Uhapšeni Netanyahuovi saradnici u izraelskom telekomu

1
21

Izraelska policija uhapsila pripadnike najveće telefonske kompanije, u slučaju koji tereti Netanyahua za korupciju.

Izraelska policija uhapsila je pripadnike najveće telefonske kompanije te zemlje, među kojima i dvojicu “veoma bliskih” saradnika premijera Benjamina Netanyahua, javljaju izraelski mediji.

Prema saopćenju policije, “određeni broj” visoko pozicioniranih ličnosti kompanije Bezeq uhapšen je u takozvanom “slučaju 4000”.

Kako podsjeća Reuters, ta hapšenja su uslijedila manje od sedam dana nakon što je policija preporučila da Netanyahu bude optužen za primanje mita.

Kako je britanska agencija prethodno objavila, izraelski premijer je izjavio da njegova koaliciona vlada ostaje stabilna i da će nastaviti da upravlja zemljom, uprkos preporuci policije da on bude optužen za primanje mita.

“Želim ponovo da vas uvjerim, koalicija je stabilna. Niko, ni ja, niti iko drugi, nema namjeru da ide na izbore. Nastavit ćemo da radimo s vama za dobrobit građana Izraela do kraja mandata”, rekao je Netanyahu obraćajući se na televiziji.

AP je prethodno javio da su izraelski opozicioni političari pozvali Netanyahua da podnese ostavku.

Odluka na državnom tužiocu

On je ranije, nakon što je policija predložila državnom tužiocu Izraela da ga optuži za primanje mita, demantirao te navode.

Optužbe je nazvao neosnovanim i potvrdio stav da će uspješno završiti svoj četvrti mandat na mjestu premijera Izraela, prenio je Reuters.

Izraelska policija predložila je državnom tužiocu da Netanyahua optuži za dva slučaja primanja mita, javili su ranije tamošnji mediji.

Kako je britanska agencija navela, policija može samo da podnese prijedlog državnom tužiocu, a na njemu je konačna odluka.

Netanyahu tvrdi da je nedužan, a od početka 2017. godine nekoliko puta je ispitan u policiji.

Izraelski mediji navode da je Netanyahu primao poklone od biznismena i da je pravio dogovor sa jednim izraelskim izdavačem o smanjenju medijske konkurencije, zbog pozitivnijih tekstova u novinama.

Izvor: Agencije


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Uhapšeni Netanyahuovi saradnici u izraelskom telekomu


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Sećam se da je ovo bilo u u utorak, 15. avgusta 1995. godine, četvrti dan nakon moga dolaska u Rumu, kojim se dolaskom cela moja porodica, bežeći od “Oluje”, “kompletirala” u Rumi (ja sam došao poslednji od nas petoro, odnosno sedmoro ako pribrojim đeda i babu sa očeve strane, koji su takođe došli u Rumu – najprvi, još 6/7. avgusta, jer su najprvi autobusom i napustili Krajinu prvog dana “Oluje” i bez ikakvih teškoća na putu prošli, jer cesta između Gline i Dvora još nije bila). postala poprištem užasa kad su oni prolazili). Za tih nekoliko dana koliko smo bili u Rumi već smo se bili koliko-toliko pribrali od nesreće koja nas je zadesila. Zapravo, bili smo zapali u neko duševno stanje između tupe ravnodušnosti i nekakve čudne radosti što smo iz svega ipak izvukli čitave glave. Trebalo je da prođe jedno mesec dana pa da shvatimo svu veličinu katastrofe, i onda nas je tek preplavio očaj koji smo, ipak, prilično brzo savladali. Govorim o sebi i svojima, a naravno da nisu sve izbeglice jednako reagovale na nesreću. Neko je lakše, a neko teže preboleo katastrofu, zavisno od više različitih okolnosti. Tih prvih par dana u Rumu su svejednako svakog dana pristizali novi i novi talasi izbeglica (ovaj grad i opština bili su među prvima u SRJ i Srbiji po broju primljenih izbeglica, a osim ogromnog broja onih koji se ovde nastaniše – kao mi – bilo ih je mnogo koji su ovde proboravili po nekoliko dana na putu prema drugim odredištima; razlog tome je što su mnoge izbeglice ovde imale rodbinu, kumove, prijatelje i poznanike među kolonistima koji su posle 1945. godine naselili Rumu). Neki su već prvih dana počeli da zarađuju za život, kao najstariji sin nekog Đorđa Petrovića koga sam ja već drugi dan po mom dolasku u Rumu video gde radi na mešalici kod jedne kuće koja se zidala. O sudbini mnogih još se ništa nije znalo – kao što ni mi nismo ništa znali o sudbini majčine tetke i tek 15-20 dana kasnije čuli od očevidaca da je u Roviškoj poginula prilikom granatiranja izbegličke kolone od strane HV noću 6. na 7. avgusta. Boravili smo u kući moga tetka i tetke, gde se bilo nakupilo i njegove i njene rodbine izbeglica, tako da nas je zajedno sa ukućanima bila puna kuća kao sabirni centar (srećom je kuća bila na sprat sa dosta soba, a i s vremena na vreme bi neko od “gostiju” otišao par dana da proboravi kod druge rodbine ko ju je imao). Mi smo, dakle, bili kod tetka i tetke, dok su đed i baba bili u stanu očeve tetke (đedove sestre), koja je još 1991. godine po napuštanju Karlovca došla u Rumu i kupila mali stanić. Tih prvih dana bismo, dakle, idući po gradu, svaki čas naleteli na ponekog poznatog, a koliko je izbeglica bilo, govori i činjenica da je u neposrednom susjedstvu tetkovom u jednoj kući boravila jedna nama dobro poznata izbjeglička porodica 7 dana a da uopšte nismo znali jedni za druge, oni su nakon 7 dana produžili na sami jug Srbije i mi smo tek kasnije saznali da su oni bili u Rumi, ni 200 m od nas. Toliko su na sve strane bili traktori, prikolice, kamioni, automobili sa krajiškim tabličma… Vraćam se na dan 15. avgust. Toga dana, već prilično kasno poslepodne, odvezemo se otac, moja mlađa sestra (Seja, ja kažem mlađa sestra, čime je razlikujem od najstarije sestre, inače su obe starije od mene) i ja do očeve tetke. (Moj otac je još iz karlovačkih dana imao naviku da, kad nekud ide, obavezno ide kolima, ma to bilo i 300 m udaljeno od kuće; nije da se pravio neki gospodin, ali je više voleo kolima nego peške kud god krenuo, ja mislim da bi, za vreme Krajine, on najradije i na položaj išao kolima samo da je mogao). Tih dana pronio se bio glas da Arkanovi ljudi hvataju vojne obveznike među izbeglicama u Srbiji i da te nesrećne ljude šalju na položaje u Istočnu Slavoniju, poslednji slobodni ostatak Republike Srpske Krajine, gde su, u mestu Erdut, uostalom, arkanovci i imali glavni kamp. (Ja sam 1997. bio u Erdutu kod nekih naših poznanika, tada kampa više nije bilo, jer je ova oblast upravo bila u fazi mirne integracije u Hrvatsku.) Taj glas širio se i po Rumi, i našim ljudima koji samo što su izvukli žive glave nije bilo svejedno. Moj otac nije poklanjao mnogo poverenja ovim glasovima i odlazio je štokuda (doduše, u automobilu, ali automobil je imao krajiške tablice – koje su bile još par godina posle “Oluje” priznate u SRJ i Republici Srpskoj). Tata je govorio da su mu žena, deca, njegovi roditelji i ta naša bela “džeta dvojka” sve što je spasao iz Krajine a tako je i bilo. Tog 15. avgusta su ga đed, baba i njegova tetka u stanu prekorili što se slobodno kreće po gradu dok “arkanovci vrebaju i hvataju ljude”, ali on ih je umirio rečima da gradom prolaze hiljade izbeglica koji su vojno sposobni i još nikog ne uhvatiše. (Ja mislim da je cela stvar bila preuveličana, naročito što se pričalo da se arkanovci kreću u civilu, ali da je ipak nečeg bilo jer se barem za jednog čoveka sa Korduna, nekog Jovana P. iz Krstinje, izbeglog u Putince kod Rume, pričalo da su ga uhvatili i poslali u Slavoniju). Vraćajući se iz stana očeve tetke tog 15. avgusta, otac parkira “džetu” kod picerije “Mladost”, koja je bila u prizemlju zgrade u Ulici 15. maja, i ode, čini mi se, kod nekog svog poznanika izbeglice, koji se nastanio u onom kompleksu zgrada, a ja i sestra ostanemo u kolima da ga sačekamo, jer se neće dugo zadržati, kako nam reče. Sestra je sedela napred, pregledajući kasete što su bile u kolima i uvrćući kosu oko kažiprsta desne ruke, što joj beše navika od ranog detinjstva, a ja na zadnjem sedištu, prekrstio ruke na naslon prednjeg sedišta, i na njih naslonio glavu pa lutam pogledom na desnu stranu, uz Ulicu 15. maja (tamo je danas stambena zgrada, a onda je bila nekakva privatna kuća, gde su se sastajali “novovjerci” kako smo ih mi zvali, tj. neka protestantska skupina ili tako nešto), progovorivši tu i tamo poneku reč. Kako je bila vrućina, rastvorili smo sva četvora vrata na “džeti”. Kroz otvorena zadnja desna vrata vidim kako niz Ulicu 15. maja dolazi jedan traktor sa prikolicom punom raznih stvari. “Ha, evo nekog roda” rekoh ja, jer je očigledno bila reč o nekim izbeglicama, a mi smo u šali zvali izbeglice “rodom”. Sad i sestra okrenu glavu na tu stranu. Traktor sa prikolicom se polako približavao, i vidimo trojicu muškaraca, jedan vozi traktor, jedan sedi na traktoru pored njega, a treći napred na prikolici. Onaj što vozi je u civilu, onaj do njega polucivil-poluvojnik, a onaj na prikolici u uniformi. Ne znajući o kome se radi, prestanemo obraćati pažnju na njih, jer ovo beše uobičajen prizor tih dana. Ali kad dođoše do prolaza u dvorište onih zgrada, vozač zaustavi traktor. Pogledamo opet, vidimo da traktor ima ogulinske tablice, ali onaj sa prikolice, u uniformi, skoči na zemlju i nešto govori onome što sedi do vozača na blatobranu, te i onaj poče silaziti sa “fergusona”. Idu prema našim kolima, onaj u uniformi prvi, i širi ruke u znak prepoznavanja. “Ko je ovaj” pitamo se mi. Lice mu kao u crnca, a takav je i onaj što ide za njim, malo gegavo i skoro kao pijan. Ali iziđemo iz auta, jer vidimo da nas ljudi ili poznaju, ili su nas pomešali s nekim. Onom prvom samo se zubi bele u nasmijanim ustima. “Pa đe ste, društvo” progovori onaj u uniformi, i tek tad, prvo po glasu, a onda i izbliza, poznamo nekoga Mikija, našega dobroga druga i poznanika, podoficira. Pristupimo, poljubimo se (jer nakon svega pretrpljenog u “Oluji”, izbeglice su se, prilikom prvog susreta i saznanja da su im dotični poznanici živi, ljubili kao da se nisu videli po pet godina, a ne pet dana; tada su progovorili i oni koji su godinama do tada bili u zavadi), tako i sa onim drugim – jer to beše Mikijev stariji brat. Nismo ih nikako mogli poznati poizdalje jer im je sunce opalilo kožu pa su došli tamnosmeđi u licu, a još im uz to pala i prašina po kosi i obrvama, pa im obrve izgledaju sede – a oni starosti Miki ni 25 godina a brat možda 25-26. Uz to, lica im prilično upala i na njima trag pretrpljene patnje. S onim na traktoru se samo rukovasmo, jer nam beše nepoznat čovek, čini mi se da je rekao da je od Plaškoga ili tamo negde. Njihovi su roditelji stigli u Rumu još par dana ranije, i oni su to znali, a oni su bili na položajima, pa kasnije krenuli u bežaniju, pa je stariji brat prvi stigao u Banja Luku gde su imali neku rodbinu, a mlađi, podoficir, kasnije, i onda su, proboravivši u Banja Luci dva-tri dana, sa ovim čovekom (teško mu je bilo proceniti godine jer i njemu lice potamnilo i prašina na njemu), koji je takođe išao za Rumu, krenuli i oni iz Banja Luke (a imali su u Rumi i rodbine i kumova). Veli Miki da imaju još jednog “putnika”, kad stvarno ono u prikolici leži nekakav đedo, prekrstio ruke na prsima i žmiri, Bože me ‘prosti, kao mrtvac. Oni rekoše da je nekakav đedo, sav se, vele, pogubio u Banja Luci, jedva su od njega saznali najosnovnije – da je izbjeglica sa Korduna (ne sećam se odakle), i da ide za Rumu kod – rekoše ime – a ne zna ništa od svoje familije još od Žirovca, gde mu ostao traktor, te se kojekako vozio do Banja Luke, a od Banja Luke s njima “i evo” veli Miki “spava od jutros kad smo prešli Drinu pa do sad”. (Kasnije, nakon par dana, nam je Miki opširno pripovedao kako i zašto oni nisu išli preko Rače nego preko Pavlovića ćuprije na Drini.) Valjda će nekako pronaći u Rumi tog čovjeka kod koga starac ide, možda mu je tu i familija. (Kasnije smo saznali da ih je našao, ali je starac umro nedugo zatim, još istog avgusta meseca.) Sad oni nas pitaju jesmo li svi na broju i kako smo prošli, i jesmo li videli njihove, na što odgovorimo potvrdno. Tu se nema vremena za dug razgovor, jer se njihovom “šoferu” žuri, a hvala Bogu, imaćemo vremena da se vidimo i narazgovaramo o svemu što smo proživeli. Odoše. Tako su ljudi bili za ne prepoznati nakon svega preživljenog, preplanulih izmučenih lica, prašnjavi i izmršaveli. Svega 15-20 dana kasnije, prilikom NATO bombardovanja Republike Srpske, rečeni Miki je istim putem kojim je došao u Srbiju upućen natrag, u Banja Luku, odakle je poslat na ratište. U SRJ se vratio negde u oktobru.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.