Zbog referenduma u Sandžaku prijetili su topovima

Piše: Admir Lisica

Prema zakonima bivše SFRJ, rješavanja vitalnih pitanja općina, regija i republika bilo je moguće putem referenduma. To je u to doba bila ustaljena praksa u Jugoslaviji, a tokom postojanja ove zajednice referendum se održao u nekoliko navrata.

Tako su se, nakon sve većih pritisaka vlasti, koji su bili usmjereni prema Bošnjacima iz Sandžaka, bošnjački intelektualci odlučili za raspisivanje referenduma o pitanju autonomije u Sandžaku.

Organizator referenduma bilo je tadašnje Muslimansko nacionalno vijeće (danas Bošnjačko nacionalno vijeće) koje je, uprkos prijetnjama i ogromnim pritiscima, uspjelo održati referendum o autonomiji Sandžaka.

Odgovor na represiju režima

Referendum je sproveden od 25. do 27. oktobra 1991. godine, uprkos progonu aktivista, presretanju i oduzimanju materijala za referendum… o čemu govori predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća dr. Sulejman Ugljanin, jedan od pokretača ideje za referendum o autonomiji Sandžaka.

Da je početak devedesetih godina za Bošnjake u Sandžaku bio veoma neizvjestan period, svjedoči i tadašnji narodni poslanik u skupštini SFRJ, profesor Rizah Gruda, koji je bio i jedan od organizatora referenduma.

“Muslimansko nacionalno vijeće, uvidjevši u kakvom su stanju bili Bošnjaci početkom devedesetih godina, odlučilo se na ovaj veoma hrabar, ali u tom trenutku potreban potez. Previše smo prije toga bili tihi i poslušni na svoju štetu, pa se očekivalo da svoju odluku nećemo sprovesti u djelo. Lično sam kao poslanik u tadašnjoj skupštini imao pedeset replika na moju iznešenu informaciju o organiziranju referenduma. Neke replike su bile čak i u veoma histeričnom tonu, a i dobijao sam otvorene prijetnje zbog svog istupa”, govori Gruda.

Tadašnja vlast je na održavanje referenduma gledala kao na separatističku težnju bošnjačkog naroda u Sandžaku koja bi dovela do cijepanja teritorije Srbije, kaže on.

“Referendum je organiziran s ciljem da se ostatak svijeta zainteresira za naš nepovoljan položaj u tadašnjoj državi. Naša prava bila su u velikoj mjeri ugrožena, a mi smo smatrani za građane drugog reda. Referendum o autonomiji Sandžaka nije bio nikakav separatizam kakvim ga žele prikazati, već jednostavno buđenje naroda protiv sistema koji nas je godinama sistematski gušio.”

Posljedice referenduma

Uprkos otvorenim prijetnjama i hapšenjima koja su se događala neposredno i za vrijeme referenduma, on je uspješno održan, a 98,90 posto glasača izjasnilo se za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka, s pravom priključenja nekoj od republika tadašnje SFRJ. Tadašnji režim nije priznavao ovaj referendum, a protiv odgovornih organizatora poduzimane su razne represivne mjere, o čemu govori Gruda.

“Kao poslanik u toj vladi bio sam ignorisan od vlasti na sve moguće načine. Čak ni moja poslanička legitimacija nije bila priznavana tada. Duga je lista onih koji su zbog referenduma pretrpjeli razna podmetanja i zlostavljanja. U pojedinim trenucima bili smo čak i u ratnoj opasnosti jer nam je prijećeno da ćemo biti gađani dalekometnim topovima iz susjedne Raške, što se na kraju, ipak, nije dogodilo. Ono što bih izdvojio kao najtežu posljedicu referenduma uz hapšenja i mučenja, bila su i masovna iseljavanja stanovništva koja su trajala kontinuirano čak do završetka rata na Kosovu 1999. godine”, prisjeća se Gruda.

Da je Sandžak bio u neposrednoj ratnoj opasnosti ističe i dr. Hivzo Gološ, profesor na Univerzitetu u Prizrenu, te zaposlenik arhiva “Ras” u Novom Pazaru.

“U Sandžaku se osjećao tihi rat. Akteri referenduma su, većinom, pohapšeni. Njihove porodice su zlostavljane i bile prinuđene da se sele. Bošnjaci su odbijali da učestvuju u vojnim rezervama zato što su kao rezervisti slani na ratišta u druge krajeve Jugoslavije: Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Sa slovenačkog, hrvatskog i bosanskohercegovačkog ratišta često su u sandžačke gradove dovožena tijela poginulih vojnika, rezervista i učesnika raznih vojnih formacija. To je dolijevalo nezadovoljstvo Bošnjacima, koji su se selili na Zapad i tamo trajno ostajali.

Ipak, danas, mnogo godina nakon završetka tog veoma turbulentnog perioda, možemo istaći da su Bošnjaci u znatno boljem položaju nego što su bili u tom tmurnom vremenu. Javila se nada Bošnjaka za boljim životom u Sandžaku. Osjeća se napredak u nauci, kulturi, školi, politici i vjerskom usavršavanju. Nadamo se da idu bolji dani”, kaže na kraju Gološ.