28. Januar 2017

Capture

Na portalu srpskog izdanje magazina Newsweek pnovo je objavljen intervju sa narodnim poslanikom Muamerom Zukorlićem koji je ovaj list prvobitno objavio avgusta mjeseca 2016. godine. Prenosimo najzanimljivije detalje tog intervjua:

„Srbija je prva zemlja u svetu u kojoj je predsjednik parlamentarnog Odbora za nauku i obrazovanje do prije nekoliko mjeseci bio vjerski vođa.“ Kako vam to zvuči?

Kao manipulacija. Jer, Njemačka je tek jedna od zemalja u kojoj je predsjednik države čovjek koji je nekoliko mjeseci prije izbora bio svještenik. Predsjednik Urugvaja je bivši katolički biskup. Uostalom, za srpsku tradiciju koja je dominantno percipirana kroz Svetog Savu i koja zna da je prosvetiteljstvo procvjetalo onoga momenta kad je Dositej Obradović izašao iz manastira, činjenica da sam bio „verski vođa“ ne bi trebalo da predstavlja problem. Naprotiv: ako hoćete da napravite pozitivan iskorak, morate povući neuobičajen potez. U ovom trenutku, najbrojnija stranka u Srbiji nije mogla učiniti ništa bolje nego da me predloži i izabere za predsjednika Odbora za nauku i obrazovanje.

Zašto bi to bio dobar potez? Šta vas to toliko preporučuje?

Uzimajući u obzir ko sam, činjenicu da iza sebe imam Bošnjačku demokratsku zajednicu Sandžaka, kao i bazu koja me je glasala, ja sam, vjerujte mi, odličan izbor. U političkom smislu, pritom, predstavljam neupotrebljenu, zdravu energiju. Aleksandar Vučić je to prepoznao i, kao pametan čovjek, sada razmišlja kako da tu energiju upotrebi. I to u korist ove zemlje, ne protiv nje.

Muamer Zukorlić; Autor: Zorana Jevtić

Foto: Muamer Zukorlić; Autor: Zorana Jevtić

Ne plašite se da bi vas Vučić, kao što je to učinio s manje-više svima koji su mu prilazili, mogao ne upotrebiti, nego zloupotrebiti i, kad mu obavite posao, otpustiti kao služavku?

Granica koja diferencira upotrebu i zloupotrebu uvijek je tanka i uvijek se vaga na dvijema vrijednostima – etičkoj i profesionalnoj. U pogledu subjekata, ona opet traži dvije stvari: jedna je želja da nekoga zloupotrebite, a druga je odlučnost da ne dozvolite da budete zloupotrebljeni. U tom smislu je ovdje rizik minimalan.

Zato što se vi tvrd orah za Vučića ili…?

Zato što u svojoj orijentaciji ni na koji način neću ugroziti liniju etičko-profesionalnih standarda i principa i što, kao dostojanstven čovjek, neću dozvoliti da me bilo ko zloupotrebljava. Uostalom, to dokazuje i moje iskustvo sa Zoranom Ðinđićem. Upoznali smo se, dakle, počela je veoma intenzivna saradnja, koja je dovela do toga da upravo Ðinđićeva vlada podrži osnivanje Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Brzo smo se zbližili, iako sam znao da bi za mene to zbližavanje moglo biti rizično. Tim prije što je, upoznavajući ga, slika koju sam o Zoranu stvarao sve manje ličila na onu koja je servirana u medijima. U Ðinđićevu korist, naravno. „Bije te glas da ljude iskoristiš, iscijediš i odbaciš“, rekao sam mu jednom.

Bili ste na „ti“?

Jesmo. „Ako namjeravaš da to pokušaš sa mnom, bolje da se odmah raziđemo“, predložio sam. „Prvo, to ćeš sa mnom veoma teško izvesti i drugo, mnogo će te koštati.“ „Da, ima i toga“, nasmijao se Ðinđić. „Uvek cedim do kraja i, kad prestane da kaplje, šta ću, odbacim; međutim, ako vidim da ima soka, zašto bih odbacivao?!“

Ako je već Zoran Ðinđić, kako kažete, odustao od namere da vas zloupotrebi, ako ste se zbližili…

Evo, ispričaću vam nekoliko događaja, pa prosudite sami. Dan prije nego što će na rekreiranju povrijediti nogu, Zoran i ja vidjeli smo se na Kopaoniku, u hotelu „Grand“, gdje smo, nakon ozbiljnog razgovora, izašli ispred, na hotelski plato, da popijemo čaj. Ne znam koliko dugo smo tu sjedjeli, ali znam da sam kasnije, u izvještaju o Ðinđićevom ubistvu, u koji sam imao uvid, pročitao da su nam ubice bile prišle na svega pet metara, držeći Zorana na nišanu. Baš tu je i baš tada Zoran Ðinđić trebalo da bude ubijen. Međutim, oko nas je bila napravljena tolika gužva – subota popodne, mnogo ljudi je provodilo vikend na Kopaoniku – pa su se atentatori očito bili uplašili da neće moći pobjeći.

Nakon toga, Zoran i ja smo se sretali dosta često; poslednji put pet dana prije atentata.

Foto: Muamer Zukorlić; Autor: Zorana Jevtić

Gde ste se viđali?

Uglavnom u njegovoj rezidenciji… Mediji su tih dana uveliko pisali o tome da je Ðinđiću život ugrožen. Koliko se sjećam, neko je čak i bio priveden. Pitao sam ga šta se događa, kakva je situacija.

„Ovoga puta su mi veoma blizu“, rekao je i pokazao mi nedeljnik Vreme, koji je stajao na njegovom stolu, a na čijoj je naslovnici bila nekakva užasna izjava Dobrice Ćosića. „Ako ovaj pobedi, gotovi smo!“, kazao mi je. To je mogao biti četvrtak, petak… U ponedeljak je održana sjednica Savjeta za visoko obrazovanje, koji je bio dio Ministarstva prosvjete. Na konsultacije o reformi obrazovanja Savjet je bio pozvao sve rektore i prorektore univerziteta u Srbiji, uključujući i mene, koji sam u to vrijeme bio rektor tek osnovanog Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Razgovarali smo nekoliko sati i sjećam se da je atmosfera na momente bila veoma mučna.

Zašto?

Zato što su prisutni uporno odbijali da prihvate bilo koji Ðinđićev prijedlog. U toj „aktivnosti“ naročito su se isticala pojedina imena koja danas potpisuju peticiju za moju smjenu s mjesta predsjednika Odbora za nauku i obrazovanje. Formalno, ti ljudi su bili na Zoranovoj strani; suštinski, djelovali su veoma destruktivno. Na kraju, praktično ništa od onoga što je predložio Ðinđić nije uspio da sprovede. Sreli smo se na vratima dok smo izlazili iz sale. „Vidiš li s kim moram da reformišem Srbiju?!“, rekao je, odmahujući rukom. Bio je, kažem, ponedeljak. Dogovorili smo se da mi u utorak pošalje neku važnu odluku koja se odnosila na predložene kadrove s područja Sandžaka u pojedinim ministarstvima. „Slušaj, ne mogu danas na posao, baš me boli noga“, pozvao me je tog jutra Zoran telefonom. „Izveštaj ti šaljem sutra, čim dođem u kancelariju.“ Sjutradan, to je srijeda, prisustvovao sam nekom skupu na univerzitetu u Sandžaku. Odjednom, u salu je ušao načelnik novopazarske policije, moj blizak prijatelj, i zamolio me da izađem. Bio je blijed kao krpa.

„Pucali su na premijera Ðinđića“, rekao mi je. „Pogođen je, vjerovatno neće preživjeti.“

Muamer Zukorlić; Autor: Zorana Jevtić

A da li je Vučić vas pitao šta danas mislite o autonomiji Sandžaka, zašto ste se protivili predlogu da ulica u Novom Pazaru dobije ime po Karađorđu, zbog čega ste podržavali podizanje spomenika Aćif-efendiji…

Znate li vi uopće ko je postavio ploču Aćif-efendiji? Postavio ju je ministar u Vladi Srbije Sulejman Ugljanin, ne ja. Ja sam samo branio princip, razlikujte to! Kao što ću ga uvijek braniti kad bude ugrožen zbog dvojnih standarda. Ne mogu se suglasiti sa šizofrenom politikom koja jedno govori o Srbima u Bosni, a drugo o Bošnjacima u Srbiji. Izvinite, moraćete primijeniti isti standard. Kad je riječ o autonomiji, i sada mislim da je autonomna prekogranična regija Sandžak, i to po modelu prekograničnih evropskih regija, interes i Bošnjaka u Sandžaku, i Srbije i Crne Gore. A Karađorđeva ulica? Ako u jednom gradu živi osamdeset procenata Bošnjaka i ako u njemu gotovo sto posto ulica, škola i institucija nosi ime po ličnostima iz srpske istorije i nasleđa, to onda pokazuje da u toj sredini nešto nije u redu. Zato sam bio protiv. S tim da sam tada bio frustriran, izazvan. Sad sam smiren.

Smirio vas je Vučić?

Vučić ima šansu da smiri i Bošnjake i mene.

Niste mi odgovorili na pitanje da li vas je Vučić pitao…

Ne, nije me, zamislite, ništa od toga pitao. Nepristojno je ljude koji kažu da su promijenili politiku tako nešto pitati. Neka takva pitanja postavlja poražena Demokratska stranka, ne Vučić, koji je napravio progres ka boljem, koji se promijenio…

Vučić se promenio?

Jeste.

Imam utisak da tako ne misli Ćamil Duraković, koji je poručio da ove godine u Srebrenici nisu poželjni oni koji negiraju genocid.

Gospodin Duraković, o kojem imam veoma dobro mišljenje, kazao mi je da niko nije spominjao ni Srbiju ni vrh Srbije, već da je Organizacioni odbor donio principijelan zaključak da u Potočarima više nisu dobrodošli oni koji negiraju genocid.

Nisu spominjali?! Izuzev Srbije, znate li državu u regionu koja negira da je u julu 1995. u Srebrenici počinjen genocid?

Samo vam prenosim ono što je rekao gospodin Duraković.

A ja vas samo pitam znate li još neku državu koja ne priznaje genocid u Srebrenici?

Znam da dio BiH, koji nije država, negira srebrenički genocid. Prema tome, nije poenta u tome znam li, kako rekoste, još neku državu ili da li mislim da je u redu da se bilo kome otkazuje gostoprimstvo…

U čemu je poenta?

Najvažnije je šta o svemu misle preživjele žrtve genocida. Za Srbiju bi bilo veoma važno da prizna i da prihvati činjenično stanje, to jest da potvrdi ono što piše u presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu. Uostalom, zašto me o tome pitate? Nisam preuzeo obavezu da branim Aleksandra Vučića, iako bih, kao što znate, to sjajno radio. Moja odbrana Vučića još nije dio našeg dogovora, a ja neke poslove ne volim da radim besplatno i nepozvan. S druge strane, pojedini stavovi Vučića mi, ponavljam, zaista daju za pravo da vjerujem u promjenu: od zalaganja za srpsko-bošnjački dijalog i pomirenje, do vođenja Srbije u evrointegracije. Iako to radi na svoj način, Vučić Srbiju sasvim sigurno vodi u EU.

Foto: Zorana Jevtić

Ne smetaju vam Vučićevi česti susreti s Miloradom Dodikom?

Kad bih vam rekao šta mi sve smeta, ni vi ni ja se ne bismo dobro osjećali. Mislim da je Milorad Dodik veliko zlo za Srbiju i da Beograd mora prestati da ga podržava. Sreću Srbije nije moguće graditi na destrukciji BiH, što Dodik pokušava prijetnjama otcijepljenjem srpskog entiteta. Pritom, takav scenarij ne samo da nije moguć nego bi podrazumijevao nastavak nestabilnosti Srbije barem nerednih nekoliko decenija. Sve u svemu, ako saradnja s Vučićem bude dobro išla, kad god dobijem priliku, ponavljaću da je Dodik zlo, ne samo za Bošnjake već i za Srbe u Srbiji i u BiH.

Ako ideja pomirenja s Vučićem podrazumeva odustajanje od ekstremnih stavova, čega ste se vi odrekli?

Odrekao sam se oštrih reagovanja, uzvraćanja udaraca koji bi možda bili pravedni, ali ne doprinose pomirenju. Naoružao sam se strpljenjem, iako znam da kompromisi nisu mogući oko suštinskih etičkih principa.

Šta to znači?

To znači da nikada ništa neću uraditi na štetu vjere, kulture i vrijednosti naroda kojem pripadam. Istodobno, neću napraviti nikakvu ishitrenu reakciju, čak i u slučaju da ne naiđem na razumijevanje. Ako ne uspijem u misiji koju imam, zbog toga neću kažnjavati ni srpski narod, ni državu Srbiju. Ali ću, kao i do sada, debelo kažnjavati političare koji pokušaju da me prevare. Ako ne vjerujete, pitajte Borisa Tadića.

Izvor: Newsweek.rs

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles