Ubio sam ti Muharema puškom, pravo u srce!

7
153

Sandžak – Ljudsko dobro nema granica. Nažalost, i zlo umije biti velikih razmjera. Zadivljujuće je što onoga ko je opredijeljen da čini dobro, nikakva količina zla ne može navesti na mržnju.

Nana Sadija Tata Plojović imala je jedva dvije godine kada su, negdje u decembru 1944., u njenu kuću u Novopazarskoj banji bahnuli partizani na čelu sa Stojadinom Đurkovićem, njihovim komšijom iz susjednog sela Cokovića.

Nana Sadija Tata Plojović, osuđena na djetinjstvo bez oca

Stojadin Đurković je bio dobar poznanik njihove kuće. Do 1943. godine je bio u četnicima, da bi kasnije bio „amnestiran“ i prešao u partizane. Ne mareći što mu je Muharem Plojović spasio glavu i porodicu, on mu dolazi u kuću, prebija ga na očigled kćerki Sadije i šestomjesečne Hadije i njihove majke, odvodi i strijelja na Hadžetu. Ljut što je njihova majka pokušala pomoći suprugu, udara je i satjerava u ugao kuće, urlajući prijeti da će joj pobiti djecu. Od muke i straha, presjekla je donju usnu tako da joj je ožiljak ostao cijeloga života. Zločincu to nije bilo dovoljno, pa se za par dana vratio, uzeo Muharemovog brata Mahita, koji jedva bio punoljetan, odveo ga u zatvor, nasmrt prebio a zatim pustio. Mahit je, od posljedica batinanja, preselio par godina kasnije.

Stojadin Đurković se ponovo uputio njihovoj kući, zatekavši tu njihovu majku, rekao joj je: “Ubio sam ti Muharema puškom, pravo u srce!“ Od tuge i plača za sinovima, žena je oslijepila.
Nana Tata svjedoči o tom strašnom događaju: Ja sam bila mala i majka mi je poslije pričala da sam plakala po sobi kada se sve to dešavalo. Sestra moga oca Mejrema mi je pričala da je rahmetli babo poručio da mu dovedu mene na Hadžet, da me vidi. Kad smo bili gore, bili su ograđeni žicom, hala me primakla, a on me samo ljubio i plakao. Rekao je Mejremi: „Mejrema, Tatu (on mi je od milošte dao taj nadimak) nemoj da daš ženi da je vodi u Novalića (tazbina), nego je vi njivite. A, onu mlađu neka vodi gdje hoće.

Muharem Plojović, šehid zločinačke mržnje

Ona je mlada udat će se.“ Par dana poslije toga, moj djed po majci je došao i nazdravio glavu mojoj bijači, rekao je da je Muharem strijeljan. Teško je bilo živjeti bez oca. Majka nas je krila, posebno poslije Stojadinovog dolaska kod bijače i onoga što joj je rekao, bojala se da i nas ne ubije. 1953. ili ’54. mi ga je pokazala i ja sam krenula da trčim za njim, jedva me je stigla i vratila. 1971. godine sam se srela licem u lice sa ubicom mog oca. Upitala sam ga da li je on Stojadin Đurković, odgovorio mi je potvrdno, kazavši da poznaje Muharema Plojovića i da mu je to bio najbolji drug. U meni se sve okrenulo, rekla sam mu: ‹Ja sam njegova kćerka! Ona koja je imala dvije godine i koja je plakala po sobi dok si ga ti prebijao i odvodio na strijeljanje!› Uhvatila sam ga za vrat, počeo je da doziva pomoć. Žao mi je što nisam bila muško…

I Stojadin ima kćerke. One znaju da je ovo što ja pričam istina. Ali, ja njih ne krivim. I one su bile djeca. Nisu one krive što im je otac bio zločinac.

Nana Tata kaže da su joj rane ponovo „raskopane“ odlukom Gradske uprave u Novom Pazaru da na mjestu pogibije njenog oca napravi „obdanište“: Kako da prođem pored tog mjesta kad je moj otac tu krv prolio! Neka se stide, sramota ih bilo!

Autor: dr Admir Muratović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

7 KOMENTARI

  1. Marko pokusavas izjednaciti zlocine u drugom svetskom ratu a na nasem podrucju , pitat cu te jedno pitanje iz novijeg vremena jer stara vremena i drugi svetski rat nisi zapamtio ni ti ni ja ali ovaj devedesetih u BiH jesmo obojica.
    -Zasto su sve dzamije u Banjaluci porusene i na citavoj teritoriji gde je drzala srpska vojska?
    -Kazi mi koliko je pravoslavnih crkava sruseno u Sarajevo ili na drugom dijelu teritorije gde je bilo pod kontrolom Bosnjaka?
    Molim te odgovori ali precizno bez izvrdavanja, nemoras odgovorit ako neces samo razmisli o ovom pitanju i dodji do zakljucka.

  2. Mom dedi su 1941. muslimani u okolini Sjenice pobili citavu familiju,oca,majku,dve sestre,opljackali i zapalili kucu,i ubili svakog koga su jos zatekli u selu,cak i dete od dve godine kome su rasekli stomak i nabili ga na granu od drveta.Da deda kao decak od sesnaest godina nije bio sa partizanima negde u Bosni danas ni mene ne bi bilo.Ni za ove zlocine nikome nije sudjeno,mada se otprilike znalo ko ih je pocinio,ali se sve moralo zaboraviti zarad “bratstva i jedinstva”.Sigurno da je bilo mnogobrojnih nevinih zrtava i na suprotnoj strani,a dzelata je bilo i jednih i drugih.I danas posle toliko godina svaka stara rana opet pece,a mrznja se i dalje raspiruje izmedju dva naroda i kraj zle krvi se ne nazire,a dokle tako……

    • vjernik musliman takvo nesto nikada nebi uradio npr. da ubija civile zene djecu nenauruzane,marko takvi kod nas nikada nece biti heroj niti su ikada bili,a kod vas, ja sam odrastao blizu crkve nikada ja nisam cuo da me od malena uce da mrzim srbi ili da rusim crkve,niti mi imamo neku organizaciju slicnu cetnika koji su specijalovizovani na civilima da se izzivljavaju

      ps. slusao sam jednom jednog koji je preziveo srebrenicu,kaze da imam atomsku bombu bacio bi je u centar beograda

  3. MARKO JOVANOVICU,
    PROCITAJ OVO PA ONDA MALO RAZMISLI A ONDA POCNI DA DELIS SAVETE PO PORTALIMA.

    Ćerka šefa beogradskog Gestapoa u KC Rex
    “MOJ OTAC JE BIO UBICA”
    e-Novine
    Veličina slova:

    Beate Niemann
    Beate Niman, ćerka šefa beogradskog Gestapoa Bruna Zatlera, predstavlja svoju istragu o zločinima svoga oca za vreme Drugog svetskog rata u okupiranom Beogradu. Tokom jednogodišnje istrage o zločinima svoga oca Beate Niman je pratio autor dokumentarnog filma Joaš Tatari, koji je na osnovu njenog istraživanja uradio film “Dobar otac” – optužnica ćerke sa Nimanovom kao glavnom akterkom. Srpska premijera filma biće 20. oktobra 2011. godine u Kulturnom centru REX. Nakon projekcije filma Beate Niman će govoriti o procesu kroz koji je prošla tokom svoje istrage i publika će imati mogućnost da sa njom razgovara

    U potrazi za istinom o prošlosti svog oca Beate Nieman (Beate Niemann) je došla 2001. godine prvi put u Beograd. Njen otac, Bruno Zatler (Bruno Sattler), je kao šef Gestapoa u Beogradu bio direktno odgovoran za ubistva jevrejskih žena i dece iz logora Staro Sajmište.

    Decenijama je porodica Beate Niman smatrala da njihov otac nije kriv i da je ležao nevin u zatvoru Demokratske Republike Nemačke. Zatlerove kolege, zločinci iz rata, kao što je bio njegov direktor i šef Gestapoa cele okupirane Srbije – Emanuel Šefer (Emanuel Schäfer), boravile su kratko u zatvorima Savezne Republike Nemačke (Šefer je u zatvoru bio tri godine). Pošto su njegove kolege u Zapadnoj Nemačkoj bile brzo oslobođene, smatrano je da je Zatler “nevina žrtva komunističkog nepravednog suda DDR-a” jer je tamo bio osuđen na doživotnu robiju zbog zločina u Jugoslaviji i SSSR.

    U početku, sa namerom da oca posthumno rehabilituje, Beate Niman je odmah nakon pada Berlinskog zida predala zahtev za pregled akata i dokumentacije kod Gauck-Behörde (institucije koja je zadužena za čuvanje akata i dokumentacije državne bezbednosti DDR-a). Ali, kada je saznala za jezive zločine koje je njen otac počinio u SSSR, Jugoslaviji i drugim okupiranim teritorijima, bila je šokirana.

    Odlučila je da predstavi priču svoga oca u javnosti i krenula je u potragu za dokumentima o njegovim zločinima, koji su je doveli u Beograd. Na mestu bivšeg logora, sastala se sa Ljiljanom Đorđević koja je kao logoraško dete preživela Sajmište i ispričala joj svoje sećanje na odvođenje ljudi u gasne kamione “dušegupke”.

    Ovaj dokumentarni film prikazuje ženu koja je spremna da beskompromisno predstavi očevu mračnu prošlost, ali takođe prikazuje da njen stav nije uvek bio prihvatan sa razumevanjem. Režiser Tatari povezuje dokumentarne snimke Beatine istrage u uzbudljivu priču. Činjenica da u filmu “Dobar otac” – optužnica ćerke (“The Good Father” – A daughter's Indictment) nema spoljnog naratora ili komentatora, čini ga posebno autentičnim. Film je urađen 2003. godine u i traje 88 minuta.

    Film će biti prikazan sa engleskim titlovima, a razgovor sa Beate Niman će se odvijati na srpskom i nemačkom jeziku uz simultani prevod. Događaj je deo projekta “Poseta Starom Sajmištu. Kriterijumi i merila sjećanja” u realizaciji Kulturnog centra REX. Moderatorka je Rena Redle (Rena Raedle), a događaj su podržali Rosa Luxemburg Stiftung i Goethe Institut Beograd.

    KADA CE NEKO U SRBIJI URADITI NESTO SLICNO KAO STO JE OVA ZENA?

  4. bosnjaka je posle osmanskog carstva svudje imalo za svacije interese smo se borili,imalo nas je kod ustasa,cetnika,njemaca,partizana… jer nismo imalo svoje,samo da spasimo svoje glave,i dan danas ima ponekih koji se bore za srpske interese kao suljo rasim zilkic…… srpska politika je momentalno ovakva svi smo ubijali svi smo krivi (kao i uvjek) zaboravite sve nepricaj te o tome sirite mrznju…………………. bosnjaci su jedini narod koji nikada nisu sirili mrznje ni nacionalne ni vjerske,da je drugacije bilo nebi imali onoliko starih manastira na ovim prostorima imali smo 500 godina vremena da ih srusimo,srbi su narod koji od malena odrastu pod fasismom njihova pravoslavna crkva ih tako odgaja

    • Sine Sandzaka,za tvoje dobro,da te mrznja ne bi zaslepela i da bi shvatio da su u ratu svi zrtve i svi dzelati, ukucaj na pretraživaču pojam “Handzar Divizija” malo pročitaj(ima i fotografija), i Istina će te osloboditi.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.