Ako politički subjekti ili pojedinci preferiraju vladati državom, uz to i na osnovu volje naroda, što bi bilo dobro ako je tako, ono što se na ukupnoj političkoj sceni a posebno poslednjih godina događa u Rožajama najblaže rečeno ostavlja u nevjerici. Kada je vladajuća koalicija DPS – SDP Rožajcima ponudila referendumsku opciju građanske države, pritom im dajući obećanja da će i oni postati građani istoga reda, rame uz rame sa onima iz prefiksa imena države, svi su se poradovali i bez dileme, sebe i svoj – možda presuđujući glas, dali su toj državi. Da li vješto navođeni ili zbog sopstvene socio-kolektivne “naive”, ponadali su se da će možda tako i ostati.
Da su se grdno prevarili, primjera je na pretek, pa skoro da i nije potrebno, državno-politčku, veliku prevaru ilustrovati raspolućenim Sandžakom, tvrdom granicom i ko zna još čime. Pošto je u mirnodopskom vremenu, ubijanje ljudi naživo zabranjeno, mada se i to nekažnjeno na prostoru Rožaja događalo, ispostavilo se: država Crna Gora, temeljeći novu strategiju, možda na mitskim vremenima i istorijskim deseteračkim zakletvama, a da bi kako-tako, očigledno smišljeno, marginalizovala rožajce kao narod, “mudro” će slijediti zacrtano, ispostaviće se, sa istim posledicama. Ako se ubiti može puškom, toljagom ili nožem, to isto ali bez odgovornosti i sa dobrim efektom, može se postići i izgladnjivanjem naroda.
Kada je tako, a zaista jeste, de-pe-esovsko-es-de-peovski, složno na zadatak, a da zlobnici što ne posumnjaju i uz jaku asistenciju, istina malobrojnih ali značajnih “poštenih” Rožajaca, krenulo se redom: lokalne moćnike dislocirati i ukloniti sa mjesta događaja (čitaj “zločina”) uz njihovo istina vazalno ali pristojno uhlebljenje u centru. Izvršiti plansko-kontinuiranu najveću društveno-privrednu poharu u istoriji Rožaja. Uz državno-politički patronat, prodati (čitaj urnisati) što se prodati može a ono što ostane na nebranjenoj vetrometini, blokirati do mjere samouništenja. Naravno, sve to ne za dan, godinu ili dvije, već tiho i redom, da privredni život nekada jači i od metropole turizma, ostade bez strva i java. Agonija ekonomsko-socijalnog urušenja Rožaja, traje preko dvije decenije, a po svemu sudeći, bar za sada, sunovratu nikada kraja.
Učinkovito “nego što” – ne bilo kazano starim liberalima a kao što i biva, nevolja ne dolazi sama, – kolektivna svijest dotakla je onu donju liniju nerazuma. Na daleko čuveni drvoprerađivači, majstori i dobri domaćini, socio-političkim mjerama, polako ali sigurno, satjerani su do prosjačkih vrata (čitaj Centra za socijalni rad). Centar ko centar – iz centra se vlada, preko centra se prijeti, satire razum, politički edukuje i gradi sve što moćnom padne na pamet. Novim, nazovimo izumom, cilj je ostvaren – u mjesto glavom, misliti stomakom. Posramljena i obespravljena seljačko-radnička masa, pretvorena u glasačku mašineriju tipa – glavom bez obzira, sa nama deceniju, dvije i koliko još treba.
Zbog otete pameti, Rožajci kao da su na tren zaboravili da su današnjoj ustavno-referendumskoj Crnoj Gori bili onaj teg više. Oh, kako se dobro zaboravlja, da li zbog prevare ili što “Bošnjaku kasno pamet dođe”, ko će to već znati. U naumu da se možda vrate u ono ne tako davno predpolitičko doba nacionalnog zatvaranja, po drugi put, ali sada na novu, pristadoše grešku. Svoj glas, vapaja a ne razuma, dadoše nacionalnoj GmBh družini, koja je o njima mislila samo jedan dan. Družina ko družina, nošena glasom naroda, uhlebi sebe i visoko i daleko, a oni, koji od aplauza još češu dlanove, u mjesto obećanog shvatiše, da su još jednom od kurte dobili murtu. GmBh družina ili kakva podaničko-vazalna politička tvorevina, nošena “hazardnim” namjerama, provirujući ispod šinjela velikog mentora, da bi lokalnim rožajcima jasno kazala čija se broji ili da se kao nešto radi, krenu sa nevidjenim kadrovskim čistkama – po kome no po svome.
Prođoše obećani dani o vraćanju otetog “Gornjeg Ibra” i još inih zatrtih kolektiva, nasta neka nova “pamet” praćena nenaviknutim manirima sličnim onima iz hiljadu osamsto i neke, – bože me sačuvaj i pozdrave kao da iznova učim. Konačno, osjeti se prevara na djelu, ali sada iznutra, ito ona prevara što najviše boli, prevara od svoga. Da bi kolektivno zbunjivanje ostvarilo željeni efekat, jer samo sa takvim narodom se nebaždareno vlada, rožajci udjoše u neko novo doba. Kao razjarene zvjeri, vidno instruisani ali bez svoje volje, kao nikad do tada, sukobiše se vjernici u bogomoljama, biše i presude mimo jasne sudske pravde, otpoče vrijeme kontrolisane vjere i vjerovanja, sve do mjere državno-pravne represije.
Ako je jedno od sredstava vladanja narodom i instaliranje kolektivne paranoje, straha i ograničavanje ljudskih prava u sveri vjerskih opredjeljenja, ispovedanja vjere, ekonomskih i političkih sloboda, u tome se definitivno uspjelo – do potpunog ostvarenja, cilj je ostvaren iako stara pouka kaže: ako me jednom prevariš pa i drugi put, ti si kriv, a ako me prevariš i treći put, ja sam kriv – Žarko, možda si im ti nova šansa – čekamo.
Autor: Velja Murić
