvođač koji proda alkoholna pića drugom fizičkom licu;
    2. pravno lice, odnosno preduzetnik koji kupi alkoholno piće od fizičkog lica – proizvođača alkoholnog pića;
    3. pravno lice koje je ovlašćeno od strane državnog organa za prodaju zaplenjenih akciznih proizvoda;
    4. kupac akciznih proizvoda oduzetih u postupku kontrole, odnosno u postupku prinudne naplate, a koje prodaje državni organ;
    5. pravno lice, odnosno preduzetnik koji proda tečni naftni gas krajnjem potrošaču za pogon motornih vozila.[211]

    Osnovicu za obračun akcize čini jedinica mere. Osnovicu za obračun akciza pri uvozu kafe (sirove, pržene, mlevene i ekstrakta kafe) čini vrednost proizvoda utvrđena po carinskim propisima, uvećana za iznos carine i drugih uvoznih dažbina.[212]

    Kako se zbog načina iskazivanja osnovica za obračun akciza u poreskom sistemu Srbije javljaju i ad valorem i specificne akcize, to su i stope akciza određene dvojako. Za one proizvode kod kojih osnovicu čini jedinica mere, iznos akcize određen je u apsolutnom iznosu.[213] Za one proizvode kod kojih osnovicu čini vrednost proizvoda, propisane su odgovarajuće stope. Tako se na kafu akciza plaća no stopi od 30 odsto na propisanu osnovicu.[214]

    Dinarski iznosi akciza iz ovog zakona usklađuju se godišnjim indeksom potrošačkih cena u kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj se usklađivanje vrši, prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike.

    Proizvođač, odnosno uvoznik dužan je da pri proizvodnji, odnosno pre uvoza cigareta i alkoholnih pića, osim piva, obeleži kontrolnom akciznom markicom svaki od tih proizvoda posebno.

    Također važe veći broj poreskih olakšica u vezi sa plaćanjem akciza. U tom smislu akciza se ne plaća na akcizne proizvode:

    Akciza se ne plaća na akcizne proizvode:[215]

    1) koje izvozi proizvođač;

    2) koje proizvođač, odnosno uvoznik prodaje za:

    1. službene potrebe diplomatskih i konzularnih predstavništava,
    2. službene potrebe međunarodnih organizacija, ako je to predviđeno međunarodnim ugovorima,
    3. lične potrebe stranog osoblja diplomatskih i konzularnih predstavništava, uključujući i članove njihovih porodica,
    4. lične potrebe stranog osoblja međunarodnih organizacija, uključujući i članove njihovih porodica, ako je to predviđeno međunarodnim ugovorima;
    5. derivate nafte koje prodaje proizvođač, odnosno uvoznik, a čiji se promet vrši na osnovu međunarodnog ugovora, ako je tim ugovorom predviđeno oslobođenje od plaćanja akcize;
    6. koje proizvođač, odnosno uvoznik otprema radi prodaje u avionima i brodovima koji saobraćaju na međunarodnim linijama, kao i na proizvode koji se otpremaju u slobodne carinske prodavnice otvorene na vazduhoplovnim pristaništima otvorenim za međunarodni saobraćaj na kojima je organizovana pasoška i carinska kontrola radi prodaje putnicima u skladu sa carinskim propisima ;
    7. derivate nafte iz člana 9. stav 1. tačka 5) ovog zakona koje proizvođač prodaje pod uslovom da se ti derivati nafte koriste isključivo za proizvodnju etilena i propilena od strane pravnih lica i preduzetnika koji obavljaju proizvodnju etilena i propilena u sopstvenim proizvodnim kapacitetima, odnosno uvoznik uvozi za sebe radi isključive proizvodnje etilena i propilena u sopstvenim proizvodnim kapacitetima ili za korisnika (vlasnika) koji te derivate nafte koristi isključivo za proizvodnju etilena i propilena u sopstvenim proizvodnim kapacitetima;
    8. gorivo za mlazne motore – kerozin (petrolej) koje proizvođač prodaje neposredno krajnjem korisniku (vlasniku) za avio svrhe, odnosno uvoznik uvozi za sebe radi neposrednog korišćenja u avio svrhe ili za korisnika (vlasnika) koji to gorivo neposredno koristi u avio svrhe ;
    9. cigarete, odnosno alkoholna pića koje je proizvođač po odobrenju ili na osnovu naloga nadležnog organa uništio, a obeležene su kontrolnim akciznim markicama.

    Obveznik ima pravo na umanjenje obračunate akcize u visini iznosa plaćene akcize na proizvode koji su kao reprodukcioni materijal upotrebljeni u proizvodnji proizvoda na koje se plaća akciza.

     

    Plaćanje akcize[216]

    Obveznik akcize je dužan da obračunatu akcizu uplati:

    1. najkasnije poslednjeg dana u mesecu – iznos akcize obračunat za period od 1. do 15. dana u mesecu;
    2. najkasnije 15. dana u mesecu – iznos akcize obračunat za period od 16. do kraja prethodnog meseca.

    Obračunatu akcizu pri uvozu obveznik je dužan da plati u rokovima i na način predviđen za plaćanje uvoznih dažbina.

     

     

    • POREZ NA UPOTREBU, DRŽANJE I NOŠENJE DOBARA

    Ovim zakonom uvodi se porez na upotrebu, držanje i nošenje dobara, i to:

    1. porez na upotrebu motornih vozila;
    2. porez na upotrebu plovila;
    3. porez na upotrebu vazduhoplova;
    4. porez na registrovano oružje.[217]

     

     

    • POREZ NA UPOTREBU MOTORNIH VOZILA

    Porez na upotrebu motornih vozila plaća se kod izdavanja saobraćajne dozvole, odnosno registracione nalepnice (u daljem tekstu: registracija) za motorna vozila, koji se vrše u skladu sa propisima kojima se uređuje bezbednost saobraćaja na putevima, i to: putničkih vozila, motocikala, motocikala sa bočnim sedištem i teških tricikala.

    Putničkim vozilom, odnosno motociklom sa bočnim sedištem, odnosno teškim triciklom, smatraju se putničko vozilo, odnosno motocikl, odnosno motocikl sa bočnim sedištem, odnosno teški tricikl (u daljem tekstu: motorno vozilo), prema propisima kojima se uređuje bezbednost saobraćaja na putevima.[218]

    Porez na upotrebu motornih vozila plaća se prema radnoj zapremini motora motornog vozila, i to za:

    1. Putnička vozila
    Radna zaprema motora Din.
    1) do 1.150 cm3 950
    2) preko 1.150 do 1.300 cm3 1.860
    3) preko 1.300 do 1.600 cm3 4.110
    4) preko 1.600 do 2.000 cm3 8.430
    5) preko 2.000 do 2.500 cm3 41.630
    6) preko 2.500 do 3.000 cm3 84.370
    7) preko 3.000 cm3 174.370

    Propisani iznos poreza na upotrebu motornih vozila umanjuje se za motorna vozila preko navršenih pet godina starosti, i to za:

    1. 15% – kod motornih vozila preko pet do osam navršenih godina starosti;
    2. 25% – kod motornih vozila preko osam do 10 navršenih godina starosti;
    3. 40% – kod motornih vozila preko 10 navršenih godina starosti.
    4. Za motorna vozila starosti 20 i više godina, porez na upotrebu motornih vozila iznosi 20% od propisanog iznosa poreza na upotrebu motornih vozila.[219]

    Porez na upotrebu motornih vozila ne plaćaju:

    1. osoba sa invaliditetom sa 80 ili više procenata telesnog oštećenja, na jedno motorno vozilo, koje se na njeno ime prvo registruje u jednoj godini;
    2. osoba sa invaliditetom kod kojih postoji telesno oštećenje koje ima za posledicu nesposobnost donjih ekstremiteta nogu od 60 ili više procenata, na motorno vozilo, koje se na njeno ime prvo registruje u jednoj godini;
    3. roditelji višestruko ometene dece koja su u otvorenoj zaštiti, odnosno o kojima roditelji neposredno brinu – na motorno vozilo, koje se na njihovo ime, odnosno ime jednog od njih, prvo registruje u jednoj godini;
    4. zdravstvene ustanove za ambulantna vozila;
    5. organizacije osoba sa invaliditetom osnovane sa ciljem pružanja pomoći licima sa invaliditetom, koje su registrovane u skladu sa zakonom – za vozila prilagođena isključivo za prevoz njihovih članova;
    6. Ministarstvo unutrašnjih poslova;
    7. vlasnici motornih vozila čiji pogon je isključivo električni.

    Propisani iznos poreza na upotrebu motornih vozila, pored gornjih umanjenja, dodatno se umanjuje za 50% za putničke automobile kojima se obavlja auto-taksi prevoz i za specijalne putničke automobile za obuku vozača sa ugrađenim duplim komandama.[220]

    Plaćeni porez na upotrebu motornih vozila, za motorno vozilo koje je uništeno, odnosno odjavljeno, odnosno otuđeno, pre isteka važenja registracije, ne smatra se više ili pogrešno plaćenim porezom, u skladu sa zakonom kojim se uređuju poreski postupak i poreska administracija.[221]

    Lice koje je u toku godine steklo pravo svojine na registrovanom motornom vozilu, kod čije registracije je porez na upotrebu motornih vozila plaćen u propisanom iznosu, nije u obavezi da zbog te promene plati propisani porez, osim ako se zbog toga mora izvršiti nova registracija, odnosno produženje registracije, odnosno zamena registarskih tablica motornih vozila, u skladu sa propisima kojima se uređuje registracija motornih i priključnih vozila.[222]

     

     

    • CARINE
      • POJAM I CILJ

    Carine su novčana davanja obveznika bez posebne nadoknade, a zasnovana na osnovu fiskalnog autoriteta države.

    Kao oblik posrednog poreza, carina se ubire od prometa robe, kada ova prelazi državnu odnosno carinsku granicu.

    Carine više služe ekonomsko-političkom nego čisto fiskalnim ciljevima, zbog čega se često izučavaju i van nauke o finansijama, a u sklopu političke ekonomije, spoljno-trgovinske i devizne politike. Kao instrument spoljno-trgovinske politike, carine mogu da deluju na formiranje i menjanje odnosa troškova i cena na domaćem tržištu a preko cena- i na kompoziciju uvoza i izvoza, na ravnotežu trgovinskog i platnog bilansa, na ubrzanje ili kočenje razvoja određene grane ili privrede, na nacionalni dohodak, zaposlenost, troškove, tražnju , potrošnju i dr.

    Ciljevi zbog kojih se uvode carine mogu biti fiskalne, ekonomske i socijalne prirode:

    1. Fiskalnim ciljevima osiguravaju se potrebna javna sredstva, državi, odnosno društvenoj zajednici.
    2. Ekonomski ciljevi mogu biti brojni i raznovrsni. Pre svega, carinom se može štititi domaća privreda ili samo određena grana ili oblik proizvodnje od inostrane konkurencije. Carinom se može povećavati cena uvoznoj robi, potencirati razvoj određenog proizvoda, ili grane, delovati na strukturu troškova i raspodelu nacionalnog dohodaka, investicije i na niz ekonomskih agregata. Carinom se može štititi protiv dampinga(anti-damping carine), protiv krizne situacije u određenoj grani i dr.,što sve ukazuje da se carine danas uvodi sve više iz čisto ekonomsko-političkih razloga. Ukoliko je osnovni cilj uvođenja carina-osiguranje određenih novčanih sredstava za pokriće društvenih rashoda-primarni je fiskalni cilj, a ukoliko se carina uvodi zbog zaštite domaće privrede, primaran je ekonomski karakter carine. Teško je tačno odvojiti čisto ekonomske od fiskalnih ciljeva.
    3. Socijalni ciljevi uvođenja carina ogledaju se u tome da se kroz sniženje carina na određene proizvode, bitne za životni standard određenih socijalnih grupa deluje na njegovo pojeftinjenje, odnosno stimulisanje potrošnje i zaposlenosti i dr.

     

     

     

    • ARGUMENTI ZA I PROTIV CARINA

    Argumenti protiv carina:

    Carine ograničavaju razvoj međunarodne trgovine što dovodi do:

    • usporavanja rasta produktivnosti
    • sporijeg širenje tehnologije
    • održavanja neefikasne proizvodnje
    • carine su regresivne (teže pogađaju siromašne)

     

    Argumenti u prilog postojanju carina:

    • Carine su efikasno sredstvo za zaštitu i pomaganje nacionalne ekonomije ili nekih njenih grana (ovo se može prihvatiti samo u srednjem roku)
    • Carinama se utiče na ekonomske odnose sa drugim državama i štiti ekonomska samostalnost zemlje (?)
    • Carinama se može uticati na domaću proizvodnju i kretanje cena (?)
    • Carine obezbeđuju jeftino i brzo sredstva za državni budžet

     

     

    • VRSTE CARINA

    Carine se prema različitim kriterijumima dele na određene vrste.

    Po kriterijumu pravca kretanja robe carine se dele na uvozne, izvozne i tranzitne.

    Po kriterijumu načina utvrđivanja, razlikujemo vrednosne, specifične i mešovite carine. U modernim carinskim sistemima se pretežno koriste vrednosne carine (ad valorem), dok se specifične ili kvantitativne carine utvrđene na osnovu različitih mernih jedinica, retko primenjuju. Vrednosne carine se utvrđuju obično u procentu od vrednosti robe. Mešovite carine su kombinacija vrednosne i specifične carine.

    Po kriterijumu odnosa sa inostranstvom, razlikujemo autonomne i ugovorene carine. Tarifu autonomne carine samostalno utvrđuje država. Ugovorne ili konvencionalne carine se uvode na osnovu međudržavnih ugovora više zemalja.

    Po kriterijumu visine opterećenja na robe iz određenog područja, razlikujemo preferencijalne i retorzivne carine. Uvođenjem preferencijalnih carina određena država daje privilegovan položaj proizvodima iz drugih zemalja na svom tržištu. Preferencijalna carina može biti sa klauzulom najvećeg povlašćenja, što podrazumeva da se u odnosu na zemlju sa statusom najpovlašćenije nacije priznaju najniže carinske tarife. Retorzivne carine se uvode u specifičnim okolnostima (carinski i trgovački ratovi). Ovim carinama se visoko opterećuje uvoz roba iz određenih zemalja.

    Po kriterijumu ekonomske funkcije, razlikujemo fiskalne i zaštitne carine. Fiskalnim carinama se obezbeđuju dodatni javni prihodi. Zaštitne ili ekonomske carine se uvode radi zaštite domaće proizvodnje, odnosno određenih grana i grupacija. Zaštitne carine se dele na vojno-strategijske, valutno-zaštitne, prohibitivne i razvojne.

     

     

    • ELEMENTI CARINA

    Budući da je carina u suštini vrsta poreza i kod nje se primenjuju brojni termini koje smo već upoznali kod poreza, samo što je potrebno reč »porez« zemeniti rečju »carina« (poreski obveznik-carinski obveznik, poreska osnovica-carinska osnovica). Kako se kod carina ipak javljaju neki termini koji nisu karakteristični za poreze, to ćemo najznačajnije ovde navesti i ukratko objasniti.

    1. Carinska deklaracija je pismena prijava carinskog obveznika u koju se unose svi podaci neophodni za carinjenje (naziv robe, vrednost robe, količina i sl.). Sastavlja se na propisanom obrascu, a istinitost podataka potvrđuje se potpisom.
    2. Carinski organi su posebni finansijski organi državne uprave čija je nadležnost da vrše nadzor nad uvozom, izvozom i tranzitom robe preko carinske teritorije te obavljaju carinjenje i deviznu kontrolu na granici carinske teritorije.
    3. Carinska ležarina je naknada koja se plaća za smeštaj robe u carinska skladišta.
    4. Skladišni depozit je deponovani novac putnika kod carinskih organa pri ulasku ili izlasku iz zemlje.
    5. Carinska skladišta služi za smeštaj neocarinjene robe i pod kontrolom su carinskih organa. Roba se skladišti bez plaćanja carine, a carini se kada napušta skladište.
    6. Carinska slobodna zona je deo državne teritorije izdvojen iz njezinog carinskog područja. Roba unesena u slobodnu zonu (luku) ne podleže plaćanju carine, nego tek onda kada je napušta.

     

     

    • TAKSE
      • UVOD

    U finansijskoj teoriji pod taksama se podrazumevaju prihodi koji predstavljaju novčani ekvivalent za usluge koje čine javni organi ili druga javno-pravna tela fizičkim ili pravnim licima. Time se takse javljaju kao protiv naknade za izvršene usluge od strane javno-pravnih tela. Plaćanje taksa se samo odnosi na tzv. „nematerijalne usluge“, dok usluge iz oblasti privrede ne mogu biti predmet plaćanja takse. Tako se takse na usluge odnose na administrativne, sudske, carinske i dr. organe.

    Postavlja se pitanje: zašto se naplaćuje taksa, a ne porez. Kada se govori o javnim uslugama, njih treba razlikovati po tome da li imaju opšti karakter, odnosno da li javni interes dominira. U drugom slučaju, kod pojedinih usluga pojavljuje se posebna zainteresovanost, korist pojedinca, koji zahteva određenu radnju, odnosno činjenje javnopravnog organa. Tako će cenu prave javne usluge koja ima opšti karakter, platiti čitava zajednica, preko poreza, dok će cenu druge javne usluge platiti u celini ili delimično korisnik te specijalne usluge. Takse se naplaćuju ne da pokriju opšte rashode društveno-političke zajednice, nego da služe izmirenju troškova ili dela troškova prouzrokovanih radnjom javnih organa prilikom pružanja konkretnih usluga zainteresovanoj strani, odnosno pojedincu.

    Ovdje se i da primijetiti glavne razlike između poreza i taksi. Za razliku od poreza, kod taksa je prisutna protivnaknada. Druga razlika se sastoji u tome da porezi predstavljaju obavezna, a takse dobrovoljno davanje, osim u izuzetnim slučajevima (npr. putarina).

    Takse su u teoriji i praksi menjale svoj značaj u finansiranju javnih rashoda. Tako su takse u srednjem veku zajedno sa državnom imovinom imale značaju ulogu u finansiranju države. Moderne države sve više napuštaju takse i koriste raznovrsne vrste poreza za finansiranje državnih rashoda. Osnovni razlozi za ovakav stav i pristup su:

    • takse nisu elastične, jer se ne mogu po potrebi povećavati, ili smanjivati;
    • takse nemaju za osnovu ekonomsku osnovu privrede i stanovništva;
    • takse nisu ni tako izdašne, kao porezi, pa se i manje koriste u finansiranju javnih rashoda.

    Kao i kod poreza, tako i kod taksa postoje taksena načela. Takse se takođe ustrojavaju po određenim pravilima celishodnosti, gde svoj cilj, opravdanje i interes nalaze oni koji ih plaćaju, kao i oni koji ih naplaćuju. Osnovna taksena načela polaze od sledećih postavki, i to:

    • taksena tarifa treba da bude generalno utvrđena i da jedino zavisi od vrste i veličine usluge;
    • za istu uslugu, taksena tarifa treba da bude ista za svakog pojedinca, bez obzira na njegove ekonomske mogućnosti;
    • prema visini, taksa mora da uključi i socijalni okvir, tako da se taksa može smanjivati, ili da se primeni oslobađanje od plaćanja takse;
    • taksa se može naplaćivati prema veličini i kvalitetu usluga, pa tarifni stavovi mogu biti fiksni, proporcionalni i progresivni;
    • taksa ne sme da bude komplikovana i da omogućava arbitriranje organa (sudska taksa ne bi smela da bude data samo u jednom tarifnom stavu – visina takse može da zavisi od vrednosti imovine, ili da to bude rešeno na drugi način).

     

     

    • SISTEM TAKSA U SRBIJI

    U važećem sistemu javnih prihoda Republike Srbije postoje takse koje su uvedene republičkim zakonima, odnosno odlukama organa lokalne samouprave.

    Republičke takse možemo raspodijeliti u:

    • administrativne i
    • sudske takse.

    Zakonom o administrativnim taksama određeno je naplaćivanje raznih oblika podnesaka, rešenja, uvjerenja, ovjera, prepisa i prevoda. Taksenom tarifom je određeno da se takse plaćaju u rasponu koji značajno varira. Visinu takse određuje organ nadležan za rešavanje u upravnoj stvari u skladu sa zakonom, a poreska uprava, na zahtjev organa, sprovodi samo postupak prinudne naplate.

    Zakonom o sudskim taksama propisane su obaveze plaćanja sudskih taksa u postupcima pred sudovima.

    Na osnovu izmjena i dopuna zakona o javnim prihodima i javnim rashodima koje su učinjene početkom 2001. godine, data je mogućnost uvođenja pokrajinskih i opštinskih adminstrativnih taksa kao lokalnih javnih prihoda. AP Vojvodina, većina gradova i opština donijeli su svoj pravilnik o taksama. Također zakon o finansiranju lokalne samouprave definisao je zašto se mogu uvesti komunalne takse kao i mogućnost uvođenja boravišne takse.

     

     

    • NAKNADE

    Prihodi od naknada su u osnovi nova vrsta javnih prihoda, čije uvođenje treba da reši određene ekonomske (npr. finansiranje održavanje puteva), a ne fiskalne ciljeve. Otuda su prihodi od naknada klasična vrsta parafiskalnih prihoda, jer nisu u režimu fiskalnih prihoda, tako da po pravilu, nisu ni prihod državnog budžeta.

    Naknade kao parafiskalni prihod su praktično dažbinski prihod sa posebnim karakteristikama. Iako su naknade, po pravilu, vanbudžetski javni prihod, one su u stvari fiskalitet jer je plaćanje obavezno, zajemčeno prinudom, kao kod svake javne dažbine (javnih prihoda).

    Naknade kao javni prihod se u našim uslovima plača za korišćenje dobara od opšteg interesa. Dobra od javnog interesa su:

    • korišćenje vode,
    • korišćenje šuma,
    • korišćenje puteva,
    • korišćenje zemljišta,
    • korišćenje prirodnog lekovitog faktora i
    • korišćenje rudnog blaga.

    Naknade se, na osnovu zakona o javnim prihodima i javnim rashodima mogu uvoditi na dva nivou: republička i lokalna naknada. Za korišćenje nekog dobra od opšteg interesa utvrđuje se tzv. „cijena“ kao naknada koju plaća korisnik. Ovde se ne radi o cijeni koja se ne određuje na tržištu, već o administrativnoj ceni koju snagom autoriteta određuje država, državni organ, organ lokalne samouprave ili organizacija kojoj su poverena javna ovlašćenja.

     

     

    • DOPRINOSI (SOCIJALNO OSIGURANJE)
      • PARAFISKALNOST DOPRINOSA

    Doprinosi su, po pravilu, fiskalni prihod, u teoriji se doprinosi tretiraju i kao parafiskalni prihod. Parafiskalnost je u osnovi „sporedni fiskalitet“, koji postoji uz fiskalitet države, tako da, po pravilu, nije budžetski prihod, a plaćanje je obavezno, zajemčeno prinudom. Otuda parafiskalni prihodi nisu do sada potpuno definisani, niti sistematizovani, ali njih karakteriše sljedeće:

    • parafiskalni prihodi nisu prihod države;
    • obveznici plaćanja nisu svi pojedinci, već samo društvene grupe povezane zajedničkim ekonomskim ili socijalnim interesom;
    • parafiskalni prihodi su uvek destinirani prihodi, koji su namenjeni za finansiranje programa socijalnog ili ekonomskog karaktera;
    • parafiskalni prihodi, po pravilu, nisu u direktnoj nadležnosti državnog fiskalnog organa.

    Doprinosi se zasnivaju na određenim nedržavnim funkcijama. Doprinose plaćaju osobe koje imaju određene koristi. Doprinosi predstavljaju prinudno i strogo namensko davanje. Oni se u literaturi svrstavaju u red tzv. parafiskalnih davanja. Njihova obeležja su sljedeća:

    1. namena trošenja doprinosa je unapred utvrđena, što znači da su to destinirani prihodi,
    2. doprinosi nisu prihod budžeta,
    3. obaveza plaćanja se odnosi na određeni krug korisnika koji su povezani određenim ekonomskim, socijalnim ili nekim drugim razlozima, i
    4. po pravilu obaveza plaćanja doprinosa nije utvrđena propisima državnog organa.[223]

     

     

    • MOTIVACIJA ZA SOCIJALNO OSIGURANJE

    Prije nego što ćemo detaljnije analizirati sistem socijalnog osiguranja, želimo analizirati šta je generalni cilj osiguravajućih ugovora. Kod osiguravajućeg ugovora osiguranje garantuje osiguraniku da će u slučaju (unaprijed definisane) nesreće nadoknaditi štetu ili dobiti određenu svotu novca, ali će zato osiguranik redovno plaćati određeni iznos (premiju) osiguravajućem društvu u cilju naplate za ovu uslugu. Cilj osiguranja je da se kroz akumulacije finansijskih rezervi u jednom kolektivu omogući bolja zaštita nego kada bi se pojedinačno štedelo. Pojedinačna štednja često nije dovoljna za prikladnu zaštitu od većih ili više uzastopnih šteta. Također, štete se mogu desiti već na početku štednje, čije bi finansijske posljedice prelazile do tada ušteđenu rezervu. Da bi se spriječili nedostaci pojedinačne štednje, osiguravajuća društva akumuliraju potrebne rezerve u smislu kolektivne štednje svih osiguranika. Kroz redovno plaćanje premija od strane osiguranika osiguranje bi trebalo imati dovoljno sredstava u trenutku kada se desi neka šteta.

    Što se tiče konkretno socijalnog osiguranja, ono predstavlja zaštitu koju društvo pruža svojim članovima kroz niz javnih mjera, kako bi ih obezbedilo od ekonomskih i socijalnih poteškoća nastalih usled nastanka određene štete (bolest, invalidnost, nezaposlenost) ili prestajanja radnog vijeka (penzija).

    Kada analiziramo kakve usluge socijalno osiguranje nudi, brzo ćemo uvidjeti da je ono korisno. Međutim, postavlja se pitanje: zašto država, a ne privatna osiguranje, nude ove usluge? Sve usluge socijalnog osiguranja mogu biti ponuđeni od strane privatnog osiguranja. Ali obzirom da ih država nudi, ovdje se radi o nečistim javnim dobrima, zbog toga što niko ne smije biti isključen iz ove usluge.

    Da bi bolje objasnili probleme koje se kriju iza sklapanja komercijalnih osiguravajućih ugovora, koristićemo sljedeći jednostavni primjer: jedan osiguranik zaključuje ugovor o osiguranju svojeg mobilnog telefona čija vrijednost iznosi 1.000 Dinara. Osiguranik se obavezuje da plaća jedanput premiju u iznosu od 50 Dinara. Slijedeća tabela pokazuje kako se vrijednost imovine mijenja u slučaju štete, odnosno kada je nema.

      Šteta Nema štete
    Osiguranik +950 Dinara – 50 Dinara
    Osig. Društvo – 950 Dinara + 50 Dinara
    Zbir 0 Dinara 0 Dinara

    Izvor: Al-Suwailem, S., Towards an Objective Measure of Gharar in Exchange, str. 81

    Ako se desi šteta, osiguranik “pobjeđuje“, jer je plaćena premija u normalnom slučaju manja od isplaćene štete. S druge strane, ako se ne desi šteta, osiguranik gubi svoje uplaćene premije. Može se uočiti da, kada jedna strana dobija, druga strana uvijek mora izgubiti. Ko će biti u ovom ugovoru pobjednik zavisi od vjerovatnoće da li će se osiguravajući slučaj desiti. Ukoliko bi u ovom slučaju pretpostavili vjerovatnoću od 1% za štetu, onda bi osiguravajuće društvo imalo od svakog osiguranika zaradu od 38 Dinara (950*1% – 50*99%). Što bi bio veći broj osiguranika, veća bi bila zarada osiguravajućeg društva. Zbog toga što osiguravajuća društva ponuđenu premiju izračunavaju na osnovu vjerovatnoće osiguravajućeg slučaja, oni će imati veliki priliv novca od svojih ugovora. Ova likvidnost se može ulagati u finansijski sistem i time se može povećati zarada.

    Da bi osiguravajuća društva smanjile svoje isplate zbog osiguravajućih slučajeva, ona treba adekvatno da riješe dva problema:

    • negativna selekcija i
    • moralni hazard.

    Negativna selekcija opisuje situaciju gdje osiguravajuće društvo sklapa ugovor sa drugom stranom, koji će osiguravajućem društvu prouzrokovati gubitak. Da bi osiguravajuće društvo izbjeglo gubitke, ono će samo sklopiti ugovore sa strankama gdje je vjerovatnoća nastanka osiguravajućeg slučaja niska. Da bi se osiguravajuće društvo zaštitilo od negativne selekcije, ono će preuzeti sljedeće korake:

    1. Provjera. Osiguranici sa velkim rizikom bi izložile osiguravajuće društvo sa velikim troškovima. Zbog toga osiguranja prikupljaju sve važne podatke mogućeg osiguranika prije sklapanja ugovora. Naprimjer: kod sklapanja automobilskog osiguranja pita se koliko je kazni osoba imala zbog brže vožnje ili koliko puta je imala udes.
    2. Određivanje premije prema preuzetom riziku. Nakon što je osiguravajuće društvo dobilo dovoljno podataka o mogućem osiguraniku, na osnovu statističkih distribucija može se odrediti vjerovatnoća osiguravajućeg slučaja. Mada za islamska osiguranja razlika između prihoda i rashoda od premija nije zarada jer se ova razlika vraća osiguraniku, treba pravedno, prema pojedinačnim rizicima, odrediti ovu premiju. Naprimjer: ne bi bilo pravedno da vozači koji umjereno voze finansiraju one vozače koji su skloni rizičnoj vožnji i zbog toga često naprave udese.

    Šta znače ove mjere konkretno za socijalno osiguranje? Ovakva provjera bi vodila do toga da npr. starije osobe koje su izgubile svoj posao, ne bi mogle da pronađu novo osiguravajuće društvo koje bi im ponudilo zdravstveno ili neku vrstu penzionog osiguranja. Privatno osiguranje koje prodaje polisu životnog osiguranja ne želi da osigura one za koje postoji vjerovatnoća da neće dugo živjeti; ako joj je jasno da postoji takva vjerovatnoća, ona će insistirati na visokoj premiji. Za osobu stariju od 65 godina, ili za srčanog bolesnika, ta premija može da bude izuzetno visoka. Svakako, osobe bez stabilnih prihoda, neće uopšte biti u stanje da kupe polisu i time će ostati bez osiguranja. S druge strane, kada privatno osiguravajuće društvo prodaje premije za osiguranje rente, zabrinutost izaziva suprotna mogućnost: ono radije osigurava ljude koji nisu zdravi, ili koji bi mogli ubrzo da umru. Pošto žene žive prosječno duže od muškaraca, osiguravajuća društva su ranije naplaćivala niže premije životnog osiguranja ženama, ali više premije za osiguranje rente.[224]

    Drugi spomenuti problem jeste moralni hazard. Moralni hazard je situacija kada osiguranik zloupotrebi svoj osiguravajući ugovor. Naprimjer: osiguranik može pretjerano da koristi zdravstvene usluge, iako ne bi mu bile potrebne. Ovakvo preterano korišćenje usluga (koji je izraziti problem kod osiguranje fizičkih predmeta, npr.: auta), osiguravajuća društva žele spriječiti sljedećim mjerama:

    1. Restriktivne odredbe. Restriktivne odredbe u osiguravajućim ugovorima su jedan alat za smanjenje moralnog hazarda. Takve odredbe obeshrabruju osiguranike u njihovoj namjeri da sudjeluju u rizičnim aktivnostima koje povećavaju vjerovatnost isplate štete za osiguravajuće društvo. Primjer za ovakvu odredbu: ako je osiguranik pušač, smanjuje se broj usluga koje će osiguranje platiti.
    2. Sprečavanje prevara. Prevare su česte kod osiguranja. Naprimjer: vlasnik zdravstvenog osiguranja može dati drugoj osobi svoju zdravstvenu knjižicu. Zbog toga osiguranja uvode sistem za sprečavanje prevara (npr.: na knjižici se može staviti slika ili sadržati otisak osiguranika).
    3. Otkazivanje osiguravajućeg ugovora. Spremnost na otkazivanje osiguravajućeg ugovora još je jedan od mogućih alata za sprečavanje moralnog hazarda. Osiguranje može zaprijetiti da će otkazati ugovor ako osiguranik sudjeluje u radnjama koje uvećavaju mogućnost štete. Ako, npr., osiguranja zaprijete da će ukinuti osiguranje vozačima koji zarade veliki broj kazni za prekomjernu brzinu, manja je vjerovatnost da će voziti brzinom većom od dopuštene.

    Prije svega putem restriktivnih odredbi, privatna osiguranja mogu smanjiti broj usluga prema svojim klijentima da bi povećale svoj profit. Ovo je prije svega problem kod zdravstvenih usluga, npr. kod operacija, jer one stvaraju velike troškove za osiguranje.

    Također, jedan od problema privatnih osiguravajućih društava jesu velike administrativne troškove, koje naprimjer u SAD-u iznose 6% isplata, dok tamošnje socijalno osiguranje ima administrativne troškove u iznosu od 1% od isplata. Tako, u administrativnom pogledu bolje je imati jedinstven izbor.

    Navedeni problemi pokazuju da privatna organizacija socijalnog osiguranja može prouzrokovati probleme, prije svega otežati ponudu „problematičnim“ građanima. U nastavku želimo da analiziramo vrste socijalnih osiguranja detaljnije. U suštini, možemo da grupišemo usluge socijalnog osiguranja u dvije grupe:

    1. usluge u slučaju štete i
    2. usluge za obezbjeđivanje prihoda.

    U prvu grupu spadaju usluge zdravstvenog osiguranja, osiguranje u slučaju nezaposlenosti kao i osiguranja u slučaju udesa na poslu, osiguranja za starosnu negu itd. Svim ovim oblicima je zajedno da se ovdje osiguranici zaštićuju protiv jedne nepoželjne situacije, gdje mogući troškovi osiguranika prelaze njegovu štednju. Klasična situacija ovdje jeste zdravstveno osiguranje. Često troškovi liječenja prelaze finansijsku mogućnost prosječnog građanina. Ukoliko privatna osiguranja obezbjeđuju nastaju problemi negativne selekcije, tj. bolesne, stare i siromašne osobe neće dobiti privatno osiguranje, osim uz veliku premiju. Zbog toga država mora u ovom slučaju da interveniše i da ponudi zdravstveno osiguranje svim građanima. Zbog odsustva profitnog motiva, primaju se i građani bez prihoda. U ovom slučaju država preuzima doprinose siromašnih i nezaposlenih građana. Međutim, sama potreba za zdravstvenim osiguranjem ne označava potreba za državno obezbeđenje. Moguće je i da neprofitne organizacije preuzimaju osiguravajuću djelatnost. Osnovna svrha mora biti solidarnost, tj. međusobno potpomaganje u slučaju bolesti.

    Pored finansiranja putem osiguranja, moguće bi bilo i besplatna ponuda liječenja od strane države svim građanima. U ovom slučaju, država bi posjedovala potrebnu infrastrukturu (tj. bolnice i ambulante, što je kod i većinom slučaj). Finansiranje bi moglo da se vrši putem indirektnih poreza. Međutim, u ovom slučaju bi nastala dva problema. Prvo, postojao bi problem preteranog korišćena zdravstvenih usluga. Ali, ovaj problem bi mogao da se riješi time što početnu besplatnu uslugu korisnik bi dobio kod kućnog liječnika koji jedino bi imao pravo da uputi pacijenta kod specijaliste. Glavni problem koji bi nastao kod ovog sistema jeste finansiranje. Finansiranje putem poreza, kao nedestinirani prihod, bi značilo nestabilno finansiranje zdravstva. Zbog toga postajala bi opasnost da finansijski zahtevna zdravstvena usluga ne bi bila ponuđena kvalitetno građanima. Ovo se može primijetiti u bivšim socijalističkim zemljama gdje je zdravstvo bilo besplatno. U ovim zemljama, prije tranzicije, zdravstvo je bilo totalno nedovoljno finansirano.

    S druge strane, postoje osiguranja koja žele da obezbijede određeni prihod, kada se desi određeni unaprijed definisani slučaj. Uzmemo naprimjer osiguranje protiv nezaposlenosti. U ovom slučaju osiguranik svojim doprinosima osigura da će i u slučaju nezaposlenosti imati prihod. Zbog velikog rizika negativne selekcije i moralnog hazarda ovaj vid osiguranja nije interesantan za privatna osiguranja.[225] Također, se postavlja pitanje u kojoj mjeri je on racionalan da država nudi ovaj vid osiguranja. Na prvi pogled, ovakav vid osiguranja je koristan. Međutim, kod ovog vida osiguranja ne vrši se zaštita protiv određenog slučaja, gdje je moguća šteta veća nego što je štednja osiguranika, već slučaj da osiguranik ne ostaje bez prihoda. Omogućavanje relativno visokog prihoda u slučaju nezaposlenosti može dovesti do efekta supstitucije, jer osiguranik nema motivacije da radi. Obzirom da svakako postoje razne vidovi socijalne pomoći, koje se mogu npr. finansirati prihodima od bogatijih građana (putem imovinskog poreza i drugih poreskih prihoda), ne postoji stroga obaveza da država nudi ovakav fond. Moguće je osnovati jedan fond u obliku zadužbine, ukoliko pojedinci osjete potrebu da se zaštite u slučaju nezaposlenosti.

    Jedan od najbitnijih osiguranja unutar socijalnog osiguranja jeste penzijsko-invalidsko osiguranje. Ovo osiguranje treba da zamijeni dio prihoda koji se gubi usled odlaska u penziju ili invaliditeta. Da bi se finansirala ova penzija, svaki osiguranik uplaćuje mjesečno doprinose do kraja svojeg radnog vijeka. Iste potrebe zadovoljavaju i privatna osiguranja, ali uz jednu važnu razliku. Kada je u pitanju privatno osiguranje, postoji bliska veza između onoga što pojedinac uplaćuje, rizika kojima se izlaže i onoga što dobija. Stoga, npr. premija privatnog životnog osiguranja zavisi od činilaca koji utiču na zdravstveno stanje pojedinca, naprimjer: godina života. Iznos koji dobija u oblike rente (izvjestan godišnji prihod koji na osnovu polise privatnog osiguranja osiguranik, pošto napuni određeni broj godina, recimo 65) u prosjeku je jednak njegovim uplatama (uvećanim za akumuliranu kamatu).

    Ovakav sistem gdje pojedinci uplaćuju sredstva u fond koji se koristi da im po prestanku rada obezbedi određenu rentu, naziva se sistem kapitalnih fondova. Nasuprot tome, sistem socijalnog osiguranja zasniva se na modifikovanom tekućem finansiranju. U čistom sistemu tekućeg finansiranja, iz doprinosa se finansiraju penzije sada starijih osoba. U modifikovanom sistemu tekućeg finansiranja se prihodi i rashodi ne saldiraju svake godine, već u vremenskom rasponu od određenog broja godina. Razlika između primanja i plaćanja dodaje se fondu socijalnog osiguranja, ili se od njega oduzima.

    Sada se postavlja pitanje: koji je razlog za državno djelovanje? Ako postoji mogućnost da osobe nisu dovoljno obezbedile za starost, i ako takvih ima mnogo, postoji i razlog da se pojedinci prisile da to učine. Oni što se sami obezbede za starost mogu da smatraju da nije pravedno da snose troškove onih koji su mogli da se obezbede, ali nisu bili dovoljno dalekovidni da to učine. Međutim, osiguranje se od mnogo drugih obaveznih javnih dobara ipak razlikuje po tome što veći dio troškova izazvanih propustom pojedinca da kupi to dobro snose ostali. Ali, ovo ukazuje na činjenicu da država treba od pojedinca da zahtijeva da ima osiguranje, a ne da ga i obezbjeđuje. U ovakvom sistemu prinudne štednje država može da primora sve pojedince da kupe osiguranje i time izbjegava problem „besplatnog korisnika“.

    Međutim, treba napomenuti da se država putem penzija uključuje u određeni oblik preraspodjele imovine; osobe koje predstavljaju isplativ rizik plaćaju više, a osobe koje predstavljaju veći rizik manje nego što bi to inače „trebalo“. Sada se postavlja pitanje: kako se vrši ovakva preraspodjela?

    Primanja pojedinca zavise od uplaćenih doprinosa, a izračunavaju se pomoću jedne složene formule. Što pojedinac višu uplati, kasnije više prima – isto kao i u slučaju privatnog osiguranja. Međutim, u slučaju privatnog osiguranja, pojedinac koji potroši 10.000 € na kupovinu polise na osnovu koje će mu biti isplaćivana renta, dobiće prilično deset puta više nego osoba koja je uplatila 1.000 €. Ovo nije slučaj sa socijalnom osiguranjem. Socijalno osiguranje nije samo penzijski program, nego je i program raspodjele. Siromašniji pojedinci, bračni parovi od kojih je samo jedan supružnik radio, dobijaju proporcionalno više nego da su i muževi i žene radili o ostvarivali slične prihode, odnosno od osoba sa visokim prihodom. Jedna kratka analiza obračuna visine penzije u Srbiji će nam pokazati ovo:

    U prvom koraku se izračunava tzv. lični godišnji koeficijent. Ovaj pokazatelj izračunava se tako što se ukupna zarada osiguranika, iz svake kalendarske godine, stavlja u odnos sa prosječnom godišnjom zaradom u Republici za istu kalendarsku godinu, iz koje je uzeta zarada i može iznositi najviše 5. Ovo ograničenje ograničava iznos penzije i time se vrši preraspodjela novca.

    gdje je:

    LGK: lični godišnji koeficijent

    UZO: ukupna godišnja zarada osiguranika

    PRZR: prosječna zarada zaposlenih u Republici Srbiji

    Nakon izračunavanja ličnog godišnjeg koeficijenta, trebamo da podijelimo zbir godišnjih ličnih koeficijenata sa periodom (godine, meseci i dani) za koje su obračunati, s tim što se svaka godina računa kao 1, svaki mjesec kao 0,0833, a svaki dan kao 0,00278. Time dobijamo lični koeficijent osiguranika.

    U sljedećem koraku utvrđuju se množenjem ličnog koeficijenta i penzijskog staža osiguranika.

    gdje je:

    LK: lični koeficijent osiguranika

    PS: penzijski staž osiguranika

    Na kraju, visina starosne i invalidske penzije određuje se tako što se lični bodovi pomnože sa vrednošću opšteg boda na dan ostvarivanja prava, tj. prema sljedećoj formuli:

    gdje je:

    VP: visina penzije (starosne)

    LB: lični bodovi

    OB: opšti bod (vrijednost)[226]

    Najniža starosna i invalidska penzija (za korisnike iz kategorije zaposlenih i samostalnih delatnosti) u Srbiji od isplate za oktobar 2008. godine iznosi 11.088,23 dinara. Dok najviša penzija za korisnike koje je važeći Zakon (na snazi od 10. aprila 2003. godine) zatekao u penziji, od isplate za oktobar 2008. godine, iznosi 72.312,71 dinara, a za penzionere samostalnih delatnosti i poljoprivrednike 76.575,92 dinara. Gornji limit za penzionere koji su pravo ostvarili nakon stupanja na snagu novog Zakona je 102.766,70 dinara.

    Pozitivne strane državnog obezbeđivanja penzija su smanjenje siromaštva među starim licima. Stara lica su nezavisna od svoje djece i time mogu sadržati nezavisno domaćinstvo. Tako da korisnici nisu samo primaoci, već i njihova djeca, koja bi inače morala da ih izdržavaju, ili bi ih grizla savjest što to ne čine. Također se smanjuje rizik od inflacije. Velika inflacija vodi do rizika za osiguravajuće društvo, jer će morati više da isplati nego što je u stanje da prima (indeksirana isplata). S druge strane, država može da finansira indeksirane penzije time što će se dodatno zadužiti ili povećati penzije. Također, mogu se preraspodijeliti troškove na buduće generacije.

    Negativna strana državnog obezbeđivanja jeste transparentnost sistema. Centralnom državnom ponudom stvara veliki birokratski aparat čije tačno funkcionisanje ne može biti adekvatno nadgledavan od strane javnosti, što otvara mogućnost zloupotrebe i korupcije.

    Sigurne penzije daju i manju motivaciju za štednju. Ukoliko su penzije sigurne, štednja će se smanjiti i time se smanjuju investicije i rast produktivnosti. Međutim, pošto većina pojedinaca i pored socijalnog osiguranja štedi, ovo ih ne primorava da štede više nego što bi to inače činili.

    Penzije utiču i na ponudu radne snage, jer se pojedinci ranije penzionišu. Kao što smo već rekli, državni penzioni program prouzrokuje dohodovni efekat, jer omogućava starijim osobama dohodak kojeg inače ne bi imali. Ali ovako povećan prihod starije osobe koriste u vidu dodatnog slobodnog vremena – prevremenog penzionisanja. Ovo vodi do supstitucije rada sa slobodnim vremenom. Efekat supstitucije je, prije svega, izražen kod ljudi iznad 60 godina koji se ne osjećaju više dovoljno jakim za obavljanje, prije svega, teških fizičkih poslova i time se odluče za penzionisanje.

    Ali glavni nedostatak penzijskog osiguranja jeste fiskalna kriza. Glavni razlog za ovo jeste što odnos između broja zaposlenih i broja penzionera znatno opada (vidi sliku 6). Za ovakav razvoj postoje tri razloga:

    • raniji odlazak u penziji,
    • produžetak ljudskog vijeka i
    • sporiji demografski rast
    Mlrd. dinara Struktura

    (u %)

    Struktura (kao % BDP)
    UKUPNI PRIHODI 316,1 100 13,6
    Prihodi od doprinosa zaposlenih 196,9 62,3 8,5
    Transferi Budžeta Republike 110 34,8 4,7
    Ostali prihodi 9,2 2,9 0,4
    UKUPNI RASHODI 310,8 100 13,3
    Rashodi za zaposlene 3 0,9 0,1
    Nabavka roba i usluga 2,6 0,8 0,1
    Penzije 259,8 83,6 11,2
    Ostali transfer stanovništvu 10,1 3,3 0,4
    Transferi fondu zdravstva 32,1 10,4 1,4
    Ostali rashodi 3,2 1 0,1

     

    Prva dva razloga znače veći broj penzionera, dok treći razlog znači da će imati manje mladih da uplaćuju doprinose za penzionere. Ovakav razvoj vodi do deficita u penzijskom osiguranju. Održivo povećanje prinosa u sistemu tekućeg finansiranja može se ostvariti samo kroz kombinaciju rasta zarada i rast odnosa broja osiguranika i penzionera. Međutim, obzirom da je ovo teško ostvariti, preuzimaju se sljedeći koraci:

    • produženjem obaveznog penzijskog staža i starosne granice za penzionisanje. Putem ove mjere se smanjuje broj penzionera i smanjuje se opterećenje penzijskog fonda. Međutim, ukoliko postoji potreba da se neko prije starosne granice penzioniše on to može uraditi putem invalidske penzije ili platiti dodatni doprinos.
    • pooštravanjem uslova za prijevremeno penzionisanje, invalidske penzije i dr.
    • izjednačavanjem uslova penzionisanja za muškarce i žene. Ova mjera se već praktikuje u određenim zemljama, kao naprimjer u Norveškoj.
    • sporiji rast penzija od rasta BDP i zarada (pravilo indeksacije). Ova mjera je preuzeta i od strane vlade republike Srbije, jer se visina opšteg boda ne mijenja u 2009. i 2010. godini.
    • provjera imovinskog stanja. Socijalno osiguranje ne uzima u obzir imovinsko stanje osiguranika. Milijarder koji je tokom svog života kratko radio i stoga imao malu platu će dobiti istu penziju kao nekvalifikovani radnik koji je kratko radio. Međutim, provjera imovinskog stanja bi redistributivnu ulogu socijalnog osiguranja učinila eksplicitnom, te je stoga i naišla na snažno protivljenje. Danas, većina smatra da je socijalno osiguranje prije svega državni penzijski program, za koji uplaćuju doprinose i koji im obezbeđuje penzije u skladu sa doprinosima. Kada bi se uključilo u provjeru imovinskog stanja, socijalno osiguranje bi se pretvorilo u program socijalne pomoći i na dugi rok bi moglo, kao smatraju njegove pristalice, da samo sebi ugrozi podršku.
    • Oporezivanje prihoda od socijalnog osiguranja. Ova mjera se naprimjer koristi u Njemačkoj, gdje penzioneri moraju da plate porez na dohodak na penzije kao i platiti zaposlenički dio zdravstvenog osiguranja i osiguranja za starosnu negu. U Srbiji, penzije su oslobođene od porez na dohodak kao i plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje.
    • Investiranje kapitalnih fondova u akcijski kapital. Međutim, postoji zabrinutost da bi iz ovoga proisteklo vlasništvo države nad akcijama negativno uticalo na privatno tržište akcija, kao i zabrinutost u vezi sa pitanjem da li bi te akcije bile s pravom glasa.
    • Jedan od najradikalnijih prijedloga za rješavanje deficita u penzijskom sistemu jeste privatizacija. Ali, kako sprovesti ovakvu privatizaciju? Spomenuli smo da postoje problemi moralnog hazarda i negativne selekcije kod privatnih osiguranja, mada problem moralnog hazarda postoji i dalje kod državne ponude (npr.: osobe idu prijevremeno u penziju ili pretvaraju se da imaju određeni stepen invaliditeta). Postoji konsenzus da mora postojati određeni vid socijalne zaštite u starosti, ali ne postoji neophodnost da država ovo nudi. Prije nego što ćemo predložiti jednu alternativu, treba razjasniti pojam „osiguranje“. Ovaj pojam implicira da određeni vid rente mora biti obezbeđen od strane osiguravajućih društava. Međutim, o čemu se radi? Cilj je redovnim uplatama postići prihod nakon izvjesnog vremena. Ovakvu uslugu nude i banke, osim što oni primaju sredstva i ne predlaže plan isplate, tj. isplata (npr. sa tekućeg računa) se vrši prema željama klijenta. Osnovni zahtjev za jedno privatno penzijsko osiguranje jeste:
    • Prinudna štednja. Kao što je već rečeno, sistem doprinosa za socijalno osiguranje je sistem prinudne štednje. Država treba zakonom da uredi da svaki zaposlenik i preduzetnik štedi za svoju budućnost. Tako, svaki građanin, koji je u radnom odnosu ili obavlja samostalnu djelatnost, mora uplatiti određeni dio svojih tekućih primanja u jedan privatni kapitalni fond. Kada pojedinac stekne određene uslove (npr. napuni 65 godina starosti), njemu će se isplatiti u ratama njegova ušteđevina.
    • Negativna selekcija. Kod privatnih osiguravajućih društava pojedinac uplaćuje određenu količinu novca svakog mjeseca i nakon određenog perioda osiguranik će dobiti garantiranu rentu. Negativna selekcija za privatna osiguravajuća društva nastaje kada osiguranik duže živi nego što je to osiguranje očekivalo (ukoliko se radi o osiguranju za obezbeđivanje rente). Međutim, cilj ovog osiguranja jeste da prikupi štednju postepeno, i da, nakon ugovorenog roka, isplati štednju postepeno. Naprimjer: neko uplaćuje određeni iznos svaki mjesec 35 godina, i nakon što osoba napuni 65 godina joj se isplaćuje iznos u roku od 15 godina. Ukoliko osoba trenutno nema sredstva za uplatu, štednja se i dalje ulaže od strane finansijske institucije i time se ukupna uložena imovina i dalje povećava. Ovo je moguće kod ovog sistem kapitalnih fondova, gdje svaki štedi za sebe. Međutim, kod sistem tekućeg finansiranja, osoba koja ne uplaćuje u penzijski fond njemu se taj period ne uračunava u penzijski staž (vidi gornji obrazac). Dodatna prednost ovog sistema jeste da se ukupna štednja (koja se i ulaže u finansijske institucije) povećava i time se povećava ponuda kapitala za finansiranje ekonomskog razvoja zemlje.

    Sada se postavlja pitanje: šta je sa onim osobama koji nemaju dovoljno prihoda za štednju? Ovo je svakako ozbiljno pitanje, jer državna ponuda penzijskog (i socijalnog uopšteno) osiguranja ima za cilj da ovom dijelu stanovništva obezbijedi prihod. Ukoliko jedna osoba nije bila u stanju da štedi tokom svojeg radnog vijeka, ona postaje slučaj za državnu (socijalnu) pomoć. Finansiranje ovakve pomoći može se vršiti putem „poreza na dodatnu imovinu“, tj. porez kojeg bogatiji pojedinci (nezavisno da li rade ili su penzioneri) moraju platiti na višak svoje imovine (tj. osnovne potrepštine se ne uzimaju u obzir). Mada, ovdje treba i tačno analizirati ko će imati pravo na ovakvu pomoć. Ukoliko osoba posjeduje veliku imovinu (tj. višak imovine i time spada u poreskog obveznika „poreza na dodatnu imovinu“), svakako on neće imati pravo na državnu pomoć. Štaviše, ne treba samo uzeti u obzir imovinu pojedinca, nego i članova porodice. Jer, jedni od stvarnih korisnika su i djeca obveznika, jer ona nisu više dužna da finansiraju svoje roditelje. Mada u ovom slučaju bi se samo uzela u obzir imovina muške djece i neudate ženske djece (udata ženska djeca ima svoju porodicu, pa su izuzete).

    Ostaje na kraju još problem inflacije, tj. ukoliko se štednja (uplate) prikupe npr. u dinarima, postoji velika opasnost da će štediša veći dio svoje štednje zbog inflacije izgubiti. Međutim, ovaj problem je već riješen od strane bankarskog sistema u Srbiji na taj način što se štednja prihvata u devizama sa niskom stopom inflacije.

    • Ponuda privatnog osiguranja. Postavlja se pitanje: kakva finansijska institucija može ponuditi privatno osiguranje? Na prvi pogled odgovor je jasan: privatna osiguranja. Obzirom da se privatna osiguranja finansiraju putem gore spomenutog sistema, koji je u suštini igra nulte svote, tj. jedna strana dobija, a druga gubi, kao i zbog problema negativne selekcije. Suština ovog sistem jeste da osiguranik ne dobija garantiranu svotu novca, nakon prestanka sa radom. Na ovaj način se povećava rizik štediše, ali tako se i smanjuje opterećenje finansijskih institucija. Što se tiče samih finansijskih institucija, svaka institucija koja je u stanje da prikupi sredstva i da ih uloži efikasno može preuzeti ovu obavezu. Znači cilj ovog „osiguranja“ jeste obezbeđenje rente nakon završetka aktivnog radnog života. Međutim, da bi se smanjio rizik za štediše, treba ograničiti vrstu projekta u koje se ulaže novac. Naprimjer: ukoliko bi finansijska institucija samo ulagala u akcije, rizik za štediše bio bi prevelik. Tako, da treba (isto kao i kod komercijalnih banaka) odrediti da se veći dio novca ulaže u investicije sa manjim rizikom da bi se sačuvala štednja.

    Privatizacija penzijskog osiguranja nudi i velike rizike kao što je pokazao primjer iz Čilea. Čile je iskoristio prihod od privatizacije rudnika bakra za finansiranje prelaska sa sistema tekućeg finansiranja na sistem kapitalnih fondova sa individualnim računima. Kada je reforma sprovedena, stope štednje značajno su porasle. Međutim, transakcioni troškovi su i dalje bili veoma visoki, a oduševljenje ovim sistemom je palo nakon smanjenja prinosa na akcijama. Pojedinci su konačno shvatili da prinosi, koji u periodu rasta tržišta mogu da budu veći od ostvarenih u starom sistemu, u periodu privredne krize mogu da budu čak negativni, odnosno da se u privatizovano sistem izlažu većem riziku. Ova zabrinutost pojačala se tokom finansijske krize koja je manje razvijene zemlje pogodila 1997. i 98. godine. Pristalice privatizacije kažu da fondova trebaju investirati na berze razvijenih zemalja i time smanjiti rizik investitora. Međutim, u tom slučaju domaća privreda nema koristi od porasta štednje.

    • Finansiranje prelaska na privatni sistem. Kao što je primjer iz Čilea pokazao, potrebno je finansirati prelazak sa sistema tekućeg finansiranja na sistem kapitalnih fondova sa individualnim računima. Razlog je taj što samo mlađi građani (npr. do 45 godina) mogu koristiti novi sistem privatne štednje da bi imali dovoljno vremena za akumulaciju štednje. S druge strane, starije osobe, koje neće imati vremena da akumuliraju štednju i penzioneri, koji i dalje trebaju primiti prihode, jer su uplatili ranije u penzijski sistem. U ovom slučaju treba uložiti sredstva od starijih osoba u kapitalni fond, a ostali dio rente treba biti subvencionisan od strane države. Ukoliko naprimjer: država vrši privatizaciju ili ima druge vanredne prihode, može svakom pojedincu dodijeliti dio sredstava koje će uložiti u svoj kapitalnih fond. Za osobe, koje već imaju status penzionera, njih treba provjeriti prema gornjoj šemi da li oni ili njihova djeca posjeduju imovinu i prema tome odrediti u kojoj visini im je potrebna renta (penzija). Za osobe koje imaju potrebu, za njih treba koristiti prihodi od poreza na dodatnu imovinu i ako ovo nije dovoljno uvesti određeni „solidarni porez“ za finansiranje ovih penzionera.
    • Dodatno privatno osiguranje. Država putem poreskih olakšica subvencioniše dodatno privatno osiguranje za rentu. Na taj način država može smanjiti penzije u budućnosti.
    • Finansiranje putem indirektnih poreza. Veliki broj zemalja, pa i Srbija, imaju deficit u penzijskom osiguranja. Određeni broj zemalja želi riješiti ovaj problem time što uvode dodatne indirektne poreze za finansiranje penzijskog osiguranja. Prednost indirektnih poreza jeste u tome što ih i penzioneri plaćaju. Nedostatak je što nema povezanosti između javnog prihoda i rashoda i što time penzije postaju čist transferni rashod.

     

     

    • SOCIJALNO OSIGURANJE U SRBIJI

    Doprinos za obavezno socijalno osiguranje je uveden u Republici Srbiji 1992. godine, posle fiskalne reforme. Reformisanim sistemom doprinosa obezbeđena je puna uporedivost našeg sistema socijalnog osiguranja sa socijalnim osiguranjem zemalja sa razvijenom tržišnom privredom.

    Osiguranje kao institucija, pa i socijalno osiguranje je uslovljeno postojanjem rizika kolektiviteta i solidarnosti. Ove osnovne karakteristike socijalnog osiguranja mogu se primeniti i kod drugih vrsta osiguranja (osiguranja imovine, osiguranje vozila, osiguranje života i dr.). Da bi se objasnio ovaj sistem socijalnog osiguranja, mora se poći od sledećeg:

    • sistema obaveznosti svih učesnika (obaveza je svakog zaposlenog, nezaposlenog, poslodavca i zemljoradnika da bude socijalno osiguran);
    • visina naknade i prava zavise od plaćenog doprinosa korisnika, ali je ovde uključen i sistem solidarnosti kod obaveznog osiguranja;
    • naknada ili prava se ostvaruju istekom određenog roka (penzionisanje) ili uslovljenim događajem (invalidnost, bolest, nezaposlenost i dr.);
    • naknade po osnovu socijalnog osiguranja se ostvaruju automatski u zavisnosti od mogućih prava i apsolutno ne zavise od imovinskog stanja korisnika.[227]

    U našoj zemlji doprinosi za socijalno osiguranje su obavezni. Obaveza njihovog obračunavanja i naplate propisana je određenim zakonima. Postoje tri vrste obaveznih doprinosa za socijalno osiguranje:

    1. doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje,
    2. doprinos za zdravstveno osiguranje i
    3. doprinos za osiguranje za slučaj nezaposlenosti.

    Kad je riječ o sistemu finansiranja obaveznog socijalnog osiguranja u sva tri postojeća vida, treba konstatovati da postoje samo dve kategorije obveznika doprinosa, a to su:

    1. osiguranici (zaposleni i preduzetnici) i

    Osiguranici predstavljaju brojnu kategoriju obveznika doprinosa. U okviru sistema doprinosa za obavezno socijalno osiguranje mogu se razlikovati dve osnovne grupe osiguranika. Prvu grupu čine zaposleni, odnosno lica koja se u skladu sa propisima radnog zakonodavstva smatraju zaposlenima. Drugu grupu osiguranika čine lica koja samostalno obavljaju delatnost (preduzetnici, zemljoradnici itd.). Ova druga kategorija plaća doprinose na osnovu rešenja nadležnog poreskog organa. Za ove obveznike nadležni poreski organ utvrđuje akontaciju doprinosa po postupku i u rokovima koji se primenjuju kod utvrđivanja akontacionog poreza.

    Kad je reč o osiguranicima, postoji jedan izuzetak. To je slučaj kad lice koje po odgovarajućim propisima iz oblasti dečije zaštite koristi pravo na naknadu po osnovu porodiljskog odsustva. U ovom slučaju to lice nije obveznik doprinosa, već je to fond, a ako se naknada isplaćuje iz budžeta, obveznik je nadležni državni organ – isplatilac naknade.

    Drugu kategoriju obveznika doprinosa za obavezno socijalno osiguranje čine poslodavci. Svi poslodavci koji imaju zaposlene dužni su da plaćaju doprinose za socijalno osiguranje tih zaposlenih, na teret svojih sredstava. Poslodavac je svako pravno i fizičko lice koje zapošljava radnike u skladu sa propisima koji uređuju radne odnose.

    Osnovica doprinosa za socijalno osiguranje je

    1. zarada,
    2. naknada zarade (za vreme sprečenosti za rad, porodiljskog odsustva, plaćenog odsustva i dr) i
    3. naknada zarade za vreme korišćenja prava no osnovu preostale radne sposobnosti i čekanja na zaposlenje, bez obzira na to da li doprinos plaća osiguranik, poslodavac ili isplatilac naknade.

    Također postoji donja i gornja granica za osnovicu doprinosa. Mjesečna osnovica doprinosa ne može biti niža od najniže mesečne osnovice doprinosa. Ako je osnovica doprinosa, niža od najniže mesečne osnovice doprinosa, obračun i plaćanje doprinosa vrši se na najnižu mesečnu osnovicu doprinosa. Najnižu mesečnu osnovicu doprinosa čini iznos od 35% prosečne mesečne zarade u Republici isplaćene u prethodnom kvartalu za koji su objavljeni podaci republičkog organa nadležnog za poslove statistike. Znači, ukoliko neko ima zaradu od 30% prosečne mesečne zarade u Srbiji, njegovi doprinosi se izračunavaju kao da ima zaradu od 35% prosečne zarade. S druge strane, gornja granica za mjesečnu osnovicu doprinosa čini petostruki iznos prosečne mjesečne zarade isplaćene po zaposlenom u Republici prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike.

    Stope po kojima se obračunavaju i plaćaju doprinosi jesu:

    1. za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje – 22%;
    2. za obavezno zdravstveno osiguranje – 12,3%;
    3. za osiguranje za slučaj nezaposlenosti – 1,5%.

    Ovi doprinose plaćaju poslodavci i zaposleni po pola. Međutim, raspodjela opterećenja na pola je pravna fikcija, jer poslodavci su zainteresovani samo za ukupne troškove, dok zaposleni gledaju samo neto primanja.

    Također, postoje određene olakšice za poslodavce, kao naprimer:

    • Poslodavac koji zaposli lice koje je na dan zaključivanja ugovora o radu starije od 50 godina i koje kod Nacionalne službe za zapošljavanje ima status korisnika novčane naknade za vreme nezaposlenosti ili je kod te službe prijavljeno kao nezaposleno najmanje godinu dana bez prekida, oslobađa se obaveze plaćanja doprinosa za obavezno socijalno osiguranje koji se plaćaju na osnovicu, odnosno na teret sredstava poslodavca. Pravo na umanjeno plaćanje doprinosa poslodavac ostvaruje u periodu od dve godine od dana zasnivanja radnog odnosa zaposlenog.
    • Poslodavac koji zaposli lice koje je na dan zaključivanja ugovora o radu starije od 45 godina i koje kod Nacionalne službe za zapošljavanje ima status korisnika novčane naknade za vreme nezaposlenosti ili je kod te službe prijavljeno kao nezaposleno najmanje godinu dana bez prekida, ima pravo da doprinose za obavezno socijalno osiguranje koji se plaćaju na osnovicu, odnosno na teret sredstava poslodavca, obračunava i plaća po stopama umanjenim za 80%. Pravo na umanjeno plaćanje doprinosa poslodavac ostvaruje u periodu od dve godine od dana zasnivanja radnog odnosa zaposlenog.
    • Poslodavac koji zaposli lice koje se u smislu zakona kojim se uređuje rad smatra pripravnikom, koje je na dan zaključenja ugovora o radu mlađe od 30 godina i koje je kod Nacionalne službe za zapošljavanje prijavljeno kao nezaposleno lice, oslobađa se obaveze plaćanja doprinosa za obavezno socijalno osiguranje koji se plaćaju na osnovicu, odnosno na teret sredstava poslodavca, za period od tri godine od dana zasnivanja radnog odnosa tog lica.
    • Poslodavac koji zaposli na neodređeno vreme lice koje je na dan zaključenja ugovora o radu mlađe od 30 godina, a koje je prijavljeno kao nezaposleno lice kod Nacionalne službe za zapošljavanje najmanje tri meseca bez prekida pre zasnivanja radnog odnosa, oslobađa se obaveze plaćanja doprinosa za obavezno socijalno osiguranje koji se plaćaju na osnovicu, odnosno na teret sredstava poslodavca, za period od dve godine od dana zasnivanja radnog odnosa tog lica.
    • Poslodavac koji na neodređeno vreme zaposli lice sa invaliditetom u skladu sa zakonom koji uređuje sprečavanje diskriminacije lica sa invaliditetom, za koje odgovarajućom pravno-medicinski validnom dokumentacijom dokaže invalidnost, oslobađa se obaveze plaćanja doprinosa za obavezno socijalno osiguranje koji se plaćaju na osnovicu, odnosno na teret sredstava poslodavca, za period od tri godine od dana zasnivanja radnog odnosa tog lica.

     

     

    1. FINANSIRANJE DEFICITA I JAVNI DUGOVI
      • UVOD

    Kada javni prihodi nisu dovoljni za finansiranje javnih rashoda država pristupa javnom zajmu, odnosno zadužuje se na tržištu novca i kapitala kao svaki dužnik, da bi pokrila manjak javnih prihoda nad javnim rashodima. Javni dug ima svoje pravne, ali i ekonomsko finansijske aspekte koji su specifični. Država mora voditi računa o ekonomisanju sredstvima javnog duga, ali i o tome kako će ga koristiti u okviru svoje alokativne, distributivne i stabilizacione funkcije, kao i ostale fiskalne prihode.

    Javni dug je javni prihod u momentu kada se obezbedi, a javni rashod kada se plaća. Ali, obzirom da se plaća (vraća se glavnica sa kamatom upisnicima zajma) iz poreza, on je u stvari prikriveni porez, odnosno dažbinski prihod.

    Javni zajam (kredit) treba razlikovati od javnog duga. Javni dug je širi pojam koji obuhvata ukupna dugovanja države po svim pravnim osnovama, tj. svako zaduženje države kako po osnovu ugovora o zajmu kod pravnih ili fizičkih lica tako i sve obaveze države po drugim osnovama, zakonskim, ugovornim, sudskim (npr. dugovanje naknade za državne nabavke, za plate državnih činovnika, za eksproprijaciju imovine, naknada ratne i druge štete, naknada po osnovu sudskih presuda i dr.). Javni zajam ima uži smisao i on obuhvata samo ono zaduženje koje je organizovano u vidu zajma sa javnim upisom.

    Također, postoje razne vrste deficita. Budžetski deficit je razlika između javnih prihoda i rashoda. S druge strane postoji i tzv. primarni deficit. Ovaj deficit analizira da li postoji deficit kada ne bi bilo nasleđenog duga, odnosno koliki je deficit kada se od njega oduzmu plaćene kamate.

     

     

    • OSNOVNE KARAKTERISTIKE JAVNOG DUGA

    Osnovne karakteristike javnog duga su sljedeće:

    1. javni dug predstavlja finansijski instrument koji u sebi uključuje i elemente prihoda i elemente rashoda. U trenutku zaključivanja zajam je prihod države, ali u trenutku dospeća za vraćanje on se javlja kao javni rashod;
    2. javni dug karakteriše njegova povratnost, za razliku od javnih prihoda koji se obezbeđuje u (nepovratnim) dažbinama;
    3. kako se najveći broj javnih zajmova upisuje uz obavezu zajmoprimca da zajmodavcu, uz vraćanje glavnice, plati i kamatu, možemo kao jednu od karakteristika zajma naznačiti i kamatu, ali ne kao opštu osobinu, jer postoje i beskamatni krediti (zajmovi);
    4. javni dugovi se, uglavnom, obezbeđuju na dobrovoljnoj osnovi, tj. na podlozi slobodnog opredeljenja zajmodavca da upiše javni zajam, a ne prinudno, na osnovu fiskalnog suvereniteta. Međutim, dobrovoljnost ne možemo uvijek uzeti kao bitan elemenat javnog zajma, s obzirom na to da postoje obavezni (prinudni) zajmovi. Takvi zajmovi postaju porezi, ako država ne vrati pozajmljena sredstva, što je inače veoma redak slučaj;
    5. javni dugovi se ne mogu smatrati pravim prihodima, jer zajmovi predstavljaju anticipiranje prihoda. Naime, kada su državi potrebni veliki iznosi sredstava i u kratkom vremenskom periodu, pa ih ne može odmah obezbediti putem „pravih“ prihoda (dažbina), onda ona pribegava zajmu koga će vraćati iz pravih prihoda – dažbina. Zato se zajmovi ne mogu smatrati definitivnim prihodima. Međutim između zajma i fiskalnih prihoda postoji veoma čvrsta korelativna veza, s obzirom na to da je nemoguće realizovati zajam bez dažbina iz kojih država, inače, vraća zajam. Zbog ove svoje osobine, klasici su i definisali javni zajam kao metod raspoređivanja javnog tereta kroz vrijeme. Država prebacuje teret otplate javnih kredita na buduće generacije tako što anticipira porast budućih fiskalnih i nefiskalnih prihoda iz kojih će se otplaćivati javni zajmovi. Pri tome se raspoređivanje javnog tereta kroz vrijeme opravdava koristima koje buduće generacije imaju od trošenja sredstava javnih zajmova, na primer, od izgradnje železnice, autoputeva, energetskih objekata.

    Osnovno pitanje o kojem teoretičari stalno raspravljaju jeste: da li se država uopšte treba zaduživati? Odnosno, zašto su deficiti problematični, ili možda i nisu? Na ova pitanje želimo odgovoriti u nastavku.

     

     

    • STRUKTURA JAVNIH RASHODA
    2005 2006 2007 2008 2009
    Socijalna pomoć i transferi 285,7 40,4% 360,4 40,1% 409,3 39,1% 496,8 40,9% 555,6 43,8%
    Rashodi za zaposlene 170,0 24,0% 204,4 22,7% 238,3 22,8% 293,1 24,1% 301,8 23,8%
    Kupovina roba i usluga 125,0 17,7% 156,4 17,4% 190,3 18,2% 204,6 16,9% 211,2 16,7%
    Subvencije 54,9 7,8% 55,6 6,2% 63,7 6,1% 78,0 6,4% 63,1 5,0%
    Kapitalni rashodi 45,9 6,5% 81,3 9,0% 112,1 10,7% 105,9 8,7% 93,3 7,4%
    Otplata kamata 17,7 2,5% 30,2 3,4% 17,9 1,7% 16,3 1,3% 22,4 1,8%
    Neto budžetske pozajmice 7,8 1,1% 10,9 1,2% 15,3 1,5% 19,3 1,6% 20,5 1,6%
    UKUPNO 707,0 100% 899,2 100% 1046,9 100% 1214,0 100% 1267,9 100%
    Suficit/deficit 17,4 -31,6 -44,8 -70,4 -121,4

    Izvor: Ministarstvo finansija Republike Srbije

    Kada u državi nastaje deficit, prvo pitanje koje se postavlja jeste: zašto država troši toliko novca? Drugim riječima treba analizirati koji javnih rashodi dominiraju u budžetu. Slika 8 pokazuje da su glavni rashodi socijalna pomoć i transferi (npr. penzije). Kod ovih javnih rashoda radi se o zakonskim pravima. Zbog toga je vrlo teško smanjivati ove rashode. Ove rashode (kao naprimjer: socijalna pomoć) se može, prije svega smanjiti, ekonomskim razvojem. Dok, s druge strane, npr. penzije ostaju „fiksni trošak“, uz mali potencijal smanjenja rashoda. Visina ovih rashoda zavisi od broja korisnika i visine transfernih davanja. S druge strane, sljedeće tri stavke (rashodi za zaposlene, kupovina roba i usluga i subvencije) su diskrecioni rashodi čija visinu vlada određuje na godišnjem nivou. Ovdje vlada ima potencijal za smanjenje troškova. Naprimjer: može se smanjiti broj zaposlenih u javnim institucijama. Međutim, jasno je da ovakva mjera ne bi bila popularna kod zaposlenih u javnim ustanovama, pogotovo kada su izbori blizu i kada je opšta nezaposlenost na visokom nivou. Također, smanjenje kupovine roba i usluga kao i subvencija, imalo makroekonomske efekte kroz smanjenje agregatne potražnje. Tako da svako bi svako smanjenje u uslovima ekonomske stagnacije i recesije bilo problematično.

    Fiksni troškove koji se, u suštini, uopšte ne mogu odlagati su rashodi za otplate kamate kao i kapitalne rashode. Da bi se država mogla i dalje zaduživati, ona mora redovno da izmiruje svoje dugove. Ukoliko kasni sa otplatom ili čak postaje nelikvidna, u tom slučaju, s jedne strane, postaje kreditno neposobna i neophodno će biti da se izvrši kompletna reforma sistema prihoda i rashoda. Međutim, ovo treba spriječiti unaprijed i zbog toga treba analizirati kada i kojem slučaju država se može zaduživati.

     

     

    • UZROCI STVARANJA JAVNOG DUGA

    Sljedeće pitanje koje se postavlja jeste: zašto se država uopšte treba zadužiti? Finansijska teorija danas izdvaja nekoliko osnovnih razloga za stvaranje javnog duga:[228]

    1. Vanredni veliki javni rashodi. Država se može suočiti sa nekom vanredno situacijom čije prevazilaženje zahtijeva dodatne, neplanirane, vanredne javne rashode. Ove vanredne situacije mogu nastati zbog rata, prirodnih nepogoda itd. Zbog velikih vanrednih rashoda, država je prinuđena da pozajmi sredstva da bi obezbedila dodatne prihode.
    2. Vremensko nepoklapanje između formiranja javnih prihoda i rashoda. Država može da se zaduži i iz transakcionih motiva, kratkoročno, da premosti nastali manjak, kada dolazi do vremenskog nepodudaranja između priticanja prihoda i dospeća obaveza države da podmiri svoje rashode. To je situacija kada dođe do zastoja u prilivu prihoda, naprimer zbog toga što se određeni porezi ubiraju samo godišnje, sezonskih oscilacija (turistička sezona je za vreme leta, poljoprivreda-ratarstvo daje rezultate u jesen, građevinarstvo zamire u zimu), što sve utiče na usporavanje javnih prihoda i nelikvidnost budžeta koja se prevazilazi (ako za te svrhe nema dovoljno sredstava u budžetskoj rezervi) kratkoročnim (letećim) zajmovima koji se obezbeđuju na tržištu novca i kratkoročnih hartija od vrednosti.
    3. Stalni budžetski deficit koji nije moguće više pokriti redovnim javnim prihodima. Može se desiti da država ubira manje prihode nego što je planirala. U takvim situacijama država ima dvije mogućnosti: ili da poveća poresko opterećenje uvođenjem novih javnih prihoda ili da se zaduži na finansijskom tržištu. Ukoliko je fiskalno opterećenje relativno visoko, država nema mogućnost da poveća poreze i time je prinuđena da se pozajmi.
    4. Savremeni državni intervencionizam u privredi. Državni intervencionizam, prije svega tokom recesije, vodi do povećanja javnog duga, jer država u ovom slučaju treba povećati agregatnu potražnju putem povećanja javne potrošnje.

     

     

    • RAZVOJ DRŽAVNIH DUGOVA

    Kod analize državnih dugova treba imati u vidu centralne kategorije javnog duga: to su efikasnost njegove upotrebe i granice zaduživanja. I jedno i drugo su u tijesnoj međusobnoj povezanosti. Koliko država može pozajmiti je relativan pojam. Tu brojčano izraženi odnosi ovog duga po glavi stanovnika mnogo ne pomažu. Privrede zemalja koje su slabe, koje su na nižem stepenu razvoja, koje raspolažu malim društvenim bogatstvom, čija je produktivnost rada mala, kao i mali rast društvenog proizvoda, koje imaju mali fiskalni kapacitet i nerazvijeno tržište novca i kapitala i u okviru njega i hartija od vrednosti, ne mogu se zaduživati jer ili nemaju institucionalnih uslova za to ili nemaju odakle dug da vrate, niti ga mogu produktivno iskoristiti. A njima su sredstva – kapital, najpotrebniji za razvoj, za izlazak iz zone siromaštva i sl. One ta sredstva međutim, na komercijalnoj osnovi ne mogu obezbediti (pozajmiti) ni u zemlji (jer ih nema) ni u inostranstvu (jer nisu kreditno sposobne), već ta sredstva mogu da dobiju samo u vidu pomoći – poklona ili pod povoljnijim, nekomercijalnim kreditnim uslovima.

    Dok je maksimalno zaduživanje relativni pojam, efikasnost upotrebe sredstava je jasan pojam. Zaduživanje država je isto kao i zaduživanje pojedinaca. Kada gledamo sa aspekta pojedinca, razumljivo je zadužiti se radi kupovine kuće u kojoj će se godinama živjeti, ili automobila koji će se voziti nekoliko godina. Na taj način plaćate kupljenu stvar tokom korišćenja. Međutim, ako ove godine plaćate letovanje od prije dvije godine, trebali bi se dobro zapitati da li je zaduživanje „vredelo“. Znači, osnovno pitanje je zašta se neko zadužuje. Ukoliko se država zadužuje zbog finansiranja javnih rashoda koji posredno ili neposredno utiču na povećanje bruto domaćeg proizvoda, u tom slučaju zbog povećanja blagostanja će se i povećati prihodi od poreza i time će država biti u stanje da vrati nastali dug. Tako, zaduživanje zbog finansiranja izgradnje škola, industrijskog parka, koji će se koristiti godinama, može da bude opravdano. Ista je situacija ako država investira u neki objekat infrastrukture ili fundamentalnih istraživanja (npr.: razvoj interneta) za koji nije zainteresovan privatni kapital ili privatni kapital ne može da obezbedi dovoljno sredstava, država će pozajmiti sredstva na srednji ili dug rok na tržištu kapitala. Slična je situacija ako nastanu vanredne okolnosti (ratna situacija, elementarne nepogode i sl.) kada se povećavaju javni rashodi, a ne mogu ili ne mogu dovoljno da se povećaju javni prihodi u kratkom roku. S druge strane, zaduživanje za projekte koje se nikada neće početi ili završiti, ili radi finansiranja plata administrativnih radnika nikada se neće isplatiti, jer se ovdje radi o klasičnoj kratkoročnoj potrošnji, koja neće prouzrokovati dodatnu potražnju da bi se vratili pozajmljena sredstva. Ista je situacija, kada stalni budžetski deficit koji nije moguće više pokriti redovnim javnim prihodima, u tom slučaju treba detaljno analizirati racionalnost korišćenja budžetskih sredstava.

    Zaduživanje države zbog vremenskog nepoklapanja između formiranja javnih prihoda i rashoda, je također opravdano. Međutim, ovdje treba pronaći način da se ovo finansiranje vrši beskamatnim putem, jer država troši svoja sredstva za opšta dobra (većina javnih usluga spada u kategoriju javnih dobara), i time nema razloga zašto bi se država zaduživala uz kamatu da bi finansirala usluge za opštu dobrobit. Jedan način za rješavanje ovog problema bi bilo da centralna banka koristi sredstva sa obaveznih rezervi, kojeg poslovne banke moraju držati kod centralne banke, za davanje kratkoročnih zajmova vladi. Visina zajmova centralna banka bi odredila, a rok dospijeća bio bi kratak, npr. tri mjeseci.

    Javni dug je u savremenim kapitalističkim tržišnim privredama dostigao ogromne razmere sa tendencijom daljeg povećanja. Tako da je veliko zaduženje savremenih država dovelo do visokog učestvovanja državnog duga u društvenom proizvodu kao i do velikog iznosa duga po glavi stanovnika. Veličina duga po glavi stanovnika u mnogim se kapitalističkim državama gotovo iz godine u godinu povećava.

    Izvor: Wikipedia

    Izvor: Creutz, H., Globalisierung und Gemeinwohl vor dem Hintergrund der Geld- und Bodenordnung, str. 5

    Slika 10 pokazuje razvoj prihoda i dugova državnih institucija u Njemačkoj. Jasno se može vidjeti da su se dugovi mnogo brže razvili od prihoda. Tako da javni dugovi preuzimaju veliki dio bruto domaćeg proizvoda (BDP). Naprimjer deficit Njemačke je iznosio 74,3 milijardi Eura u 2005. godini. Troškovi za kamatu su iznosili oko 64,0 milijardi Eura i prihodi od poreza su bili 453 milijardi Eura. To znači da je „kamatni porez“ iznosio 14,1% u 2005. godini.[229] Ovo pokazuje da je problematično postići cilj otplate dugova za vrijeme privrednog rasta, koji bi proizveo veće poreske prihode, jer dugovi mnogo brže raste od prihoda.

    Rast dugova vodi ka tome da država ima sve veće kamatne troškove. Zbog umjerenog rasta prihoda, kamata i otplata starih dugova moraju često da se finansiraju novim kreditima. A, novi krediti vode do sve većeg zaduživanja države i sve većim kamatnim troškovima.

    Period Novi Dugovi Kamatni Troškovi
    1. Dugovi – Kam. Tr.
    1965 – 1980 196,8 103,7 93,1
    1981 – 2005 1.097,2 1.213,7 -116,5
    1965 – 2005 1.294,0 1.317,4 -23,4

    Izvor: Meyer, D., Die Schuldenfalle – eine Untersuchung der Staatsverschuldung ab 1965 bis 2025

    Slika 11 pokazuje da su u periodu od 1965. do 1980. godine novi dugovi ukupno bili više od ukupnih kamatnih troškova. Tako ukupni višak od 93,1 milijardi Eura su mogli da se koriste za druge investicije. Time krediti iz ovog vremena nisu su se samo koristili za pokrivanje kamatnih troškova, nego se koristili za investicije, npr. gradnju škola, puteva itd. Međutim u periodu od 1981. do 2005. godine kamatni troškovi su bili veći od novih dugova. Znači „deficit“ od 116,5 milijardi Eura je morao od drugih prihoda da se odvoji. Tako ti prihodi nisu mogli da se koriste za investicije, nego se finansirala kamata sa tim novcem. Zbog ovoga su ukupni kamatni troškovi od 1965. do 2005. godine veći od novih dugova. Ovo pokazuje da su se stari dugovi sve više nagomilali i da je zaduživanje države izgubio svoj originalni smisao. Nije više u pitanju privremeno zaduživanje za određenu investiciju, nego se sada država zadužuje da bi finansirala svoje dugove preko novih dugova i kroz odvajanja poreskih prihoda za finansiranje kamatnih troškova, jer novo zaduživanje nije dovoljno za finansiranje dugova. Gledajući ovaj razvoj, može se zaključiti da je država, dugoročno gledajući, mogla i bez zaduživanja, jer bi tako izbjegla velike probleme sa finansiranjem dugova.

     

     

    • POSLJEDICE JAVNIH DUGOVA

    Jedan od glavnih razloga za rast javnih dugova jeste zaduživanje kao instrument anticiklične politike. Prema teoriji, država treba kupovati robe i usluge od strane privatnog sektora, koje se inače ne bi prodali zbog krize ili finansirati ogromne infrastrukturne projekte (npr.: izgradnja autoputa) da bi se agregatna potražnja znatno povećala, a i time privreda oporavila od krize. Nakon što će privreda u narednim godinama biti uspešnija, veći javni prihodi će omogućiti sigurno vraćanje javnih zajmova.

    Ako se država pozajmljuje sredstva za vrijeme recesije, u tom slučaju pozajmljivanje neće istisnuti privatnu potražnju za novac, i time kamatne stope će samo blago rasti. S druge strane, ako država prinuđena i da pozajmi za vrijeme ekonomskog oporavka, javna potražnja istiskuje privatnu potražnju (zbog veće kreditne sposobnosti države), što će voditi do većih kamatnih stopa i time do smanjenja investicija. Zato se javno zaduživanje može i koristiti kao instrument za regulisanje ponude i potražnje finansijskih sredstava na finansijskim tržištima.

    Zbog ovog istiskivanja (crowding-out), javno zaduživanje, odnosno javne investicije, mogu samo biti komplementarni sa privatnim investicijama ukoliko utiču posredno ili neposredno na privredni rast, tj. sa strane ponude ne postoji konkurencija i sa strane potražnje za sredstvima ne postoji konkurencija koja će ugroziti obim investicija. S druge strane, smanjenje deficita ima suprotan efekat: ono omogućava smanjenje kamatnih stopa i podstiče investicije, čime se podstiču privredni rast i poboljšanje životnog standarda u budućnosti.

    Istiskanje privatnih investicija opovrgava i tvrdnju liberalnih ekonomista, koji tvrde da je bolje da se država zadužuje, nego da se povećavaju porezi, jer će povećanje poreza (npr. na prihode od kapitala) smanjiti štednju i time povećati kamatu. Međutim, obzirom da javno zaduživanje također može povećati kamate, ova tvrdnja nije tačna.

    Također, se može osporiti teorija asimilacije kredita da su ekonomski efekti javnog zaduženja i oporezivanja slični. Kad upisnik zajma povjerava svoj novac državi ili plaća porez, “on prazni svoju kesu”. Iz toga se izvodi zaključak o podjednakom ekonomskom efektu zajma i poreza, jer se u oba slučaja radi o suzdržavanju od potrošnje, a to i u budućnosti ostaje isto. Međutim, nedostatak ove teorije je u tome što upisnik zajma i poreski obveznik ne moraju biti ista lica da bi na njihovu kupovnu sposobnost podjednako uticali zajam i porez. Upisnik upisuje javni kredit zbog poverenja koje ima u ispunjenje uslova pod kojima se zajam daje i zbog koristi koju želi da ostvari od kamate. Zajam se lakše podnosi nego porez, jer upisnik, ako je slobodan promet obveznica, uvijek može da sa njima trguje, da ih proda i time povrati i poveća svoje novčane uloge. Ali, zajam, zbog umanjenja vrijednosti novca, proizvodi određeni gubitak. Porez, iz koga se vrši otplata zajma, omogućava prelivanje (transfer) sredstava obveznika u korist upisnika zajma. Otplate zajma mogu, ako su visoke ili je ekonomija zemlje u teškoćama, da utiču na vlade zemalja da izvrše devalvaciju novca radi smanjenja tereta otplate. To, međutim, smanjuje poverenje u državu, što se negativno odražava na kupovinu sledećih emisija obveznica javnog zajma. Sve ove karakteristike svedoče o nemogućnosti izjednačavanje zajma sa porezom i time ruše teoriju asimilacije zajma i poreza.

    Sljedeći nedostatak javnih dugova jeste prebačaj otplate dugova na buduće generacije. Ovo se čini na dva načina:

    1. Kao što smo već rekli, veće zaduživanje smanjuje obim privatnih investicija i time se smanjuje budući životni standard.
    2. Dio tekućih rashoda se prenosi na buduće generacije. Naprimjer: osoba koja sada ima 40 godina i kupuje državne obveznice koje imaju rok otplate od 30 godina, buduće generacije će morati da vrate dug na dan dospijeća, iako je glavnu korist od javnog zajma imala dotična osoba (vlasnik obveznice).

    Generalno se može kazati, da opravdanost prebačaja otplate javnog duga na buduće generacije zavisi od toga zašto se koriste sredstva, tj. od ekonomskog vijeka investicije. Ukoliko je ekonomski vijek kratak, tj. od investicije će imati korist trenutna generacija, u tom slučaju nije opravdana prebaciti otplatu na buduću generacija. S druge strane, ako korist traje duže, npr.: finansiranje odbrambenog rata, u tom slučaju je opravdano da i buduće generacije snose dio tereta, jer oni uživaju u koristi od tog zajma.

    Jedan argument koji se koristi za opravdanje javnih dugova jeste da „dug nije bitan, jer sebi dugujemo“. Svakako, ovaj argument je samo ispravan ukoliko država duguje svojim građanima. Ali, argumentacija nije ispravna, jer kako smo već rekli:

    • dug utiče na investicije i time na životni standard.
    • cijenu dugova plaćaju, prije svega, buduće generacije.
    • dugoročno povećanje poreza, što vodi do distorzija u privredi.

    U vremenu globalizacije, broj zatvorenih privreda je sveden na minimum, jer prije svega tržišta kapitala su postale međunarodna. Ukoliko se radi o maloj državi sa otvorenom privredom, u tom slučaju učesnici privredi nisu u toj mjeri ovisni od domaće štednje, nego u zatvorenoj. Međutim, da bi finansirali deficit, država se mora zadužiti na svjetskom tržištu kapitala (uz tamošnju tržišnu kamatu), i time građani moraju plaćati kamate strancima, što smanjuje nacionalni dohodak.[230]

    Do sada smo nabrojili nekoliko razloga za negativne posljedice javnog zaduživanja. Ali još nismo spomenuli glavni nedostatak. Glavni razlog rasta dugova je kamata na kamatu. Ova kamata na kamatu vodi ka tome da su države primorane da uzimaju nove kredita za finansiranje troškova otplate i kamate. Tako raste deficit, znači novi dugovi se gomilaju, što opet vodi ka većim troškovima za kamatu. Eksponencijalni rast kamatnih troškova mogao bi se samo zaustaviti eksponencijalnim rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP). Jer kroz većih prihoda od poreza može se otplatiti dio duga i mogu se izbjegnuti novi dugovi. Ali, rast BDP-a je ograničen, zbog ograničenog tržišnog potencijala kao i ograničenih resursa. Štaviše stopa kamate je uvijek veća od stope rasta BDP-a, tako da troškovi za kamatu uvijek brže rastu i zauzimaju sve veći dio izdataka države. Također, ako je privredni rast nizak ili čak negativan, onda – kako smo već spomenuli – država je primorana da interveniše, kroz npr. državne potražnje proizvoda (npr. kupovina auta za policiju) ili subvencije (npr. krediti sa niskim kamatnim stopama za privredu). Zbog niskih poreskih prihoda u vremenima stagnacije ekonomije, država je primorana da finansira ove programe kreditima, što opet vodi ka povećanju duga. Tako uzimanje dugova od strane države služi samo za finansiranje starog duga (amortizacija, kamata). Da bi se država rešila svojeg duga ima više mogućnosti od kojih su glavni:

    • povećanje poreza,
    • smanjenje drugih troškova i

    Suprotno privatnim preduzećima i domaćinstvima, država može duže da izdrži uzimanje novih kredita, pod uslovom da je centralna banka spremna da uvijek štampa novi novac. Ali ovo povećanje novca vodi ka inflaciji. Prednost inflacije za dužnike je da tako realna vrijednost duga pada. Međutim, sa druge strane će povjerioce brze tražiti izmirenje svojih gubitaka od inflacija, time što će tražiti veće kamatne stope, šta opet vodi ka preraspodjeli imovine. Tako ovaj mogućnost, da se preko inflacije smanji dug otpada.

    Druga mogućnost jeste povećanje poreza. U razvijenim zemljama porezi na prihod su već relativno visoki, tako da mogućnost povećanje poreza jeste ograničeno. Često se pribegava metodom povećanja indirektnih poreza (npr. porez na dodatu vrijednost, akcize), jer ovi porezi imaju psihološku prednost što poreski obveznici ne znaju tačno koliko su plaćali ovih poreza u toku godine. Međutim, povećanje poreza vodi do distorzija u privredi, npr. odlazak preduzeća u inostranstvo, poreska evazija itd. Štaviše, zbog ograničenog rasta BDP-a, a istovremeno velikih kamatnih troškova, prihoda od poreza će se samo umjereno povećati. Tako je ova mogućnost također ograničena.

    Zadnja mogućnost jeste smanjenje troškova, šta je neophodno za svaku prezaduženu državu. Prve „žrtve“ ovog smanjivanja troškova, jesu grupacije, koji nemaju jaku zaštitni lobi, a to su često siromašni i socijalno ugroženi. Tako će se prvo socijalne beneficije smanjiti, šta se može vidjeti u nekim evropskim državama. Ovo ima jako negativne posljedice za društvo. Zbog velikog zaduživanja, države nisu u stanje da ublaže preraspodjele, koje su prouzrokovanje kamatom. Prije svega država posjeduje ograničene mogućnosti da finansira programe za oporavak privrede kod ekonomskih kriza. Znači dok, s jedne strane, smanjenje ekonomskog rasta kod razvijenih država vodi do povećanja nezaposlenosti, država posjeduje sve manje novca da pomaže socijalno ugrožene. Na ovu situaciju, tj. ojačanje ekonomskih kriza i intenziviranje zaduživanja, kamata ima važan uticaj. Dugoročno je samo pitanje vremena kad će doći do velikih kriza u jednom društvu, koje može da vode ka nemirima i ratovima.[231]

    S druge strane, posljedica kamatnog sistema vodi do sve veće koncentracije imovine kod malog broja pojedinaca. Faktički država mora (preko posrednika) da pozajmi novac za finansiranje svojeg budžeta kod tih pojedinaca. Tako država sve više postaje ovisna od tih osoba, koji će usloviti jednu državnu politiku, koja odgovara njihovim interesima. Npr. će oni tražiti smanjivanje poreza na veliku imovinu. Tako država gubi dio svojih prihoda i uveličavaju se razlike između bogatih i siromašnih. Sve u svemu, država gubi dio svoje samostalnosti, i pada u ovisnost malih grupa zajmodavaca.

    Jedna druga strategija za smanjenje državnog duga, jeste privatizacija državne imovine. I sa privatizacijom država postaje sve više ovisna od moćnih investitora. Najinteresantnije za investitore su grane, gdje postoji tzv. „prirodni monopol“, znači gdje jedno preduzeće ima monopol, zato što nije ekonomično da postoji u toj grani konkurencija. Ovo je prije svega slučaj u infrastrukturnim kompanijama (npr. telekomunikacija, vodovodi, struja). Tako mali broj privatnih investitora kontroliše ove vitalne industrije, čije su usluge neophodne za cijelo društvo. Države kao odgovor na ovaj problem osnivaju regulativne agencije da bi se ograničila mogućnost zloupotrebe takvih monopola. Ali, zato što je države sve više ovisna od investitora, takva regulacija je, prije svega u siromašnijim zemljama, više formalne prirode.

     

     

    • PREDLOZI ZA ALTERNATIVNO JAVNO FINANSIRANJE

    Gornji nedostatak novčanih kredita (prije svega fleksibilno korišćenje novca za neproduktivne svrhe i kamata na kamatu) želimo spriječiti sa nekoliko prijedloga. Gledajući teorijska mišljenja, možemo vidjeti da su u „islamskoj ekonomiji“ kamate i novčani krediti zabranjeni, dok su partnerska ulaganja i razmjena novca za fizičke predmeta uz odloženo plaćanje dozvoljena. Štaviše, samo su beskamatni krediti dozvoljeni.

    Uzimajući ove restrikcije u obzir, jasno je da se fleksibilnost novca ograničava. Naprimer: partnerski ugovori se mogu koristiti za investicije koje donose zaradu, kao investicije u sportske hale, iznajmljivanje parking prostora. Ovi partnerski ugovori mogu se vremenski ograničavati, tako da postoji određena konkurencija među privatnim preduzećima koje će preduzeće dobiti ugovor sa državom. Međutim, nedostatak ovog prijedloga je što bi privatna preduzeća morala čekati duže vrijeme dok bi dobili zaradu od ovog projekta (prije svega ako se radi o velikoj investiciji, kao naprimer aerodrom).

    S druge strane, neprofitni projekti (npr. škole, zgrade, oprema) mogu se koristiti ugovori gde se razmjenjuje fizički predmet za novac uz odloženo plaćanje od strane dužnika. Naprimer: ako opština želi napraviti školu, ona može u ratama plaćati izvođaču radova ugovorenu cijenu, dok je škola u izgradnji i određeni period nakon izgradnje.[232]

    Potrebna vozila ili oprema mogu se kupiti na odložene plaćanje, gde bi opština vraćala novac u ratama. Međutim, ukoliko se ne želi kupiti određeni predmet (naprimer kompjuter zbog brzog tehnološkog napretka), može se koristiti lizing, tj. korišćenje određenih fizičkih predmeta određeno vreme i plaćanje cijene za korišćenje i vraćanje tog predmeta vlasniku nakon ugovorenog perioda. Uglavnom, zakupac ima opciju da kupi ugovoreni predmet.

    Glavna prednost ovih ugovora je da se oni vežu za određenu svrhu. Znači, novac se mora konkretno koristiti za neku investiciju u fizički predmet. Ovo je glavna razlika između novčanih kredita i spomenutih ugovora. Kod spomenutih ugovora, dužnik dobija fizički predmet i time ovim ugovorima ne može finansirati neproduktivne rashode. Zbog toga ovi ugovori imaju disciplinirajući efekat na državne organe.

    Međutim, ako država ima kratkoročno veće rashode nego prihode, ona može koristiti beskamatne zajmove za ovo finansiranje. Međutim, imajući u vidu da je ponuda beskamatnih zajmova relativno mala, država može određene usluge prodavati unapred. Naprimer: ukoliko neko uplaćuje cijenu za komunalne usluge unapred za godinu, dobija popust od 25%. Ili ukoliko država posjeduje prirodna bogatstva (zlato, voda, nafta itd.) može ih prodavati unapred i time nagomilati likvidne rezerve za bilansirane budžeta na kratkom roku.

     

     

    1. BUDŽET
      • PRIRODA I POJAM BUDŽETA

    Budžet je finansijski predračun ili sistematski prikaz prihoda i rashoda određene države, ili uže društveno-političke zajednice, za određeno plansko razdoblje, odnosno za jednu budžetsku godinu.

    Kao određeni bilans društvenih prihoda i rashoda, budžet igra vrlo veliku ulogu upravo kao finansijski instrument u koji se sliva i preko koga se preraspodjeljuje veliki dio nacionalnog dohotka. Danas se sve češće može susresti sljedeća definicija budžeta:

    „Budžet predstavlja osnovni finansijski instrument svake političko-teritorijalne zajednice kojim se za određeni period predviđaju novčani rashodi i prihodi, shodno karakteru produkcionih odnosa, kako za neposredne, tako i za određene perspektivne zadatke, a sankcioniše ga određeni predstavnički organ.“

    Danas je u razvijenim privredama uspostavljena uska veza između budžetskog predviđanja i ekonomskog planiranja. Zbog vrlo velikog značaja budžeta i njegovog učešća u društvenom proizvodu svake zemlje, te ekonomskih i finansijskih tokova u privrednom razvoju, danas nije moguće donositi i ostvariti planove razvoja bez prethodno izrađenog i prihvaćenog budžeta (na svim nivoima). Da zaključimo, budžet je danas postao jedan od najsnažnijih instrumenata razvojne i tekuće ekonomske politike,sa sljedećim karakteristikama:

    1. U pogledu pravne prirode budžeta postojala je široka diskusija da li je budžet zakon ili administrativni akt. Ako budžet donosi najviše predstavničko telo svake pojedinačne društveno-političke zajednice, i to po proceduri koja je karakteristična za donošenje zakona, onda on dobija sve karakteristike zakona. Ali, obzirom da ne sadrži opšta obavezna pravila i obaveze kao drugi zakoni, budžet je zakon po obliku, a ne po svom sadržaju. Po svojoj sadržini to je administrativni akt sui generis, pošto ga ne donose administrativni, već zakonodavni organi.
    2. Druga karakteristika budžeta je da je to finansijski instrument i da se donosi za jednu godinu.
    3. Budžetom se predviđaju javni prihodi i rashodi za jednu budžetsku godinu, odnosno njime se precizira koje će javne rashode država preuzeti na sebe u tom periodu, te koliko i kakva će sve sredstva osigurati za pokriće takvih rashoda.
    4. U budžetu se planirani rashodi i prihodi izražavaju u novčanim (nominalnim) iznosima. Po tome što se radi o planiranim iznosima, budžet se razlikuje od završnog računa, jer se završni račun odnosi na prethodni period. Tek iz završnog računa se može vidjeti koliko su stvarno izvršeni prihodi i rashodi, dok se kod budžeta stvarno izvršeni i planirani iznosi ne moraju poklapati (što je danas, redovno, slučaj u svim zemljama).
    5. Dalja karakteristika budžeta je njegovo obavezno prethodno odobrenje (donosi se unaprijed, pre početka budžetske godine). Bez takvog odobrenja, sve do momenta dok se budžet ne donese ne mogu se vršiti nikakvi izdaci kroz budžet. U slučaju da se budžet iz bilo kojih razloga ne donese na vreme mora se vršiti privremeno finansiranje.
    6. Budžet je, u pravilu, sistematsko predviđanje prihoda i rashoda, kao i pregled prihoda i rashoda grupisani po vrstama i svrsi korišćenja. Prihodima se obavezno predviđaju vrste i iznosi pojedinih oblika izvora sredstava. Samo globalno donošenje plana prihoda i rashoda bez njihove detaljne specifikacije (svrha prihoda i rashoda), nije spojivo s pojmom budžeta.
    7. Svaki budžet sadrži i finansijski zakon, tj. veći ili manji broj odredaba koje treba da se odnose na izvršenje budžeta.

     

     

    • INSTRUMENTI SLIČNI BUDŽETU

    Instrumenti slični budžetu imaju određene sličnosti sa institucijom budžeta, ali se od budžeta razlikuju po posebnim funkcijama i karakteristikama, a to su: državni bilans, finansijski plan, državni trezor i ekonomski budžet. Ovi instrumenti služe da država preko njih obezbedi što bolje funkcionisanje državnih funkcija.

    Državni bilans je predlog stanja aktive i pasive države i procjena njene imovine u određenom vremenu. Tako državni bilans pripada onoj ekonomskoj kategoriji državnih dokumenata u kome se iskazuje veličina nacionalnog računa, ali to nije državni budžet.

    Finansijski plan je šire određenje budžeta, gdje se procjenjuju javni prihodi i javni rashodi za duži vremenski period.

    Državni trezor koncentriše finansijska sredstva, a zatim ih raspoređuje za odobrene namene.

    Ekonomski budžet je instrument predviđanja, pa otuda nije instrument obavezne akcije. Otuda je ekonomski budžet forma društvenog računa koja je suprotstavljena budžetu, gde je dat samo tabelarni pregled i odnos svih sektora prema budžetu.

     

     

    • OSNOVNE FUNKCIJE BUDŽETA
      • POLITIČKA FUNKCIJA BUDŽETA

    Politička funkcija budžeta se ogleda u načinu donošenja i njegovom uticaju na sve sfere života, rada i razvoja. Budžet donosi predstavničko tijelo (parlament, skupština, senat i dr.), što podrazumijeva široki uticaj svih zainteresovanih, pa i uticaj građana na vođenje ekonomske politike. Tako se osigurava vođenje politike prikupljanja sredstava (izvori prihoda) za izvršavanje obaveza, koje proističu iz državnih funkcija.

    U postupku donošenja budžeta, predstavničko tijelo odobrava visinu sredstava za pojedine namjene, čime se utiče na privredni i društveni život, a time i na politiku, tako da budžet postaje politički program vlade. Tako vlada pomoću budžeta podnosi predstavničkom tijelu osnove ekonomske politike u delu javne potrošnje, za narednu godinu.

     

     

    • PLANSKA FUNKCIJA BUDŽETA

    Planska funkcija budžeta je sadržana u samoj prirodi dokumenta, koji se donosi krajem godine za narednu godinu i sadrži bilans „predviđenih“ prihoda i bilans rashoda.

    Postoje svako predviđanje u osnovi planiranje ciljeva, sredstva i metoda, to je budžetski godišnji plan zasnovan na elementima drugih planskih dokumenata. Pošto je savremeni budžet instrument ekonomskog plana sa ciljevima i zadacima užim od plana, jer se ograničava samo na finansiranje državnih funkcija, to postoji uska veza između budžetskog predviđanja i ekonomskog planiranja. Na taj način on obuhvata i uzajamnu usklađenost u razvoju privrede i društva.

    U osnovi, savremeni budžet je instrument ekonomskog plana, ali samo jedan od mehanizama, jer je zadatak budžeta uži od zadatka plana. Ovo je sasvim i logično, jer je budžet ograničen na samofinansiranje državnih funkcija. Za plansku funkciju je bitno da se budžetsko predviđanje vezuje za tehniku planiranja u javnom sektoru. Na taj način se uspostavlja uska veza između budžetskog predviđana i društveno-ekonomskog planiranja.

    Zadatak budžeta je da za buduće finansiranje javne potrošnje odredi obim i granice javnih potreba, što je u osnovi planska funkcija. Tako budžet zajedno sa društveno-ekonomskim planom obezbeđuje ravnomernost i uzajamnu usklađenost razvoja privrede i društva. Na taj način se obezbeđuju uslovi za trajni porast svih privrednih agregata, čime se istovremeno obezbeđuje najracionalnije i najefikasnije korišćenje javnih prihoda za postizanje planiranih ciljeva i zadataka.

     

     

     

     

    • PRAVNA FUNKCIJA BUDŽETA

    Pravna funkcija budžeta proizlazi iz same definicije budžeta, kao pravnog akta. Pošto je budžet zakon u najvećem broju država, on proizvodi i određene pravne posljedice, odnosno prava i obaveze. Naime, budžet je pravna osnova finansijske privrede svake države pa se iz toga proizvode pravna dejstva kako u delu ubiranja prihoda, tako isto i u izmirivanju rashoda.

    Na osnovu budžeta i drugih zakona, državna uprava ima prava i dužnosti da ubira poreze, carine, takse, doprinose i druge prihode, a istovremeno da ta sredstva troši u skladu sa budžetom i drugim propisima. Budžet je upravo akt, koji omogućava postupanje državne uprave po zakonima koji utvrđuju obavezu fiskaliteta – poreski i drugi zakoni. Po pravilu, ako se budžet ne donese na vreme, drugim aktom se reguliše finansiranje države i stavljanje u funkciju svih propisa.

    Sa javnim rashodima je isti slučaj, jer se ništa ne može trošiti ako budžet nije donet. To znači daje budžet, odnosno doneti budžet, uslov da se državne funkcije mogu normalno finansirati. Ali, pored budžeta neophodni su i drugi pravni akti, posebno u oblasti rashoda, kojima se reguliše trošenje javnih prihoda. Tako za svaki oblik javnog rashoda mora postojati pravni akt odgovarajućeg organa, na osnovu koga se vrši isplata iz budžeta, bilo daje to zakon, uredba, odluka ili rešenje.

     

     

    • EKONOMSKA FUNKCIJA BUDŽETA

    Ekonomska funkcija budžeta proizlazi iz instrumenata, koje ova koristi za ostvarivanje ekonomskih ciljeva preko politike prihoda i politike rashoda, jer direktno utiče na raspodelu društvenog proizvoda. Tako se ukupna javna potrošnja mora vezivati za ekonomsku politiku države i ciljeve, koje treba ostvariti u važnom segmentu raspodele i preraspodele društvenog proizvoda. Da bi se zadovoljile optimalne potrebe u javnoj potrošnji, mora se utvrditi najpre obim javne potrošnje, struktura, a zatim i učešće javne potrošnje u društvenom proizvodu. Putem javne potrošnje, država sama po sebi utiče na alokaciju resursa u privredi. Naprimjer: ukoliko država nudi velike plate u javnom sektoru, veći broj stručnjaka će se zaposliti u javnom sektoru i time može nastati manjak stručnjaka za privatni sektor.

    Ekonomska funkcija posebno dolazi do izražaja, a daje joj se i poseban značaj, u uslovima stalnog rasta sredstava budžeta i vezivanjem za politiku zapošljavanja i podizanja standarda stanovništva. Na taj način, budžet postaje moćno sredstvo države za ostvarivanje efikasne ekonomske politike, gde su obavezni i elementi socijalne politike (redistributivna funkcija). Otuda se budžet koristi kao sredstvo za uspostavljanje ravnoteže u uslovima kriza i recesija.

    Kada dođe do opšteg poremećaja u funkcionisanju globalnih privrednih tokova – krize, budžet se koristi kao sredstvo za uspostavljanje normalnih tokova u oblastima zapošljavanja i standarda (stabilizaciona funkcija). Otuda se veliki javni radovi finansiraju iz budžeta, čime se stimuliše zaposlenost koja proizvodi efekte multiplikatora. Na taj način multiplikacioni efekti direktno utiču na povećanje potrošnje i potpunije zadovoljenje potreba pojedinaca.

    U osnovi, budžet treba da osigura funkcionisanje države, a istovremeno da bude osnov stabilnosti privrede, što se u konačnom postiže održavanjem ravnoteže između prihoda i rashoda. Vlada je u obavezi da stalno prati priticanje prihoda i izvršavanje rashoda, tako da može da predloži mere koje bi ograničile rashode u slučaju da se ne ostvaruju prihodi i obrnuto, da predloži smanjenje poreskih stopa, ako se ostvaruju veći prihodi.

    U teoriji postoji i „Stabilizacioni budžet“, koji nije sinonim za stabilizacionu funkciju, jer se taj budžet primenjuje u specifičnim situacijama. Ovaj budžet se donosi posle recesija i kriza i on treba da dovede privredu i društvo u jedno normalno stanje. Na taj način stabilizacioni budžet omogućava da se dođe do uspostavljanja ravnoteže između javnih prihoda i javnih rashoda, čime će se dalje ostvarivati stabilizaciona funkcija.

     

     

    • SOCIJALNA FUNKCIJA BUDŽETA

    Socijalna funkcija budžeta je određena sistemom pribavljanja prihoda i raspodelom rashoda na korisnike. Već kod utvrđivanja izvora prihoda vrši se selekcija zahvatanja, tako da „ko više ima, taj treba više da daje u budžet“. Kada se vrši raspored – namena sredstava, budžetskim instrumentima se utvrđuje određena solidarnost u zadovoljavanju javnih potreba. Time se štite određene kategorije stanovništva, a posebno socijalni slučajevi, majke, deca, invalidi, borci i dr.

    Tako se socijalna funkcija budžeta odražava i na prihode i na rashode. Alimentiranje javnih prihoda u budžet se vrši prema ekonomskoj snazi privrede i stanovništva. U svim oblicima fiskaliteta se štiti posebno onaj deo stanovništva koji ne može u potpunosti poneti poreske terete. Čak se u propisima ova zaštita utvrđuje izričito kao oslobođenje ili olakšica.

    U budžetskim rashodima je određena socijalna funkcija kao element socijalne politike, koja obuhvata široku lepezu zaštite pojedinih grupa stanovništva. Posebno se štite one grupe stanovnika i porodica koje nemaju nikakve izvore prihoda, a nesposobni su za privređivanje, gde su uvrštene i zaštitne penzije i zaštitne invalidnine. Posebnu grupu čine majke, materinstvo i dr.

     

     

    • FINANSIJSKA FUNKCIJA BUDŽETA

    Finansijska funkcija budžeta je posledica usklađivanja obima rashoda, koje država mora izvršiti radi obezbeđenja funkcija i obima prihoda, koji se moraju obezbediti. Tako se finansijska funkcija ostvaruje stalnim održavanjem ravnoteže između prihoda i rashoda. Otuda rashodi ne mogu nikada premašiti prihode, a ako se to dogodi budžet mora da se rebalansira, kako bi se uskladili prihodi i rashodi.

    I pored toga što postoji tendencija stalnog rasta javnih rashoda, mora se uvek tražiti ravnoteža, koja se uspostavlja balansiranjem prihoda i rashoda. U savremenim budžetima ova ravnoteža i usklađivanje prihoda i rashoda, shvataju se elastičnije.

    Ravnoteža između prihoda i rashoda se na kraju mora uspostaviti, ali se pojedini segmenti prihoda i rashoda prilagođavaju novonastaloj situaciji u toku godine.

     

     

    • KONTROLNA FUNKCIJA BUDŽETA

    Kontrolna funkcija budžeta se ogleda u kontroli predstavničkog tela nad izvršenom vlašću, kako se izvršava budžet. Budžet je istovremeno i politički program vlade, koji vlada kontroliše, a istovremeno utiče i na rad državne uprave.

    Pošto je budžet javni dokument, „trošenje“ sredstava iz budžeta privlači pažnju ne samo predstavničkog dela (skupštine, parlamenta, senata), već su praktično svi zainteresovani kako se sredstva troše. Tako je obezbeđena ne samo javnost, već i specifična vrsta kontrole trošenja budžetskih sredstava.

    Ova funkcija je istovremeno bitna za vladu i njene funkcije, da može da kontroliše rad državne uprave. Kontrolna funkcija dobija na značaju utoliko više što se značajna sredstva izdvajaju za rad državne uprave. Upotreba budžetskih sredstava mora biti usklađena sa programima uprave, a istovremeno je neophodna i stroga kontrola.

    Poseban aspekt kontrolne funkcije budžeta se ogleda u parlamentarnim sistemima, gde je zastupljeno više političkih stranaka. U ovom slučaju su opozicione stranke zainteresovane da nadgledaju i kontrolišu rad državne uprave i vlade. Iz ovoga proističe i interes da se kontroliše trošenje budžetskih sredstava, odnosno da se kontroliše sprovođenje vladine politike.

     

     

     

     

    • BUDŽETSKI PRINCIPI (NAČELA)

    Da bi se budžetom optimalno odgovorilo zahtevima njegove ekonomske, finansijske, pravne i političke funkcije, neophodno je da budžetski sistem bude izrađen na određenim načelima ili principima.

    Ova načela su prihvaćena u svim modernim finansijama i budžetskoj politici, mada ih ne treba shvatiti kruto, s obzirom da ih se mnoge vlade ne pridržavaju u donošenju svojih budžeta. Često određeni, konkretni ciljevi razvoja, posebno oni koji su vezani za krizu kapitalizma, kriznu fazu u cikličnom kretanju privreda i sl., teraju vlade pojedinih zemalja da svesno odstupaju od opšte priznatih i prihvaćenih budžetskih načela. U finansijskoj teoriji danas je prihvaćeno osam budžetskih načela (principa):

    1. Princip javnosti budžeta,
    2. Princip o veličini budžeta,
    3. Princip pokrića budžetskih rashoda,
    4. Princip budžetskog pluralizma,
    5. Princip potpunosti budžeta,
    6. Princip budžetske klasifikacije (specifikacije),
    7. Princip jednogodišnjosti,
    8. Princip budžetske ravnoteže.

    Bitno je napomenuti da se ova načela ne primjenjuju u svim državama na isti način. U zavisnosti od političkih, ekonomskih i socijalnih faktora, neka od ovih  načela nalaze kompletnu primjenu, dok se drugi pojavljuju u izmenjenom vidu.

     

     

    • PRINCIP JAVNOSTI

    Princip javnosti u osnovi je politički princip, a u njegovoj primeni su sve teorije i politike budžeta kapitalističkih država gotovo jedinstvene. Budžetska procedura oko donošenja budžeta mora biti javna. Budžet u celini mora biti obavljen preko javnih sredstava informisanja (dnevne štampe), ili u posrednoj publikaciji, kao i ostali materijali, tj. finansijski zakon kojim se odobrava budžet, specifikacija javnih rashoda i prihoda sadržani u budžetu i dr. Isto tako se javnost mora obavestiti o izvršenju i kontroli izvršenja budžeta, te završnom računu budžeta.

    Savremeno društvo u celini i sve strukture u njemu pokazuju sve veći interes za stanje i odnose u budžetu, i to na svim nivoima. U tom pravcu se usavršila i finansijska statistika kojom se prate i mesečni prihodi i rashodi budžeta. Istina, izvesni oblici javnih rashoda i prihoda budžeta, kao npr. vojni rashodi i prihodi, ne podležu principu javnosti, no to je izuzetak.

    Prilikom donošenja budžeta redovno se uz statistički deo daju i šira objašnjenja ekonomskog, socijalnog i finansijskog stanja privrede, daje se perspektiva razvoja i određene varijante za usmeravanje i upotrebu sredstava (s prednostima i nedostacima).

    Prednost ovog načela ogledaju se i u tome što je moguće vršiti kontrolu kako u toku izvršenja, tako i u proceduri donošenja budžeta. Na taj način će biti daleko veći uticaj širokih slojeva društva na donošenje i politiku trošenja javnih rashoda. Sasvim je razumljivo da sve ovo skupa može dalje uticati na realnost budžetskog planiranja i održavanja određene dinamike i strukture trošenja budžetskih sredstava. U savremenim odnosima ovo klasično načelo je dobilo na značaju.

     

     

    • PRINCIP VELIČINE BUDŽETA

    Klasična teorija je zastupala stav o malom budžetu, saglasno opštim stavovima ove teorije o »neutralnom budžetu i finansijama«. Savremena teorija odbacuje stav o nužnosti minimiziranja javnih rashoda i prihoda, pa u skladu s opštim stavom o aktivnoj ulozi finansija i funkcionalnim i kompenzacionim finansijama. Budžet treba da ima upravo toliko sredstava, koliko je potrebno za pokriće sve razvijenih javnih funkcija i sve širih oblika intervencije u razvoju privrede. U tom pogledu javlja se i teorija »pune zaposlenosti« u funkciji budžeta Wiliama Beveridgea. Polazeći od pune zaposlenosti u ratnoj situaciji, Beveridge zapaža da je budžet gotovo neograničen (ono što je neograničeno nisu finansijska sredstava, već ljudski faktor). Država danas treba da i u mirnom periodu osigura takvu visinu budžeta kojom će osigurati punu zaposlenost, uravnotežen ekonomski razvoj, uz očuvanje relativne stabilnosti privrede. Time će se u duhu kejnzijanske koncepcije postići i drugi korisni efekti ekonomske i finansijske prirode, kao porast nacionalnog dohotka, proizvodnje, potrošnje i porast javnih prihoda (preko poreza, zajmova, taksa, carina i dr.). Limit budžeta može se pojaviti samo u punoj zaposlenosti i opštem stanju privrede jer je budžet uvek u funkciji visine nacionalnog dohotka i ciklične faze u kojoj se privreda nalazi.

    Savremena koncepcija državno-monopolističkog kapitalizma ne traži limitiranje budžeta, već na protiv, u velikom budžetu gleda veću mogućnost za ostvarivanje navedenih razvojnih ciljeva i sve razvijenih javnih rashoda savremenih država. Time se veličina budžeta stavlja u funkciju neophodne državne intervencije u privredi (podržavanje biznisa u kapitalizmu i reprodukcija kapitala u opšte, izgradnja komunalne privrede, saobraćajnica, socijalno osiguranje, izdaci za nezaposlenost, vojni rashodi, državne rezerve i sl.), ali ne s namerom da se budžet unapred ograniči, već da se stavi u funkciju opšteg razvoja privrede. To je potpuno suprotan stav u odnosu na klasičnu teoriju o veličini budžeta.

     

     

    • PRINCIP POKRIĆA BUDŽETSKIH RASHODA

    Klasična teorija budžeta polazila je od krutog stava da se budžetski rashodi moraju pokrivati porezima kao redovnim izvorima javnih sredstava. Što se tiče javnih zajmova, ova teorija ih gotovo u potpunosti odbacuje. Savremena finansijska teorija, međutim, u potpunosti prihvata mogućnost i neophodnost primene javnih zajmova za pokriće budžetskih rashoda. Iz analize javnog duga, videli smo da savremena država redovno pristupa javnom dugu, pa je on postao gotovo redovan oblik pokrića javnih rashoda. Razvoj javnog duga, omogućio je državi da dođe odjednom do velikih javnih sredstava ne samo u ratu, li vanrednim situacijama, već i u mirnim periodima razvoja. Prema određenom broju ekonomskih teoretičara, javni dug se može, i treba, koristiti za pokriće rashoda budžeta, koje treba staviti u funkciju zaposlenosti i stvaranja nacionalnog dohotka, a to je novi elemenat u savremenom budžetskom sistemu- sa razliku od klasičnog. S druge strane, vidjeli smo da javni dugovi stvaraju i veliki teret državi. Zbog toga treba tačno analizirati namjenu – zašto se vlada želi zadužiti. I samo u opravdanim slučajevima, koji će voditi do povećanja blagostanja, treba vlada da se zadužuje.

     

     

    • PRINCIP BUDŽETSKOG PLURALIZMA

    Savremena finansijska teorija budžeta uvodi, umesto klasičnog načela jedinstvenog budžeta, novo načelo, a to je načelo više paralelnih budžeta. To je posledica razvijenog državnog intervencionizma i sve češćeg oslanjanja na intervencije kroz budžet da bi se otklonile protivrečnosti kapitalističke proširene reprodukcije. Naime, budžet se sve više uključuje u rešavanje problema nezaposlenosti, cikličnih oscilacija kapitalističke privrede, kretanje investicija, inflacije, socijalnih problema i dr.

    No, postavlja se pri tome pitanje da li treba takvu novu funkciju budžeta, i brojne nove, finansirati iz redovnih, vanrednih ili iz drugih prihoda i da li su moguća prelivanja između ovih oblika prihoda.

    Prvi korak u napuštanju klasičnog načela budžetskog jedinstva učinila je Danska jer je (1927.) uvela sistem dva budžeta: tekući budžet i budžet kapitala. Tekući budžet je finansirao operativne i već poznate klasične rashode, dok je investicioni budžet ili budžet kapitala, obuhvatio potrebe privrednog karaktera i investicija, koje su se finansirale iz posebnih izvora i javnih zajmova, poreza na nasleđe i amortizacije.

    U Francuskoj se budžet sastoji iz tri dela: transfernog, investicionog i funkcionalnog. Funkcionalni deo finansirao je administrativne rashode, transferni-razne oblike razne transfernih rashoda (socijalna davanja, subvencije, dotacije i sl.), a u pogledu izvora (prihoda) sredstava naslanjao se na raspodelu i pre raspodelu nacionalnog dohotka, dok je investicioni budžet finansirao investicije (najpre ratom porušene privrede, a kasnije i normalne investicije). Slično je napravila i Švedska, jer je tekući budžet (iz kojeg se finansiraju stanovi, putevi i sl.) uvela je budžet kapitala kojim su finansirane proizvodne investicije.

    I u V. Britaniji je napušten princip jedinstvenog budžeta uvođenjem dva budžeta: tekućeg i budžeta kapitala. Danas se, slično kao kod platnog bilansa, ova dva budžeta nazivaju budžet »iznad crte« (tekući budžet) i budžet »ispod crte« (budžet kapitala).

    Dakle, napušteno je klasično načelo jedinstvenog budžeta u svim kapitalističkim državama, uz istovremeno uvođenje načela pluralizma budžeta (više paralelnih budžeta). Kao što se vidi, ova pojava je posledica sve razvijenijeg državnog intervencionizma u privredi, uz uključivanje budžeta u proces vođenja anticiklične ekonomske politike, ponašanje investicija, zaposlenosti, cena, i dr., tj. u proces savladavanja brojni naraslih ekonomskih i socijalnih protivrečnosti savremenog kapitalizma.

     

     

    • PRINCIP POTPUNOSTI BUDŽETA

    Savremena budžetska teorija u svim državama zahteva da se svi prihodi i rashodi prikažu na bruto-principu, bez prebijanja iznosa, prikrivanja ili smanjivanja, prenošenja i sl. Ovo je posebno značajno s pozicije kontrole izvršenja budžeta i sprovođenja budžetske politike. Bez ostvaranja načela potpunosti nema ni preglednosti budžeta, a ni efikasne budžetske kontrole.

     

     

    • PRINCIP BUDŽETSKE KLASIFIKACIJE

    Da bi se kroz budžet mogle sprovoditi i ostvarivati njegove vrlo razvijene ekonomske, pravne i političke funkcije-neophodno je da svi prihodi i rashodi budu specificirani. Princip budžetske specifikacije na strani prihoda znači to da se u budžetu mogu prikupljati ona sredstva, po vrsti i visini, kako je to navedeno u budžetu, a zatim da se ta sredstava usmeravaju na one javne rashode, koji su precizno predviđeni u budžetu (po namenama, korisnicima, visini, dinamici i dr.). Specifikacija zahteva da se kod rashoda jasno označe vrste, oblici i iznosi rashoda u pojedinim razdelima i dr. Takva specifikacija omogućava, pre svega, detaljan uvid u oblike javnih rashoda, njihovo razmatranje, usvajanje ili ne usvajanje, kao i oblik sredstava za njihovo finansiranje.

    Načelo specifikacije se odnosi i na javne prihode, i to na oblike, vrste, izvore i sl. Prema načelu specifikacija, npr. odobreni krediti za pokriće budžetskih rashoda mogu se trošiti samo za namene za koje su odobreni, ne smeju se prekoračiti i moraju se trošiti u vremenu predviđenom za vršenje budžeta, pa se tako unapred sprečava da se nenamenski troše sredstava, te da se ona troše u skladu s ekonomskim, socijalnim i političkim odnosima u privredi. Ovo načelo u savremenim uslovima se sve više napušta, posebno u uslovima državno-monopolističkog regulisanja privrede. Savremena finansijska teorija sve više pledira za takvu budžetsku klasifikaciju u kojoj bi javni rashodi ušli u šire globalne iznose s kojim se »finansira određena oblast investicije države« (istraživanja, investicije, socijalni rashodi i dr.). Na taj način se vrši izvesno sintetizovanje budžeta koje daje veće operativne mogućnosti u trošenju sredstava, povećava odgovornost javne vlasti za trošenje sredstava i znatno više doprinosi da se celokupna budžetska politika sinhronizuje s ekonomskom politikom i planovima ekonomskog i društvenog razvoja.

     

     

     

    • PRINCIP JEDNOGODIŠNJOSTI BUDŽETA

    Budžet je finansijski instrument striktno vezan za određeno vreme, što mu je i bitan elemenat u definiciji. Obično se odnosi za godinu dana, jer je uglavnom vezan za stvaranje i raspodelu nacionalnog dohotka. Načelo jednogodišnjosti budžeta u klasičnoj teoriji bilo je jedno od osnovnih načela, paralelno s principom stalne i potpune, čak i jednogodišnje,budžetske ravnoteže. Obično se, dakle, tražilo da se budžet uravnoteži u toku jedne godine. Savremena finansijska teorija više formalno prihvata princip jednogodišnjeg budžeta, i to, pre svega, zbog njegovog političkog aspekta, vezanog za budžetsku proceduru izrade, donošenje, izglasavanje, odnosno kontrolu ostvarenja budžeta. Formalno budžet se i dalje donosi za godinu dana, ali više pozicija budžeta donosi se na duži vremenski period, dakle prenosi se na nekoliko godina.

    Zbog sve većeg značaja ekonomskih-socijalnih funkcija budžeta u modernim privredama, savremena finansijska teorija unosi u budžet dužu vremensku sekvencu od godinu dana. To je najčešće vezano za dužinu jednog ekonomskog ciklusa ili za vreme potrebno za određene tehnološke, investicione i druge javne intervencije i efekte tih intervencija (višegodišnje investicije, višegodišnje vojne nabavke, stambena izgradnja, višegodišnja pomoć inostranstvu).

     

     

    • PRINCIP BUDŽETSKE RAVNOTEŽE

    Ovaj princip podrazumijeva da su javni rashodi u budžetu jednaki sa javnim prihodima u budžetu. Ukoliko se pojave veći prihodi od rashoda, nastaće budžetski suficit, odnosno budžetski deficit u obrnutom slučaju. Ovo načelo ugrađuje se u sve savremene budžete i teži da se samo toliko troši koliko se može ubirati javnih prihoda. Međutim, princip pokrića javnih rashoda, kao i prethodno poglavlje o javnim dugovima, pokazuje da se ovaj princip rijetko primjenjuje u praksi.

     

     

    • BUDŽETSKA PROCEDURA

    Budžetska procedura je zakonom određena delatnost državnih organa povezana za:

    • izradu budžeta (budžetska inicijativa, planiranje rashoda i prihoda kao i izrada nacrta i predloga budžeta);
    • donošenje budžeta (privremeno finansiranje i donošenje budžeta);
    • izvršavanje budžeta (način izvršavanja i izvršioci budžeta) i
    • kontrola budžeta (redovna budžetska kontrola i završni račun budžeta).

     

     

    • IZRADA BUDŽETA

    Sastavljanje i izrada predloga budžeta je u rukama upravnih organa, administraciji i upravi, odnosno odgovarajućim finansijskim organima, pripada pravo budžetske inicijative. U našoj finansijskoj praksi budžetsku inicijativu ima odgovarajuće ministarstvo finansija, koje je najkompetentniji državni organ u pravcu određivanja nivoa opštih i javnih potreba, zatim u pravcu poznavanja privredne situaciju u zemlji, a sve u cilju izrade plana prihoda i rashoda i odgovarajuću budžetsku politiku.

    U sastavljanju predloga budžeta kao akta kojim se predviđaju prihodi i rashodi, od velikog je značaja da se planiraju sa što većom preciznošću. Radi toga se obično koriste tri metode:

    1. Metoda automatskog planiranja,
    2. Direktno procenjivanje,
    3. Indirektna metoda.

    Metoda automatskog planiranja oslanja se na određene automatizme (automatsko uzimanje prihoda i rashoda iz prethodne godine i njihovo unošenje u budžet). Osnovne oblike prihoda i rashoda, od čijeg ponašanja zavisi ukupan budžet – a koji su ostvareni u prethodnoj budžetskoj godini, ova metoda automatski prihvata kao date veličine. Na taj način se osigurava određeni minimum prihoda za budžet. Danas ovaj metod, kao neelastičan i nesiguran u sve većim funkcijama države i javnih rashoda, mnoge zemlje su u potpunosti napustile.

    Kod direktnog metoda polazi se od iznosa stvarno izvršenih javnih rashoda i prihoda u prethodnom periodu korigovanog za procenat koji se predviđa za narednu godinu. Ovde je često prisutna poznata politika «tražiti više, da bi se dobilo koliko stvarno treba«. I na strani prihoda se polazi od ostvarenja u prethodnoj godini, korigovano za očekivane indekse kretanja proizvodnje, trgovinskog bilansa, dohotka, prometa i dr., jer se na toj osnovi formira najveći deo budžetskih sredstava.

    Indirektni metod raščlanjuje pozicije budžeta. Kod planiranja prihoda i rashoda budžeta mogu se poći od nekih ranijih raščlanjivanja problema prioriteta, strukture rashoda i prihoda i toga što se želi postići budžetom u toj godini. Ovde treba imati u vidu:

    1. Određivanje strukture i visine javnih rashoda koji se moraju činiti;
    2. Određivanje društvenih potreba koje će se finansirati kroz budžet;
    3. Određivanje redovnih prihoda za pokriće tih javnih rashoda;
    4. Da li su potrebne neke korekcije iz prethodnog budžeta za sve neizvršene investicije, dodatne radove i sl. i
    5. Šta se želi postići kroz poresku politiku(preraspodela nacionalnog dohotka, podsticanje proizvodnje,stabilizacija, podržavanje određenih grana i delatnosti i sl.).

    Izrada predloga budžeta počinje od plana prihoda i rashoda, koje korisnici budžetskih sredstava treba da pripreme za svoj deo, a prema unapred datim, preciznim, jedinstvenim tehničkim uputstvima. Predlog budžeta proizilazi iz zahteva odgovarajućih službi ili organa za budžetskim sredstvima, a zbog ostvarivanja određenih javnih funkcija i zadataka. Određivanje funkcija i zadataka zavisi od makroekonomskog okvira u kojem se država nalazi, tj. koliko iznos rast bruto domaćeg proizvoda, stopa inflacije, fiskalni deficit itd. Na osnovu ovih pokazatelja mogu se anticipirati javni prihodi i rashodi. Veliki broj stavki u budžetu ne može se odvojeno planirati, tj. prvo planirati rashode ili prihode odnosno obrnuto. Naprimjer: uzmemo porez na zarade i socijalna pomoć. Ukoliko je rast bruto domaćeg proizvoda pozitivan, zbog većeg stepena zaposlenosti automatski će doći do povećanja prihoda od poreza na zarade. S druge strane, automatski će se smanjiti davanja za socijalnu pomoć. Znači, pozitivan ekonomski razvoj vodi do povećanja prihoda i smanjenja rashoda. S druge strane, ukoliko je privreda u recesiji, davanja za socijalnu pomoć će se povećati i prihodi od poreza na zarada će se smanjiti. U ovom slučaju, rashodi raste, dok prihodi se smanjuju.

    Na osnovu očekivanja razvoja makroekonomskih pokazatelja, vlada mora odlučiti o prioritetima u budžetu i kako da se finansiraju rashodi. Za ovo može biti potreban poreska reforma ili reforma sistema javnih rashoda odnosno veće zaduživanje za investicije, npr. u infrastrukturi.

    Same tehničke radnje oko izrade predloga budžeta su raznovrsne i brojne, tako da najčešće to radi posebna služba ili resor ministarstva za finansije (direkcija budžeta). Redovno se donose, često pod neposrednom ingerencijom ministra finansija, i tehnička uputstva za sastavljanje budžeta. Svaki rukovodilac upravne jedinice, pridržavajući se tih uputstava, dužan je doneti svoj proračun rashoda i, eventualno, prihoda, pa sve skupa upućuje odgovarajućem ministarstvu. Ovde se »predračuni« sređuju, odvajaju bitniji od manje značajnih rashoda i daje konačan projekat plana budžeta. Ministarstva, dakle, uglavnom predlažu samo rashode, dok finansijski organ ima ulogu da rashode uravnotežava s odgovarajućim prihodima, odnosno da pronađe odgovarajuća sredstva.

    U ministarstvu finansija se finansijski planovi brižljivo proučavaju, a zatim nastoje dati celokupni projekti finansijskih proporcija u budžetu. Nakon toga se sa zainteresovanim resorima pretresa i usaglašava taj predlog, dok se eventualna neslaganja rešavaju na sednicama vlade (ili višeg predstavničkog tela društveno-političke zajednice). Nacrt budžeta ministarstva za finansije se sada zajedno sa potrebnim obrazloženjem i dokumentacijom, dostavlja vladi koja donosi konačnu odluku o budžetu i budžetskoj politici za narednu godinu. Nakon detaljnog razmatranja, ona ga dalje upućuje »kao svoj predlog budžeta« parlamentu (Skupštini) na usvajanje. Time je završena prva faza, koja se sastoji iz: planiranja rashoda i prihoda i formiranja predloga budžeta. Kad je sve to pripremljeno i usaglašeno, moguće je preći u sljedeću fazu donošenje (odobrenje) budžeta.

     

     

    • ODOBRENJE I DONOŠENJE BUDŽETA

    Ministar finansija tako pripremljen nacrt ili predlog budžeta podnosi odgovarajućem predstavničkom telu na odobrenje. Ova faza spada i u domen ustavnog prava, kao i u sferu javnih finansija i finansijskog prava. Kao osnovni instrument javnih finansija u savremenim državama, odobrenje budžeta i procedura oko odobravanja su prilika da se poslanici detaljno upoznaju sa vladinim predlogom socijalne i ekonomske politike i privrednom situacijom u zemlji u celini.

    Finansijski zakoni u svim državama imaju specijalan tretman i postupak. Sama tehnika razmatranja i donošenja budžeta može biti različita po pojedinim zemljama, ali o tome ovde ne želimo govoriti. Generalna debata o budžetu u svim zemljama danas je prilika da se podvrgne kritici celokupna vladina socijalna-ekonomska politika. Kada se pretresaju državni rashodi i diskutuje o prihodima, u stvari diskusija se vodi u upravi i sudovima, vojsci, privredi, prosveti itd. To je najpogodniji momenat da se od ministara potraži »polaganje« računa o radu njihovih resora. Načelna debata pokazuje da je budžet postao snažno političko oruđe u zapadnim zemljama, »mada su ove debate i tamo već znatno izgubile od svog nekadašnjeg sjaja«.

    Budžet, koji je odobrila skupština, ne mora da bude isti koji je predložila vlada. U fazi donošenja budžeta, vladin predlog može pretrpeti izmene.

    Usvojeni budžet se sastoji od opšteg i posebnog dijela. Opšti dio budžeta, obično kraći, sadrži podatke o ukupnom iznosu prihoda i rashoda budžeta, iznosu budžetske rezerve, prava i obaveze nadležnih organa u izvršenju budžeta i mere za očuvanje budžetske ravnoteže. U posebnom dijelu budžeta, obično veoma obimnom, navedeni su svi budžetski prihodi prema izvorima, svih korisnici budžetskih sredstava, kao i bliža i detaljna namjena trošenja sredstava koja su određena konkretnim korisnicima.

    Kada u toku budžetske godine dođe do značajnih odstupanja od planiranih prihoda ili rashoda, pripremaju se izmene i dopune budžeta (rebalans budžeta). Rebalans budžeta se priprema i usvaja po istoj proceduri kao i budžet. Postupak pripreme, izrade i donošenja rebalansa budžeta, također je praćen brojnim aktivnostima državnih organa i vlade, da bi se uvažile potrebe organa za rashodima, a istovremeno da bi se obezbedili i izvori prihoda, odnosno sačuvala javna potrošnja u predviđenim okvirima.

    U slučaju da nema uslova da se donese budžet (npr. nije konstituisana skupština, raspuštena skupština, nedostaje koalicioni dogovor), donosi se akt o privremenom finansiranju. To znači da se ovlašćuje izvršna vlast da izvršava javne rashode i naplaćuje prihode u toku izvesnog prihoda za koji se pretpostavlja će se budžet biti donet.

    Poznata su dva oblika privremenog finansiranja:

    • prema jednom, radi se o metodu dvanaestina, odnosno o takvom načinu finansiranja u kojem se finansiranje vrši za svaki mesec, u visini jedne dvanaestina budžeta prethodne godine. Na taj način finansiranje se praktično vrši na bazi budžeta koji je jednom već donelo predstavničko telo (naravno, za prethodnu godinu, po budžetskoj proceduri).
    • Metod „rekondukcije“ je sličan metodu dvanaestina, međutim prema ovom metodu ne može se trošiti prosječni mjesečni iznos iz prethodne godine, već isti iznos koji se trošio u prethodnoj godini u prvim mjesecima.
    • Treći način privremenog finansiranja je sam akt o privremenom finansiranju, koji može doneti predstavnički organ ili izvršni organ za period od tri meseca, mada ima slučajeva da se protegne i na celu godinu. Ovaj metod je danas, najčešće, u upotrebi u većini zapadnih zemalja. Redovno je prisutan u V. Britaniji, jer se budžet detaljno razmatra tek posle početka budžetske godine, što dovodi do privremenog finansiranja. Upotreba ovog metoda uglavnom je posledica pravnog argumenta (nastalog iz sukoba izvršne i zakonodavne vlasti).

    U našem budžetskom sistemu privremeno finansiranje se vrši na bazi dvanaestina, dakle na bazi ostvarenih prihoda i rashoda iz prethodne godine, a ne po predlogu budžeta za tekuću godinu. Razloge za to treba tražiti u činjenici da se iz budžeta zadržao sistem finansiranja samo onih državnih funkcija koje su administrativnog karaktera (vojni rashodi, ne-privredne investicije, javne službe i dr.), ali i druge zajedničke potrebe, odnosno finansiranje privrednih investicija, što, dakle, ne sme otežati ili pak usporiti društveno-ekonomski razvoj, ali ni biti smetnja u funkcionisanju javnih službi. Prema tome, privremeno finansiranje ne može biti kočnica a ni smetnje u ostvarivanju predviđenih ciljeva tekuće ekonomske politike društveno-ekonomskog razvoja u toku jedne godine.

    Finansijska teorija, uglavnom, nije sklona da prihvati ovaj metod finansiranja budžeta, na njega gleda više kao na privremen i prolazan oblik, koji bi trebalo u potpunosti eliminisati, ali ga mnoge zemlje, zbog specifičnih razloga i konkretnih uslova, i dalje primenjuju.

     

     

    • IZVRŠENJE BUDŽETA – FAZA SPROVOĐENJA BUDŽETSKE POLITIKE

    Kada predstavnički organ usvoji i prihvati predlog budžeta, prelazi se na sledeću fazu budžeta. Izvršenje budžeta u dinamičkom smislu znači, u stvari, sprovođenje u život zacrtane i usvojene budžetske politike, odnosno ostvarivanje javnih prihoda, s jedne, i finansiranje određenih društvenih potreba, s druge strane.

    Izvršiti određeni budžet, statistički posmatrano, znači, u stvari, prikupiti određena planirana javna sredstava i utrošiti ih u one namene, korisnike i pravce-kako je to u budžetu i bilo predviđeno.

    Izvršenje budžeta kao i kod budžetske inicijative, povereno je organima javne uprave, koji se sada, s obzirom na funkcije koje obavljaju, dele na: naredbodavce i računopolagače. »Organi na koje pada odgovornost za izvršenje budžeta imaju dužnosti, pored obaveze da prikupljaju prihode, i prava da ih troše za određene namene, da vode evidenciju i polažu račune o naplati državnih prihoda i izvršenju rashoda. Posebnim pravnim propisima precizno je regulisano izvršenje budžeta, da bi se otklonile eventualne nepravilnosti o naplati i utrošku sredstava. Zbog specifičnosti poslova, koji im spadaju u nadležnost (korišćenje sredstava, njihova upotreba, usmeravanje i kontrola pravilnog izvršenja budžeta), ove funkcije su odvojene jedna od druge.

    Naredbodavci su državni organi koji imaju pravo da raspolažu (upravljaju) sredstvima u budžetu, odnosno da ih troše u dotičnoj budžetskoj godini. U njihovim osnovnim pravima nalazi se i pravo da izdaju naredbu za isplatu njima poverenih sredstava.

    Angažovanje sredstava se može vršiti u određene namene, ali samo u granicama raspoloživih sredstava (odobrenog kredita). Ne mogu se ugovarati obaveze za isplate koje prelaze planirana budžetska sredstva za tu budžetsku godinu, odnosno visinu odobrenog kredita. Naredbodavac je dužan da se stara i ostvarenju potpune i blagovremene naplate prihoda, mada to pitanje nije tako strogo regulisano, kao pitanje stvaranja javnih rashoda i trošenja sredstava. Kada da se naredbodavac uveri da je određeni posao izvršen, odnosno da je stvorena obaveza za budžet, on daje odobrenje za isplatu, a izvršava je računopolagač.

    Računopolagači imaju pravo i obavezu da vrše funkciju prikupljanja sredstava, vrše rashode po nalogu naredbodavaca i da rukuju budžetskim sredstvima, On nema pravo samostalnog raspolaganja budžeta, jer to radi samo po prethodnom nalogu naredbodavca, ali ima dužnost da se brine o stanju imovine, njenom čuvanju i pravilnom rukovanju. Računopolagač ima pravo kontrole utroška sredstava, kontrole dokumentacije kojom naredbodavac daje nalog za isplatu sredstva. Zbog toga je nespojivo (inkompatibilno) da obe funkcije vrši jedno isto lice. Za sve nepravilnosti oko trošenja i upotrebe budžetskih sredstava solidarno je odgovoran s naredbodavcem.

     

     

    • KONTROLA IZVRŠENJA BUDŽETA

    Mehanizmom budžeta, kao osnovnim instrumentom u finansiranju javnih potreba, zahvata se ogroman deo nacionalnog dohotka i usmerava u različite svrhe. To je danas poseban finansijski mehanizam, sa brojnim i raznovrsnim, često, i odlučujućim delovanjem u privredi i društvu.

    Finansijska privreda se uopšte ne može zamisliti bez odgovarajuće kontrole nad svim novčanim tokovima (koji istovremeno predstavljaju tokove i cirkulaciju dohotka). Ogromna budžetska sredstva koja zahvataju između 40-52 % nacionalnog dohotka u osnovi predstavlja njegovu preraspodelu i potrošnju. Blagovremeno prikupljanje tih sredstava i optimalno zadovoljavanje društvenih potreba kao i njihova racionalna upotreba, štednja i planiranje, zahtevaju »specifičnu kontrolu nad svim organima kojima je povereno prikupljanje, rukovanje i trošenje javnih sredstava«. U izvršenju budžeta postoji mogućnost pojave prekoračenja kredita, neracionalne upotrebe sredstava, promene namene u korišćenju, rasipanje društvenih sredstava i sl., pa je zbog toga neophodna specifična kontrola prilikom njihovog formiranja i korišćenja. No, s obzirom na sve faze kroz koje prolazi budžet, od inicijative do izvršenja, te brojne i raznovrsne novčane tokove, odnosno uopšte komplikovanost budžetskog sistema, njegova kontrola se nije mogla prepustiti jednom organu, jer »da bi bila efikasna-ona mora biti višestruka«. S druge strane, ona mora da se vrši u svim fazama budžetskog ciklusa-»da bi se mogli obuhvatiti svi organi angažovani u izvršenju budžeta i sve faze kroz koje prolaze finansijska sredstava«.

    Odobravanje budžeta vladi i drugom predstavničkom organu,data su puna ovlašćenja da ga i izvršava. Međutim, zakonodavac u svim državama zadržava sebi pravo kontrole, da bi se uverio u pravilno korišćenje sredstava budžeta. Pravo kontrole obično pripada onom organu koji ga je i doneo. Kako je to obično parlament, dakle dosta glomazno telo, obično se organizuje određeno telo koje će pripremiti materijale za kontrolu izvršiti je u ime parlamenta. U većim zemljama donose se posebni zakoni u tom smislu. U nekim zemljama vlada povremeno izveštava parlament o toku izvršenja budžeta,dok je kod drugih ta kontrola posteriorna (naknada), ali zato znatno rigoroznija.

     

     

    • OSNOVNI OBLICI I VRSTE KONTROLE

    Poseban i veoma značajan dio budžetske procedure jeste, svakako, budžetska kontrola.

    Postoje vrlo brojni i raznovrsni oblici kontrole, ali nema potrebe da ih sve ovde navedemo. Iznećemo samo opšte prihvaćene oblike kontrole. Osnovni oblici kontrole izvršenja budžeta, prema vremenu i načinu delovanja su:

    1. Preventivna ili prethodna (Ex Ante),
    2. Posteriorna ili naknada (Ex Post).

    Preventivna kontrola se može pojaviti kao administrativna i računsko-sudska, a posteriorna kao parlamentarna i računsko-sudska. Naknadna dolazi posle »svršenog čina«, a cilj joj je da proveri da li je učinjena radnja bila u duhu zakonskih propisa (prikupljanje i trošenje sredstava). Administrativna kontrola je specifična po tome što je vrši administrativni organ kontrole.

    Ova kontrola se može javiti u tri oblika kao:

    1. Administrativna kontrola u užem smislu,
    2. Blagajnička kontrola i
    3. Knjigovodstveno-računska kontrola.

    Postoji podela kontrole i na prethodnu, tekuću i naknadnu kontrolu.

    Računsko-sudska kontrola se zasniva na kontroli koju vrši posebna komisija, formirana od strane parlamenta.

    Administrativna kontrola budžeta na bi sama za sebe bila dovoljna, zbog toga se u većem broju zemalja formira posebna kontrola, ali izvan uprave, kao nezavisna. To su obično ustanove s računsko-sudskim funkcijama i osim te kontrole ne vrše druge funkcije. Njihova organizacija i poslovanje se organizuje u okvirima predstavničkog tela, upravo zbog te objektivnosti i nezavisnosti. Kontrola je obično pismena i proteže se na sve organe i osobe kojima je povereno rukovanje budžetskim sredstvima. Ova kontrola može biti preventivna i naknadna. Parlamentarna ili politička kontrola ima pre svega politički karakter. Zbog toga što je naknadna, ova kontrola je neefikasna, zapravo ona nije u mogućnosti da otkloni samovolju i zloupotrebu vlade u korišćenju sredstava odnosno i prekoračenju dobijenih ovlašćenja. U nekim zemljama, gde je parlament i parlamentarna praksa zasnovana na višepartijskom sistemu (SAD, V. Britanija), politička kontrola se redovno koristi, ali s vrlo različitim, često nikakvim, rezultatima. Zato se u tim zemljama pribegava i drugim oblicima kontrole. Ova kontrola ima, takođe, dva oblika: preventivni i naknadni. U našem sistemu kontrole izvršenja budžeta zastupljeni su ovi oblici kontrole: administrativna, računska i politička (parlamentarna) kontrola.

     

     

    • ZAVRŠNI RAČUN BUDŽETA

    Budžet je instrument u kojem imamo dosta elemenata nesigurnosti i neizvesnosti, jer se radi, pre svega, o planu predviđanja prihoda i rashoda. Zbog toga se pristupa sastavljanju završnog računa kao instituta kojim su se sagledali kako su se ostvarili planirani prihodi i rashodi.

    Po isteku godine na koju se budžet odnosi izrađuje se završni račun o izvršenju budžeta. Procedura sastavljanja završnog računa identična je proceduri kod njegovog donošenja. U onim zemljama gde se budžet donosi na principu računske godine, završni račun donosi tek po isteku takve godine, dok u zemljama kod kojih je prihvaćen princip budžetske godine-završni račun budžeta se donosi krajem svake godine. Završni račun budžeta treba posmatrati kako sa stanovišta izvršnih organa prema predstavničkim telima, tako i sa gledišta pravilnosti, zakonitosti i urednosti u poslovanju javnim sredstvima. Zbog svega toga ovaj dokument se razmatra s pravne, političke i ekonomske (računske) strane. Završni račun budžeta predstavlja takav instrument kojim predstavnički organ vrši redovnu kontrolu izvršenja budžeta u celini. Usvajanje završnog računa izvršnom organu se, istovremeno, daje odobrenje za politiku pribavljanja i trošenja, odnosno rukovanje javnim sredstvima. Instrument završenog računa budžeta kao i kod svih drugih oblika završnih računa drugih subjekata u privredi, treba da omogući ne samo polaganje računa o budžetu kao finansijskom instrumentu, već i da pokaže poslovanje svakog organa koji se finansira iz budžeta u toku budžetske godine.

    »Bez završnog računa pravo predstavničkog organa da odobrava budžet bilo bi ne samo krnje, nego bi se moglo reći da bi skoro bilo bespredmetno«. To znači da i budžet, čije ostvarenje ne kontroliše predstavnički organ koji ga je i doneo, ne bio obavezan javni akt. Time je završni račun koji spaja telo koje je donelo budžet i kontroliše njegovo izvršenje u stvari postao instrument kontrole nad radom izvršenih organa (naredbodavca i računopolagača) i izvršnih organa u celini. Svi oni trebali su da sprovode onakvu budžetsku politiku, kakva je usvajanjem budžeta i prihvaćena. Budžet je istovremeno instrument kojim se vrši eksterna i interna kontrola rukovanja i raspolaganja. Način sastavljanja završnog računa budžeta gotovo je identičan proceduri prilikom njegovog donošenja. Pregled izvršenih rashoda i prihoda dostavljaju svi subjekti i organi, koji se finansiraju iz budžeta, nadležnom organu za finansiranje. To je prva faza u pripremi završenog računa. Na osnovu njih, izrađuje se pregled rashoda i prihoda budžeta odgovarajuće društveno-političke zajednice. To je druga faza. Završni račun budžeta obično ima dva dela: opšti i posebni. U opštem delu završnog računa daje se i iznos posebne budžetske rezerve, koja je ostvarena u prethodnoj godini, zatim eventualna raspodela viška prihoda (suficita budžeta), u odnosu na rashode, odnosno visina i način pokrića budžetskog deficita. Sve to treba, uz posebne preglede, da osigura što celovitije sagledavanje budžetske politike saglasno principu preglednosti i javnosti budžeta. U posebnom delu završnog računa iznose se svi budžetski prihodi i rashodi, po zakonskoj propisnoj klasifikaciji, po delovima, razdelima, glavama, partijama i pozicijama, paralelno s planiranim iznosima i razlikama plana i ostvarenja. Nakon tako pripremljenih dokumenata, završni račun budžeta prolazi kroz sve faze kroz koje je prošao budžet u procesu njegovog donošenja. Predlog polazi od svake pojedine institucije, koja se finansira kroz budžet, i to preko resornog ministarstva, saveta ili finansijskog organa državne uprave i dolazi pred najviši organ koji mu daje konačnu formu. Posle toga, predlog završnog računa iznosi se pred najviše predstavničko tel na pretres i odobrenje.

    Prema našoj budžetskoj proceduri, kada organ nadležan za poslove finansija primi dokumentaciju o izvršenju javnih prihoda i rashoda, tada sastavlja nacrt završnog računa budžeta i dostavlja ga izvršnom veću odgovarajuće društveno-političke zajednice. Prilikom pretresa i odobrenja završnog računa budžeta, mora biti do kraja zastupljeno načelo javnosti. Detaljnije se pretresanje završnog računa u parlamentu vrši na odgovarajućim skupštinskim odborima.

    Završni račun se može (načelo javnosti) objaviti u svim bitnim delovima, u Službenom listu (izbor tehničkih razloga je neizvodljivo njegovo objavljivanje u celini), ali isto tako i kao posebno izdanje, odnosno publikacija. Na taj način se omogućava svim slojevima društva da se upoznaju sa svim prihodima i rashodima budžeta, a preko toga i sa radom odgovarajućih izvršnih vlasti društveno-političkih zajednica. Prema načelu potpunosti, završni račun budžeta mora da sadrži sve prihode i sve rashode u bruto iznosima, bez prebijanja. Kontrola rada preko analize završnog računa je istovremeno i formalna i dokumentarna. To je jedini permanentni sistem kontrole koji obuhvata poslovanje ustanova i javnih službi koje se finansiraju kroz budžet. No, istovremeno je to i osnova za analizu budžetske politike u celini, kao i pojedinih organa ili resora, ali i dobra osnova za zacrtavanje budžetske politike (prihoda i rashoda) za naredni period.

     

    [1] Bingulac, Z., Javne finansije – fiskalna teorija i politika, Megatrend Univerzitet, Beograd, 2007., str. 13.

    [2] Kod korišćenja pojma „javno dobro“ moramo paziti da se riječ „javno“ ne koristi zbog toga što se javno dobro uvijek nudi od strane neko državnog autoriteta. Javna dobra mogu biti i prirodno dostupni (npr. vazduh) ili mogu biti ponuđeni od strane nevladinih organizacija ili fondacija.

    [3] Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 25.

    [4] Stiglitz, J. E., Ekonomija javnog sektora, 2. izdanje, Ekonomski fakultet Beograd, Beograd, 2008., str. 128.

    [5] Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 26.

    [6] Musgrave, R., Musgrave, P., Public Finance in Theory and Practice, 5. izdanje, McGraw-Hill,1989., str. 57-58.

    [7] Vidi: Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 28.

    [8] Vidi: Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 28.

    [9] Oporezivanje negativnih eksternalija se naziva i „Piguov porez“, prema engleskom ekonomistom Artur Pigu (Arthur Pigou).

    [10] Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 17.

    [11] Vidi: Ibid.

    [12] Ibid, str. 18.

    [13] Ibid.

    [14] Vidi: Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 20.

    [15] Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 21.

    [16] Bojović, P., Pavlović, Đ., Makrofinansije, Čigoja, Beograd, 2009., str. 21.

    [17] Bojović, P., Pavlović, Đ., Makrofinansije, Čigoja, Beograd, 2009., str. 23.

    [18] Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 37.

    [19] Vidi: Ibid.

    [20] Stiglitz, J. E., Ekonomija javnog sektora, 2. izdanje, Ekonomski fakultet Beograd, Beograd, 2008., str. 260.

    [21] Vidi: Bingulac, Z., Javne finansije, str. 73.

    [22] Bingluac, Z., Javne finansije, str. 162, 163.

    [23] Član 1, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [24] Član 2, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [25] Član 3, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [26] Član 6, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [27] Član 7, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [28] Član 7a, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [29] Član 8, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [30] Član 9, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [31] Član 9a, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [32] Član 10, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [33] Vidi: Član 2, Pravilnik o načinu razvrstavanja stalnih sredstava po grupama i načinu utvrđivanja amortizacije za poreske svrhe, Sl. glasnik RS br. 116/04.

    [34] Član 7, Pravilnik o načinu razvrstavanja stalnih sredstava po grupama i načinu utvrđivanja amortizacije za poreske svrhe, Sl. glasnik RS br. 116/04.

    [35] Član 15, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [36] Ibid.

    [37] Ibid.

    [38] Ibid.

    [39] Ibid.

    [40] Ibid.

    [41] Ibid.

    [42] Član 22, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [43] Član 23, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [44] Član 24, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [45] Član 25, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [46] Član 27, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [47] Član 29, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [48] Član 30, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [49] Član 32, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [50] Član 34, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [51] Član 38, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [52] Član 39, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [53] Član 40, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [54] Član 44, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [55] Ibid.

    [56] Član 45, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [57] Član 46, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [58] Član 47, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [59] Član 7, Zakon o računovodstvu i reviziji, Sl. Glasnik RS 46/06.

    [60] Član 48, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [61] Član 48a, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [62] Član 50a, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [63] Član 50a, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [64] Član 50b, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [65] Član 50v, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [66] Član 50g, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [67] Član 51, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [68] Član 52, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [69] Član 52, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [70] Član 53, Zakon o porezu na dobit preduzeća, Službeni glasnik RS br. 25/01, 80/02, 43/03, 84/04, 18/10.

    [71] Stiglitz, J. E., Ekonomija javnog sektora, 2. izdanje, Ekonomski fakultet Beograd, Beograd, 2008., str. 128.

    [72] Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 125.

    [73] Osim u slučaju ako su zakupac i zakupodavac fizička lica, tada porez utvrđuje nadležni poreski organ svojim rješenjem po podnetoj poreskoj prijavi.

    [74] Osim u slučaju ako su zakupac i zakupodavac fizička lica, tada porez utvrđuje nadležni poreski organ svojim rješenjem po podnetoj poreskoj prijavi.

    [75] O ostalim prihodima vidi član 85 zakona o porezu na dohodak građana.

    [76] Član 3, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [77] Član 9, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [78] Član 6, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [79] Član 7, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [80] Član 8, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [81] Član 12, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [82] Član 10, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [83] Član 13, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [84] Član 14, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [85] Član 14a, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [86] Član 15, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [87] Član 15a, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [88] Dinarski iznosi spomenute u zakonu prilagođavaju se prema stopi inflaciji, tako da ovaj odbitak iznos otprilike 5.600 dinara trenutno.

    [89] Član 16, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [90] Član 18, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [91] Član 21, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [92] Član 52, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [93] Član 52a, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [94] Član 53, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [95] Član 54, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [96] Član 55, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [97] Član 56, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [98] Član 57, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [99] Član 58, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [100] Član 59, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [101] Član 61, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [102] Član 62, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [103] Član 63, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [104] Član 64, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [105] Član 65, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [106] Član 66, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [107] Član 67, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [108] Član 68, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [109] Član 69, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [110] Član 70, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [111] Član 71, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [112] Član 81, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [113] Član 82, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [114] Član 22, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [115] Bingulac, Z., Javne finansije – fiskalna teorija i politika, Megatrend Univerzitet, Beograd, 2007., str. 105.

    [116] Član 23, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [117] Član 24, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [118] Član 25, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [119] Član 26, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [120] Član 27, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [121] Član 28, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [122] Vidi: član 18, Zakon o izmenama i dopunama zakona o porezu na dohodak građana, Sl. glasnik RS br. 18/10.

    [123] Član 29, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [124] Izdržavanim članovima porodice smatraju se: a) maloletna deca, odnosno usvojenici b) deca, odnosno usvojenici na redovnom školovanju ili za vreme nezaposlenosti, ako sa obveznikom žive u domaćinstvu c) bračni drug d) roditelji, odnosno usvojioci e)

    [125] Član 31, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [126] Ibid.

    [127] Član 32, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [128] Član 33, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [129] Član 37b, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [130] Član 38, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [131] Član 40, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [132] Član 51, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [133] Član 72, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [134] Član 72a, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [135] Član 73, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [136] Član 74, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [137] Član 77, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [138] Član 78, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [139] Član 79, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [140] Član 80, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [141] Član 87, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [142] Ibid.

    [143] Član 88, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [144] Član 89, Zakon o porezu na dohodak građana, Službeni glasnik RS br. 24/01, 80/02, 135/04, 62/06, 65/06, 31/09, 44/09, 18/10.

    [145] Član 2, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [146] Član 4, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [147] Član 5, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [148] Ovaj član je promijenjen zadnjom reformom poreza na imovinu. Prema starom pravilu stopa amortizacije iznosila je 1,5% primenom proporcionalne metode, a najviše do 70%.

    [149] Član 6, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [150] Član 7, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [151] Član 10, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [152] Član 11, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [153] 10.000.000 din. * 0,40% = 40.000 din.

    [154] 10.000.000 din. * 0,40% + (25.000.000 – 10.000.000 din.) * 0,60% = 130.000

    [155] 10.000.000 din. * 0,40% + (25.000.000 – 10.000.000 din.) * 0,60% + (50.000.000 – 25.000.000 din.) * 1,0% =

    [156] Član 12, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [157] Član 13, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [158] Član 14, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [159] Član 15, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [160] Član 16, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [161] Član 17, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [162] Član 19, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [163] Član 21, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [164] Ovdje se pravi razlika kod roditelja – ukoliko je roditelj naslednik u tom slučaju ne plaća porez na nasleđe i poklon; međutim ukoliko prima poklon mora da plati porez.

    [165] Član 23, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [166] Član 24, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [167] Član 24a, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [168] Član 25, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [169] Član 26, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [170] Član 27, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [171] Član 30, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [172] Član 31, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [173] Član 31a, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [174] Član 31b, Zakon o porezu na imovinu, Službeni glasnik RS br. 26/01, 45/02-SUS, 80/02, 80/02-dr. zakon, 135/04, 61/07, 5/09, 101/10 i 24/11.

    [175] Član 3, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [176] Član 4, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [177] Član 6, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [178] Član 8, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [179] Član 9, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [180] Član 11, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [181] Član 12, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [182] Član 14, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [183] Član 15, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [184] Član 16, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [185] Član 17, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [186] Ibid.

    [187] Član 19, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [188] Član 20, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [189] Član 22, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [190] Član 23, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [191] Član 23, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [192] Član 24, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [193] Član 25, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [194] Ibid.

    [195] Član 26, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [196] Član 28, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [197] Član 29, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [198] Član 33, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [199] Član 34, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [200] Član 35, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [201] Član 36, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [202] Član 37, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [203] Član 39, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [204] Član 48, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [205] Član 52, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [206] Član 53, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [207] Član 54, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [208] Član 55, Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl. glasnik RS br. 84/04, 86/04, 61/05 i 61/07.

    [209] Vidi Bingulac, Z., Javne finansije, str. 150.

    [210] Član 2, Zakon o akcizama, Sl. glasnik RS, br. 22/01 , 73/01 , 80/02 , 80/02 , 43/03 , 72/03 , 43/04 , 55/04 , 135/04 , 46/05 , 101/05 , 61/07 , 5/09 , 31/09 i 101/10.

    [211] Član 6, Zakon o akcizama, Sl. glasnik RS, br. 22/01 , 73/01 , 80/02 , 80/02 , 43/03 , 72/03 , 43/04 , 55/04 , 135/04 , 46/05 , 101/05 , 61/07 , 5/09 , 31/09 i 101/10.

    [212] Član 8, Zakon o akcizama, Sl. glasnik RS, br. 22/01 , 73/01 , 80/02 , 80/02 , 43/03 , 72/03 , 43/04 , 55/04 , 135/04 , 46/05 , 101/05 , 61/07 , 5/09 , 31/09 i 101/10.

    [213] Npr. na derivate nafte akciza se plaća u sledećim iznosima, i to na:

    • sve vrste motornih benzina izuzev motornih benzina iz tačke 2) ovog stava 45,00 din/lit;
    • motorne benzine EVRO BMB 98 i EVRO Premium BMB 95 49,50 din/lit;
    • sve vrste dizel goriva izuzev dizel goriva iz tačke 4) ovog stava 35,00 din/lit;
    • EVRO dizel 37,00 din/lit;

    [214] Član 14, Zakon o akcizama, Sl. glasnik RS, br. 22/01 , 73/01 , 80/02 , 80/02 , 43/03 , 72/03 , 43/04 , 55/04 , 135/04 , 46/05 , 101/05 , 61/07 , 5/09 , 31/09 i 101/10.

    [215] Član 19, Zakon o akcizama, Sl. glasnik RS, br. 22/01 , 73/01 , 80/02 , 80/02 , 43/03 , 72/03 , 43/04 , 55/04 , 135/04 , 46/05 , 101/05 , 61/07 , 5/09 , 31/09 i 101/10.

    [216] Član 23, Zakon o akcizama, Sl. glasnik RS, br. 22/01 , 73/01 , 80/02 , 80/02 , 43/03 , 72/03 , 43/04 , 55/04 , 135/04 , 46/05, 101/05, 61/07, 5/09, 31/09 i 101/10.

    [217] Član 1, zakon na upotrebu, držanje i nošenje dobara, Sl. glasnik RS, br. 26/01, 80/02, 43/04, 132/04, 112/05, 114/06, 118/07, 114/08, 31/09, 106/09, 95/10, 101/10 i 24/11.

    [218] Član 2, zakon na upotrebu, držanje i nošenje dobara, Sl. glasnik RS, br. 26/01, 80/02, 43/04, 132/04, 112/05, 114/06, 118/07, 114/08, 31/09, 106/09, 95/10, 101/10 i 24/11.

    [219] Član 4, zakon na upotrebu, držanje i nošenje dobara, Sl. glasnik RS, br. 26/01, 80/02, 43/04, 132/04, 112/05, 114/06, 118/07, 114/08, 31/09, 106/09, 95/10, 101/10 i 24/11.

    [220] Član 5, zakon na upotrebu, držanje i nošenje dobara, Sl. glasnik RS, br. 26/01, 80/02, 43/04, 132/04, 112/05, 114/06, 118/07, 114/08, 31/09, 106/09, 95/10, 101/10 i 24/11.

    [221] Član 5a, zakon na upotrebu, držanje i nošenje dobara, Sl. glasnik RS, br. 26/01, 80/02, 43/04, 132/04, 112/05, 114/06, 118/07, 114/08, 31/09, 106/09, 95/10, 101/10 i 24/11.

    [222] Ibid.

    [223] Bingulac, Z., Javne finansije, str. 182.

    [224] Stiglitz, J. E., Ekonomija javnog sektora, 2. izdanje, Ekonomski fakultet Beograd, Beograd, 2008., str. 367.

    [225] U ovom slučaju može se lako desiti da osiguranje u kratkom roku ima veći broj isplata.

    [226] Vrijednost opšteg boda od oktobra 2008. godine određen je na 604,51 din. Opšti bod se usklađuje dva puta godišnje, od 1. aprila i 1. oktobra, na isti način kao i penzije. Izuzetno u 2009. i 2010. godini, vrijednost opšteg boda se neće usklađivati, primenjivaće se iznos iz oktobra 2008. godine.

    [227] Bojović, P., Pavlović, Đ., Javne finansije i finansijsko pravo, str. 73, 74.

    [228] Radičić, M., Raičević, B., Javne finansije – teorija i praksa, Data Status i Ekonomski fakultet Subotica, Beograd, 2008., str. 198, 199.

    [229] Meyer, D., Die Schuldenfalle – eine Untersuchung der Staatsverschuldung ab 1965 bis 2025.

    [230] Stiglitz, J. E., Ekonomija javnog sektora, 2. izdanje, Ekonomski fakultet Beograd, Beograd, 2008., str. 802.

    [231] Senf, B., Der Nebel um das Geld, str. 108.

    [232] Ovakav ugovor se naziva „istisna'” u islamskoj ekonomiji.


    Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

    Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
    Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

    OSTAVITI ODGOVOR

    Molimo unesite komentar!
    Ovdje unesite svoje ime

    Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.