Novi Pazar – Žiri u sastavu Milisav Savić, Enes Dazdarević i Šaban Šarenkapić, odlučio je da od osam prispjelih rukopisa na Konkurs za objavljivanje prve knjige, koji Narodna biblioteka „Dositej Obradović“ održava po drugi put, nagradi rukopis Pustinja prošlih dana i ova zrna sad pod šifrom Desert Irie Rose.U tekstu obrazloženja, između ostalog, kaže se:
”Autentičan poetski glas. Uvjerljiv, drzak, provokativan. Ova lirika se otvara pred čitaocem bez ikakvih stega. Sintagme kao što su “javno mnjenje” ili “opštepriznati autoriteti” za ovog autora nisu tabui, oni su izazov. I jeste ova lirika izazov. Od početka do kraja. Slobodu mislećeg bića lirski subjekt stavlja ispred pomenutih “datosti”. Nema konačnih odgovora, mladalačkog stranstvenog “pametovanja”, nametanja populističkih vrijednosnih sistema. Najveći vrijednosni sistem je ovdje sloboda.
…Autor gaji sumnju kao summum bonum i najmanjeg misaonog uspona, ističe spremnost ka novom iščitavanju starih gradiva. Taj borbeni duh nepristajanja na istost (unisoni pjev o tapkanju na mjestu), zavrijeđuje da se čuje. Ovaj buntovnik ima svoje razloge. I jasno ih je kazao.“
Iza šifre Desert Irie Rose se krije ime Ajše Bahović, koja je pobjednica ovogodišnjeg Konkursa za objavljivanje prve knjige. Čestitamo Ajši čija će knjiga poezije biti štampana i objavljena u 2011. godini.
Obrazloženje žirija
Autentičan poetski glas. Uvjerljiv, drzak, provokativan. Ova lirika se otvara pred čitaocem bez ikakvih stega. Sintagme kao što su “javni moral”, “javno mnjenje”, “opšteprihvaćene vrijednosti” ili “opštepriznati autoriteti” za ovog autora nisu tabui, oni su izazov. I jeste ova lirika izazov. Od početka do kraja. Slobodu mislećeg bića lirski subjekt stavlja ispred pomenutih “datosti”. Nema konačnih odgovora, mladalačkog stranstvenog “pametovanja”, nametanja populističkih vrijednosnih sistema. Najveći vrijednosni sistem je ovdje sloboda. U vrijeme ideologiziranih kolektiviteta koji gaje fetiš: „glavom klimaj“, lirska poruka ovih pjesama je: „glavom razmišljaj“. A kada je tako, onda je razumljivo zašto ona ne želi da bude dopadljiva, milozvučna, kitnjasta i krotka. Skoro svako kućno ljubimče ima pomenute osobine. Ovo nije lirika koja želi biti rekvizit „relaksacije uma“. Ne želi vlasnika. Ni naredbu, ni nagradu. Ona kritikuje uniformnost mišljenja, kulturu copycata, ponašanja, stila… Slavi neponovljivu individualnost ljudskog bića spram kolektivističkih modeliranja, histerija trenda i depersonalizacije čovjeka u savremenog zon economikona. Kada sam na početku teksta pomenuo frazu o autentičnosti poetskog glasa mislio sam upravo na tu očiglednu „divljinu“ duha koja izbija iz ovih stihova. Taj nesputani tok kazivanja, to odbacivanje literarnih „opreznosti“ koje znaju pretvoriti se u najgoreg cenzora. Svu tu divljinu koja nije banalna, nije primitivna ispovjedna frustracija. Ona je vitalnost i kreacija, impuls i lucida.
Ovdje se jasno čuje viva la difference. Ovdje se drugost ne potire, ništi ili nivelira. Ovdje se drugost ističe. Ne postavlja se sihir zbog toga što je drugi lijep („Devojka sa plavim očima“), ne drži se „u zubima“ zbog sopstvenih izbora („Dete iznutra“). Ovdje se upućuje izazov površnom parolaškom moralizmu, konvencionalnom pismu, glorifikaciji ekumene alfa-mužjaka koji “opisuju muškarca kao oplemenjivača Adamovog roda”. Autor gaji sumnju kao summum bonum i najmanjeg misaonog uspona, ističe spremnost ka novom iščitavanju starih gradiva: „Raj u kome zmije žive nije naše odredište“.
Taj, borbeni duh nepristajanja na istost (unisoni pjev o tapkanju na mjestu), zavrijeđuje da se čuje. Ovaj buntovnik ima svoje razloge. I jasno ih je kazao.
Izvor: Biblioteka-np.org.rs
