Zasto veličanstveni ep Avda Međedovića “THE WEDING OF SMAILAGIC MEHO”, sve do skoro, nije smio biti pristupačan svjetskoj kulturnoj javnosti?

0
74

Autor: Međedović Faruk

Milman Parry jedini i najveći lingvista 20-og stoljeća je imao hrabrosti da kaže da je Avdo najveći živi epski stvaralac svih vremena.

Otkrio je Avda Juna-Jula mjeseca 1935 godine u Bijelom Polju, te je priznao da je Avdo sui generis. To ga je otkriće pod pritiskom, posebno evropskog kulturnog mnenja odvelo u smrt. Perijeva ” Pitanja iz Bijelog Polja” jedno od najmisterioznijih knjizevnih ostvarenja, kojim Parry razrjesava elegantno Homersko pitanje, iscezlo je tragom bez bzira, odmah nakon što je genijalni znanstvenik tragično okončao svoj mladi život.

Pred kraj sabiranja, u ljeto 1935. godine, u Bijelom Polju, Parry je susreo svog “Homera”, Avda Međedovića. Nakon svih istrazivanja bilo mu je jasno da je samo Avdo, svojom osebujnom tehnikom tvorio kao Homer. Parry je pred sobom imao dva fenomena planetarnih razmjera. Homera i njegovu Ilijadu i Odiseju sjedne strane i Avda Međedovića i njegov grandiozni ep “Ženidba Smailagic Meha” kao i niz drugih epova, tako da je dužina svakog epa pojedinačno mogla iznositi i preko trideset hiljada stihova, jer je Parry tih dana pravio nevjerovatne experimente sa genijalnim Avdom. Parryu je bilo jasno da je Avdova epika tvorbe puno vise revolucionarna negoli i Homerova a i neponovljiva. Po Parryu je Avdov virtuozni stil bio nenadmašan. Avdo je nabrojao Parryu 58 epskih pjesama, a Pery je bio svjestan da pred sobom ima najgenijalnijeg pjesnika svih vremena, te će imati vremena da od Avda snimi svaki ep, sto bi po Peryu iznosilo čak vise od milion stihova. Pred sam povratak u Ameriku, Jula 1935, godine , Parry je otpočeo snimati Avdov ep “Suzanjstvo Tala Licanina u Orascu”, te je uspio zabilježiti samo uvodni dio -fragment- dug 3,738 stihova, nadajući se da će po skorašnjem povratku u Bijelo Polje nastaviti biljeziti ovaj fenomenalni Avdov ep po diktatu, za koji mu je Avdo rekao, da taj ep on moze izrecitirati u dužini i do četrdeset hiljada stihova. Parry je bio presrećan, jer je sabiranjem Avdovih pjesama, pruzio dokaz ,da je Homer mogao stvoriti Odiseju bez pera u ruci. Bio je to zaista čudesan podvig bilježenja Avdove epike.

Robert L. Fowler kaze, da Milmanovo epohalno otkrice Avda Medjedovica, i njegov najljepši ep u svjetskoj literaturi,” THE WEDING OF SMAILAGIC MEHO”, sve do skoro nije smio biti pristupačan javnosti, sto je zapanjujuće. On kaže da su oralisti pretražili faktički sve dijelove globusa, nebi li nasli nekog poput Homera, a to je pošlo za rukom genijalnom Parryu, koji je pronašao Avda, koji je bio sui generis i najsuperiorniji epski pjesnik svih vremena. Parryev pronalazak ” HOMERA SA OBROVA”, izazvao je senzaciju, te koliko je izazvalo odusevljenje jednih , toliko je bilo žestokih provokacija od strane evropskih lingvista, po kojima je bilo nedopustivo, jednog bošnjačkog pjesnika porediti sa Homerom čija djela čine osnov evropske civilizacije, mada je zemlja porijekla Avda Medjedovica sastavni dio evropskog kontinenta i u svakom pogledu bliza evropi negoli azijska Grcka. Znanstvenik Pawel je siguran, da je zločinacki pritisak evropskih zapjenusanih lingvista na mladog Milmana Paria bio i siguran povod Parijevog samoubojstva, samo nakon četiri mjeseca, sto je napustio Bijelo Polje. 4. Dezembra 1935. godine NEW YORK TIMES je objavio tekst pod naslovom” DR. MILMAN PARRY , AUTORITET ZA HOMERA, Pucao je u sebe. Metak je probio njegove grudi blizu srca i on je umro prije no sto su policijski lijecnici stigli do stana” Parry je tada imao 32 godine, a iza sebe je ostavio suprugu, kcerku od 10, i sina od osam godina. Dakle otkriće bošnjackog Homera, kostalo je najgenijalnijeg lingvistu 20-og stoljeca zivota.

Georg Danek , profesor klasicne filozofije na beckom universitetu, koji je preveo Avdov ep ” ZENIDBA VLAHINJIC ALIJE” na njemackom , priznaje da strah i zavist evropske kulturne javnosti spram superiornog bosnjackog duhovnog stvaralastva ima vec dublje korijene. On priznaje, da do početka okupacije Bosne od strane Austougarske (1878) evropska politika se nije interesovala za bošnjačko-muslimanski identitet, na koji su gledali kao na protutezu nadolazecem i opasnom srpsko-hrvarskom nacionalizmu. I tada u slavistickim debatama po Daneku, bosnjacka epika je tendenziozno obezvredjivana, a na samostalni identitet bosnjackih muslimana se gledalo kao na jedan poseban kuriositet, kao na strano tijelo u sred evrope. Danek dalje navodi da su takva obezvređivanja bošnjačke epike, bila politički motivisana i sa srpske i hrvatske strane, te da oba ta nacionalizma, nikada nisu bila spremna priznati kulturnu samostalnost bosnjackih muslimana.

Poslije svih ovih jasno navedenih obrazlozenja, nije tesko objasniti zbog cega tolika zavist i strahovi od genijalnog Avda Medjedovica i samostalnog kulturnog i nacionalnog, kao i duhovnog identiteta bosnjaka muslimana. U prilog svega ovog , značajno je jos navesti i Belu Bartoka (1881-1945) koji je u prvom dijelu XX stoljeca,bio jedan od najuticajnijih modernih kompozitora. Avdov izvanredni ep” Junastvo Djerzelez Alije” Bartok je transkribovao 1942-43 godine, te je tom prilikom pisao Albertu Lordu nastavljacu Milmanovom, da je završio muzičku izvedbu Avdovog fenomenalnog epa, i da ce to biti i najgenijalnije muzicko ostvarenje XX stoljeca. Iste godine nakon muzičke transkripcije Avdovog epa, Bela Bartok umire pod nerazjasnjenim okolnostima, a od muzičke transkripcije Avdovog epa ni traga, isto kao i od misterioznog nestanka Milmanovih ” PISAMA IZ BIJELOG POLJA”.
Kda sve ovo imamo na umu, spravom možemo reći, da je kolijevka svjetske, kulturne civilizacije zapravo Amerika, gdje se kulturna i duhovna ostvarenja naroda vrednuju nepristrasno, a ne zapravo Evropa.

Maja mjeseca 1939, na Cambridge, Massachusetts, Nikola Vujnovic, nakon sto je dovrsio transkripciju Avdovog epa” SULTAN SELIM CAPTURES KANDIJA”, je zapisao: ” Onda kada ne bude Avda vise medju živima, neće se vise niko naći, ko bi mogao stvarati ovakva grandiozna i nedostižna djela”.

Sviđalo se to nekome ili ne, Avdo je jedini ostao nenadmašan majstor kataloga i ukrasnih opisa junaka, njihovih govora i dijaloga, velikih skupova, ljepotica, konja, vojske, zenidbenih svatovanja i ratovanja u svjetskoj epici.

Avdovo glorificiranje Bosnjaka je nostalgicno koji su u dalekoj prošlosti bili na samom vrhuncu svoje slave i moći i vrline. Njegova karakterizacija likova je sasvim neuobičajena, nenadmašna i neponovljiva u svjetskom epskom stvaralastvu.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.