Sjećaš li se vremena prije oluje? Mislio si da si okrenut ka Bogu ali tvoj jezik nije poznavao okus suza očaja. Tvoja sedžda je bila mehanička. A tvoja dova je bila samo izgovaranje naučenog.
Mislio si da znaš šta znači oslanjanje na Boga, ali si ipak mislio da možeš popraviti stvari samo ukoliko se potrudiš. Ti, ti, ti. Sve je bilo do tebe. Trebao si biti pametniji, imati bolju strategiju, pročitati još jedan tekst, pronaći boljeg doktora. Ti. Gledao si na svoje ruke kao one koje će ti donijeti spas. Nisi vidio svoju nemoć. Tvoja ovisnost o Bogu ti još uvijek nije bila otkrivena.
I On ti je iz Njegove beskrajne milosti pokazao. Oluja je trajala godinama. Stizao je sve jedan po jedan val veličine planine. Sve jedna za drugom lekcija iz poniznosti, slomljenosti i ovisnosti bez izbora o Bogu, sve dok se konačno nisi predao. Sve dok konačno nisi naučio dublju istinu nego što te to uljuljani komfor mogao ikada naučiti. Oluja je tu bila tu da te oblikuje. Da tvoje srce omekša do potpune čovječnosti.
A odušak je došao onda kada si konačno naučio da tvoje ruke moraju raditi, da, jer kao Božji rob ti se moraš boriti na Njegov način. Ali odušak nije došao kao posljedica tog truda i napora, tvoje pameti, tvojih vještina. Rad je da ispuniš svoju dužnost, a ne da se oluja pretvori u sunce. Tek kada je tvoje srce pronašlo svoju istinu, svoj mir, jedino onda kada je zbacilo sa sebe breme odgovornosti za pokretanje mora, tek onda je prošla oluja.
Napisala: Dalija Mudžahid
Prijevod i izvor: IslamBosna.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
