Trump zaprijetio da će ekonomski uništiti Tursku: Erdoganov glasnogovornik oštro upozorio američkog predsjednika

3
17

Američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je da će ekonomski uništiti Tursku ako napadne kurdske snage u Siriji nakon planiranog povlačenja američkih trupa.

Trump je na Twitteru napisao da ni Kurdi ne smiju provocirati Tursku.

Trump nije precizirao na koji način će pogoditi tursku ekonomiju ako Ankara napadne Kurde.

Republika Turska je upozorila američkog predsjednika Donalda Trumpa da ne poistovjećuje sirijske Kurde s organizacijom PKK, koja je za vlasti ove države teroristička i njenim sirijskim ogrankom PYD/YPG-om.

“Fatalna je greška poistovjećivati sirijske Kurde s PKK-om koji je na američkoj terorističkoj listi i njegovim sirijskim ogrankom PYD/YPG“, poručio je glasnogovornik ureda turskog predsjednika Ibrahim Kalin.

Kalin je u poruci na Twitteru također naveo kako turska vodi odlučnu borbu protiv terorizma, a ne protiv Kurda.

“Mi štitimo Kurde i sve druge ljude u Siriji od terorističkih prijetnji“, poručio je Kalin.

Kalinove poruke su odgovor na prethodnu prijetnju koju je Trump uputio Turskoj u slučaju da napadne YPG/PKK, koju smatraju terorističkom, nakon povlačenja američke vojske sa sjeveroistoka Sirije.

“Gospodine Trump, teroristi ne mogu biti vaši partneri, niti saveznici. Turska od SAD-a očekuje da poštujete naše strateško partnerstvo i ne želimo da to bude zasjenjeno terorističkom propagandom“, naveo je Kalin.

Naglasivši da nema nikakve razlike između terorista ISIL-a, PKK-a ili PYD/YPG-a, Kalin je poručio da će Turska nastaviti odlučnu borbu protiv svih terorističkih organizacija.

(saff.ba)


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Trump zaprijetio da će ekonomski uništiti Tursku: Erdoganov glasnogovornik oštro upozorio američkog predsjednika


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. Grmljavina topova, sneg, hladnoća… Ono što je rugobi rata tih prvih meseci 1993. kad su svitala “tužna jutra” davalo jedinu lepotu bile su devojke mobilisane u 13. brigadu sa područja Slunja. Po kom su osnovu one mobilisane ne znam, i svakako ih je bio neznatan broj mobilisan, ali ih je bilo lepo videti kad bi se s vremena na vreme pojavile u uniformi u Slunju. Izvesni Đorđe Sikirica je govorio da nema ružne žene. Sad, lepota je relativan pojam, ali opet postoji nešto što je većini ljudi lepo ili ružno. A lepa žena je lepa i kad je u uniformi, nije joj potreban ni minjak, ni uske pantalone, ni ne znam šta još. A te devojke (dobro, nisu baš sve bile misice), te “krajiške amazonke” su svakako bile lepe i u uniformi. Meni, kao dečaku, među njima više su se dopadale one koje su bile obučene u uniforme JNA – a bilo je i takvih dosta – nego u maskirne uniforme. Meni je i danas titovka lepša kapa od beretke. Zato sam voleo da vidim u Slunju neku od njih – pod uslovom da je lepa – sa titovkom na glavi. One nisu bile razmeštene u Slunju, nego na poligon u Zbjegu i u školu u Primišlju, iznad rova gde su bili protivavionski topovi. Ovu lepu vojsku zapalo je uglavnom zastarelo naoružanje – čak i trofejni nemački “šmajseri” iz II svetskog rata. Naravno, muškarci, koji su išli na položaje (devojke nisu slali na položaj) dobili su bolje naoružanje. Među tim devojkama bilo ih je i sa podoficirskim činovima, mada jako malo, i mada su vojnu obuku vršili muškarci, pa ih je, koliko znam, rastavljanju i sastavljanju pušaka podučavao neki potporučnik Milan, a komandant je i njima bio Marko Relić. Iako rat nije za žene (nije za nikog u stvari, jer mir je za sve ljude dobre volje, a ko voli rat bio mu rat u kući, mada je odbrambeni rat ili rat za slobodu opet nešto drugo nego agresija i okupacija), ipak mi je prijala pojava tih devojaka u uniformama. Sve su to bile “curetine” preko 18 i preko 20 godine (mada su samo retke i među takvima mobilisane) moje sestre već po svojim maloletnim godinama nisu dolazile u obzir za ovu vojsku, plus što su bile školarke. Ali zato je bila mobilisana jedna njihova starija prijateljica. Nekako s proleća 1993. godine dođe tatina tetka (naš “Tetec”) iz Rume, kamo je bila izbegla iz Karlovca 1991, da obiđe Kordun, pa, videvši u Slunju, na terasi pred kafićom, tu devojku, gde sedi u maskirnoj uniformi, a puška kraj nje prislonjena, reče joj (poznavajući je dobro još otpre rata): “E, ne brani se Krajina tako” i “Kad bi svi tako za stolom sjedili” i sl. Ali ova devojka (ona beše malo đavolasta, a prijatne spoljašnosti, crvenkaste kose, zelenih očiju i naročito lepih, čulnih usana): “A jo, moja tetka” – “Teteca” niko nije smeo nazvati “baba” iako je uvelike gazila drugu polovinu sedme decenije, čak ni moje sestre i ja, i mi smo je zvali “tetka” – “ako je Krajina spala na to da je mi branimo, onda je propala!” To je ona rekla vedrim glasom, uz dobrodušan osmeh, a takve je bila i naravi, mada vragolasta. Ovu devojku je, sam Bog zna zašto, naš drugar još iz Karlovca, neki Stari, nazivao “Šlos”, i ona je u “Oluji” izbegla u Beograd i tamo neko vreme radila u jednom bednom i zavučenom kafiću, a posle se dobro situirala i danas ne živi ni u Srbiji ni u Hrvatskoj nego “vun” što bi Stari rekao. Ova vojska sastavljena od cura raspuštena je negde u proleće 1993, nedugo posle ovog razgovora između Šlosa i Teteca, i više nikad, za trajanja RSK, nije okupljana. Raspuštena je negde upravo u isto vreme kad su se i prvi naši živi Kordunaši počeli vraćati sa južnog ratišta (jer, na žalost, mrtvi su počeli stizati nedugo po početku hrvatske agresije na ovaj deo RSK). Tako ja taj period pamtim po opštem patriotizmu i po ovoj lepoj vojsci. U stvari, valjda je i ta lepa vojska bila deo tog opšteg patriotskog zanosa, u vreme najvećeg iskušenja u kojem se naša nesrećna RSK našla do tada.

  2. Od tih pesama sjećam se da je redovno bila pjesma sa prigodnim spotom “Travo zelena” u izvođenju Mile Delije (tada nisam znao ko to peva, ali mi se pesma jako dopadala i izazivala izvesnu ganutost u mom dečjem srcu). Bilo je tu i pesama koje me nisu mogle ganuti, ali sam ih voleo – takvo je doba bilo – kao “Čoban tjera ustaše” (sa spotom). Kada ne bi bilo struje, preko radija (na baterije) puštane su, naročito uveče, “Tu se brani Krajina”, “Dvor daleko”, “Stan'te paše i ustaše” itd. Sve sam to voleo, ali me je istinski mogla ganuti “Travo zelena” i “Tu se brani Krajina” (ono “tužna jutra sviću” bi me odmah podsetilo na mog oca i ujaka kojima su, kao i desetinama hiljada drugih krajiških boraca, svitala takva tužna jutra). Zato kažem, trebalo je živeti na onom mestu, u ono vreme i u onim okolnostima da bi se shvatio taj specifični način razmišljanja. (Mada ja i danas, kada o nekim stvarima malo drugačije razmišljam – uostalom, za vreme rata sam bio dete i nisam mnogo ni razmišljao; Tuđman je bio “ustaša” i kvit; dabogme, Alija ništa manji neprijatelj, mada ne direktno nas Srba u Krajini, ali naše braće u RS – dakle ja i danas smatram Tuđmanovu politiku kao glavnog krivca za rat u Hrvatskoj i Krajini, uz, naravno, podršku zna se čiju. A kad su se, u proleće 1993. godine, nakon što se ustalila malo izmenjena linija fronta u Sjevernoj Dalmaciji (Hrvati su zauzeli delove tamošnje teritorije, mada su naši uspeli nešto da povrate, ali više je izgubljeno nego vraćeno), naši Kordunaši počeli da vraćaju odozdo, kakvi su bili njihovi utisci? (Iako su se ratne operacije vodile po Ravnim Kotarima i Bukovici, a Knin ne pripada ovim oblastima, naši Kordunaši su imali običaj da sve tamošnje srpsko stanovništvo zove “Kninjani”. U stvari, oni su kroz Knin samo prošli, a kao sela u kojima su se vodile borbe spominjali su najviše Smilčić, Karin, Kašić i dr. Ali sve su to bili “Kninjani”.) Dakle, kad su se vratili, šta su pričali. Naravno, moj ujak se prihvatio tamburice i na zvuke “bećarca” pevao “Ti ne plači, moja majko stara, evo baje sred Ravni’ Kotara”. U stvari, pre ujaka vratio se neki Miloš G. i iz njegovih sam usta najpre čuo utiske o borbama u Dalmaciji. On je grdio “Kninjane” da neće da čuvaju svoja sela, “mi” veli, misleći na Kordunaše “oslobodimo neko selo i damo njima” – Srbima iz Dalmacije – “da drže položaj, a mi odemo dalje, a oni preko noći napušte selo! Uj'tru, ustaše jope’ u selu! Ma” veli “j…m ti mladu neđelju, da mi oslobađamo i još čuvamo vaša sela! Konda ja nemam svoje selo koje treba čuvati! Ko čuva moju mater i ženu i djecu!” itd. Dakle, prvi utisak je bio da su Kninski korpus slabi borci i da je i ono malo teritorija što je povraćeno (Hrvati su u početku ofanzive zauzeli daleko više) najviše zasluga Kordunaša. Ovo su, više-manje, potvrđivali i ostali naši koji su dolazili odozdo, pa i moj ujak. “Neće” vele “da čuvaju svoja sela!” Pozitivno mišljenje naši Kordunaši su imali o borcima Vojske Republike Srpske kojih, kažu, nije bilo mnogo na dalmatinskom ratištu (sasvim normalno, jer je rat besneo i u njihovom kraju) ali su se, kažu, borili predano i iskreno, dok su za dobrovoljce iz Srbije kazivali da su bili posebna skupina, pod svojom komandom, i koja skoro nije ni dolazila u kontakt sa Vojskom RSK niti su se mešali sa ostalima. Naši Kordunaši su, na smenu, odlazili na dalmatinsko ratište sve do leta te godine (kasnije su slati uglavnom oficiri i podoficiri). Moj ujak, kao običan vojnik, više nije slat. U to vreme (leto 1993) ni na dalmatinskom ratištu se više nisu vodile ofanzivne akcije, već se prešlo na povremene artiljerijske dvoboje. Ali i ovi oficiri i podoficiri su se uglavnom slagali da “Kninjani” sede, piju vino i ganjaju cure, dok na borbu skoro i ne misle. Doduše, jedan od ovih podoficira, neki moj dalji bratić, koji je bio kod Karina, podsmevao se Hrvatima koji su, zauzevši u pomenutoj zimskoj ofanzivi tzv. Masleničko ždrilo, tu uporno postavljali pontonski most, a naši ga artiljerijom još upornije rušili. “Oni” veli “postave danas most, mi ga još prije noći topovima rasturimo, i tako opet, ajd’ Jovo nanovo!” Ovako je on doslovce pričao. Hrvatska vojska, istina, nije uspela da u ovoj ofanzivi potpuno potisne Vojsku RSK sa obala tzv. Karinskog mora, tako da je Krajina i dalje imala mali izlaz na more (i tamo su neki retki Kordunaši u leto 1994. godine, koja je bila mirna godina, išli na kupanje, u neku vrstu turizma, kao npr. neki bračni par Dragojević). A sad se vraćam opet na početak 1993. godine.

  3. Kada je Hrvatska ovih dana, u drugoj polovini januara 1993. godine izvršila vojnu agresiju na Sjevernu Dalmaciju, tj. južni deo RSK ili sektor “Sjever” pod zaštitom UN, to je označilo da se, nakon skoro godinu dana mirovanja, zver ponovo oglasila. Pod ovim “zver” podrazumevam rat i ratna dejstva uopšte, kojih punu godinu dana uglavnom nije bilo. Doduše, kako sam ja Srbin, sa moje tačke gledišta ovo “zver” može da označava i Tuđmana koji je (na nečiji mig?) u januaru te ratne devedeset treće bez ikakva povoda pogazio ono što je i sam potpisao pre godinu dana i napao jednu zonu pod zaštitom vojnika UNPROFOR-a (indikativno je da u Krajini nije bilo vojnika SAD u mirovnoj misiji). Normalno, lančanom reakcijom, ratna zver se oglasila i počela da riče duž celog krajiško-hrvatskog fronta, mada su se direktni okršaji i borbe prsa u prsa vodile jedino u Dalmaciji, dok se na ostalim frontovima sve svelo uglavnom na artiljerijske duele bez ofanzivnih prodora bilo sa naše bilo sa hrvatske strane. Ali kako je “rat ponovo počeo”, i naši ljudi na Kordunu, tek što su malo odahnuli, opet bejahu pozvani pod oružje i poslati na položaje. Od moje porodice i najuže rodbine pozvaše moga oca i ujaka da se jave u svoje jedinice, tj. Slunjsku brigadu. Pa i više od toga, moj ujak bi otpremljen, sa mnogim Kordunašima, u pomoć napadnutim Dalmatincima, dok je moj otac ostao na položaju u širem regionu Slunja. Opet kroz Slunj počeše da prolaze kamioni, vojna vozila, a s vremena na vreme i topovi. Nekako tih dana i vreme, koje je bilo dosta lepo, pokvari se i poče da pada gust sneg. Snabdevanje električnom energijom, koje se bilo malo stabilizovalo, postade neredovno. I sad mi je sveža slika jedne ratne večeri krajem januara 1993. u našoj (hm, Bog te pita čijoj, jer naša je ostala u Karlovcu i u to vreme je bila ko zna čija, mi smo mislili da je možda i porušena, kao što su porušili kuću nekog Milorada Zdjelara) kući u Slunju. Struje nije bilo, tata je bio na položaju prema širem području Ogulina, mama zabrinuta i za brata (našeg ujaka) koji je bio poslat u Dalmaciju – a kako su se tamo vodile žestoke borbe i nisu stizali ohrabrujući glasovi, možda za njega i više – a ja, moja sestra Seja, neki Đurenda (što mu je moja mama podvalila još u Karlovcu šalicu kave što ju je on bio posolio pa namenio nekakvom dedici) i jedan kurir igramo “čovječe ne ljuti se”, uz dosta smeha i šale (iako je rat i zlo, ljudi moraju naći oduška čemeru i tuzi koji im pritisne dušu). Ja se sad upravo ne sećam zašto je je ovaj kurir tu veče bio kod nas, ali mislim da je nešto tražio Đurendu (koji beše nešto stariji od tate, ali je još uvek bio za položaj), a kako je Đurenda bio kod nas, to je i kurir došao. Kako smo tog kurira poznavali, a našao nas troje gde igramo “čoveče ne ljuti se” (ili “zvrčka”, kako bi rekla pokojna Anka Stipić iz Karlovca), to nam se pridružio, isporučivši Đurendi nekakvu važnu poruku. Taj kurir beše neki neženja od 35-40 godina, zelenih očiju, mršava lica, retke kose, dobroćudan i prostodušan, i upravo zato je i bilo smeha i šale dok se napolju kezila tamna i zimska ratna noć. Mama je, rekoh, bila zabrinuta (i ja i moje sestre, ali mi smo ipak bili još više-manje deca; zabrinuti su bili i naši đed i baba a oni su opet postajali sve više deca). Tako je majka bila najzabrinutija i mada je Đurenda, po običaju iz karlovačkih dana, pokušavao humor s njom (on je nju nazivao “snaša”) nije mu polazilo za rukom da je razvedri. Ali mi smo se opet zabavljali ovom igricom, naročito što je onog kurira najlošije “išla kocka”, a on, prostosrdačan, sve je to pratio sa opaskama punim humora. Ali stvarnost nije bila nimalo humoristička. U Vojnić su negde početkom februara dopremili par Kordunaša poginulih na južnom ratištu, znam da su se dvojica od tih poginulih prezivali Vila i Banda, a bilo ih je još. Na Veljun je dopremljena baterija topova kapetana kojom je komandovao kapetan Dario Malić koja je trebala da štiti i pokriva položaje naših snaga u Perjasici i koja je bila okrenuta prema Ogulinu, ali nije dejstvovala. Za razliku od Ogulina, naši topovi okrenuti prema Karlovcu tukli su ovaj moj rodni grad i položaje HV na levoj obali Kupe, kao odgovor na hrvatske artiljerijske udare po desnoj obali Kupe, po Kamenskom itd. Međutim, kao što rekoh, glavno ratište bilo je u napadnutoj Sjevernoj Dalmaciji. Lokalnim jedinicama Vojske RSK pomagali su, kako sam napomenuo, i mnoge kordunaške jedinice, na smenu, a po priči onih koji su tamo bili (među njima i moj ujak) u pomoć našima stigle su i manje jedinice Vojske Republike Srpske i grupe dobrovoljaca iz Srbije. Mislim da celo vreme postojanja Krajine patriotski naboj, da tako kažem, nije bio tako jak kao tih prvih mjeseci teške 1993., i taj osećaj je bio prisutan u svima nama, od dece do staraca. Jer svako je imao nekog svoga na položaju prema “ustašama” (tako sam i ja u ono vreme nazivao HV, pa i danas mi se – nehotice? – desi, uz sve uvažavanje prema nekim aspektima uređenja hrvatske države; za mene je bitno da nikad pod ovaj naziv nisam podvodio ceo hrvatski narod; trebalo je u ono vreme živeti u velikom vojnom logoru kakav je bila RSK, i u onim nevoljama, pa ne nazivati HV ovim imenom; uostalom, i naši očevi i rođaci su za njih bili “četnici”). Srpski patriotizam beše se razvio kao nikad do tada, osim možda na samom početku rata, i kao nikad posle tada. Kada bi bilo struje, na Srpskoj TV Knin, koju smo pratili, posle Dnevnika su redovno puštane borbene pesme – valjda da podignu moral.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.