Zločinci u Šahovićima – 90 godina poslije

5
176

Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje o “najvećoj mrlji crnogorske novije istorije” nikada javno nije progovorilo? Možete li zamisliti potomke žrtava koji ni poslije 85 godina od događaja šapatom govore o istom? Možete li zamisliti potomke dželata koji uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju o kojem znaju mnogo iz priča starijih? Možete li zamisliti uopšte potrebu autora da ovim tekstom podsjeti na jedan događaj od prije 85 godina, kojeg se danas stide svi, bili potomci dželata ili žrtava? Jedan od paradoksa ovih prostora je i činjenica da kada je u pitanju suživot različitih vjerskih i nacionalnih entiteta postoje dvije potpuno različite priče. I, nažalost, obje su tačne. Jedna je ona o suživotu, toleranciji, vječnoj upućenosti jednih na druge. Druga je atavistička i govori o sukobljavanju, satiranju, potiranju, nasilju nad slabijima. Rekao sam, ne slučajno “nažalost, obje su tačne” da bih pokazao njihovu međusobnu zavisnost i naglasio da priča o toleranciji i suživotu ima smisla samo ako se prethodno racionalizuju ove druge priče iz tamnih naslaga naše iskrivljene podsvijesti i predaju organizovanom sjećanju kao nauk generacijama. U protivnom, naša atavistička svijest se samo dodatno truje i zločini će se ponavljati, o čemu tako ubjedljivo svjedoči novija istorija. Jedna od takvih priča je ona o pokolju nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini prije tačno 85 godina. Da bi mogli dati bar djelimične odgovore na pitanja sa početka ovoga teksta navodimo činjenice.

Pokolj u Šahovićima je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Događaj se zbio između 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su 7. novembra 1924. crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za ubistvo Boškovića optužen je lažno muslimanski komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Tokom sahrane Boškovića donijeta je odluka o \\\”osveti\\\”. Noću između 9. i 10. novembra krenulo je oko 2.000 \\\”osvetnika\\\” na muslimanska sela u Pavinom Polju i Šahovićima, koja su, dva dana ranije, razoružale tadašnje vlasti. Vlasti su bile pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Međutim, 28 talaca je ubijeno, a ostali su uspjeli da se otkupe. Dijete od 13 godina je spasio jedan Crnogorac, koji zbog ovog čina umalo nije doživio sudbinu ubijenih. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko 1.000 djece, žena i ljudi. Slična sudbina je bila namijenjena i muslimanima Bijelog Polja, koji su navodno radi zaštite trebalo da budu prebačeni preko Šahovića, ali ih je spasio jedan srpski oficir koji je otkrio zavjeru. Pokolj u Šahovićima je uzrokovao potpuno iseljavanje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku, mada se dio njih naselio u Pljevlja, Sarajevo i istočnu Bosnu. U tadašnju opštinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica sa oko 400 članova. Prema popisu iz 1921. (dakle prije pokolja) na tom području je živjelo 2.755 muslimanskih stanovnika (1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima). Poslije pokolja ostalo je da živi samo jedno muslimansko domaćinstvo, koje je prešlo u pravoslavlje.

Tadašnja država je bila parlamentarna zemlja. Pa ipak, čitav zločin je bio zataškan. Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe. No, istrage nije bilo. Osuđena su, simbolično dva – tri stražara zatvora u Šahovićima, jer su se bili dogovorili s “osvetnicima”da im predaju zatvorenike. Razumije se, bila je najavljena obimna istraga. Sve je ispalo sprdnja s pravdom, bar tako tvrdi Đilas, osoba koja je javno i prva progovorila o ovom zločinu bez pandana u crnogorskoj istoriji. Danas se pouzdano zna da su Boška Boškovića ubili kolašinski (rovački komiti), zna se i koji, sveteći se zbog ubistva Petra Dulovića, koji je ubijen samo zato što je bio brat poznatog komite Todora Dulovića, inače pobratima ubica Boška Boškovića.

Paradoks svakog zločina je u tome što mu se naknadno u interpretacijama daje smisao. Đilas motiv pokolja smješta u kontekst vjerskog atavizma i mržnje između “krsta i polumjeseca”, što je, po nama, sasvim pogrešno objašnjenje, jer kako onda objasniti brojne zločine među istovjercima o kojima isti autor naširoko piše.

Zločin najbolje objašnjavaju posljedice i odnos potomaka prema njemu. Paradoksalno, ali se u tome može prepoznati i „smisao“ ovoga zločina. Sa jednog prostora je nestalo muslimansko stanovništvo, osuđeno od „osvetnika“ da ispašta „grijehove“ vjekova, taložene u mitskoj svijesti onih koji misle da postoji njihova gradacija, po kojoj se oni mogu dijeliti na „manje“ ili „više“. Ako razgrnete maglu nataložene mitske svijesti kod svih balkanskih naroda, vrlo često ćete otkriti da se iza patetičnog pozivanja na istoriju, najčešće krije prizemno koristoljublje proisteklo iz ne rijetkog shvatanja rata kao „zanatske“ djelatnosti i načina privređivanja.

Nije za poređenje, ali samo kao primjer atavizma i neznanja koje caruje ovim prostorima – ako danas šetate Istanbulom, veoma često ćete naići na zgrade čija je polovina fasada uređena, a druga ruinirana. Objašnjenje je da su u ruiniranom dijelu zgrade nalaze stanovi Grka koji su napustili te prostore poslije rata 1923. Do danas se u te stanove ne smije useliti niko, jer njihove tapije glase na imena vlasnika iz vremena prije rata.

Zašto danas uopšte pisati o zlu u vremenu kada naše političke elite afirmišu vjerski i nacionalni sklad, toleranciju i suživot kao osnov za optimizam koji svako razuman podržava? Mislimo da svaku, pa i ovu priču, zrelo društvo treba da racionalizuje, činjenično potvrdi i ovjeri i smjesti je u istoriju kao već ispričanu priču. Istorijsko iskustvo pokazuje da su na Balkanu, i ne samo na njemu, svi sposobni za zločin. Ali na ovim prostorima priče o zločinima nerijetko liče na propagandu zla u začaranom krugu beskonačnih osveta. Takvo shvatanje često uzrokuje poimanje istorije kao priručnika zla, koje sadrži samo one lekcije koje mogu „pravdati moje zlo“. Zato na Balkanu svi narodi misle da imaju pravo na zlo i da se to pravo uvećava brojem „mojih žrtava“. Otuda i potreba da se one stalno uvećavaju u vremenima kada se krug zla želi ponovo odmotati u svijesti onih koji smisao svog življenja nalaze u nesreći drugih. Zato je o zlu podjednako teško i pričati i ćutati, jer i jedno i drugo može ličiti samo na svjesno ili nesvjesno pravdanje ljudske destrukcije. A nje je na ovim prostorima bilo više nego bilo gdje drugdje. Zato su knjige o zločinima i najdeblje, a priče o zlu i najduže. Kada pročitate samo jednu, iz istog tematskog kruga, vi možete postati saučesnik. Kada pročitate sve, možete se razočarati u ljudsko biće. Mislim da je vrijeme da ćutanjem o zločinu odbijemo da budemo saučesnici i da jedna cjelovita i argumentovana do kraja ispričana priča može biti poželjna terapija za liječenje ostataka atavističke svijesti koja čuči u svima nama. Za početak bilo bi lijepo kada bi bar jedna ulica u Bijelom Polju nosila ime oficira koji je odbio da bude saučesnik u zločinu, ako mu se ime uopšte zna.”

http://www.in4s.net/wp-content/uploads/bosko-boskovic.jpg

Boško Bošković ( na slici)  je bio crnogorski oficir,  vatreni pristalica ujedinjenja Srbije i Crne Gore 1918. godine. Postao je i načelnik Kolašinskog okruga. Bio je sin poznatog crnogorskog četovođe Lazara Boškovića. Predvodio je gušenje pobune crnogorskih komita u Rovcima. Ova pobuna ugušena je u krvi, a desetine porodica Bulatovića oćerano u zatvore i poubijano.

Bošković je poginuo 07. Novembra 1924. godine, na putu od Mojkovca prema Šahovicima u mjestu obod kod Cera. Dugo vremena se vjerovalo da su Boška ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca. Njih je angazovao Boškovicev glavni politički protivnik Dimitrije Bulatović, učitelj iz Rovaca. .

Bošku je postavljena zaśeda u  mjestu Cer. Boško se tu pojavio u pratnji svog bližnjeg rođaka Milete Boškovica. Komite su otvorile otvaraju vatru, Boška ubijaju, dok je Mileta bio ranjen.

Boškovićeva sahrana je obavljena 09. Novembra, a prema pisanim podacima prisustvovalo je preko 2 000 ljudi, što je i najveća sahrana ikad zapamćena u tom kraju. . Držani su vatreni govori, za ubistvo su optuženi  lokalni muslimani, begovi Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. . Govornici su pozivali na osvetu, a Načelnik kolašinskog okruga pozvao je prisutne da se u roku od 24 sata osvete za Boškovu smrt.

Raspaljena masa odmah je pošla u napad na Muslimane u mjestima Šehoviće i Vranješ. Ovaj iznenadni i podmukli napad izvršen je 9. i 10. novembra. 1924. godine. Tako su Crnogorci, nakon Boškove sahrane i proturene lažne vijesti, krenuli, predvođeni oficirima starocrnogorske vojske, u napad na Muslimane. Napad je izvršen pred noć i tokom noći, prilikom čega je stradalo više od 500 Muslimana. Ubijani su na najsvirepiji i najpodmukliji način.


U svojoj knjizi “Besudna zemlja “, Milovan Đilas je jedini Crnogorac koji je opisao ovaj pokolj u kome je učestvovao injegov otac Nikola Đilas. Otac mu je priznao kako se sve to desavalo, kao i neke detalje tokom samog genocidaš

Đilas piše:

… Čak se i većina učesnika iz tog pohoda stiđela onog što se dogodilo i što su činjeli. Ali – činjeli su. I moj otac, koji nije bio sklon surovostima, nerado je pričao o svemu tome. I on je ośećao stid od sudjelovanja u tim zbivanjima, kakav vjerovatno ośećaju, kad se otrijezne pijanci poslije izvršenih nedjela…. Ubijeno je oko tri stodine i pedeset ljudi, mnogi na grozovit način…. Bili smo i mi, ja i najstariji brat, zgranuti i užasnuti. Osuđivali smo oca što se i on poveo za gomilom, mada u pokolju nije učestvovao kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen… “

Milovan Đilas je detaljno opisivao i zločine koji su tada činjeni nad muslimanskim narodom…

 

 

Izvor: montenegro-canada.com

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

5 KOMENTARI

  1. Veliki pokolj u Veliki nije bio 42. nego 28 jula 1944. Pokolj su izvrsili folksdojceri iz Banata, Kosovari i manjim dijelom vulnetari predvodjeni Semsom Ferovicem. Plavogusinjski vulnetari nijesu masovno i organizovano ucestvovali u pokolju jer su ih tih dana partizani razbili i rastjerali po okolnim planinama.

  2. Velika sramota za Crnogorce. Sramota je što to bar sad ne ispitaju i objave i označe krivce. I da se naglasi da to nije nikakvo junaštvo već velika podlost.

    • 1942 selo Velika podno Cakora blizu Gusinja,poklano 500 ljudi od strane albanskih fasisitickih formacija. Sve civili zene,djeca pravoslavni hriscani. To Serba ne interesuje.

      • Bilo je to 1944e, SS-ovci divizije “princ eugen” i divizije “skenderbeg” pobise 428or muskaraca, zena i djece. Divizija “princ eugen” je inace poznata po tome da su zlodjela cinili gdje god bili, od dalmacije gdje su ubili oko 1500 civila kao odmazda za partizanske zasjede pa do crne gore i bila je sastavljena uglavnom od podunavskih nijemaca backe, banata, rumunije… Divizija “skenderbeg” se uglavnom sastojala od ranijih ratnih zarobljenika albanske nacionalnosti koji su u vrijeme pocetka rata sluzili u jogoslovenskoj vojsci.

        Gnusan je to bio zlocin o kome su pisane mnoge knjige i za koji su organizatori i pocinioci kaznjeni. Za sahovice niko nikada nije odgovarao i o njemu se sutalo haman sve do dana danasnjeg.

        U buduce se nadam da ostavljamo licitiranje zrtvama zlodjela vec da sva zajednicki okarakterisemo upravo kao zlodjela. Jedino tako mozemo nastaviti i graditi suzivot umjesto pripremanja osveta za neka ranija nedjela. Mozemo li se sloziti oko toga?

      • Pogledaj drugu polovinu intervjua za rtv atlas koji se odnosi upravo na taj dogodaj. Serbo nije taj koli licitara zrtvama nedjela. Dakle obavezno pogladaj citav video pa onda komentarisi.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.