16. April 2018

 

Autor: Međedović Faruk

 

Ovo je fascinantna priča o najgenijalnijem znanstveniku svih vremena pr. Milmanu Parryu i najdarovitijem i nenadmašnom pjesniku Avdu Međedoviću. Parry mučeći se da riješi Homersko pitanje, zahvaljujući susretu sa Avdom, 1935 god. u Bijelom Polju, okončao je tu vjekovnu enigmu, na najelegantniji mogući nacin. Ali tek tada nastupaju muke, za mladog istraživača Parrya. Osim toga sto je razriješio Homersko pitanje, Parry je obznanio, svjetskoj kulturnoj javnosti, da je on zapravo otkrio pjesnika Avda, koji je neuporedivo genijalniji i  veći i od samog Homera. Očekivao je sva moguća svjetska priznanja i slavu, a dočekale su ga prijetnje iz mnogih centara moći, da on zapravo sa otkrićem, Avda, te stavljajući ga na pijedostol, iznad Homera, on  udara direktno u temelje, zapadne kulture i civilizacije. Parry je usled nevjerovatnih pritisaka sa svih strana, decembra, 1935 god. u Los Anđelesu počinio samoubistvo. I  mladi znanstvenik i njegov pjesnik su nažalost prekinuli druženje i tek započetu saradnju. Najvjerovatnije, da i na onom svijetu, nijesu imali zbog toga mira, te da su razmišljali jedan o drugom. Zato je isceniran i ovaj njihov onostrani, senzacionalni susret, da bi nastavili započeto.

 

 

Nikada Polumjesec nije bio tako bliži Obrovu, nego što je to bio ove majske tople večeri. Izgledao je besprekorno bijel i čist, a pred njegovom savršeno izvedenom vitkom figurom, klonula bi i ruka najdarovitijeg slikara umjetnika.  Neosjetno je prilazio sve bliže i bliže,  dok je viseċi u zraku, bio na udaljenosti samo par kopalja od vrha veličanstvenoga  brda Obrova.  Modro plava nebeska pozadina, koja do ovoga časa, nikada nije izgledala tako jasna, neopisivo lijepa, okiċena sa bezbroj kristalno blistavih zvijezda, poput najčistijeg, najprefinjenijeg modro-plavog svilenog platna, podvijala se je ispod mliječno – sniježno bijele kolijevke polumjeseca i lagano ga njihala.  Ova svjetleċa božanska, nebeska zdanja, obasjala su tako blistavo i jasno, sami vrh Obrova, te je izgledao, kao da je bio ogrnut popodnevnom sunčanom svjetlošċu. Miris livadskih trava i cvijeċa, uzdizali su se ka svjetlošċu blistavioh nebeskih zvijezda, koje su veċ dodirivale i sami obod polumjeseca. – Zašto se je polumjesec baš večeras spustio na brdu Obrovu i veċ dodiruje njegovo tlo?.  Zašto milijarde kiptućih blistaviċh zvijezda, prošivenih, kroz Obrovsko, noćno, modro – plavo nebesko plavetnilo, zrače blistavu kristalnu svjetlost, koja se pretvara u zvuke, najmilozvučnije i najsavršenije simfonije ovog svekolikog univerzuma!. JELI OVO PRIPREMA ZA NEKI SPEKTAKL!. PRIPREMA ZA NEŠTO POSEBNO ŠTO PREDSTOJI. TO SAMO SVEVIŠNJI  ZNA.  –  Znam samo jedno: – Da običan smrtnik  nije mogao ni svojom voljom, a niti bilo kakvom magičnom silom, privoljeti nebo, da se sa svom svojom raskošnom svitom, ogromnim Polumjesecom, i milionima kristalno blistavih zvijezda, pokloni večeras Obrovu. NEKO  je  zapovijedio: – ” Priđite večeras milom ili silom!“.- Stotine probeharalih japanskih Obrovskih trešanja su uživale prijatnu toplinu mjesečeve svjetlosti, i dugim vitkim granama doticale njegovu površinu.

Jedna zvijezda, koja je bila blistavija od svih blistavih zvijezda, nježno je treperila, u kolijevci ogromnog polumjeseca. Klizila je svom dužinom savršenog mjesečevog luka, uzdigla se iznad njega i počela isijavati neprekidan snop plavo bijele blistave svjetlosti. Isijana plavo – bijela blistava svjetlost se transformisala u  zgusnutu modro – plavu blistavu masu, poput napuhanog balona i naglo se počela rasplinjavati. Iz rasplinute i razrijeđene mase, ispod rascvjetale japanske trešnje, uzdizali su se srebrenasto – bijeli  svrdlasti pramenovi, koji su sve više poprimali konture jedne naočite ljudske kreature. Stvorenje u muškom vidu i obličju, čija je bijela,  duga odjeća blistala, kao sjaj blistavo kristalnih zvijezda, a lice sijalo poput mjesečevog sjaja, kao melek, stajalo je uspravno, mirno i skrušeno. Ispružilo je desnu ruku i nježno dodirnulo površinu mjeseca. Šakom je zahvatio pregršt besprekorno bijelo čiste mjesečeve prašine, koju je pomiješao sa rosnim beharom japanske trešnje i počeo se ritualno tom smjesom umivati. U atmosferi neopisive tišine, izgovorio je: “Spreman sam približiti se Tvojoj milosti, moj Gospodaru!” Nakon što je mječecevim rosnim prahom, potro lijevu nogu do iznad članaka tri puta, mirno se uspravio i digao ruke ispruženih prstiju, izgovarajući: ” BOG JE VELIKI!”- dok su se sa Obrovskog, noćnog, modro plavog nebeskog  tepiha, prošaranog sa bezbroj blistavih zvijezda, istodobno čuli jasni i prodorni glasovi” BOG JE VELIK!”- od kojih je cijelo Obrovsko tlo podrhtavalo. Zatim je stao na svjetlećem tepihu, satkanim od kristalne svjetlosti blistavih zvijezda, okrenut u pravcu kible, stavio desnu ruku po lijevoj, i počeo izgovarati:

Tako mi neba i Danice!

A znaš li ti šta je Danica?

Zvijezda blistava!

Nema čovjeka nad kojim neko ne bdije.

Nek čovjek pogleda od čega je stvoren!

Stvoren je od tekućine koja se izbaci,

koja između kičme i grudi izlazi.

      I dok se je pregibao, padao ničice i uživao u samilosti Uzvišenoga Gospodara, jedna druga ljudska kreatura, u muškom vidu i obličju, odjevena u dugoj nebesko plavoj, svjijetloj odori, na udaljenosti samo par koraka od njega i njegovog molitvenog svjetlećeg tepiha, ga je oslovila: –

“Avdo! Avdo!” – ” Where are you from here?” – ”  Do you know me?”

Avdo:    Ko si ti zaboga?. Ne razumijem te. Koga tražiš?. Za ime Božije, ostavi me na miru!. Ne prilazi mi bliže, ne dotiči me!. Ja nijesam od ovovremene, ovozemaljske prašine i molim Onoga, u čijoj sam vlasti i samilosti, i koji me posla ovdje, da me nakon sabah – namaza, a prije svitanja zore, vrati tamo, odakle me je i poslao.       

– Avdo podiže ruke, ustremi pogled prema zvjezdanom nebu i poče se moliti: 

 Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja

od zla onoga što On stvara,

i od zla mrkle noći kada razastre tmine,

i od zla smutljivca kad smutnje sije,

i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!”

Prilika odjevena u nebeskoj – svijetlo plavoj odori,  napravi korak bliže ka Avdu i rece:  – “Ja sam Parry, Milman Parry – zar me se ne sjećaš!”

Avdo: Profesore!

Parry: Avdo!

Avdo:  Gospodine Profesore! Tako mi Svedržitelja, Tvorca, ovoga, veličanstvenoga,  iznad nas sazviježđa, koji se je meni i tebi smilovao, te nas ovako lijepo sastavi, hvala Svevišnjem, mislio sam, da te više nikada neću sresti. Napustio sam onaj onozemaljski svijet, zabluda i spletki, u dubokoj starosti, skrhan od tuge i boli, jer mi je neko rekao, da si ti Profesore, svoju mladost, svoj život, zbog mene okončao, jer je cijeli svijet ustao protiv tebe i tvojeg znanja, a ti to moj Profesore, tu nepravdu, nijesi mogao izdržati. Rastali smo se, jer si ti morao ići u tvoju Ameriku, te si mi obećao, da ćeš se brzo vratiti, a ja sam ti htio pjevati priče, kakve još ljudsko i džinsko uho, u povijesti ljudskog roda nije čulo.  (Avdo je plakao i suze su se slijevale niz njegovo lice kao biser niz bijelo platno.) – Ravno prije osamdeset tri zemaljske godine, stajali smo ja i ti Profesore, na ovom brdu, Obrovu, baš na ovom mjestu, ispod ovijeh trešanja, a ti si mi govorio, da je ovo najljepše brdo na planeti zemlji, i tako visoko, sa kojeg si mogao vidjeti i tvoju Ameriku. Nakon tebe, ja više nikome nisam htio pjevati.  (Avdo je pošao u pravcu Parrya i htio mu je pružiti ruku, – ali ga je Parry uplašeno upozorio, gromoglasnim glasom, od čije su jačine i prodornosti podrhtavale i zvijezde na nebu).

Parry: In the name of God! Do not touch me! Neither I nor you, we are not of earthly blood and flesh!. (U ime božje, Ne dodiruj me! Ni ja ni ti,  nijesmo od ovozemaljske krvi i mesa!.) Dodirneš li me, za tren oka ćemo se pretvoriti u iskru i nestaćemo!. Uzvišeni Gospodar u čijoj smo milosti, prenio nas je iz ko zna kojeg vremenskog kruga, i uskrsnuo nas ovdje, na vrhu Obrova, najljepšeg brda, od svih brda, ovozemaljske prolazne materijalizacije, te molim Svevišnjeg, da nas uzme prije svitanja zore, uznese i otvori nam kapije raja, iz kojeg nas jednim djelićem sekunde, treptajem oka, donese ovdje.

Avdo: U redu Profesore, slažem se. I sam sam u strahu i čudu, odakle ja ovdje, na mojem zlatnom Obrovu, a znam, svjestan sam, da sam već davno napustio okove, onozemaljskih tjelesa i da egzistiram u nekom drugom vremenskom krugu, negdje drugdje. Znam, da ne smijem ostati ovdje, ni do svitanja zore. Prije negoli zora  pomoli lice, uzeću abdest, umiti se svjetlošću blistavih zvijezda i rosnim beharom japanske trešnje, klanjaću sabah, nebih li se približio milosti Svevišnjeg, pa šta bude. Profesore, kojim si povodom ti ovdje? Ako si htio da ti pjevam priče, dobro znaš, da sam ja u stanju, da jednu priču kitim i  trideset zemaljskih dana i noći, – bez predaha – a gdje su još druge, – a mi smo ovdje još samo par trenutaka. Čak i da je tvoj pisar Nikola sa nama, pa da zapisuje riječ po riječ moje pjesme, bilo bi sve uzalud, – jer gdje bi to ostavilo traga? – nigdje ni  u kori stabla ove japanske trešnje, – jer što sam ispjevao, – ispjevao sam i to je kraj. Sve bi bilo uzalud, moj Profesore. I onako smo samo dvije sjene, poput dvije utvare, ovdje na samom vrhu Obrova, bez naše volje i odluke donešeni svjetlošću blistavih zvijezda, te ćemo sa prvom pjesmom Obrovskog pijetla i uz milost i samilost Svevišnjeg izčeznuti. Moja i tvoja slava su zemaljaske, i naša misija je tamo završena.

Parry: Avdo, our missions are not finished. No, I swear by the light of the moon, and the light of thousands of these crystal-clear stars, that our mission is not over! ( Avdo, naša misija nije gotova. No, kunem se mjesečevom svjetlošću, i svjetlošću  tisuća ovih kristalno blistavih zvijezda, da naša misija nije završena!) Ne, ništa večeras ovdje nije uzalud. Pogledaj, nebo iznad nas, i njegovu modro – plavu nježnu, rajsku boju i toplinu. Pogledaj, samo, kako nam je blizu, na dohvatu nam je. Vidi, Avdo, ovaj blistavo – bijeli Polumjesec, pa zar ga ti nijesi dotakao, i sa njegove površine, zgrabio pregršt bijele čiste prašine, da njome očistiš tvoje tijelo, da bi se približio milosti Svevišnjeg. Pogledaj Avdo, kako mjesec obasjava, stotine stabala, ovih oko nas obrovsko-japanskih trešanja, dok vjetar, donešen svjetlošću kristalno, blistavih zvijezda, rasipa njihove latice. Kako samo miriše vazduh,  ovijeh nježnih roze, bijelih cvjetova,  japanskih trešanja. I vrijeme ispod njihovih stabala, večeras teče sporije, a u meni se budi nevjerovatna ovozemajlska inspiracija.  – Avdo! sada me dobro saslušaj. Neka povezana simbolika, ovih magično lijepih, roze bijelih cvjetova, japanske trešnje i mojeg života, i te kako postoji. I dok sam boravio u onozemajlskom vremenskom krugu, nisam se smrti nikada plašio, – jer sam kao i ovaj nježan trešnjin cvijet, kratko zablistao, u svoj svojoj slavi i ljepoti i pao bez oklijevanja. Moj slavan i kratak život, posvetio sam samo jednom cilju: – da nađem najgenijalnjeg pjesnika svih vremena, najvećeg na planeti zemlji. Našao sam ga u tebi Avdo. Napustio sam onoprolazni zemajlski život, kada sam bio   na vrhuncu mladosti, ljepote i  najveće znanstvene moći, jer nisam htio, da okončam moj život, u propadanju, koje donosi starost.  A što se tiče, moje i tvoje misije, ona se nastavlja večeras ovdje, na Obrovu, najveličanstvenijem brdu, ove planete. I nije ovaj naš susret uzaludan. I nije ovo nebo, čije modro plavo, toplo platno, dodirujemo našim prstima, večeras ovdje uzalud. Ni milioni srebrenasto blistavih zvijezda, koje su se spustile, samo par kopalja, iznad naših glava, nisu tu bez nekog smisla. Tu je i ogromni Polumjesec, koji se je kao Nojeva barka usidrio,  na rascvetalim granama, japanskih trešanja. Avdo, svi su oni tu, da bi nas čuli, da bi čuli, ono što andjeli a ni džini, do sada nijesu čuli. I svaka nasa riječ će se uznijeti, ka nebu, ka sjaju blistavih zvijezda, ka Mjesecu i uz samilost SVEVIŠNJEG ćemo, prije svitanja zore, i ja s tobom Avdo i zvijezde i mjesec, izčeznuti sa Obrova.

Avdo: Profesore, ti znaš da sam ja uvijek spreman, da mi je uzvišeni GOSPODAR podario finu svijest,  te da mogu udovoljiti tvojim željama.

Parry otkide jednu granu japanske trešnje, punu behara, duboko udahnu opojan miris roze bijelih cvjetova, nadahnu se, ustremi pogled prema nebu i teatralno otpoče.

Parry: O, Nebo, Zvijezde, Mjeseče, Vi koji me uzeste, u mojoj trideset i drugoj godini života, iz onozemne prolaznosti i  otvoriste mi kapije vječitog raja, dođoste večeras, na ovom svetom brdu, Obrovu, da budete svjedoci istine, zbog koje su mene, zlobni, zemaljski smrtnici, vječito proganjali. Ja Milman Parry, kojeg Tvorac, veličanstvenog Svemira, udahnu u krv, meso i kosti, podari mi snagu, ljepotu i znanje, da u onozemaljskom carstvu, pronađem onoga, kojeg je dragi Bog, izabrao i podario mu, posebnu svijest, da može pjevati i pričati priče, tako veličanstvene i duge, kakve ni onozemaljsko uho do tada nije nikada čulo.  Još, u svojoj ranoj mladosti, proučavao sam hinduističke svete rukopise, ” Mahabharata”, grandiozan ep, od sto šest hiljada strofa i bio očaran, ” Ramajanom”, jednim drugim velikim epom, klasičnog Hinduizma, – jer to beše zaista jedna indijska Odiseja, gdje prinz Rama, glavna figura ovog epa, napusta njegov zavičaj u Ayodhyi. On je putovao trista dvadeset milja istočno od  Mithila, na granici, između Indije i Nepala. Tamo je prinz sreo lijepu Situ i kao buduću suprugu je odveo svojoj kući. Niko nikada nije mogao znati, ni kazati, koje bio Autor ni “Mahabharate” ni “Ramajane”, niti kako su nastali. Niko nije mogao dati odgovor. Isto tako nije bilo živog svjedoka, koji je ikada vidio Homera, a kamoli, da zna, kako su stvorene Ilijada i Odiseja. O, Nebo, tako ti magičnog sazvijezđa, kojeg si  približio večeras, tako nisko, ovom svetom brdu Obrovu, čuj me:  Prije osamdeset tri godine, onozemaljske, posla me sami Bog, ovdje na ovom brdu, na čijem prekrasnom livadskom tepihu, osvijetljenom svjetlošću blistavih zvijezda, sada ponosno stojim.  I, ja siromah, MILMAN PARRY, OBZNANIH SVIJETU, DA SAM NAŠAO NAJVEĆEG ŽIVOG PJESNIKA SVIJETA I DA JE PITANJE JEDNOM ZA SVAGDA RIJEŠENO. Evo ga tu, on je sa nama svima, sa Mjesecom, zvijezdama, sa raskošnim japanskim trešnjama, sav u sjaju, u odjeći satkanoj, od svjetlosti kristalnih zvijezda. Avdo je tu! Pjevao mi je najčudesniju priču, o bošnjačkom mladom alajbegu Mehu, koji je poput prinza Rame napustio svoj zavičaj Kanjižu i uputio se za Budim. Uz put, kao i Rama koji je sreo lijepu Situ, Meho je sreo prelijepu Fatimu, koju oslobađa od otmičara, te će ona na kraju biti njegova, životna saputnica. Avdo je mogao bez pera u ruci, pjevati najveličanstvenije priče, danima, mjesecima, iz jednog daha i niko mu na planeti zemlji nije bio ravan. Najodabraniji, među  odabranima, Avdo je jedini, mogao stvarati stotine najljepših priča u stihovima i bio je neiscrpan, kao što su neiscrpna vrela, Nijagarinih vodopada. Dok mi je Avdo, zanosno pjevao  priče, vladala bi neopisiva tišina, svugje oko nas, i rajsko zelena rijeka Lim, koju sada gledam sa brda Obrova, zaustavila bi u tom momentu njen tok, a čuo bi se samo Avdov glas, i  ja bih uživao u Avdovom silnom opisu, rajskih, muslimanskih i hrišćanskih ljepotica, Fatime, Anđelije, Tihane, Zlatije, kojima je mjesto, među najljepšim nebeskim zvijezdama. Avdo, tako ti rajskih vrtova, u koje te Svevišnji smjesti, kaži, jeli govorim istinu?

Avdo:  Tako mi dženeta i dženetskih rijeka od vina, od kojeg se pamet ne gubi, tako mi dženetskih ljepotica, čiji nas milostan pogled, neće navesti na grijeh, moj Profesore, govoriš sve kako jeste. Pjevah li ti ja, moj Profesore, ” ŽENIDBU VLAHINJIĆ ALIJE”?

Parry: ” THE WEDDING OF VLAHINJIĆ ALIJA” ! True, you sang, the most beautiful and longest love ballad, on the planet earth.

Avdo: Šta si rekao Profesore? Ne razumijem ja taj tvoj američki(engleski) jezik. Kao oficir alamanske škole, slavnog turskog onozemaljskog carstva, kojem je Bosna bila ključanica i zlaćeni ključi, u Solunu naučih da čitam i pišem, turski, persijski i arapski jezik. Tako mi je Bog, darivao, lijepu svijest, da sam mogao naučiti i deset tuđih jezika, pa bih i američki(engleski). No prije tebe, moj Profesore, ne sretoh nikada, niti jednog Amerikanca.

Parry: U redu Avdo. E, vidiš, kako sam ja savladao bosanski, a ne sretoh prije tebe, nijednog Bošnjaka. O, Nebo, Zvijezde, Mjesece, koji ste opijeni večeras, najprijatnijim ovozemaljskim mirisom, ovih japanskih trešanja, sa ovoga svetoga brda, Obrova, Avdo mi je pjevao najčudesniju, najljepšu, najuzbudljiviju, najromantičniju i najdužu, ljubavnu pjesmu ” ŽENIDBU VLAHINJIĆ ALIJE”, koju ni anđeli, ni džini, a niti ijedan smrtnik, onozemaljskog carstva, nebi bio u stanju stvoriti. Ni sami Bog , naš Gospodar, uzvišenog Prijestola, Tvorac, veličanstvenoga Svemira, u ovom svekolikom Univerzumu, nije podario nikome takvo nadahnuće, kao Avdu.  Dok mi je Avdo, tih sparnih ljetnih večeri, ovdje baš, ispod ovijeh trešanja, ispod ovog Obrovskog zvjezdanog neba, – pjevao o  lijepoj Angeliji iz kraljevskog grada Aršama, koja je bila smrtno zaljubljena u bošnjackog junaka Vlahinjić Aliju, doživjeh, da vidim čudo – kako se Avdov glas pretvara u svjetlost kristalno blistavih zvijezda i uzdiže ka nebu – a sa prvim svitanjem zore, utihnuo bi i Avdov glas i izčeznule bi zvijezde, u jutarnjem prelijepom, nebeskom plavetnilu. A, onda, sledeće večeri, ja i Avdo bi se sreli, opet ovdje, na ovom brdu, vječite inspiracije, – ali bi Avdo,  otpočeo, da pjeva priču, tek onda, kada bi se na nebu, pojavile zvijezde i Mjesec. Avdo je bio najharizmatičniji, živi pjesnik, planetarnih razmjera – pjevao je priče, zanosno, teatralno i glas mu je bio jasan, melodičan, zvučan, prelamao se je kroz etar i stizao do samih zvijezda. Nadnadravnim pjesničkim  umijećem, prerušio bi bošnjačkog ljepotana, sirotog Aliju, u djevojku,   i tako prerušenog, uvodio ga je, u spavaću sobu, Anđelije, kćerke neprijateljskog bana, i preko noći ga je ostavio samog, sa djevojkom, koja ništa nije slutila. Bila je to, najuuzbudljivija, najstrasnija, ljubavna priča, koju sam ikada čuo ispod ovog zvjezdanog neba. Anđelija, djevojka, anđeoske ljepote, spavaše dubokim snom, na mekanom, svilenom, crvenom dušeku a  sobi, a na obe strane zida, stajalo je po dvanaest kandilja, sve od suvog zlata. Alija je predosjećao, da se bliži jedan, od najsrećnijih trenutaka u njegovom životu, najuzbudljivijih i najslađih,  od kojih će i zvijezde na nebu, zadrhtati. Gasio je jedan, po jedan, kandilj, i kada, nesta svjetlosti zadnjega kandilja, kristalno srebrenaste zvijezde, obasjaše, njeno anđeosko lice. Alija se zagleda, u  Anđelijine rasute kose po mjesečini, u njene savršeno, prelijepe crte lica, te u tom trenu pomisli, da ovakva nadnaravna ljepota, ne može biti nikako zemaljske prirode. Alija nježno provuče prste, kroz Anđelijinu kosu, svu okićenu zlatnim đerdanima, i  poče nježno, usnama, skupljati rosu, sa njenog bijelog lijepog lica.

Avdo:  Profesore! Prestani sa opisima do u detalje. Bojim se, da u ovom našem, kratkom boravku, ovozemaljskog vremenskog kruga, koji se čini kao vječnost, ne zapadnemo u zamku, ovosvjetskih požuda i strasti. Neka je slava i hvala, Svevišnjem, koji nas, mene i tebe, moj  Profesore, za tren oka, prenese iz rajskih staništa, savršenog blaženstva ljudskih duša, te nas, obrete ovdje, gdje smo se, po prvi put i sreli.  O, TI VELIČANSTVENI, KOJI STVARAŠ I OBLIKUJEŠ, IZ NIČEG, STA TI HOĆES, I  U KOGA HOĆES,  TAKO TI TVOJEG, SVEKOLIKOG, VELIČANSTVENOG UNIVERZUMA, TI KOJI SI TRANSFORMISAO MENE I MOJEG PROFESORA, IZ NAJNJEŽNIJIH SVJETLOSNIH ZRAKA, KRISTALNO JASNIH SREBRENASTIH ZVIJEZDA, U DVA DUHA, OGRNUTA SVJETLOSNIM PLAŠTOM, IZ SVJETLOSTI SI NAS STVORIO, TE NAS PRIJE SVITANJA ZORE, TAKO TI SEDAM NEBESA, KOJE SI POREDAO JEDNE IZNAD DRUGIH, U SVJETLOST NAS I VRATI.

Avdo je odjedanput postao, primjetno nervozan. Dugačkim rukama, ispruženih prstiju, nježno je dodirivao bijelo – snježnu površinu, mjesečevog luka, i milovao, blistavo, kristalne zvijezde. Napravio je par koraka, dok nije došao na sami prag tunela, koji je bio satkan, od isprepletenih grana behara, dugačkog reda, japanskih trešanja. Pogledao je u Parry- a, koji je izgledao potpuno miran, sabran, i koji je Avda, posmatrao mudro i ispitivački.  Parry – vo lice, zvjezdanog, mjesečevog sjaja i ljepote, odavalo je utisak mudraca, koji je, zapravo, poznavao tajne, ove čudesne konstelacije – neobjašnjivo, neopisive tišine, i svečanog prisustva, ogromnog Polumjeseca, miliona kristalno, blistavih zvijezda, i hiljade nijansi, vibrantno, ružičastih i bijelih cvjetova, japanskih trešanja.  Avdov svjetlosno – blistavi ogrtač upijao je u sebe, roze – bijelu boju behara, japanske trešnje, ispod čijeg je stabla, on stajao. Avdova uznemirenost je bila, sasvim opravdana: njegovo bivstvovanje je na razmeđi, dvaju različitih vremenskih krugova – onog, onostranog, vječnog, dženetskog, sa kojeg je upućen, ne svojom voljom, i ovog, ovozemajlskog, na čijem tlu, on sada stoji, i  kojeg je davno, prije osamdeset tri godine, napustio, isto tako, ne svojom voljom. S pravom se pitao: ” A šta sada?” –  Sabah je blizu – već iz zemaljskog iskustva mu je poznato, kako i kada zora na Obrovu, izlazi iz plašta tamne  noći, te je bio svjestan, da je ni tamo, ni ovamo, i da sam ne može, ništa preduzeti , ako ne bude stvar, u milosti njegovog Gospodara. Odlučno se je okrenuo, prema Milman Parry-u :

Avdo: Profesore! Ne može biti, da ti, ne znaš, zašto smo večeras ovdje! I mjesec i zvijezde su znatiželjni, i očekuju sa nestrpljenjem, svršetak, te tvoje, misije! Preduzmi, nešto, naposletku. Ja sam ubijeđen, da je ovo, večeras, sve tvoje maslo. Ti si sve ovo tražio. Ja, tako mi svega, nijesam. I kada smo, na zemlji boravili, ti Profesore, čak iz Tvoje daleke i slavne Amerike, nađe mene siromaha, baš ispod ovijeh trešanja, i ja dadoh, sve od sebe, od svojeg umijeća, i uz pomoć, Božiju, pjevah ti, Priče, punih dva mjeseca, bez prestanka, nebih li, udovoljio, tim Tvojim, zaista teškim eksperimentima. I večeras si me, tražio. Molio si Svevišnjeg, da se sretnemo, i hvala NJEMU, ON ti je udovoljio. Pa hajde, moj Profesore, započni, ne oklijevaj. Samo da znaš, ja što neću  obaviti sabah namaz, ja se sa ovog mjesta, ni pomjeriti neću, taman, kada bih se, u kamen pretvorio.

Parry: Avdo!  Ne brini. I, onako je ovaj naš susret od više sile programiran. Sve, i kada bi mi htjeli ostati ovdje, ispod ovih božanstvenih trešanja, znaj dobro, to se neće dogoditi. Ja dobro vladam, ovom veličanstvenom situacijom, i znam, zašto smo večeras ovdje. Vjeruj mi, da će se naša misija, za koji tren, završiti na najspektakularniji način u povijesti ovog svekolikog Univerzuma.

Avdo: Daj Bože! I na zemlji si bio najveći znanstvenik, kojem, nije bio niko ravan, pa se i ne čudim, da ti je UZVIŠENI, povjerio sve ovo noćas.

Parry: Avdo! Mjeseca Jula, onozemaljske, hiljadu devesto trideset i pete godine, počeo si mi pjevati priču ” ROPSTVO TALA OD ORAŠCA U OZIMU”.

Avdo: Da, Profesore, baš tako.

Parry: Sam početak tog tvojeg epa je bilo nešto najveličanstvenije, što sam ja ikada, mogao čuti. Ti si mi ispjevao, samo za pola dana više od četiri hiljade stihova. A onda si mi rekao, da još trideset dana ti je potrebno, da bi okončao ovu tvoju pjesmu, te da svakog dana možeš otpjevati deset hiljada stihova iste, te bi ovaj grandiozni ep imao više od trista hiljada stihova.

Avdo: Meni je, moj Profesore, bilo jasno, da ti spremaš nešto veliko, a ja sam baš tih dana, tako mi Bog dade, bio posebno nadahnut za lijepe i duge pjesme.

Parry: Meni je bilo jasno, da to šta ti stvaraš, da je to kosmičkih proporcija, te da bih do kraja, zapisao ovaj tvoj ep, bilo mi je potrebno još preko hiljadu aluminijskih ploča, na kojima bih snimio tvoj glas i tvoju pjesmu. Zato sam presrećan, kao ptica, preletio Atlantski Okean, i samo na kratko sam se vratio u moju Ameriku. Osjećao sam se ushićen, kao astronom kad otkrije nepoznatu planetu. A onda, obznanih moju sreću, svekolikom čovječanstvu: da sam otkrio nešto, što je posebno u povijesti umjetnosti, – nešto, što je jedinstveno u povijesti usmenog, epskog stvaralaštva, te da sam zapisao, registrovao, svaku riječ, najgenijalnijeg pjesnika, Avda sa Obrova, i to u kratkom razdoblju, moje zemaljske znanstvene misije.

Avdo: Tako ti BOG pomogao, moj dobri Profesore.

Parry: A onda, moj Avdo, pojaviše se zlobnici i nevjerne Tome, sa svih strana. Rekoše mi: ” Znaš li ti čovječe, ko je bio Homer!” – te ” Dali ti znaš, da su Homerove ILIJADA I ODISEJA temelj naše zapadne civilizacije!” te ” Kako se samo i usuđuješ, nekakvog Avda, da nazivaš Balkanskim Homerom!” Moj Avdo, odapeli su strijele, na mene siromaha, sa svih strana, – i da sam imao srce Alije Đerzeleza, izdržao nebih, od silnih napada, zlobnih i nerazumnih. Ja sam branio moj stav, te im rekoh: ” Nisam siguran, kao ni vi što nijeste, – dali je Homer uopšte i postojavao, kada i gdje je rođen, ako je i bio rođen, gdje je boravio i šta je radio – osim toga, Ilijada i Odiseja su toliko duge, koliko samo jedan velelepan Avdov ep.   I naposletku, Avdo nije izmišljena ličnost, sreo sam ga lično na najveličanstvenijem Brdu planete, Obrovu, čiji obronci dodiruju i samo nebesko plavetnilo”. Pobjedonosno sam im kazao ” AVDO JE STVARALAC NADNARAVNOG DUHA  I INSPIRACIJE, KAO ŠTO SU I NJEGOVE PJESME, PO STILU, STRUKTURI I IZRAŽAJNIM MOGUĆNOSTIMA NADNARAVNE I NEDOSTIŽNE – I KO JE NAJVEĆI? I KO JE NAJVEĆI? I KO JE NAJVEĆI?” – vikao sam u očajanju. – ” KO JE VEĆI? DALI AVDO KOJI MI MOŽE BEZ PERA U RUCI PJEVATI PRIČE, NA MILIONE STIHOVA, ILI NEKO DRUGI!” – vikao sam, da me je nebo moglo čuti, jer sam bio uvjeren, da je istinitost, mojih teza, nesumnjiva i nepobitna. ” I ZAISTA OBIŠAO SAM SVE MERDIJANE OVE PLANETE, I NISAM NAŠAO VEĆEG PJESNIKA, OD AVDA!” – bio je moj zadnji krik, krik očajnika, upućen onozemaljskim zavidnicima.

 Avdo je bio ganut, Parryevim onozemaljskim mukama, koje su mu priređivali zlobnici i zavidnici, te pade niiče na tlo, obasjano mjesečinom, i poče se moliti:

Avdo: “Utječem se Gospodaru svitanja

od zla onoga što On stvara,

i od zla mrkle noći kada razastre tmine,

i od zla smutljivca kad smutnje sije,

i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!”

Parry: Moj Avdo! – treći decembar, hiljadu devetsto trideset i pete godine, okončah moj mladi život, u onozemaljskom vremenskom krugu. Tog dana sam bio, u Los Ađelesu, u jednoj hotelskoj sobi. Narednog dana sam planirao, da krenem brodom, preko Atlantika do Dubrovnika, a onda sam se kao malo dijete radovao, da se popnem do tebe, na ovom prekrasnom brdu, da nastavimo sa našim podvizima. Ležao sam sav ispružen, i sa prikovanim pogledam, u krajičak nebeskog plavetnila, koje je provirivalo, između sivih oblakodera. A, onda, moj Avdo,- odjedanput mi se u sobi pred očima ukaza tvoj Obrov, – ja zablistah od sreće, umih moje lice, u zeleno – blistavoj rijeci Lim, koje je bilo  preplanulo od sunca, i uputih se brzim koracima uz strmi Obrov. Htio sam te iznenaditi. Kada sam bio na pola puta do tebe, iza sebe sam čuo strašan povik baš onih zlobnika, zavidnika. Okrenuh se i vidjeh, da ih je bilo mnoštvo. Vikali su: “Zaustavite ga, ne dajte mu da se popne na Obrov, on će nas uništiti!” Ja sam im već bio na dohvatu. Vukli su me unazad, ja sam se otimao, svom snagom. Još mi je trebalo par kopalja, pa da dosegnem, ovdje ovo tle, na kojem smo sada ja i ti. Ponestalo mi je snage, a oni me okružiše sa svih strana. Prilazili su mi sve bliže, unoslili su mi se u lice, i govorili: “Odustani od tvojih zanesenjačkih eksperimenata! Šta hoćeš sa Avdom! Znaš da sa tim tvojim otkrićima,  udaraš u temelje naše zapadne kulture i civilizacije!” – ” Znaš šta to znači!”- Znaš šta to znači!”- ” Znaš šta to znači!” – odzvanjalo je tako jako u mojoj glavi, da sam se iz straha, od silnih zlobničkih povika, prenuo, i uplašen, okrenuh se oko sebe, te se uvjerih da sam  još uvijek u maloj hotelskoj sobi. – Bilo je to Avdo, za mene jasno predskazanje, – da meni nerazumnici nešto strašno pripremaju. Bacio sam pogled, na ogromni kofer, koji je stajao pored stola u sobi, a kojeg sam dobio na poklon od mojeg djeda iz Oaklanda u Kaliforniji, u kojem su bile upakovane aluminijske plate, na kojima sam trebao, Avdo, snimati tvoje pjesme. Otvorih kofer i iz njega zasija kubura, slivena sva od suhoga zlata, a drška joj bješe sva od alem kamena. Znaš da sam tu kuburu kupio, od jednog momčeta sa Obrova, a njemu je ona ostala od njegova pradjeda, koji ju  je dobio na poklon i to baš od cara Sulejmana Veličanstvenoga. Uzeh je u ruci i ona zasija, kao sjajno sunce. Pomislio sam, kako bi njen barut, mogao probiti i najtvrđi oklop najljućeg junaka.  I u tom momentu začuh opet zlurade povike:  ” Okani se  tvojih znanstvenih pokusa – nije Obrov veći od grčkog Olimpa, niti je Avdo veći od Homera!” – Primakoh kuburu mojim grudima, a sjaj suhog zlata i alem kamena obasjaše  svu sobu. Prije nego što povukoh okidač kubure, okrenuh se u pravcu, iz kojeg sam čuo povike zluradih utvara, te im  tetralno svom silom doviknuh: ” Obrov je najveličanstvenije brdo na planeti, a Avdo je najveći pjesnik!” Od praska ispaljenog hitca, potresao se je čitav hotel. Moje se je tijelo stropoštalo pored kofera u kojem su bile stotine plata, koje su trebale biti dokaz najsenzacionalnijeg otkrića dvadesetog stoleća. Zlatna kubura je ostala u mojoj dignutoj i ukočenoj ruci, a odsjaj alem kamena, pretvarao je lokvu krvi u  boje  najrazličitih nijansi.

Avdo je bio potresen nesrećnom sudbinom, mladog i najdarovitijeg znanstvenika svih vremena, Milmana Parrya.

Avdo: Eto moj Profesore, pa ni BOG, hvala NJEMU, nije poništio tvoja velika djela. Pa i ovaj događaj večeras, govori o svoj tvojoj slavi i veličini, u kojoj te je Svevišnji uzdigao, i približio te milosti NJEGOVOJ.

Parry: Osjećao sam užasan bol u grudima, jer mi je kuršum prošao pored samog srca. Odjedanput sam osjetio nešto kao šum, kao zujanje, jakog vjetra, koji me je odlijepio od lokve krvi i podigao me visoko, dok se nisam našao u bašči sa mnogo zelenih izvora, od čije neopisive ljepote, osjetih blaženstvo u mojoj duši. Divan prizor izlazećeg sunca je bio neopisiv. Ono bijaše ogromno i tako blizu. Sijalo je katkada blistavo – ljubičastom svjetlšću, katkada zeleno – plavom. Odjednom, pored jednog izvora, stvori se konj ogromne visine, poput visoke vitke jele. Imao je sjajno zelenu put, i pozlaćenu grivu. Gledao me je mirno, te sam u tom trenu imao utisak , kao da je bio on obdaren sposobnošću, da sve zna o meni. Iza mojih leđa sam začuo prelijep, zvonak i nježan ženski glas. Okrenuh se i vidjeh djevojku, neopisive ljepote i sjaja, kakvu ni džinsko ni ljudsko oko nije vidjelo niti dotaklo.  Kosa joj bješe rasčešljana, okićena alem kamenom i pružaše se  niz njeno vitko tijelo, pokriveno dugom haljinom od bijelog platna. Lice joj bješe nebeskog sjaja i ljepote, a vrat dug i bijel poput mjesečine. ” Dobro nam došao!” reče mi ona. – ” Poznaješ li me?”, pitala me je. Gledao sam je netremice, dok je ona nastavila: ” Ja sam kapetan djevojka, vjerenica mladog bega Ljubovića”.  Rekao sam joj  začuđeno: ” Znam te, ali odakle ti ovdje?” – “Ovdje gdje sam ja, a i ti gdje si sada, jedno je od najljepših rajskih staništa, koje nam je dragi BOG darovao” – rekla mi je i nastavila pričati: -” Ovo je rajsko ostrvo, na kojem stanuju samo duše, onih likova, koje ste ti i tvoj nadahnuti pjesnik Avdo izmislili, stvorili, uobličili, udahnuli nam svu ljepotu i sjaj, junaštvo i pravednost, okitili ste nas najljepšim osobinama, kakvim nije niko nikoga okitio.  I sami Bog nas je uskrsao u svoj onoj ljepoti i sjaju, u kakvoj   nas  opjevaste ti i tvoj Avdo. Ja kapetan djevojka sam anđeo spasa i dobrote, i moj je zadatak bio, da tebi u onozemnom vremenskom krugu budem, uvijek pri ruci.  Tako sam ti bila vjerna saputnica, na svakom tvojem koraku. Zlobnici i zavidnici, oličeni u sili mraka, htjeli su uništiti tvoju i tvojeg Pjesnika, nadnaravnu kreativnu moć. U onom momentu, kada je tvoj duh napuštao okove tvojeg onozemaljskog tijela, zgrabila sam te krilima mojim anđeoskim i kroz otvorena rajska vrata, donijeh te ovdje”.   –   A, onda me Kapetan Djevojka, lagano podiže, stavi me na sedlo konja, koje bijaše svo od suvoga zlata, sjede iza mene, i prigrli me njenim dugim prstima, oko srca, od čijih dodira moja rana presta da krvari i boli.  Prigrlih konja i pomilovah njegovu zlatnu grivu, dok nas on treptajem oka, prenese na drugi kraj rajskog ostrva. E, moj Avdo, svu ljepotu i sjaj rajskog ostrva, i na njemu rajskih bašti i perivoja i šedrvana, nebih ti mogao opisati, sve i da mi je BOG podario tvoju nadnaravnu sposobnost kićenja.  Svi likovi, koje mi ti, u tvojim Pričama opjeva, bijahu na rajskom ostrvu uskrsli, i u svojoj ljepoti i sjaju, izgledahu kao nanizana zrna bisera. – Pa onda pomislih: – kako me onozemaljski zlobnici proganjahu, kao bijednika, a na rajskom ostrvu me, oni, koje ja i ti Avdo, stvorismo, nasim umijećem, uz pomoć BOžIJU, iz ničeg, i ovlapodismo ih u stvorove, anđeoske ljepote i pravednosti, i opjevasmo ih u njihovoj nečuvenoj slavi, dočekaše kao kralja. Jednom prilikom, Anđeo, Kapetan Djevojka mi pokaza svu ljepotu i sjaj rajskog prostranstva. Uzjahasmo na zekana pozlaćene grive, koji nas  brzinom svjetlosti prenese na jedno drugo ostrvo, čiji ambijent, i sunce nad njim, i svjetlost i miris vrela i bašti, izgledahu jos raskošniji od rajskog ostrva. Anđeo Kapetan Djevojka mi reče: ” U ovom prekrasnom rajskom staništu ce uživati duše onih likova, koje ti, i tvoj nadnaravni pjesnik Avdo, trebate stvoriti vašom maštom, uobličiti ih u stvorove, anđeoske ljepote i sjaja, dati im dušu, nadahnuti ih junaštvom i pravednošću, a mi ćemo im ovdje prirediti dobrodšlicu”. – Pogledah je u čudu i  uplašeno upitah: “Kako to zaboga misliš!?” Ona me smireno pogleda i nastavi:  ” Zar ti nije tvoj Pjesnik počeo pjevati najdužu, najveličanstveniju priču o Tihani, kćerci jedihnici, kralja od Ozima, alem kamenu onozemaljskom, oko koje su sve silne  kraljevine ukrstile mačeve, a njeno je srce htjelo samo Halila, bošnjačkog mladog junaka, najljepšeg na planeti zemlji. Hoću, da, ti, i tvoj nadahnuti Pjesnik, spojite ova dva mlada srca, da pobijedite tamu i zlo, ljepotom i pravdom, kako vam glava zna, i da ono dvoje ugledaju svjetlost i ljepotu ovog rajskog staništa”.  I ako u raju srce mi je od uzbuđenja tuklo u grudima. Okrenuo sam se prema Anđelu Kapetan Djevojci i  rekao joj:   “Kako to mislite!? – Pjesnik mi je tu priču počeo pjevati, kada smo bivstvovali u onozemaljskom vremenskom krugu. Ja sam nemoćan, da uradim i sam poduzmem bilo šta! Ne mogu ja prelaziti i preoblačiti se iz jedne kože u drugu, niti sam anđeo, pa da brzinom konja zekana, prelazim iz jednog vremenskog kruga u drugi, sam od sebe zaista to ne mogu. A i gdje je sada moj Pjesnik, to samo BOG zna. Gdje, u kojem vremenskom krugu, u kojem rajskom staništu i kako ga naći!?. I da ga nađem kojim čudom, kako i gdje zapisati Pjesnikovo kićenje!?. Zar je tako nešto moguće!?” sa nevjericom pitah Anđela Kapetan Djevojku.  Ona mi njenim smirenim tonom, i njenim nebesko – plavim – sjajnim ocima, uli samopouzdanje: –  ” Moguće je, sve što je u moći, i milosti našoj, to je moguće. Ne brini”, – reče mi Anđeo Kapetan Djevojka.

Avdo i Parry su nepomično stajali i gledali jedan u drugog. Nakon Parryeve priče  iz onostranog svijeta, i Avdu je napokon bilo više nego jasno, zašto su njih dvojica večeras ovdje, na Obrovu, ispod opojnog behara, japanskih trešanja. I Polumjesec se je blago njihao, na rascvjetalim trešnjevim granama, i zvijezde su počele neprestano pulsirati. Parry je odlučno i mudro, kao precizan i elegantan znanstvenik, zemaljskog kova, posmatrao čas Avda, čas Polumjesec i zvijezde, i odmjeravao koracima, širinu tunela japanskih trešanja.

Parry: Avdo, mislim da ti je sve jasno.

Avdo: Profesore, do mene nije problem.

Parry: Tihana, želi samo Halila. Pred nama je ni malo jednostavan zadatak. Kako pobijediti sve sile zla u kraljevskom gradu Ozimu, i spojiti ta dva mlada zaljubljena bića.

Avdo: Sve kraljevine ove zemaljske kugle će se nadmetati oko lijepe Tihane. Ko god da pobijedi, to će biti protiv njene volje, jer njeno srce čezne samo za Halilom. Biće tu milioni i milioni najsilnijih ratnika iz svih kraljevstava.

Parry: Možes li ti Avdo tvojim kićenjem, da opremiš silnu i vitešku bošnjačku vojsku, koja će pobijediti, sva ta opaka  i nasilna kraljevstva, te izbaviti Tihanu iz njihovih kandži?.

Avdo: Ti, dobro znaš, da je meni to lako.

Parry: Pa, počni, sa srećom.

Avdo pogleda u pravcu Polumjeseca, koji se je za dva prsta uzdigao iznad rascvjetalih trešnjevih grana, u pravcu srebrenasto – kristalnih zvijezda, koje su se već počele  pomjerati i prestrojavati u dva, tri paralelna pravca, u pravcu roze – bijelih cvjetnih latica, japanskih trešanja, koje su lepršale u pravcu zvijezda kristalne svjetlosti, i u Parrya, koji je mirno stajao i posmatrao drevni grad Akovo,  u dolini Lima. Avdo u svojem jedinstvenom stilu, teatralno, kao nenadmašni Parryev majstor Pjesnik, podiže ruke u pravcu Polumjeseca i zvijezda i otpoče riječima: ” O, PRVA RIJEČ, BOŽE NAM POMOZI!” – Njegove riječi su se pretvarale u zvuke najtajanstvenije, najveličanstvenije nebeske simfonije ovog svekolikoga univerzuma. Parry,  najveći i najgenijalniji  mag – znanstvenik, kojeg je ikada čovječanstvo imalo, sa zadovoljstvom je posmatrao, kako kozmički akteri, Polumjesec i zvijezde, besprekorno i savršeno sudjeluju u ovom svečanom završnom činu,  Pjesnikove nadnaravne inspirativne moći, te kako se  Pjesnikove riječi i  opisi, istodobno iz svjetlosti blistavih zvijezda, transformišu u  prekrasne stvarne svjetlosne likove, najljepših lica i obličja,  koje će Anđeo Kapetan Djevojka, na svojim anđeoskim krilima prenijeti u  u bašče najljepših izvora i perivoja, rajskog ostrva.

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles