Viđenje Sandžaka po Sretenu Vukosavljevicu, borcu za autonomiju Sandžaka

„Ali Muslimani trebaju da imaju na umu: Niko ne može sva svoja prava očuvati u potpunosti ako nije svjestan tih prava, ako ne osjeća da ih je zaslužio, da mu nisu darovana. Ako ne može da čuva i brani svoja prava, uvijek će se naći neko, makar susjed njegov, da mu ih nagriza i krnji.“

Partizanska  autonomija Sandžaka je bila rezultat zalaganja svih naroda koji su svoju budućnost vidjeli u njemu, bilo da se radilo o Bošnjacima, Srbima ili Crnogorcima. Već smo pisali o Vladimiru Kneževiću i Tomašu Žižiću koji su ubijeni zajedno sa Tršom zbog svojih ideja o autonomiji Sandžaka.

Još jedan pripadnik nebošnjačkog naroda koji je radio na ostavrenju autonomije za ovaj kraj je i univerzitetski profesor Sreten Vukosavljević.

Prema biografiji koju je sam napisao, Sreten Vukosavljević je rođen u Prijepolju 1881. godine. Nižu gimnaziju je učio u Valjevu i Beogradu. Učiteljsku školu završio je u Aleksincu 1901. godine. Od 1904. do 1909. godine službuje u selima Timočke krajine, zatim u Novoj Varoši i Prijepolju. Poslije toga radio je kao školski inspektor u Crnoj Gori i Skoplju, gdje je bio upravnik srpskih osnovnih škola 1911. godine. Poslije balkanskih ratova kratko je radio u svom rodnom kraju. Ponovo se vratio u Makedoniju, u Kavadar, gdje je dočekao i Prvi svjetski rat. Od 1918. radio je u Skoplju na pitanjima agrarne reforme. Bio je povjerenik za agrarnu reformu i kolonizaciju za Makedoniju, Kosovo, Crnu Goru i Sandžak. Kasnije je bio državni podsekretar za šumarstvo. Od 1920. do 1924. godine bio je narodni poslanik u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Revnosno je sarađivao u opozicionom listu „Sandžak“, koji je izlazio u Prijepolju pod uredništvom Milivoja Žugića. Svoje radove je objavljivao u „Pravdi“ i „Politici“. Pisao je o privrednim i kulturnim prilikama u Sandžaku…

Za razliku od svojih ranijih stavova koje je iznosio za vrijeme skupštinskih zasjedanja, u vrijeme dok je bio narodni poslanik na listi Demokratske stranke, Vukosavljević se, kada je u pitanju rješenje statusa Sandžaka, na osnovu svog držanja tokom osnivanja, ali i u momentu rasformiranja ZAVNOS-a, može smatrati jednim od najvećih boraca za autonomiju Sandžaka.

Prvi predsjednik ZAVNOS-a

Na osnivačkoj skupštini ZAVNO Sandžaka u Pljevljima 20. i 21. novembra 1943. godine, izabran je za predsjednika ZAVNOS-a. Zajedno sa svojim saradnicima u Izvršnom odboru radio je na afirmaciji i učvršćenju partizanske vlasti. Pred kraj rata određen je za člana Privremene kraljevske vlade dr. Ivana Šubašića u Londonu, kao ovlašćeni predstavnik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (partizanske vlade).

Nacionalna posebnost Bošnjaka

Vukosavljević je bio oštro protiv praznog i po nesrpske narode iritirajućeg srbovanja koje može imati samo negativne posljedice po srpski narod. „Ljudi koji deklamuju: Stari Ras ‘kolijevka srpstva’ itd., a koji, uzgred budi rečeno, ne čine mnogo časti Starome Rasu“, govorio je Vukosavljević. (Sandžak, br. 14. od 1. X 1932.).

Govoreći o nastojanju da se negira nacionalna posebnost Bošnjaka, Vukosavljević  kaže: „Pokušaj da se Muslimani ‘nacionalno osvijeste’, da postanu ‘Srbi muslimanske vjere’, nije uspio ni malo. Ne bi uspio ni da su to Srbi radili sa više širokogrudosti i dosljednosti. Pogrešno je bio zasnovan. Nisu Muslimani nešto što nema svojih izrađenih osobenosti, pa da sada toj nacionalno i kulturno bezličnoj masi Srbi samo dadu nacionalno obličje. Ovo mjesto, koje u duši Srba zauzima nacionalno osjećanje, nije u duši Muslimana prazno, pa da Srbi treba sada samo da popune tu prazninu. Muslimani imaju svoju posebnu historijsku tradiciju. Ono što je u Srba osjećanje nacionalne solidarnosti, ima i u Muslimana, ali je to solidarnost sa onima koji su im vjerski i kulturno slični, pa i ne govorili istim jezikom. Muslimani imaju drukčije izgrađen materijalni život i mnoga moralna shvatanja, drukčije izrađene uredbe o cijelom ponašanju. To sve čini da se naši Muslimani osjećaju jednom dobro povezanom zajednicom. Ta zajednica je zatvorena i visoko ograđena. Osjećanje da je član te zajednice, našem je Muslimanu dovoljno: ne osjeća neku prazninu zbog toga što nema nacionalnog osjećanja onakvog kakvo je u drugih zajednica. Razlika među nama bila bi mnogo manja kada bi naši Muslimani bili samo zaostali iza Srba u nacionalnom razvitku. Nisu zaostali, nego su drukčije, na drugoj osnovi, na sasvim drukčiji način izgrađeni kao zajednica. Srbi treba da se odreknu iskreno i dosljedno svake namjere koju su imali raniji režimi, da se od Muslimana stvori nešto drugo, a ne ono što su, ponajmanje Srbi muslimanske vjere. Ma koliko to željeli, to je apsolutno nemoguće postići…“ (Glas Sandžaka, br. 1, 15. juni 1944.)

Veoma značajan modus zajedničkog nastupanja Srba i muslimana bila je, po Vukosavljeviću, svakako narodnooslobodilačka borba (partizanska): „U narodnooslobodilačkom pokretu našli smo se zajedno i Srbi i Muslimani iz Sandžaka. Otkako smo se razdvojili, ovo je prvi put u cijeloj našoj historiji da smo se u nekom krupnom i odlučujućem događanju našli sa iste strane šanca. Prvi put da smo pomiješali krv, prosutu za jednu istu stvar. Poveliki broj muslimanskih najboljih i najsvjesnijih sinova učestvuje zajedno sa Srbima u ovoj borbi. I to sasvim iskreno i požrtvovano.“ (ibid)

Nažalost, pri kraju rata Bošnjaci će još jednom biti prevareni, jer obećana i tokom narodnooslobodilačke borbe egzistirajuća autonomija Sandžaka bit će od strane komunističke vrhuške iznenada likvidirana.

U istom tekstu Vukosavljević saopštava i misao koja je i danas vrlo aktuelna: „Ali Muslimani trebaju da imaju na umu: Niko ne može sva svoja prava očuvati u potpunosti ako nije svjestan tih prava, ako ne osjeća da ih je zaslužio, da mu nisu darovana. Ako ne može da čuva i brani svoja prava, uvijek će se naći neko, makar susjed njegov, da mu ih nagriza i krnji.“ (Ibid.)

U kojoj mjeri je Vukosavljević osjećao Sandžak kao svoju rodnu grudu i kao posebnu historijsku pokrajinu, najbolje ilustruju sljedeća njegova razmišljanja:

„Ako ne možemo da se osjetimo kao nacionalna zajednica, možemo da se osjetimo kao jedna zajednica pokrajinska, sandžačka. Tu nas ništa ne razdvaja, a sve nas spaja. Ista je zemlja u kojoj smo se rodili, u kojoj djelamo i na isti način nam je mila. Isti dijalekt kojim govorimo. Za istu zemlju vezane uspomene iz djetinjstva, sve – i one vesele i one žalosne. Isti interesi razvitka i napretka naše pokrajine. To pokrajinsko osjećanje je često i vrlo toplo i srdačno i kod jednih i kod drugih.“ (Sandžak, br. 14. od 01.09.1932.)

Ne cijepati Sandžak

Vukosavljević je slične stavove o posebnosti Sandžaka iznosio i prilikom rasprave o Sandžaku u Predsjedništvu AVNOJ-a, februara 1945. godine:

„Ja sam mišljenja da Sandžak ne treba cijepati, jer je to ipak cjelina. To je oblast, to je pojam sa svojim specifičnim i političkim i privrednim obilježjima. To je historijski tačno. Takvo je i narodno shvatanje. Zato sam ja za rješenje da se cio Sandžak pripoji ili Srbiji ili Crnoj Gori, vodeći računa o onome šta sam već rekao.“ (Dr. Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka, Podgorica, 1992.)

Ovakav stav Vukosavljevića podržao je i Oblasni komitet KPJ za Sandžak, koji pri obraćanju Centralnom komitetu KPJ, između ostalog, saopštava:

„Prema raspoloženju koje se sada jasno ispoljava kod Muslimana, oni bi bili veoma pogođeni ako bi Sandžak bio pocijepan, a oni odvojeni. O tome se zaista mora voditi računa, pogotovu ako se ima u vidu njihov sadašnji stav i dobro držanje. Čak ni Srbi ne bi rado primili cijepanje Sandžaka.“ (Slobodan Nešović, Stvaranje nove Jugoslavije, Beograd 1981.)

O boljoj budućnosti Sandžaka, borbi sandžačkih sinova za slobodu, u 2-3. broju „Glasa Sandžaka“ pisao je i Mišo Pavićević:

„Sandžak je u našoj narodnooslobodilačkoj borbi zauzeo časno mjesto. On je među prvima ispalio pušku na okupatora i u toku ove tri godine dao znatan doprinos stvari narodnog oslobođenja, doprinos u krvi i životima svojih najčestitijih sinova, u stradanju i patnjama svog naroda. Sandžak je u jezgro Narodno-oslobodilačke vojske dao cvijet svoje omladine, ponos našeg kraja – Treću sandžačku brigadu… Zahvaljujući nenarodnim režimima beogradske gospode i špekulantskoj politici sandžačkih šićardžija, Sandžak je ostao ne samo pastorče, već je postao pojam zaostalosti, neznanja i nazadnosti. On je u Jugoslaviji (Kraljevina) dobio samo drugo ime – Jugoslovenski Sibir – koje su mu dali oni isti koji su ga i učinili Sibirom. Zapostavljenost Sandžaka kao sredine, neravnopravnost muslimana kao grupe, bijeda i zaostalost i Srba i Muslimana zajedno – jeste ne samo mučna prošlost, već i žalosna stvarnost Sandžaka. Stoga je narod Sandžaka pozdravio odluke Drugog AVNOJ-a o federativnom uređenju Jugoslavije jer je životno zainteresovan za pobjedu države koja se danas stvara, za ravnopravnost, bratsku slogu i socijalnu pravednost. Takva država koja će osigurati sretnu budućnost svim svojim narodima, osigurat će slobodan razvoj i ljepši život. Narodnooslobodilačka borba, tri godine okupacije i izdaje, obogatili su narod Sandžaka novim iskustvom, skupo plaćenim, ali dragocjenim: nema budućnosti Sandžaka bez sloge i ravnopravnosti Srba i Muslimana. Na putu ka boljoj budućnosti Sandžak je učinio veliki korak, veliki i u odnosu na njegovu prošlost, a naročito na njegovu današnju stvarnost i uslove. Narod Sandžaka jasno je pokazao da ne želi i neće da mu slobodu drugi poklanjaju, jer je poslije svog gorkog iskustva svjestan da to ne bi bila ona sloboda koju on želi. Sloboda Sandžaka izrasta iz njegove borbe, iz krvi i života njegove djece. Ona će biti potpuna i niko ga neće moći prekoriti. Još manje će mu je moći iz ruku otrgnuti. O položaju Sandžaka u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji donijet će odluku sam narod Sandžaka, preko svojih slobodno izabranih predstavnika, sutra, kad zemlja bude slobodna. (Dr. Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka)

Međutim, „kad je zemlja oslobođena“ nastala je nova situacija.  Predsjedništvo AVNOJ-a usvojilo je ishitrenu, političku odluku o ukidanju autonomije Sandžaka. Ne slažući se sa takvom odlukom, uvjereni da je napravljena ogromna politička greška, predsjednik ZAVNO Sandžaka, Sreten Vukosavljević  i treći potpredsjednik ZAVNO Sandžaka Mirko Ćuković, odbili su da prisustvuju posljednjem zasjedanju ZAVNOS-a održanom 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru. Odbili su i da potpišu dokument o raspuštanju ZAVNOS-a i podjeli Sandžaka koji je usvojen na pomenutom zasjedanju. (Sandžak, br. 48-49/ 15. juni – 15. juli 1994.)

Pobornici autonomije na meti izdajnika

Kao što smo imali prilike vidjeti, cijena borbe za autonomiju Sandžaka bila je veoma velika, ali je uvijek imalo čestitih sandžačkih sinova koji nisu žalili truda da se bore na tom putu. Bilo je i onih drugih, sitnih izdajničkih duša, koji su bili u službi neprijatelja Sandžaka i pomogači protiv onih koji su željeli zlo svom narodu, valjda kivni što nisu pristali na izdaju kao što su oni.

Autor: Prof. dr. Admir Muratović