Književnost u politici i politika u književnosti (III)
U prethodnom tekstu pratili smo evoluciju himne kao književne forme koja iz dominantno religijskog okružja prelazi u vjersko-narodne pokrete s funkcijom poticanja na akciju i revolta spram neslobodarskih ideologija i upravljačkih sistema. U redovima koji slijede pratit ćemo njezinu dalju transformaciju ka izrazito nacionalnoj i revolucionarnoj pjesmi s naglašenim političkim ciljevima i patriotskim osjećanjima.
Obzirom na snažan utjecaj himničnog poziva na bunt i protest u okviru pokreta za vjersku reformaciju, ova forma je i u potonjem periodu bivala omiljeno sredstvo iskaza stava širih narodnih masa kroz stihovane riječi pojedinca koje su upotpunjene prigodnom melodijom i ritmom. Njezina dominacija kao izrazito efikasnog medija, posredstvom koga se motivira markirana grupa ili cijeli jedan narod, postala je ključna u nastanku nacionalnih i himni revolucionarnih pokreta, ili pak u velikom broju slučajeva koordinacijom ovih dvaju procesa. Činjenica da je primarno nastala iz vjerskog ozračja, objašnjava snažan osjećaj religijskog momenta u najstarijim tekstovima ove vrste koji se ostvaruje kroz različite zamolbe Stvoritelju da sačuva, pomogne, spase određeni partikularni interes naroda u kome pjesma nastaje, čime se himna sa pozicije općeuniverzalnog teksta reducira na tekst kojim se intenzivno identificira tek jedan narod ili pripadnici određenog pokreta. Takav je slučaj i sa najstarijom nacionalnom i državnom himnom – himnom Kraljevine Velike Britanije, premda je tekst holandske himne još stariji, ali znatno kasnije dobija status nacionalne himne, kao i tekst japanske himne koji potječe iz devetog vijeka.
Nastanak nacionalne himne Velike Britanije povijesno se veže za kralja Georgea II (Džordža) i njegov rat sa jakobinskim pretendentima na škotski i engleski prijestol 1745. godine, odnosno poraz britanske vojske u Bici kod Prestonpana od jakobinca Charlesa Edwarda Stuarta. Prema predanju, kralj je bio toliko utučen porazom da su mu podanici u vidu utjehe ispjevali pjesmu God Save the King – Bože, čuvaj nam kralja, koja tako snažno djeluje na britansko društvo da već naredne 1746. godine poslije više od jednog stoljeća uspijevaju da poraze jokobince. Međutim, sami tekst u primarnim varijantama nastaje prije, o čemu svjedoči i činjenica da se 1744. godine u časopisu Thesaurus Musicus pojavljuje notni zapis za prvu strofu koja se izvodila u dvoglasju prema melodiji crkvene tužaljke, mada su pojedini istraživači prepoznali sličnosti i sa melodijama golijardskih satira. Također, u literaturi se navodi da su pojedini stihovi inkorporirani iz Biblije kralja Jamesa (Džejmsa) i nekih crkvenih molitvi, kao recimo stihovi druge strofe Rastjeraj naše neprijatelje koji se podudaraju sa molitvom koja se izvodila na liturgijama prigodom obilježavanja obljetnice Barutne zavjere.
Pjesma je vrlo brzo dobila karakter nacionalne himne, iako nikada takvom nije zvanično proglašena. Izvođena je u raznim prigodama, od pozorišnih predstava do kraljevskih ceremonijala, a kasnije i u svim situacijama kada se protokolom predviđa interpretiranje nacionalne himne. Konačni tekst nikada nije utvrđen, tako da su u XIX stoljeću vođene rasprave o izmjeni pojedinih dijelova u kojima se naglašava utjecaj kralja/kraljice i crkve, pa čak nastali i alternativni tekstovi poput onog Williama Hicksona iz 1836, a i danas se donekle mijenja u ovisnosti da li je na prijestolju kralj ili kraljica, pri čemu trenutačna inačnica glasi God Save the Queen – Bože čuvaj Kraljicu.
God save our gracious Queen, Bože čuvaj našu milostivu Kraljicu,
Long live our noble Queen, Dugo nek’ živi naša plemenita Kraljica,
God save the Queen: Bože čuvaj Kraljicu:
Send her victorious, Obdari je pobjedom,
Happy and glorious, Srećom i slavom,
Long to reign over us: Dugo nad nama nek’ vlada:
God save the Queen. Bože čuvaj Kraljicu.
O Lord, our God, arise, O Gospode, naš Bože, ustani,
Scatter her enemies, Rastjeraj njene neprijatelje,
And make them fall. I propast na njih pošalji.
Confound their politics, Satri njihovu politiku,
Frustrate their knavish tricks, Uništi njihove kvarne igre,
On Thee our hopes we fix, U Tebe svoje nade polažemo,
God save us all. Bože čuvaj sve nas.
Thy choicest gifts in store, Svoje najbolje darove što imaš,
On her be pleased to pour; Njoj dobrohotno u izobilju daruj;
Long may she reign: Dugo neka ona vlada:
May she defend our laws, Neka brani naše zakone,
And ever give us cause I uvijek nam daje razloga
To sing with heart and voice Da iz sveg srca glasno pjevamo
God save the Queen. Bože, čuvaj Kraljicu.
Po uzoru na Veliku Britaniju, većina evropskih kraljevstava u XVIII i XIX vijeku za protokolarne, ceremonijalne i druge državničke prigode usvaja himnu čime ona postaje simbol i neizostavni dekorativni dio svake države. Većina kraljevstava tog doba kao predložak za svoju kraljevsku i nacionalnu himnu korisilo je tekst i melodiju God save the Queen. Recimo, najstarija njemačka himna Heil dir im Siegerkranz zapravo je prepravljena verzija britanske pjesme. Prema istom principu nastala je himna tadašnjeg Ruskog carstva Боже, Царя храни (Bože, čuvaj cara), Austro-Ugarske monarhije Gott erhalte Franz den Kaiser (Bože, čuvaj cara Franju), Kraljevine Švedske Kungssången (Kraljeva pjesma), Kraljevine Danske Kong Kristian (Kralj Kristijan), Kraljevine Norveške Kongesangen (Kraljeva pjesma). Tonove i tekst također su preuzeli Francuska, Pruska, Švicarska, Lihtenštajn… dok je u zemljama Komonvelta – Australiji, Novom Zelandu, Kanadi, Jamajci i drugim – do skora bila jedina nacionalna himna. O popularnosti njezine melodije, možda, najilustrativnije govori podatak da ju je preko 140 kompozitora iskoristilo djelimično ili integralno u vlastitim kompozicijama, među njima i zvučna imena poput Betovena i Haydna.
Opozicija kraljevskim ceromonijalnim himnama jesu koračnice nastale u revolucionarnim pokretima XIX stoljeća, što nas konačno dovodi do treće faze transformacije forme himničnog teksta iz religijskog, preko vjersko-narodnog do nacionalnog; koje se docnije dijeli na isključivo nacionalne i internacionalne himnične tekstove. Da bismo upotpunili sliku tog procesa, kratko ćemo se osvrnuti na tri najstarija i danas najrasprostranjenija himnična teksta revolucionarnog karaktera: francusku Marseljezu, američku The Star Spangled Baner (Bajrak iskićen zvijezdama) i Internacionalu.
Marseljeza je najstariji revolucionarni tekst prerastao u nacionalnu himnu. Primarno je nastala kao koračnica francuskih vojnika u ratu protiv Austrijanca 1792. godine (tačnije 25. aprila), kada ju je skladao kapetan Rougeta de Lisle, sa prvotnim nazivom Ratna pjesma Rajanske armije i stihovima posvećenim vojnom zapovjedniku i guverneru Strasbourga grofu Nicolasu Luckneru. Pored ratnog pokliča, surovih i krvavih scena, stihovi su osobno inspirirani Francuskom revolucijom okončanom nekoliko godina ranije (1789. godine). Nacionalnu popularnost zadobila je 30. jula 1792. godine kada su je, prilikom ulaska u Pariz iz pravca Marselja, pjevali 500 dobrovoljaca. Tri godine docnije, 1795. godine, proglašena je nacionalnom himnom Francuske.
Tekst Marseljeze, uslijed brutalnosti, svireposti, krvavih prizora, otvorenih poziva na rat i pokliča na osvetu, često je na udaru kritika, pa su i danas nerijetki glasovi koji francusku nacionalnu himnu smatraju neprimjerenom za ovu vrstu kanonskog teksta.
LA MARSEILLAISE
Rouget de Lisle, 1792.
I
Hajdemo! Djeco Domovine!
Dan slave je došao!
Protiv nas je podignuta
Krvava zastava tiranije! (dvaput)
Čujete li u poljima
Riku tih divljih vojnika?
Oni vam u naručje dolaze
Da zakolju vaše sinove, vaše supruge.
Refren
Na oružje građani!
Formirajte svoje bataljone!
Koračajmo! Koračajmo!
Neka nečista krv
Natopi naše brazde!
II
Što hoće ta rulja robova,
Izdajnika, od kralja zavedenih?
Za koga ti gnusni okovi,
Ti lanci odavno pripremljeni? (dvaput)
Francuzi! Za nas, ah! Kakva uvreda!
Kakav zanos treba izazvati;
Usuđuju se kaniti
Vratiti nas u staro ropstvo.
(refren)
(…)
IV
Bojte se, tirani i vi, izdajnici,
Sramoto svih stranaka!
Bojte se! Vaši rodoubilački planovi
Dobiti će svoju cijenu. (dvaput)
Svako je vojnik da se protiv vas bori.
Ako padnu, naši mladi junaci,
Zemlja ih stvara ponovo
Protiv vas da se bore potpuno spremni.
(refren)
V
Francuzi! Kao velikodušni ratnici
Zadajmo i zadržavajmo svoje udarce!
Poštedimo te tužne žrtve,
Nerado, protiv nas naoružane! (dvaput)
Ali taj tiranin krvavi!
Ali ti urotnici iz Bujea!
Ti tigrovi koji bez milosti,
Razdiru grudi svoje majke!
(refren)
VI
Ljubavi sveta za Domovinu
Vodi, ojačaj naše osvetničke mišice!
Slobodo! Slobodo draga,
Bori se sa svojim braniteljima! (dvaput)
Pod naše zastave neka pobjeda
Dotrči na tvoje muške pozive!
Neka tvoji umirući neprijatelji
Vide tvoj trijumf i našu slavu!
(refren)
(…)
IX
I francuski narod poznaje tvoju slavu;
Okrunjenu Jednakošću,
Kakav trijumf, kakva pobjeda,
Stečena Slobodo! (dvaput)
Bog koji šalje gromove
I koji vlada pojavama,
Da bi uništio tiranina,
Služi se na zemlji tvojom mišicom!
(refren)
X
Mi smo tiranije
Odbili posljednje napore;
Iz naših krajeva, ona je istjerana!
Kod Francuza kraljevi su mrtvi. (dvaput)
Neka zauvijek živi Republika!
Prokleto neka je kraljevstvo!
Neka ovaj refren svuda nošen,
Prkosi politici kraljeva.
(refren)
(…)
XII
Bacajući pod noge prava Čovjeka,
Nedisciplinirane legije
Prvih stanovnika Rima
Potčiniše narode. (dvaput)
Veći i mudriji plan
Angažira nas u borbe
I Francuz u ruci drži oružje
Samo da razori ropstvo.
(refren)
(…)
XIV
O vas! Neka slava okružuje,
Građani, slavni ratnici,
Bojte se, u poljima Belone,
Bojte se da ukaljate vaše lovorove krune! (dvaput)
Neprijemčivi na crne sumnje
Prema vašim zapovjednicima, vašim generalima,
Ne napuštajte nikad svoje zastave,
I ostat ćete nepobjedivi!
(refren)
Druga po starini revolucionarna nacionalna himna, nastala u nešto drukčijem ambijentu, jeste američka himna The Star Spangled Baner – Bajrak iskićen zvijezdama ispjevana u jeku Američko-britanskog rata 1812-1815. godine. U naizmjeničnoj ratnoj sreći, Britanci su avgusta 1814. godine uspjeli prodrijeti do Washingtona, zapaliti Bijelu kuću i Kapitol Hill, nakon čega su se povukli ka Baltimoru s namjerom da zaposjednu strateški najznačajnije vojno utvrđenje Fort Mekhenrišto bi im garantiralo trajno zauzeće priobalja, a samim time i šire baltimorske i vašingtonske oblasti. U septembru 1814. godine britanska mornarica je preko 25 sati bombardirala ovo utvrđenje ispalivši više od 1800 granata, ali se ono održalo. Kao znak prkosa, nakon zastrašujućeg bombardiranja, na tvrđavi je istaknuta ogromna američka zastava (razmjere 9×13 metara) koju je ručno izradila Mary Pickersgill. U trenutku isticanja zastave advokat Francis Scott Key (Francis Skot Ki) nalazio se u pregovaračkoj misiji za oslobođenje zarobljenika na brodici u zaleđu britanske mornarice. Ugledavši zavihorenu američku zastavu sa devet zvjezdica (tek kasnije će ih biti pedeset), Key je na koverti napisao stihove koji će, simbolizirajući američki prkos, uz melodiju jedne britanske pjesme iz XVIII vijeka, postati toliko omiljeni da će 1931. godine biti proglašeni za američku nacionalnu himnu, s tim što je iz zvanične verzije, zbog prenaglašenih antibritanskih tendencija, izbačena treća strofa.
O say can you see by the dawn's early light,
What so proudly we hailed at the twilight's last gleaming,
Whose broad stripes and bright stars through the perilous fight,
O'er the ramparts we watched, were so gallantly streaming?
And the rockets’ red glare, the bombs bursting in air,
Gave proof through the night that our flag was still there;
O say does that star-spangled banner yet wave,
O'er the land of the free and the home of the brave?
O reci da li možeš da vidiš na svjetlosti rane zore,
Šta smo tako ponosno slavili na posljednjim odsjajima sumraka,
Čije široke pruge i sjajne zvijezde kroz jasnu borbu
preko bedema koje smo gledali tako elegantno pružali
i crveni žar raketa i eksplozije bombi u vazduh nam
daj dokaz u noć da je naša zastava još uvijek bila tamo.
O reci da li taj bajrak okićen zvijezdama još vihori
preko zemlje slobode i domova hrabrih
(…)
Na matrici britanske, francuske i američke nacionalne himne nastale su nacionalne himne skoro svih naroda zapadnoga svijeta i država koje su pod najdirektnijim utjecajem zapadne politike, i to pretežno u drugoj polovici XIX i tokom XX vijeka. Nasuprot njima, poseban blok čine himne proistekle iz međunarodnog revolucionarnog pokreta, najčešće inspirirane stihovima Internacionale francuskog socijaliste Eugena Potitiera nastale 1871. godine. Pjesma je naišla na snažan prijem kod pripadnika međunarodnog radničkog pokreta i vrlo brzo je prevedena na skoro sve jezike svijeta. U periodu 1917-1944. godine bila je i zvanična himna Sovjetskog saveza, a u Kini je njena izvedba na partijskim i drugim sastancima zakonom zabranjena tek 2003. godine. Internacionala je široko prihvaćena kao himna socijalnih, anarhističkih i revolucionarnih pokreta, te je zbog buntovničkog karaktera često bivala zabranjivana u mnogim zemljama tokom XX stoljeća.
Ovom prilikom, zbog nedostatka prostora, nećemo navoditi njene stihove, jer ćemo iste rabiti u narednim tekstovima kada budemo pisali o revolucionarnoj poeziji međunarodnog radničkog pokreta.
U slijedećem nastavku bit će riječi o nastanku nacionalnih himni balkanskih naroda, s posebnim akcentom na države nastale raspadom bivše Jugoslavije.
Na matrici britanske, francuske i američke nacionalne himne nastale su nacionalne himne skoro svih naroda zapadnoga svijeta i država koje su pod najdirektnijim utjecajem zapadne politike, i to pretežno u drugoj polovici XIX i tokom XX vijeka. Nasuprot njima, poseban blok čine himne proistekle iz međunarodnog revolucionarnog pokreta, najčešće inspirirane stihovima Internacionale francuskog socijaliste Eugena Potitiera nastale 1871. godine.
Glas islama 283, strana 12-13, KNJIŽEVNOST U POLITICI, Dr. Jahja Fehratović
(mesihat.org)
Jedna od priča koja je kružila Krajinom nakon dolaska mirovnih snaga UNPROFOR-a 1992. godine bila je da se među njihovim vojnicima nalaze i preobučeni izbjegli Hrvati iz Slunja i okoline koji, patrolirajući, “snimaju teren”. U osnovanost ove priče ne ulazim, ali ću navesti jednu priču koja se često pričala među našim ljudima a koja je služila kao navodni dokaz da su među “plavcima” i Hrvati. Naime, nakon ulaska naših snaga u Slunj u jesen 1991, poznato je da su mnogi odlazili u pljačku napuštenih hrvatskih kuća u Slunju i okolnim selima. Pojedinci su se naročito isticali u tome, pa su odvozili čitave sjenike, kukuruzane, poljoprivrednu mehanizaciju, skidali krovove sa kuća, vrata, prozore, a u stvari je sve to bilo bez potrebe jer naši ljudi nisu bili ništa siromašniji (ni bogatiji) od Hrvata pre rata, ali svejedno, nekima je pljačka prešla u naviku (ta pljačka hrvatskih kuća popularno je gore u to vreme u šali nazivana “šoping”,pa je jednom prilikom neki Srđan M., nakon što su mu kćerka i zet dovukli u kuću čaja iz jedne hrvatske kuće, rekao “Opa, opa, pijem čaj iz šopa”). Bilo je dosta Srba izbeglih iz Karlovca, Zagreba i drugih hrvatskih gradova, koji su tamo ostavili svu imovinu, pa su smatrali kao neku satisfakciju pljačku hrvatske imovine. Dokle se išlo u krajnost u pljački, govori i činjenica da je neki Mile Š. (za koga se, doduše, govorilo da nije “sav svoj”), nakon što je kući odvukao kukuruzanu,sjenik i još štošta, u nekakvom selu našao mrtvačka kola pa je i njih odvezao kući, a onda se na njima vozao upregavši konje u njih (ovo sam video lično kad se provezao i kroz Slunj). Naša je policija bila dužna da sprečava pljačku, i bilo je slučajeva da su i sprečavali, ali više iz razloga da bi i njima ostalo što više za upljačkati. Kad je došao UNPROFOR, on je takođe bio zadužen da sprečava pljačku, ali kako se oni uglavnom nisu mešali ni u šta, tako nisu ni u tu stvar. Međutim, među našim ljudima se, kao što sam naveo, uporno tvrdilo da među “plavcima” ima Hrvata (inače je u Slunju, dole kod mosta, bio francuski bataljon, a gore kod srednje škole crnci iz ne sećam se više koje države). I sad dolazi ona priča koja je bila potvrda navodnog prisustva Hrvata preobučenih u uniforme UNPROFOR-a. Neki Ilija I., Srbin iz okoline Slunja, bio sa još dva-tri druga (u jesen 1992) u “šopu” negde u hrvatskom selu, natovario punu traktorsku prikolicu (peć, frižider, krevet – tako se pričalo) pa kad se vraćao kući, pjevao i pucao iz pištolja u vazduh kao na svadbi. Tako je prošao i pored punkta “plavaca”, a oni samo posmatrali. Ali onaj Ilijin drug što je sedeo na prikolici je posle pričao da je jasno čuo kako je jedan od “plavaca” rekao: “E, Ilija, Ilija…” Odmah se pronio glas kako se među “plavce” infiltriraju izbegli Hrvati koji poznaju naše ljude od pre rata i “snimaju” ko šta radi. Ja danas ne mogu da tvrdim da li je to bila istina ili laž. U ono vreme, kao dete, verovao sam u to, mada su inače odnosi između naših ljudi i običnih vojnika UNPROFOR-a bili uglavnom prijateljski, pa i srdačni. Pomenuti Ilija I. umro je kao starac od jedno 85 godina pre dve-tri godine negde u okolini Kragujevca.