UN izrazio zabrinutost zbog stanja ljudskih prava u UAE

2
40

U izvještaju UN-a navodi se mučenja zatvorenika u toj zemlji, nepravda prema stranim radnicima i diskriminacija žena.

U izvještaju UN-a o ljudskim pravima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima izražava se zabrinutost zbog mučenja zatvorenika u toj zemlji, nepravde prema stranim radnicima i diskriminacije žena.

Izvještaj Ureda UN-ovog visokog komesara za ljudska prava (OHCHR) ukazuje na gušenje slobode izražavanja i utjecaj vlasti i sigurnosnih službi na pravosuđe u UAE.

Izvještaj na trinaest stranica pripremljen je 5. januara i očekuje se da će biti predstavljen na 29. sesiji Vijeća ljudskih prava, koja će se održati od 15. do 26. januara.

“Vlasti UAE redovno podvrgavaju one koji krše njegove restrikcije mučenjima, prisilnim nestancima, pritvorom i nepravednim sudskim postupcima”, objavljeno je na Twitter profilu Centra za ljudska prava u Emiratima sa sjedištem u Velikoj Britaniji.

U ovom izvještaju, tijelo UN-a izražava žaljenje zbog neuspjeha UAE da uspostavi nacionalnu instituciju za ljudska prava prema međunarodnim standardima.

Također se navodi da je pravosudni sistem kompleksan te se daju primjeri suđenja ljudima koji su jednostavno izrazili svoj stav ili kritiku o vlastima.

U zatvor zbog kritike vlasti

Osuđuju se i hapšenja i prisilni nestanci, kao i prebacivanje ljudi u tajne zatvore pod pretpostavkom da su “teroristi”.

Vlasti ove zemlje koristile su mučenje kako bi zatvorenici priznali ono što im se stavlja na teret i uskratili im medicinsku njegu, navodi se.

Ugledni borac za ljudska prava Ahmed Mansoor pritvoren je u Abu Dhabiju prošle godine i optužen da je koristio društvene medije da “objavi lažne informacije i tračeve” i “promovira sektaštvo i mržnju”.

Mansoor je zatvoren sam u ćeliji bez pristupa advokatu ili poziva porodici, navode grupe za ljudska prava.

OHCHR je pozvao na oslobađanje Mansoora kao i aktiviste Osame Najjara, jordanskog novinara Tayseera al-Najjara i akademika Nassera bin Ghaitha.

U slučaju žena, ovo tijelo je izrazilo zabrinutost da je još moguće da muškarac zabrani svojoj supruzi da radi i da ograniči njeno pravo na kretanje.

Izvor: Al Jazeera


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

UN izrazio zabrinutost zbog stanja ljudskih prava u UAE


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Početkom 1994. godine čuo sam malog G.G. kojem onda beše sedam ili najviše osam godina kako peva pesmu “Tera Miloš stoku preko Save”, bez ijedne greške i zastajkivanja, sa uživanjem naglašavajući neke reči za koje možda nije ni znao šta znače. To je indikativno za oslikavanje atmosfere u onom ratnom vremenu u Krajini, da dete peva jednu ovakvu pesmu, dosta vulgarnu i uvredljivu zbog čega se meni nije naročito dopadala (a kažu da ju je dete često pevalo). Bio sam u prilici da pre više od 10 godina, dok sam još bio u Rumi, čujem ovu pesmu na vašaru, na vrhu rumskog vašarišta na Bregu gde su se prodavali CD-i, kasete i slični artikli. Setio sam se kako je mali G. pevao tu pesmu. Ja je, npr., u ono ratno vreme nikad ne bih svrstao uz “Dvor daleko” ili Bajinu “Tu se brani Krajina”, koja mi je bila draga a i danas nisam ravnodušan prema toj pesmi, kad je sve prošlo. Pomenuti Stari volio je u to ratno doba pjesmu “Sa Manjače krenuli su vuci” koju je pevao Boro Drljača, omiljeni pjevač moga ujaka (bio i ostao). Ipak, moj ujak je u doba Krajine obožavao pesmu nekog Mile Delije “Oj Srbijo majko ne plaši se rata” dok je meni bila draga njegova pesma “Travo zelena” koja je imala i spot, često prikazivan na krajiškoj televiziji, naročito teških dana po RSK na početku 1993. godine usled agresije Hrvatske na Sektor “Jug”. Bilo je tu još raznih patriotskih pesama, koje su se slušale uporedo sa onda neprikosnovenim turbo-folkom. Najomiljenije ličnosti tih pesama behu Karadžić, Arkan, naš general Mile Novaković, čitav niz drugih komandanata, jedne od njih i major Milan Tepić, koji je za mene bio i ostao heroj, a glavni negativac Tuđman pa uz njega Alija, jer se u RSK između njih dvojice nije pravila nikakva razlika.

  2. Sad ću da napišem, prema sopstvenom sećanju, koje su to pesme slušane na Kordunu, odnosnu u RSK u vreme rata 1991-1995. godine. Akcenat ću staviti na one pesme koje su u to vreme smatrane rodoljubivim, o čemu malo kasnije. Najpre ću reći da su najpopularniji pevači i u Krajini u tom periodu bili Dragana Mirković (naročito 1992. godine), Ceca (naročito 1994. godine, a hitovi su bili “Ja još spavam po navici u tvojoj majici”, “Kukavica” i dr.), Nino, a nešto manje i Džej, Mira Škorić, Keba, Brena, Srećko Šušić, Anica Milenković i dr. Njihove pesme odjekivale su u kafićima, sa Srpskog Radija Petrova Gora, Radija 303, STV Knin, STV Plitvice itd. Uostalom, njihova popularnost u Krajini bila je u koincidenciji sa onom koju su uživali i u Srbiji. Naravno, u Krajini, iz razumljivih razloga, tokom rata nisu uopšte puštane pjesme onih pevača koji su bili bosanski muslimani, niti su se njihove kasete mogle bilo gde nabaviti. Izuzetak je bio Šeki Turković budući da je rođen u Srbiji. Zato je, kada je moja najstarija sestra (Dada), ni sam ne znam kojim načinom, u proleće 1993. godine nabavila kasetu Šemse Suljaković, za mene to bilo senzacija kao da je pribavila kamen sa Meseca. (Ona je inače, još od pre rata, obožavala “Južni vetar” i Kemala, Draganu, Šemsu, Mileta i Sinana, a i nas ostalih dvoje dece nismo bili imuni na njih. Jedna od bitnijih razlika između nas karlovačkih Srba i naših sugrađana hrvatske nacionalnosti pre rata bila je ta što smo mi više slušali narodnjake). Naravno, ova Šemsa iz 1993. nije pevala uz pratnju “Južnog vetra” – koji su sačinjavali Srbi – i ja se ne sećam nijedne pesme sa tog albuma, ali opet, ponavljam, to je bila senzacija u ratom zahvaćenoj Krajini, hermetički zatvorenoj za muslimanske narodnjake iz Bosne (a hrvatske pjevače ne treba ni spominjati, s tim da su oni uglavnom bili zabavnjaci). Pitao sam skoro sestru da li se seća kako je nabavila tu Šemsinu kasetu u ratne dane, ali ona je zaboravila da ju je uopšte i nabavljala. A sad ću preći na rodoljubne pesme koje su se, naravno, takođe mogle čuti na svakom koraku u Krajini u ono vreme. Mislim da je svakako najpopularniji bio Baja Mali Knindža. Reči njegovih pesama znale su se napamet, đaci su ih pevali po Vojniću. Tako je neki Mili, koji je išao u srednju školu i važio za “frajera” u maskirnoj uniformi, često pevušio pesmu “Stan'te paše i ustaše”. U vezi sa ovom pjesmom još nekoliko napomena. U njoj postoje stihovi “Svakog dana padaju granate, kako si mi moj rođeni brate”. Naš drugar Stari (nije on bio star, nije imao ni trideset godina u ono vreme, ali je nosio taj nadimak još iz Karlovca), kad smo se s njim vraćali početkom 1995. godine iz Rume za Kordun preko Koridora, stavio je Bajinu kasetu gde je bila i ova pesma. Kako je on, što namerno, što po navici iz karlovačkih dana, volio da priča kajkavski, to je, kad je pesma došla do ovih stihova, on odjednom zapevao, u taktu Bajine pesme, “kak si mi moj rojsni brate” čemu smo se, naravno, smejali. Inače, ova pesma počinje rečima “U Krajini gde sam rodio se” pa smo je mi i nazivali tim imenom. Gledajući uveče dnevnik STV Knin, kad bi se prenosilo neko saopštenje našeg predsednika Martića, uvek bi na televiziji bila ista slika – Martić sedi za stolom u maskirnoj uniformi, a kraj njega se vidi, između ostalih stvari, kasetofon. Moja sestra Dada – nadimak koji sam joj dao, ne znam zašto, još u vremenu mog najranijeg detinjstva – reče jednom u jesen 1994. godine: “Gle kraj Martića kasetofon, ono sluša ‘U Krajini gde sam rodio se’!” Jer na Martićev račun bilo je dosta šale, budući da je, barem na Kordunu, uživao daleko manji autoritet od Milana Babića, svoga suparnika. Inače, mojoj najstarijoj sestri se najviše dopadala u to vreme Bajina pesma “Morem plovi jedna mala barka”, pa i kasnije, ona je uvek govorila više zbog melodije nego zbog reči. Moj otac je Baju smatrao ne samo lošim pevačem, nego bi uvek dodavao kad bi čuo njegove pesme: “Lako ti braniš Krajinu iz Beograda!” Pa ipak, kad bi čuo njegovu pesmu “Joža tužni” (o Titu, naravno u negativnom smislu), ne priznajući Baji pevački talenat, rekao bi ipak: “A ovo je u pravu!” I za ovu pesmu ću još nešto navesti. U toj pesmi postoje stihovi: “Ne upita niko liju staru što je bio desant na Drvaru. Zašto nije bio kod Tolmina, kod Zagreba ili Varaždina!” Ja sam od početka znao šta se želi reći ovim stihovima. Ali moja sestra, koju sam zvao Seja (starija i ona od mene ali mlađa od sestre Dade) reče jednom u mom prisustvu slušajući ovu pesmu – mislim da je to bilo u Vojniću u kafiću kod Grmuše – sledeće: “A ko mu je ta stara Nikolija što je nije pitao za desant na Drvar?” Ja se tu nisam odmah snašao šta to pita, pa rekoh shvata li ona šta on pjeva. “Znam” veli “ne moraš mi to objašnjavati, nisi ti pametniji od mene. ‘Oće da reče zašto je Tito za vreme rata bio među Srbima, a ne među Hrvatima i Slovencima. Ali zašto da pita staru Nikoliju? Ko je ona?” I tako se razjasni: reči “niko liju staru” ona je shvatila “Nikoliju staru” misleći da se radi o nekoj babi, staroj Nikoliji, koju on, eto, ne upita zašto su Švabe izvršile desant na srpsko područje, i što se Tito krio upravo među Srbima, mada se odgovor zna – oni su bili gro partizanske vojske. Naravno da ova “Nikolija” nije prošla bez smeha, mada moja sestra nije baš volela da joj se neko smeje (dok je ona volela da se smeje drugima). Baju Malog Knindžu nisam nikad vidio uživo u vreme Krajine, ali nakon “Oluje” više puta. Za razliku od njega, Momu Stanića i grupu “Dodir” gledao sam uživo još u vreme Krajine. Njihova kultna pesma u ono vreme beše “Dvor daleko”, koju su snimili i posle rata, ali sa izmenjenom verzijom, kao ljubavna a ne patriotska pesma, i s tom verzijom danas nastupaju i po Hrvatskoj. Ali meni se i danas dopada više ona ratna verzija iz 1993. godine. Naročito mi se dopadala ta ratna pesma snimljena uživo. Jednom sam u Rumi, negde u jesen 1995. godine, svega par meseci nakon naše tragedije, kod KC-a iz jednog parkiranog auta sa krajiškim registarskim oznakama (ne sećam se kog mesta) čuo ovu pesmu, sa onog snimka uživo, gde umesto električne gitare harmonika izvodi one efekte, i nešto me je ščepalo za srce. Momu sam, velim, imao prilike da slušam i gledam uživo još za vreme Krajine. Kad bi pevali uživo, pesmu “Čik Franjo čik” bi (za razliku od pesme na kaseti) pevali tako što bi prvi put u refrenu rekli “Franjo” a drugi put “Sranjo”. Na Srpskom radiju Petrova Gora mogla se čuti i ova verzija ove pesme, uživo, sa “Čik Sranjo čik”. Ovome se naročito smejala pokojna baba-Ranka, prijateljica moje babe, a imala je zarazan smeh koji se čuo nadaleko.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.