Piše: Dr. Mustafa Cerić
Dragi moji, Povodom desete godišnjice (oktobar 2007 -2017) od napada na slobodu i autonimuju Islamske zajednice u Sandžaku, koju je osmislio, organizirao i izveo Sulejman Ugljanin (predsjednik Stranke demokratske akcije [SDA] Sandžaka), kao udruženi agresivni poduhvat sa određenim vjerskim i političkim krugovima Ankare, (Turska), i kompletnim vjerskim i političkim establišmentom Beograda, (Srbija), posvetio sam prijevod poeme tuniskog pjesnika Abu al-Qasim al-Šabbi (أبو القاسم الشابي]1909. -1934.], poemu koju želim danas podjeliti s vama, kao pouku i poruku. Abu al-Qasim al-Šabbi je poznat i po tuniskoj nacionalnoj himni Humat al-Hima [حماة الحمي ] (“Branitelji domovine”), koju je orginalno napisao egipatski pjesnik Mustafa Sadik al-Rafii. Nažalost, al-Šabbi je od rane mladosti imao srčane mane, koje su uzrokovale njegovu ranu smrt u 35. godini života. No, njegovo ime ostalo je da živi kroz njegovu poeziju, od koje su dvije poeme najpopularnije “Ila Tūgat al-‘Alam” [إلي طغاة العالم ] (“Tiranima svijeta”) i Aġānī al-Ḥayāt [أغاني الحياة ] (“Pjesme životu” ili “Volja za životom”).
VOLJA ZA ŽIVOTOM
(Abu al-Qasim al-Šabbi (1909 – 1934)
Kad narod poželi život,
sudbina mora da s’ od’zove!
Tamna noć mora nestati,
okovi se moraju slomiti!
Onaj što nema volje za životom,
duh života njega ostavlja… zaboravlja!
Teško onom ko izgubi volju za životom,
pobjedničko ništavilo udara ga pljuskom!
Tako mi veli kosmos,
tako mi se povjeri njegov skriveni duh!
Vjetarovi tako mrmore klisurama strmim,
povrh brda i ispod drveća!
Kad težim velikom cilju,
ja se uhvatim za veliku nadu i zaboravim svaku prepreke!
Ja ne zaobilazim ni krševite putove,
niti izbjegavam huku vatre!
Onaj što ima averziju da se penje na brda,
troši dane i noći u rupama!
Krv mladosti u mom srcu vrije,
čudni vjetrovi bijesne u mojim prsima.
Pažljivo slušam topot groma,
slušam glas vjetra i kiše!
Pitam Zemlju:
“O majko, mrziš li ljude?” A Zemlja kaže:
“Blagosivljam poletni duh,
volim one što se slatko bore protiv opasnosti!
Osuđujem one što žive kao kamen izvan vremena,
zadovoljni sumornim i bešćutnim bitisanjem!
Upamti! Kosmos je živ i voli život,
prezire mrtvoga ma koliko da je bio velik!
Nebo ne grli mrtve ptice,
niti pčele piju nektar izmrtvog cvijeta!
Da nemam majčino srce,
kabur bi izbacili leševe iz svoje utore!
Pa teško onome što gubi volju za životom,
njega čeka pobjedničko ništavilo”.
Jednom u jesenskoj noći,
obhrvan tugom i dosadom,
bio sm opijen zvjezdanim sjajem,
ugasio sam togu veseljem.
Pitao sam noć: “Hoće li život ikad vratiti uvehli behar,
mladelečku svježinu života?
Niti su usne mraka progovorile,
niti su nimfe zorom propjevale!
No, šuma mi je nježno šaputala,
govorila mi u melodičnim strunama:
– Zima dolazi s maglovitim oblacima,
vjetrovitim kišama i teškim snijegom!
Ugasi se čarobnost, čarobnost grana,
čarobnost cvijeća, čarobnost ploda,
čarobnost nježnog i otmenog akšama
čarobnost raskošne i mirisnog zelenila!
Grane padaju zajedno sa lišćem,
beharske ruže sretnog života padaju također,
vjetar ih goni na sve strane,
nabujala voda ih sve proguta!
Sve se gubi kao čarobni san,
što je jednom zasjao u duši pa nest’o!
Ostaje samo sjeme što se čuva
u hambaru prohujalog lijepog vremena!
I sjećanja na sezone, vizija života
i sablasti svijeta polahko nestaju!
Sve je pod maglom,
pod snijegom i pod blatom!
Iz kojeg će opet nikad dosadni život,
oživiti srce proljeća … vratit mu zeleni sjaj,
sanjajući pjesme ptica,
miris ruža i slatke plodove!
Odjednom, u blagom zamahu krila,
volja za životom pobjedonsno se vraća!
Nad zemljom se širom otvara sjeme,
otkriva se predivna slika kosmosa!
Proljeće se vraća sa svojim pjesmama,
sa svojim snovima, sa mirisom svoje mladosti!
Oh, kako to proljeće sve ljubi svojim usnama,
vraćajuć’ život prohujaloj mladosti.
Obraća se proljeće sjemenu: – Dao sam ti život!
Da zauvijek živjet u tvom potomstvu!
Ti si, proljeće, blagoslovljeno nurom pa primi
mladost i zrelost života!
Onaj čiji snovi strasno ljube svjetlo,
za uzvrat … nejga svjetlo obasjava kad god se pojavi!
Uistinu, sav prostor je tvoj, i tvoje je svjetlo,
snovi su tvoji, tvoja je milorodna, procvala zemlja!
Primi besmrtnu ljepotu,
primi široko blistavi kosmos!
hodaj poljima koliko god hoćeš,
okičen slatkim plodom i mirisnim cvjetom!
Šapni voljenom, šapni vjetru i oblacima,
šapni zvjezdama, šapni mjesecu,
progovori životu jezikom tvoga srca,
razgovaraj sa zavodljivom ljepotom ovog postajanja!
Mrak, također, ima svoj šarm,
potiće maštu i inspiriše misli!
Jedan čudni mistični sklad zavio je kosmos,
jedan vješti čudotvorac njime upravlja!
Kandilji svjetlosnih zvjezda su obasjali sve
mirisne ruže što su se posvuda razasule!
Duh čudne ljepote zavijorio je
sa granama od mjesečevog sjaja!
Sveti zvuk života je zazvonio,
u sanjanom i čudesnom hramu,
oglašavajući ovu istinu cijelu, ovom cijelome svijetu:
– Volja je gorivo i plamen života!
Volja je duh i stamenost uspjeha!
Da, uistinu, kad duša pošeli život,
sudbina mora da s’ od’zove!
Postscriptum:
Dragi moji,
Volja nam je potrebna da izjutra ustanemo iz kreveta, ali i da uvečer idemo u krevet. Sportistima je volja potrebna za pobjedu. Političarima je potrebna volja za dogovar i rad za opće dobro. Ako nema političke voljje, nema ni društvenog općeg dobra. Bolesniku je potrebna volja da ozdravi. Mučenome je potrebna volja da izdrži. Pateniku je potrebna volja da ne poklekne. Borcu je potrebna volja da se ne preda.
Muslimanu je potrebna volja da istraje na putu Božje istine i pravde. Bošnjaku je potrebna volja za životom i slobodom. Sve dok Bošnjaci budu imali volju za životom, dok budu imali volju za voljom, dok budu imali volju za slobodom, nijedan dušman im ne može ništa. Bošnjaci su pobjednici ako ne dopuste da im dušman ubije volju za životom, volju za voljom i volju za slobodom. Zbog toga, Bošnjaci moraju imati volju za životom, moraju imati volju za voljom, moraju imati volju za slobodom… Volja za životom je uvjet za volju za slobodom, a volja za slobodom je uvjet za slobodnu volju za životom… Te dvije vrijednosti su neodvojive jedana od druge… U stvari, to je bît našeg postojanja, a to znači da ako nemamo volju za životom, nemamo volju slobode, a ako nemamo volju za slobodom, onda imamo volju za ropstvom ili podaništvom… To su nâs, Bošnjake, dušmani učili zadnjih sto godina – učili su nas da u sebi ubijamo volju za slobodom, kao uvjet za volju za voljom i volju za životom.
Bošnjaci, vrijeme je da zaustavimo dušmane da nam ubijaju volju za voljom, volju za slobodom, volju za životom!
Vrijeme je da u sebi ubijemo volju za podaništvom ili volju za robovanjem bilo kome osim Bogu Jednom i Jedinom!
Kad to postignemo, ako Bog da, bit ćemo pošteđeni od budućeg Genocida, kojeg nam se najavljuje u Drugom Memorandumu SANU u Beogradu!
