Suosjećam, ali nemam razloga da se pravdam

Mnogi evropski i domaći mediji jedva su dočekali da islam povežu sa terorizmom. Stara igra manipulacije, dobro poznata i rado prihvaćena kod islamomrzaca jeste da se sve negativne stvari stavljaju pod okrilje islama. Česti su naslovi, kako domaćih tako i stranih pisanih, ili drugih medija, poput: ISLAMSKI TERORIZAM ili ISLAMSKI EKSTREMISTI. Kao vjera monoteizma, islam se uvijek borio protiv nasilja, iako su muslimani najčešće od svih bili žrtve istog. Islam je vjera mira koja nalaže i potpomaže dobro, a odvraća od zla, prezire ga i osuđuje. Uzvišeni Allah dž.š. je u Časnom Kur'anu na 190 mjesta u raznim imenskim i glagolskim oblicima spomenuo riječi nasilje i zulum. Mnoge ajete posvetio je govoreći o kazni koja čeka one koji tlače nevine ljude i čine im nasilje.

„A odgovarat će oni koji ljude tlače i bez ikakva osnova red na Zemlji remete; njih čeka bolna kazna.“ (Eš-Šu'ara, 42)

„I ne drži stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!“ (Hud, 113)

„Neka Allahovo prokletstvo ostane na one koji zulum čine.“ (El-E'araf, 44)

“Oni nastoje da na Zemlji nered naprave, a Allah ne voli one koji nered prave.” (El-Maide, 64)

Kada je u Iraku ubijeno milion ljudi zbog nafte, niko se nije našao da taj čin nazove terorizmom. U bombardovanju ubijeno je 200.000 Čečena, pa ni to terorizmom nazvano nije. Palestinci su protjerani i zauzeta je njihova zemlja, ali ni to niko ne nazva terorizmom, kao ni onda kada je ubijeno preko 10.000 libanskih civila zbog dva nestala izraelska vojnika. Izgleda da je riječ terorizam rezervisana samo za muslimane. Islam nije terorizam!

Nenadoknadiv je gubitak i velika tragedija koja je zadesila porodice žrtava. Niti jedna bol nije veća od boli gubitka najbližih. Bošnjaci to najbolje znaju iz prethodnih jedanaest genocida koji su počinjeni nad njima. Suosjećam, ali neću dopustiti da me stavljaju u koš sa počiniteljima terora, samo zato što, kao i ja, nose muslimansko ime. Dižem glas protiv toga, jer ja nisam terorista.

U posljednjih par godina postala je deformacija da se većina muslimana, kroz znake solidarnosti, javno na društvenim mrežama ”izvinjava” pripadnicima drugih religija. Imaš ti, muslime, preču zastavu kojom ćeš prekriti svoje lice. Tvoja braća i sestre u Palestini, Siriji i Burmi gube živote i predmet su iživljavanja baš od onih koji tebe nazvaše teroristom, samo zato što si musliman/ka.

Prethodnih 48 sati cijeli svijet ustao je i iz sveg glasa osudio teroristički akt koji se desio u Parizu. I ja sam ga osudio. Osudio sam ovaj, kao i svaki drugi napad na nevino stanovništvo od strane pojedinca ili grupe, ali ja neću svoje lice prekriti francuskom zastavom, jer je ta država zabranila muslimankama da pokriju svoja tijela, kažnjavajući ih zbog toga što nose hidžab. Ja nisam Charlie Hebdo, jer je taj list na gnusan način, karikaturom ismijavao najboljeg insana koji je hodao zemljom, Allahovog Miljenika, mog životnog učitelja i putovođu, Muhammeda s.a.v.s., predstavljajući ga teroristom. Ja sam Palestina i Sirija. Ja sam Burma i Afganistan! Moja braća i sestre tamo su žrtve samo zato što nose muslimanska imena, samo zato što vole Allaha i Poslanika. Stop svemu što im rade!

Godinama ti si, gospođo Evropo, nijemo posmatrala dok su najveći tlačitelji ovog vremena ubijali muslimansku djecu, majke i nedužne civile. Svakoga dana društvenim mrežama kruže novi snimci na kojima se jasno vidi nasilje nad muslimanskim stanovništvom. Svakodnevno Asadov režim ubija djecu u Siriji hemijskim oružjem. Šta je krivo dijete koje još nije naučilo ni da govori? Zar te ne dotiče suza sirijskog dječaka koji plače dok prolaznike pita za svoju majku i dvije sestre, ne želeći da prihvati da su stradale u bombardovanju? Tebe ne boli krik palestinskog oca koji je izgubio petoro djece u istom danu, niti vapaj majke koja se oprašta od svoje jednogodišnje djevojčice. Ja ne mogu mirno spavati kada znam da Ahmed u Gazi i Muhamed u Siriji gladnih stomaka čekaju šta će im donijeti novo jutro, kamenicama i suzama pružajući otpor, dok ih na koncu ne dočeka ista sudbina kao i njihove vršnjake koji su živote izgubili tražeći slobodu za svoju zemlju.

Nemoj mi više govoriti o toleranciji i miru, jer ti ne vjerujem. Rukama si svojim prekrila uši da ne čuješ krik kojim su te zvali upomoć, a čula si. Oči si svoje zatvarala hladno na stradanja nevinih ljudi, a vidjela si. Vidjela si i kako je nevino dijete stradalo od bombe agresora i kako su dva sina plakala nad tijelom svog mrtvog baba, moleći ga da se probudi kako bi mu još jednom rekli da ga vole.

A kada ih gubitak zadesi kažu: “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Nema moći niti snage osim u Allaha, Uzvišenog i Moćnog!”. To su, uistinu, pravi vjernici. Mene mnogo više boli suza njihova. Ti si glavu okrenula, gospođo Evropo, iako se krik čuo do neba!

Ja nisam kao oni, jer želim mir

Ne želim rat, želim mir, jer dosta je čovječanstvo patilo. Evropo, ako mi pružiš ruku, ja ću ti pomoći, neću te pustiti, jer me islam uči da tako postupim. Tako me je Poslanik Muhammed s.a.v.s. naučio, da pomognem onome kome je pomoć potrebna. Da, to najbolje biće čovječanstva, koje si ti pokušala poniziti.

“I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova!” (El-Maide, 28)

Autor je odrastao u bošnjačkoj islamskoj porodici. Završio je medresu Gazi Isa-beg u Novom Pazaru i bio je najbolji učenik u generacije. Jedan je od prvih samostalnih interpretatora duhovne muzike u Novom Pazaru, Sandžaku, te za kratko vrijeme postao izuzetno poznat i tražen u cijelom regionu. Povodom terorističkog akta u Parizu i raznih natpisa na društvenim mrežama osjetio je potrebu da napiše svoje viđenje cijele situacije, kao i kako se Bošnjaci kao žrtve genocida trebaju odnositi.

Autor: Hamza Škrijelj