Da smo humani kao narod ovdje, na našem domaćem terenu, u Pazaru, to je dobro poznato. Podvig našeg Pazarca, Abdulaha Koničanina, govori nam da smo takvi i u inostranstvu…
Dukan je zadnjih devet mjeseci proveo u Bohumu, radeći na građevini, baušteli, pokušavajući da čestitim i poštenim radom, obezbjedi egzistenciju svojoj porodici…
Kao i većina naših sugrađana, on se jučer spremao krenuti put Novog Pazara, autobusom Pejić agencije, kojeg je čekao na autobuskoj stanici u gradu Essenu…
Nije ni slutio šta će se dogoditi, tog hladnog jutra, baš na toj stanici…
“Dok sam čekao autobus na stanici u Essenu, odložio sam svoje stvari na peronu, pokraj jednog prijatelja iz Pazara i uputih se do toaleta, gdje sam htio napuniti nekoliko flašica sa vodom. Po ulasku u toalet, primjetih omanju crnu torbicu, ostavljenu na ormariću. Bilo je 6 sati ujutro, a na stanici ponajmanje gužve i naroda. Najpre sam pomislio da je neko tu torbicu bacio ili namerno odložio na ormariću, jer je bila stara i sigurno jako dugo korištena”…
“Ipak sam je otvorio i vidio da je puna eura, tableta, raznih ključeva. Bio je tu i pasoš”…
“Pasoš je glasio na ime Zoran Bulatović. Pomislih, ovo je neki građevinac kao i ja. Radio je cijelu godinu, da bi prehranio svoju porodicu u Srbiji”…
“Nijesam ni trena razmišljao a imao sam vakta i razmisliti, jer autobus dolazi tek za sahat. Uzeh telefon i najpre pozvah svojeg polira Ismeta Rebronju, također Pazarca, pa mu do detalja sve ispričah i pitah, da li poznaje kojim slučajem Zorana sa prezimenom Bulatović?”…
“Iznenadih se njegovim odgovorom. Taj čovjek je radio za istu firmu, kao i ja, no samo na drugoj građevini, a isto u gradu Bohumu. Siromah čovjek, koji gotovo godinu dana nije odlazio svojoj kući, crnčio i mučio kao i ja od 7 ujutro do 7 u akšam”..
“Uz pomoć telefona i raznih kontakata, Zorana su našli u autobusu koji je put Srbije krenuo pola sahata, prije nego sam ja došao na autobusku stanicu. Kakva sudbina? Niko pola sahata nije ušao u toalet, ili je pak ušao a nije primjetio torbicu?”
“Zoran Bulatović se za nekih 50 minuta vratio na mjesto, gdje je torbicu i zaboravio. Tu smo ga čekali ja, polir Ismet Rebronja i nekoliko prijatelja, kolega. Torbicu sa novcem i pasošem smo mu vratili. Plakao je kao malo dijete, grlio nas i ljubio, zahvaljivao se do neba. Govorio nam je da je novac cijele noći premeštao sa mjesta na mjesto, iz jedne torbe u drugu, iz jedne jakne u drugu, pa je tako ujutro sve i pomiješao”…
Govorio mi je: Dukane, krenuo sam umiti se u toaletu, jer sam osjećao da imam veliki srčani pritisak, najvjerovatnije zbog uzbuđenja, godinu dana nijesam vidio djecu i porodicu”…
“I tako ti mi dočekasmo autobus Pejić agencije zagrljeni i uplakani, i ja i on. Ja krenuh za moj Pazar a Zoran ostade čekati neki drugi autobus za Srbiju i svoj kraj. Zaboravih ga i pitati iz kojeg je mjesta”?…
Aferim momčino…
Neka stavi svako ruku na srce.
Neka zapita sebe da li bi tu istu torbicu punu eura vratio vlasniku.
Neka svako odgovor zadrzi za sebe.
Od tog odgovora zavisi koliko smo verski ili moralno jaki.
Dok god imamo makar trun sumnje u srcu, naše srce nije čisto i trebamo ga pod hitno čistiti.
Kako?
Moral se stiče godinama u porodici u školi na poslu, ulici … teško se preko noći mijenja.
A vjera je ta koja nas nepogrešivo dopunjuje, te naše mane i slabosti pretvara u dobre osobine.
Zato IKRE’ BISMI RABBIKE…
Učite i proučavajte u ime Gospodara koji stvara…
Ja samo znam da svi oni Bošnjaci koji iskreno padaju na sedzdu i koji daju i dijele na Allahovom putu bi je sigurno vratili.
Meni je drago što živim i družim se sa skupinom koja bi vraćala torbice.
Da ako nam sve nase dobro vrate jos kojim genocidom!!
Aferin Dukane tako i treba i da si hi uzeo ne bih him vidio haira jos jednom aferin.
Naravno posteni Turcin je to!