15. Januar 2018

foto: Filip Plavčić

Narodni poslanik muftija dr. Muamer Zukorlić, bio je gost Espreso intervjua nedjelje. Sa Zukorlićem smo pričali zašto je njegova stranka Bošnjačka demokratska zajednica Sandzaka promenila ime krajem godine u Stranku pravde i pomirenja, koliko će biti izvodljivo da ona bude otvorena za sve, o beogradskim izborima…

Zukorlić nam je otkrio svoje planove kada su beogradski izbori u pitanju, da li može opozicija da naudi Vučiću, šta se dešava sa Zakonom o visokom obrazovanju, svoj stav o sukobu između Amfilohija koji brani Kosovo i vlasti koja ga napada, koji je stav kada se sveštena lica bave politikom i kakav bi Amfilohije bio političar…

POGLEDAJTE CIJELI INTERVJU

Vaša stranka Bošnjačka demokratska zajednica Sandzaka promijenila je ime krajem godine u Stranku pravde i pomirenja. Zašto?

Prema našoj percepciji, poltička stranka je mehanizam koji treba da bude podređen političkom cilju i ideologiji koju je zacrtala, i nipošto ne smije da postane važnija od cilja, niti da postane cilj samoj sebi. Nažalost, na političkoj sceni je uglavnom praksa da stranke same sebi postanu cilj i da sve drugo na neki način postane taoc toga cilja, dok mi ne želimo da upadnemo u takvu zamku već prosto posmatramo ambijent okolnosti i smatramo da treba stranku kao politički mehanizam, dakle podrediti tom cilju i pratiti ambijent i izazove i činiti taj mehanizam efikasnim tako da bi što bolje služio tome cilju. To je temeljni razlog i procijenili smo da je ideja Bošnjačke demokratske zajednice univerzalna da su vrijednosti za koje se zalažemo univerzalne i ako je tako a vjerujemo da jeste onda smo zaključili da nije dobro ono što je univerzalno da ima partikularne granice, u ovom slučaju etničke i lokalne. Jer je Bošnjačka demokratska zajednica bila na neki način ograničena etničkom premisom, dakle bošnjačka i lokalnom ili teritorijalnom sandžačka. S druge strane, analizirajući rezultate sa prošlih parlamentarnih izbora zaključili smo da smo imali skoro trećinu glasova koji nisu bošnjački. Što je značilo da su i tada u tim okolnostima uz sve te limite, uz činjenicu da sam ja svega mjesec i po dana imao vremena od odluke da se profesionalo bavim politikom do samih izbora, uz sve te okolnosti mi smo dobili, dakle jedan veoma značajan broj glasova koji nisu bošnjački. To je bila vrlo jasna poruka da građani, bez obzira kojoj etničkoj, vjerskoj ili kulturnoj zajednici pripadali da u nama kao stranci i vjerovatno u pojedincima kao ljudima i u programu kao ideji te stranke vide vrijednost koju žele da podrže. Ukoliko su oni to prepoznali, uz sva ta ograničenja mi smo sebe našli odgovorni i dužni da im otvorimo širom vrata, da ne moraju ulaziti u naš politički program i našu organizaciju, a da osjećaju da su na neki način ograničeni etno-teritorijalnom dimenzijom.

 

Zagovarate ideju pomirenja i hoćete da vam stranka bude otvorena za sve. Koliko je to izvodljivo?

Mi vjerujemo čvrsto da je prije svega to nužno, i ideje su zapravo operacionalizovani ideali a sam pojam ideal je zapravo od idio što znači bog, to znači univerzalna vrijednost, to znači natprirodna, natsvetovna vrijednost koja zapravo ne može biti partikularna koja ne može pripadati samo nekome. Mi vjerujemo da su sve vrijednosti univerzalne i da ne postoje srpske vrijednosti ili bošnjačke ili albanske ili hrvatske partikularno ili jednostrano. Već da su to,  ukoliko malo bolje pogledamo zajedničke vrijednosti, i mi polazimo od toga da nam je Bog jedan, jer ne postoji hrišćanski Bog pa muslimanski pa jevrejski već je Bog zapravo jedan, dok postoje različite percepcije u svijesti i pojmanju Boga. I sa druge strane postoje različiti pristupi u obraćanju Bogu, bilo da je u pitanju konvencinalno religijsko poimanje i obraćanje ili da je u pitanju individualna percepcija svakog čovjeka. Dakle, to nam je jedan temeljni princip, drugi temeljni princip nam je da je ETHOS moralni sistem jedan bilo da su u pitanju hrišćani, muslimani ili jevreji ili pripadnici bilo koje druge monoteističke orjentacije. Ukoliko je tako a jeste da nam je Bog jedan, da nam je ETHOS jedan ostaje nam samo da napravimo zajednički život i zajedničku budućnost. To je ono što je nama prepušteno, ali ukoliko iskreno priznamo i prihvatimo da je ovo prvo dvoje jednistveno, onda zaista neće nam biti teško da budemo okupljeni oko ovih zajedničkih vrijednosti, oko ova dva prethodna zajednička principa, neće nam biti teško da uređujemo život i u trenutnu, a pogotovo da uređujemo našu budućnost koja je najskuplja stvar i najvrijedniji izazov čovjeka u individualnom i kolektivnom smislu, dakle vjerujem da je to moguće izvodljivo. Pomirenje zapravo kao ideja ima svoje dvije dimezije: Jedna je dakle privremena ili izazvana svađama, nesuglasicama, ratovima, zočinama i svim onim što je u najnegativnijem smislu opterećivalo odnose među nacionalnim zajednicama i narodima na prostoru Balkana kao i raznim razmiricama unutar naroda. Bilo unutar srpskog ili bošnjačkog ili unutar drugih naroda jednako postoje takve razmirice, sukobi, antagonizmi kod svih naroda na jedan ili drugi način. Zato smo smatrali da je pomirenje metodološki nezaobilazna vrijednost, i da ona treba da liječi rane koje nisu zarasle od ratova i zločina, sukoba od različitih pristupa vrijednostima o kojima sam govorio. S druge strane, postoji ona druga linija pomirenja koja predstavlja konstancu kroz život u metodološkom smislu. Ona znači da zapravo pomirenje jeste vrijednost koja ima za cilj da omogući normalan komunikacijski misaoni saobraćaj među ljudima. Pomirenje znači da međusobno jedne druge uvažavamo, da imamo kapacitet pomirenje stavova bez toga da uvijek natjeramo drugoga da misli kao mi, da vejruje kao mi. Dakle, pomirenje je i u duhovnom i u filozofskom i etičkom smislu vrijednost koja znači mnogo više od okončanja jedne svađe. Tako da mi pomirenje i ideološki i metadološki doživljavamo kao sistemsku vrijednost koja ima i svoju konkretnu ulogu u slučaju okočanja epoha svađa, ratova i zočina, ali s druge strane i kao kulturu življenja u pogledu aktivne tolerancije u pogledu aktivnog suživota, u pogledu aktivnog međusobnog uvažanja u pogledu sposobnosti da živimo sa drugim ljudima koji drugačije misle i vjeruju a da pritom to nije neka smetnja, da ne doživljavamo to kao opasnost i kao nešto što ugrožava nas u personalnom ili kolektivnom smislu. U tom pogledu pomirenje ne samo da je moguće, već je nužno čak i ukoliko to nije lako, a nije lako s obzirom da imamo jedno stoljeće koje je povremno ali permanentno bilo obilježavano krvlju. Mislim da smo mi na raspuću da odlučimo kakvu ćemo budućnost, ako ćemo budućnost lošu kao što nam je bila prošlost u pogledu odnosa među narodima na Balkanu, u koliko hoćemo da ostanemo taoci historijskih krivih drina i raznih drugih anomalija i individualnih percepcija nepravde. Mi možemo to da uradimo ali će nam biti sve gore i gore. Ukoliko želimo budućnost bez ratova bez svađa, okupljanje oko ovih temeljnih vrijednosti koje sam pomenuo, dakle jedan Bog jedan etos ali isto tako i jedna kulutra u jednom širem smislu. Naša kultura je jedinstvena, zajednička balkansko-evropska kultura koja se u nijansama razlikuje između Bošnjaka, Srba, Hrvata pa i Albanaca, osim u jezičkom sa Albancima nešto značajnija, ali sve to nisu neki razlozi da bi mi bili jedni drugima stranci a pogotovo da bi bili jednim drugima neprijatelji. Prema tome, imajući to u vidu neophodno nam je zbližavanje kroz dijalog sa ciljem jednog punog pomirenja, uspostave odnosa normalne komunikacije ali ne samo normalne komunikacije već i poimanja naših dobara ovde u ovom dijelu Evrope na Balkanu kao zajedničkih dobara kako smo eto uspjeli da kao Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora konkurišemo kod Unesca za stećke kao zajedničko kulturno blago i naslijeđe i prihvaćeno je kao zajedničko. To je eto jedan konkretan primjer da je moguće ovo je očigledno bilo nešto što je institucijalno se pokazalo kao dobro i korisno, pitanje da li bi nam partikularno ta akcija uspjela, ali ne samo u slučajevima kad treba da se pojavimo pred nekim internacionalnim šaltanom, već bi to trebalo da bude dio naše kulture da to naše zajedničko kulturno-historijsko i tradicionalno blago smatramo zajedničko da ga zajednički branimo i zajednički afirmišemo.

 

Bliže se beogradski izbori. Kakvo je Vaše mišljenje i šta je vaša prognoza?

Pa beogradski izbori su dakle redovni, Beograd je najvažniji grad u državi, on ima značaj skoro pa kao pola države i u političkom i ekonomskom smilsu i nije slučajno da već imao toliko tonova i povišenih i disonantnih vezano za ove izbore i to još mnogo prije nego što je došlo vrijeme za kampanju i za ostale predizborne aktivnosti i to je normalno. Doduše, beogradski izbori su i kroz ovu našu političku historiju u zadnje tri decenije pokazali se da uvijek postoji neka vrsta indikacija u pogledu promjena u pogledu pokušaja da se promijeni težište ili uspostavi jedna ravnoteža u politici na nivou države i zbog toga je pojačana nervoza i pojačano interesovanje. Dakle, ja očekujem da izbori u Beogradu proteknu regularno, što je najbitnije da budu u duhu zakona i principa jednakih šansi koji su postavljeni, vidjećemo kad se prebroje rezultati, ono što jeste sa naše strane bitno da ćemo mi kao stranka učestvovati na tim izborima, da se u punom kapacitetu pripremamo za te izbore i da ćemo, vjerujemo dobiti broj glasova koji će realno odražavati našu snagu, originalnost i autentičnost naše političke ideje koja je veoma originalna, veoma svježa, jer vjerujem da postoji jedan pa možda veći dio građana Beograda koji su se umorili od isprobanih političara, ja ne znam da li još neki političar od devedesete naovamo ostao da nije bio na vlasti na nekom nivou?! Vrijeme je da se ponude nove političke opcije, svježe političke opcije, autentične političke opcije koje nisu potrošene. Kao što vjerujem da su se ljudi zamorili od ovog nametnutog odnosa da morate da se odlučite između vlasti i opozicije da ne postoji ništa drugo, ja ne želim to da prihvatim prije svega etički i duhovno a potom i politički, i zato nije teško primijetiti da je Stranka pravde i pomirenja u svojoj svježini potpuno različita od svih drugih koja preferira etičke vrijednosti, prije svega iskrenost i ono što mi prevashodno nudimo i sada na beogradskim izborima i drugim jeste da će ljudi za razliku od dosadašnje prakse uvijek od nas čuti iskren stav ma koliko bio u tom trenutku gorak, sladak ili kiseo ali mislim da to nedostaje na političkom tržištu. U tom duhu okupljamo i ljude, dakle bilo na važnim pozicijama stranke bilo na svim drugim pozicija gdje budemo u prilici da ponudimo svoje kadrove. Insistiraćemo na tome, to zvuči utopijski, to zvuči jako teško, ali sve što vrijedi je teško, ali mi vjerujemo da je neophodno postojanje ovakve stranke da je neophodno da postoji ovakva politička ponuda ma koliko to bilo sada nemoguće. Ja se ne zanosim time da možemo da pobijedimo na ovim izborima ali mi želimo da sačuvamo zdravo sjeme za budućnost. Sada, koliko će to prepoznati građani Beograda vidjećemo, naše je da tu istinu formulišemo dobro da je na najbolji način prezentujemo, ostalo neka građani biraju koji stepen uspeha žele da nam daju i koliko će nam odbornika podariti u Skupštini.

To znači da ćete samostalno izaći na izbore?

Još nemamo konačnu odluku o tome. U varijanti A je da ćemo ići samostalno, u varijanti B da ćemo razgovarati sa svima koji iskažu želju sa nama da razgovaraju, bilo da su vlast ili opozicija, jer smo po tome različiti da smo sačuvali svoju autentičnost bez obzira na dosadašnja i partnerstva i antagonizme, i to je ono što čini nas potpuno originalnim. Ko želi da razgovara sa nama o eventualno partnerstvu i koaliciji prije izbora, mi ćemo razgovarati. Svakako da očekujem i razgovor sa vladajućom strankom s obzirom da imamo partnerstvo na nivou državnog parlamenta, ali niko nije isključen iz tih razgovora. Tamo gdje se susretnemo i ako se susretnemo na izvjesnim principima koji su nama najbitniji možemo napraviti koaliciju i prije izbora, ukoliko ne dođe do dogovora mi ćemo ići sami, izmjeriti svoju snagu, milsim da je najbolje da idemo sami, meni bi bilo najlagodnije jer bi smo tu imali baš onako punu slobodu da u punom kapacitetu predstavimo našu stranku i naš program i ljude koje bi prezentovali Beograd, ali ukoliko procijenimo da se može više ostvariti eventualnom koalicijom ali bez ugrožavanja suštine programa i osnovnih principa stranke.

 

Može li opozicaja da naudi Vučiću na beogradskim izborima?

Mislim da opozicija jako mnogo očekuje od izbora u Beogradu, mislim da imaju veća očekivanja nego što su im realne šanse, i to bi trebalo da zamjere sami sebi. Mislim da je problem što opozicija ništa novo ne nudi kao što sam rekao da su predvodnici opozicionog bloka već viđeni političari na različitim pozicijama, to su različiti primjerci limuna koji su iscijeđeni i ne očekujem da to može da zainteresuje masu. Nešto glasova će opozicija dobiti s obzirom da je normalno da postoji neki antagonizam prema vladajućoj stranci, ali nisam siguran da je to dovoljno da se pobedi vladajuća stranka ili vladajući blok. No, svakako mi sada možemo samo da govorimo sa pozicije predviđanja i prognoza, tu nije moguće do kraja uprkos postojanja raznih istraživanja, dakle predvidjeti konačni ishod, ali u svakom slučaju ono što nije vlast ni opozicija to je Stranka pravde i pomirenja i u tom slučaju može biti bitan jezičak na vagi u pogledu formiranje vlasti poslije izbora.

Šta se dešava sa Zakonom o visokom obrazovanju?

Zakon o visokom obrazovanju je sada u fazi prvih koraka implementacije, formirana je radna grupa za implementaciju ovog zakona, raspisan je konkurs za nacionalni savet za visoko obrazovanje. Već je istekao rok za prijavu, mislim da se preko 60 kandidata javilo na konkurs koji raspisuje ministarstvo, i da će u međuvremenu, mislim da postoji sada izvjesni rok gdje se sada mogu uložiti žalbe eventualno na tu listu, jer neki kandidati nisu ispunili neke proceduralne uslove, i nakon što istekne taj rok pristupiće se odluci o formiranju nacionalnog saveta za visoko obrazovanje. Paralelno s tim očekuje se ovih dana donošenje odluke o formiranju NATA-nacionalnog tijela za akreditaciju od strane Vlade, to će biti prvi korak, drugi korak je formiranje upravnog odbora NATA, koji se formira tako što prema zakonu različite strane deligiraju izvjesni broj članova upravnog odbora, treći korak je odluka tog upravnog odbora o imenovanju direktora, sljedeći korak je odluka NATA o formiranju liste recenzenata. Prije toga ide odluka upravnog odbora o članovima akredicione komisije i time će se što se tiče ova dva najvažnija tijela o visokom obrazovanju će se završiti procedura. Ostale stvari su već posljedica ove dvije aktivnosti, i mislim da će od tog trenutka stvari krenuti normalnim tokom. Ono što jeste najbitnije da već polako se implementiraju one suštinske promjene zakona gdje je oduzet monopol, gdje je oduzet oligarhiji, koja je držala u svojim kandžama 30 godina visoko obrazovanje, koja je sad veoma nervozna, vidjeli ste onu galamu oko diploma koje su pokrenuli oni, zapravo se sad ponašaju kao okupatorske snage koje su izgubile rat pa sada ostavljaju iza sebe spaljena sela, pošto ne mogu da sačuvaju teritorije, ajmo sada da spalimo što više okupirane teritorije da oni koji ih oslobode ne budu imali koristi od toga, odnosno imaju probleme. Oni se sad tako ponašaju, ja očekujem da će Vlada donijeti kroz akt o formiranju NATA, i kroz imenovanje v.d direktora NATA i da će ograničiti i ako se to sad podrazumijeva da je sada komisija za akreditaciju dakle u svojevrsnom tehničkom mandatu da ne bi smjela da donosi odluke o akreditaciji univerziteta i fakulteta, i ako oni to čine prosto hvataju poslednji dah korupcije ili osvete onima kojima su se zamjerili, tokom usavajanja ovog zakona. Mislim da su to njihovi posljednji izdisaji i da je njihovo vreme konačno prošlo, te da verujem, već od proleća možemo očekivati da visoko obrazovanje otvori jednu novu stranicu, u kojoj će se formirati ambijent gdje će univerziteti imatu svoju punu autonumiju, ali ne autonomiju apsolutne slobode oligarhije jedne koja drži sve univerzitete, već autonomiju ustanova, profesora, mladih istraživača, autonomiju svih onih koji žele da se dokažu kao naučnici. To do sad nismo imali, do sad smo imali oligarhiju i ostalo sve sluge zastrašene od njih koji su imali sudbine u njihovim rukama što nikako nije moglo da doprinese razvoju visokog obrazovanja.

 

Koji je Vaš stav o sukobu između Amfilohija koji brani Kosovo i vlasti koja ga napada?

Pa mislim da su izjave Amfilohija Radovića bile preoštre i neprimjerne. Može jedan crkveni velikodostojnik da iznosi stavove koji imaju političku suštinu, ali nipošto dnevnopolitičku, i nipošto obračunsku sa nekim političarem ili državnikom, dakle to je ono što je pogrešno. Reći primjereno bez uvreda i bez takve sadržine intonacije svoj stav to nije problem, svi društveni faktori uključujći sveštenike imaju pravo da govore o važnim državnim pitanjima, ali ono što je greška da se to stavlja na jednu stranu ili stranu jedne politike protiv druge politike, a pogotovo da se koristi terminologija koja ima u svom značenju etiketiranje, a pogotovo koja ima neku vrstu targetiranja, teške izdaje, izjave to nipošto ne smije da bude rječnik običnog političara a kamoli jednog velikodostojnika najveće crkve.

Pošto ste bili muftija, a sada se bavite politikom koji je vaš stav kada se sveštana lica bave politikom i kakav bi Anfilohije bio političar?

Dakle, ja sam kazao već što se tiče sveštenih lica i njihovog odnosa prema politici. Ne znam kakav bi Amfilohije bio političar, to bi on trebalo da proba ako bi za to imao hrabrosti, jer mnogo je lakše iznositi političke stavove iza zidina institucije kao što je crkva ili vjerska zajednica nego li izaći na tržište politike koje je tako surovo, klizavo, blatnjavo i veoma nesigurno. Tako da ono što sam ja uradio, nisam to uradio avanturistički niti da bih demonstirao svoju hrabrost već i moja duhovnost nalaže da se nađem tamo gdje ću biti najkoristniji narodu ja sam u pogledu i duhovnih ubjeđenja to uradio sa namjerom duhovno-etičkog osvježavanja zaprljanog političkog prostora kao i sa namjerom zaštite svega onoga što smo kroz vjersku zajednicu, univerzitet i druge kulturne organizacije radili pune tri decenije, a što je postalo ugroženo od izvjesnih političara. Prema tome, to su vrlo praktični razlozi i ciljevi, a nisam siguran da je Amfilohijevo vrijeme za politiku sada. Ovakvi rigidni stavovi ukazuju da je to neko drugo vrijeme Koštunice ili Miloševića gdje bi onda on bolje prošao, mislim da je to vrijeme prošlo i mislim da ne bi bio uspješan političar, ali se ograđujem, jer dok ne proba ne može se to znati.

izvor: Espreso.rs

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles