Login form protected by Login LockDown.


5. April 2017

Jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje. Kroz nju prolazimo, nju živimo i osjećamo živimo za to da je se oslobodimo. Da kao ljudi na nogama stanemo. Da budemo dostojanstveni kakvim nas je Gospodar Uzvišeni stvorio. Borimo se za to koliko možemo. Borimo se da se okova nasilnika oslobodimo.

„Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.“

Baš takvu sliku borbe za slobodu imamo na ulicama Sirijskih gradova. Tamo gdje se nepravda trpi. Tamo gdje se svakodnevno krv proliva. Tamo gdje se djeca hemijskim oružijem ubijaju. Da baš tamo je svijet pao na civilizacijskom testu. Baš tamo 21. vijek doživljava totalni krah i propast sa sve svojim dostignućima. Tamo je ovaj svijet okačen na stubu srama.

„Bolje umrijeti za slobodu nego robovati cijeloga života.“

Tamo se bespomoćni bore. Iako ih na najbrutalniji način ubijaju i vrše torturu nevidjenu u povijesti ljudske civilizacije. Njihova vjera u grudima, hrabrost da se pogledaju u oči sa dzelatima, zapravo podsjeća na to da sloboda nema cijenu, i da je za nju bolje umrijeti nego robovati cijeloga života.

„Nigdje ne postoji jednostavan  put do slobode, i mnogi od nas će morati proći više puta kroz dolinu smrti, kako bi dočekali vrh naših želja.“

Ali sam nekako siguran da znaju šta žele. Svi oni koji živote daju, pa makar ih i hemijski ubijali, spremni su biti veliki pobjednici. Vječita nagrada na budućem svijetu i pouka i primjer najteže borbe na ovome svijetu, koji prolazi moderno doba, koje bi trebalo biti simbol civilizacijskih i ljudskih vrijednosti. Krvavi teatar na ulicama Sirije jeste simbol doline smrti. Ali i svojevrsni paradoks 21. vijeka.

„Slobodni ste ako vam je savjest čista.“

I doista mnogo paradoksalnih primjera savremenog doba bi se moglo navoditi. Jedan od njih je da baš oni čija braća stradaju od hemijskog oružja, danas koriste privilegije savremenog doba kako bi uživali.

Da, baš oni čija braća trpe nesnosne patnje, uživaju u najmodernijim i najluksuznijim vilama, automobilima, parkovima, haremima i ostalim ovodunjalučkim blagodatima. Olako se pada na iskušenjima. Biti taoc svoga uma je vjerovatno jedno od iskušenja i sindrom kroz koji prolaze svi oni koji su se odali uživanju i zaboravu na svoju braću.

Ne znam samo kako izdrže da trpe boli svojih duša koje žive u apsolutnom zarobljeništvu i neslobodi. Ako im je savjest poslije svega čista, onda neka im je na časti.

Krajnje je vrijeme da neko ustane i podigne glas. Ili će neko reagirati i pokušati to da zaustavi, ili ćemo i dalje biti svjedoci ovosvjetskog stuba srama. Kako god da se završi ostaće zapamćeno da su u 21. vijeku pred očima cijelog svijeta djeca, ni kriva ni dužna, ubijana hemijskim oružijem.

 Emir Preljević

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles