Štrpci – planirani zločin

1
74

“sandžak” – 27. februara 2011. godine navršilo punih osamnaest godina od stravičnog zločina protiv čovječnosti, zločina koji nikada neće biti zaboravljen  u Limskoj dolini, ali i šire.

Cijeli događaj je bio dobro smišljen i planski urađen sa istim namjerama s kojima su tih godina maltretirani i prebijani Bošnjaci Limske doline i cijelog Sandžaka. Žalosno je što se o tome danas sramežljivo govori, „da nas ne čuju komšije.“ Znamo da nije bilo lahko nikome, ali je mnogo teže bilo biti musliman u zemlji koja je u ljutom ratu protiv naše matice.

Da se nije radilo o pukoj slučajnosti i nekotroliranim parovojnim jedinicama govori i činjenica da je u avgustu 1992. godine oteto osamanest Bošnjaka u Sjeverinu kod Rudog iz lokalnog radničkog autobusa. Kako se navodi u izjavama mještana tog kraja, nekoliko dana prije, ispred svoje kuće ubijen je čovjek bez ikakvog povoda a krivac, naravno osim nekoliko sati zadržavanja, nije odgovarao za taj zločin.

Zločin u Štrpcima je ostavio teške i čemerne posljedice na Bošnjake Prijepolja, Priboja i Limske doline. To je bio sračunat zločin s ciljem da se zaplaše Bošnjaci Prijepolja, jer je u prvom navratu to već urađeno s pribojskim Bošnjacima.

Tekst koji čitate predstavlja sažetak onoga što je rečeno u proteklih osamnaest godina. Srbijanske vlasti su ovaj zločin pripremile kao smišljenu politiku zaplašivanja bošnjačkog stanovništva u pograničnom pojasu između BiH i Srbije – Priboj, Rudo, Čajniče, Međurečje…
Tadašnji predsednik SRJ bio je Dobrica Ćosić, komandant Užičkog korpusa VJ haški optuženik Dragoljub Ojdanić, a direktor ŽTP-a Milomir Minić, poslanik SPS-a.

Vojnici Republike Srpske kojima je komandovao Milan Lukić, također haški zatvorenik, zaustavili su voz br. 671 kojim je iz Beograda putovala i grupa naoružanih lica s četničkim oznakama. Na stanici Štrpci,  25 maskiranih lica ušlo je u voz i s četnicima koji su već bili unutra izvelo putnike. Oteti su vezani žicom i odvedeni u garažu u selu Sase, nedaleko od obale Drine. Čulo se onoliko pucnjeva koliko je bilo ljudi u garaži. Sud u Bijelom Polju je 2002. godine osudio stolara Ranisavljevića iz Srbije na 15 godina zatvora, ni godinu dana zatvora po jednom mrtvom. (Pred Višim sudom u Bijelom Polju u Republici Crnoj Gori 9. septembra 2002. godine izrečena je i objavljena presuda Nebojši Ranisavljeviću za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SRJ, kojom je osuđen na 15 godina zatvora, zbog učeš-ća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije 27. februara 1993. godine).

Na suđenju su spomenuta imena drugih počinilaca zločina, osim Lukića, to su: Boban Inđić, Ranko Drekalo, Mića Jovičić, izvjesni Šekarić, Tanović, braća Poluga, ali istrage protiv njih ni danas nema.

Interesantno je da se tadašnja vlast branila argumentom da nema kontrolu nad paravojnim jedinicama koje čine zločine i ubijaju nesrpsko stanovništvo, ali je također interesantno kako su bila slabo čuvane granica i pogranična područja. Iz primjera Štrbaca se zaključuje da i policajci nisu smjeli reagirati na legitimaciju i odvođenje putnika iz voza, jer su upad izvršili uniformirani ljudi druge države

Kao glavni krivac za zločine u pograničnom položaju u odnosu na Srbiju (Višegrad, Rudo) osumnjičen je Milan Lukić koji je predvodio paravojnu jedinicu Osvetnici, ali se za zločin u Štrpcima sumnjiči i paravojna jedinica Garavi sokak.

Izjava jednog svjedoka iz voza: Nije mnogo prošlo od polaska voza. Otprilike, čim smo prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, kondukter je, u pratnji dvojice milicionera, došao da pregleda karte. I ne samo što pregleda, već pita za ime i upisuje na kartama.

Cijela operacija trajala je nepunih pola sata. Jedan od očevidaca čak je tvrdio da se u vozu nalazila patrola milicije SRJ, koja je sve posmatrala bez reagovanja.

Užički policajac Zoran Udovičić pojavio se kao svjedok na suđenju Ranisavljeviću u Bijelom Polju. Udovičić je 27. februara ‘93. godine obezbjeđivao voz 671 od Užica. Prema njegovim riječima, u patrolnom listu koji je preuzeo za taj dan stajalo je da su on i njegov kolega Miroslav Vranić dobili zadatak da u željezničkoj stanici Štrpci i stanici Goleš u kojima staju putnički i lokalni vozovi omogući vojsci i policiji Republike Srpske da vrše legitimiranje putnika i, po potrebi, skine s voza lica srpske nacionalnosti koja su vojnici Republike Srpske. Ovu izjavu Udovičić je dao 1994. godine pred istražnim sudijom Okružnog suda u Beogradu Dragoslavom Rakićem u istražnom postupku protiv Milana Lukića za kog se navodi da je direktan organizator operacije otmice u Štrpcima. “Nisam se posebno uzbuđivao. Smatrao sam da su to dezerteri. Nisam znao da odvode Muslimane.” – kazao je Udovičić pred sudijom Golubovićem u Bijelom Polju.

Kada je u pitanju zločin u Štrpcima, tu je skoro sve rečeno. Djelimično se znaju okolnosti u kojima se zločin desio, zna se zašto se desio, zna se ko je počinio zločin – samo se ne zna gdje su odvedeni tada oteti ljudi. Ono što porodice otetih nakon osamnaest godina traže jeste da im se kaže gdje su ubijeni, da bar mogu časno i po svojoj vjeri i tradciji ukopati nedužne ljude. Interesantno je da je u momentu donošenja odluke da se sagradi spomenik otetim u Štrpcima u Prijepolju nastala opća hajka na Bošnjake i tadašnje političare, a od strane domoljubaca općine Prijepolje. Da stvar bude zanimljivija, isti ti ljudi sada govore o suživotu i dobrim međukomšijskim odnosima…

Odluka o izgradnji spomenika otetim u Štrpcima bila je prvi konkretan korak predstavnika vlasti, u ovom slučaju na lokalnom nivou, istina trinaest godina nakon zločina. Na žalost, na tome se stalo jer, osim spomenika sa ispisanim imenima deveterice otetetih, ništa dalje nije učinjeno.
Analizom dokumenata priloženih u knjizi Otmica u štrpcima dolazimo do podatka da je tadašnja pruga podijeljena u tri grupe po osnovu bezbjednosti a da treću dionucu pruge čini:

Treći deo je po našem mišljenju najugroženiji (km: 215+755 – km. 287+400) zbog toga što prolazi kroz teritoriju koja je naseljena podjednako i muslimanskim i srpskim življem. Pristupačnost pojedinim objektima je dobra, jer na većem delu pruga ide paralelno sa putem.

Posebnu teškoću predstavlja blizina Bosanskog ratišta, tako da je za zadnjih nekoliko dana likvidirano više terorističkih grupa koje su dolazile iz Bosne. Najveća opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanosti železnice, jer su uključeni u svakodnevni proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u FTO (kojih ima 732) za sad se ne eksponiraju kao neprijatelji, ali nam otežavaju posao jer zbog njih, tj. nepoverenja u njih, ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli, jer bi njihovim otkrivanjem postigli suprotan efekat (davanje lozinki, patrola i drugo). Primećeno je da u zadnje vreme ćešće koriste bolovanje nego do sada. Takođe smo nezadovoljni i odnosom nekih odgovornih ljudi koji vraćaju na stara mesta ranije suspendovane Muslimane, kao što su primeri Jejine i Omerovića iz STP-a i Slatine iz Sekcije ZOP Užice. Neshvatiljivo je da su dva šefa deonice u ZOP rukovaoci izvoda Plana odbrane muslimanske nacionalnosti: Mujezinović u Priboju, Jejina u Prijepolju i Tumbul u Brodarevu. Oni po prirodi posla svakodnevno obilaze prugu i objekte i imaju odličan uvid u pokrivenost objekata našim čuvarima. Treba istaći i činjenicu da Šef deonice FTO Užice II radi sa još trojicom radnika ZOP-a među kojima ima i Muslimana, tako da mu je veoma teško praviti planove obezbeđenja i sačuvati njihovu tajnost.

ORGANIZATOR: Mulina Vuko

Ovo je samo dio dokaznog materijala za one koji tvrde da zločin u Štrpcima nije bio planiran i da se desio nekotrolirano.

Već od narednog dana kada se saznalo za otmicu u Štrpcima počela su traganja za otetim. To nije radila samo rodbina otetih, već i organizacije koje su se zanimale za stanje građana.  Zapravo sve do “demokratskih” promjena u Srbiji 2000. godine nije se puno govorilo o otmici u Štrpcima. Povremeno su organizirani skupovi sjećanja na zločin u Štrpcima, u nekoliko navrata od strane društva IKRE iz Prijepolja. 2004. godine je organoziran komemorativni skup ispred zgrade općine u Prijepolju da bi se prošetalo glavnom ulicom do mosta u Šarampovu (Fatihov most), odakle su u rijeku Lim bačeni vijenci i cvijeće i proučena Fatiha za otete. Danas se pored tog mosta nalazi spomenik otetim u Štrpcima na kojem je ispisano samo devet imena osoba koje su otete, za ostale tadašnje vlasti nisu dale dozvolu pod izgovorom da nisu iz Prijepolja. Zapravo, to je jedini zvanični spomenik otetim u Štrpcima, to je jedino mjesto gdje su se trebala naći imena svih otetih. Spomenik je otkriven na šesnaestu godinu od stravičnog zločina. Na njemu stoji natpis Ko u ovoj zemlji zaboravi 27. februar 1993. i stanicu Štrpci odustao je od budućnosti.
U toku posljednjih deset godina, bilo je organiziranih komemorativnih skupova povodom otmice u Štrpcima, ali se sve završavalo početkom novog dana poslije 27. februara.

Koliko je politika surova a ljudska narav pohlepna govori i činjenica da se u toku organizacije prošlogodišnjeg komemorativnog skupa brat otetog čovjeka u Štpcima protivio mirnoj šetnji, možda će Vam biti jasnije kad dodamo da je isti direktor jedne javne ustanove i da je fotelja klimava ako razmišljate svojom a ne glavom predsjednika stranke.

Prve ozbiljne korake u ime institucija koje predstavlju Bošnjake poduzeo je Mešihat islamske zajednice u Srbiji, zahtijevajući formiranje komisije za utvrđivanje zločina kao i da se porodicima otetih trajno dodijeli finansijska pomoć koja će biti pokazatelj da država pokušava da brine o svojim građanima. Također je u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Prijepolje pokrenut literarni konkurs Štrpci bez mezara, koji je prerastao u tradicionalni, ali pod pokroviteljstvom Bošnjačke kulturne zajednice. Poruka općinskim vlastima je bila da se plato ispred Doma kulture u Prijepolju nazove Trg otetih u Štrpcima, kao simboličan doprinos Prijepolja i Prijepoljaca vječitoj borbi protiv zla.

Prema dokumentaciji ŽTP „Beograd“ predstavnici Srbije, SRJ i ŽTP znali su za plan otmice putnika „nesrpske“ nacionalnosti, državljana SR Jugoslavije. Dokument o tome objavljen je u knjizi Otmica u Štrpcima (2003. godina) Fonda za hunmanitarno pravo:

JAVNO ŽELEZNIČKO TRANSPORTNO PREDUZEĆE „BEOGRAD“
SEKTOR ZA ODBRAMBENE PRIPREME I ZAŠTITU

Strogo pov. br. 4/1 – 93
Dana: 01.02.1993. god.
Beograd, Nemanjina 6

GENERALNOM DIREKTORU

PREDMET: Poverljiva informacija

Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od šefa sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd – Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu.

I KONTAKTIRANJE ŽTP-a „BEOGRAD“
SA DRŽAVNIM ORGANIMA

U vezi ove najave preduzeo sam sledeće aktivnosti:

  • Informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP-a;
  • Održao sastanak sa predstavnicima Milicije i službe državne bezbednosti MUP-a Srbije;
  • Obavio razgovor sa pomoćnikom Ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem gde smo došli do zaključka:

(1) da general Kuzmanović obavesti Ministra odbrane opomenutoj najavi,
(2) da Ministar odbrane Republike Srbije obavesti Vojsku Jugoslavije, (3) da ŽTP „Beograd“ prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu.

Iz voza 671. Beograd-Bar  oteti su:

1. Alomerović Adem (59), Prijepolje, zaposlen u „Raketi” — Prijepolje, otac četvoro djece;
2. Bakija (Džanka) Fehim (43), Bijelo Polje, zaposlen u preduzeću „Planum” — Beograd, otac troje djece;
3. Babačić (Muja) Ismet Iko (30), Podgorica, zaposlen u preduzeću „Val strit” — Podgorica, oženjen;
4. Husović (Šućra) Rifat (26), Bijelo Polje, zaposlen u Bijelom Polju;
5. Rastoder Samir (45), Podgorica, zaposlen u Beogradu;
6. Kapetanović (Hasiba) Esad (19), Bijelo Polje, zaposlen u preduzecu „Rad” – Beograd, otac jednog djeteta;
7. Ličina (Ćamila) Iljaz (43), Bijelo Polje, zaposlen u preduzeću „Ratko Mitrovic” — Beograd;
8. Đečević (Biga) Senad (16), Bar, učenik iz Bara;
9. Zupčević (Ahmeta) Halil (49), izbjeglica iz Trebinja, otac dvoje djece, sa porodicom izbjegao u Rožaje;
10. Ćorić Rasim (40), selo Zaluga (Prijepolje), zaposlen u „Limci” — Prijepolje, otac troje djece;
11. Nijazija Kajević (30), Prijepolje, zaposlen u PTT — Priboj;
12. Memović Fikret (40), Prijepolje, zaposlen ŽTP — Beograd, otac dvoje djece;
13. Hanić Muhedin (27), Prijepolje, zaposlen u preduzeću „Zmaj” — Beograd;
14. Softić (Mula) Šećo (48), Bijelo Polje, zaposlen u ŽGP — Beograd;
15. Topuzović Džafer (55), Prijepolje, zaposlen u preduzeću „Planum” Prijepolje;
16. Preljević Safet (22), Prijepolje, zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu, otac jednog djeteta;
17. Fevzija Zeković (54);
18. Zvjezdan Zuličić (33) i
19. Tomo Buzov (53).

Osim muslimana za egzekuciju je odabran jedan Hrvat. Najmlađi ubijeni je imao 16 godina.

Autor: Alen. R. Duraković

Prema dokumentaciji ŽTP „Beograd“ predstavnici Srbije, SRJ i ŽTP znali su za plan otmice putnika „nesrpske“ nacionalnosti, državljana SR Jugoslavije. Dokument o tome objavljen je u knjizi Otmica u Štrpcima (2003. godina) Fonda za hunmanitarno pravo:
JAVNO ŽELEZNIČKO TRANSPORTNO PREDUZEĆE „BEOGRAD“
SEKTOR ZA ODBRAMBENE PRIPREME I ZAŠTITU

Strogo pov. br. 4/1 – 93
Dana: 01.02.1993. god.
Beograd, Nemanjina 6

GENERALNOM DIREKTORU

PREDMET: Poverljiva informacija
Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od šefa sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd – Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu.
I KONTAKTIRANJE ŽTP-a „BEOGRAD“
SA DRŽAVNIM ORGANIMA
U vezi ove najave preduzeo sam sledeće aktivnosti:
Informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP-a;
Održao sastanak sa predstavnicima Milicije i službe državne bezbednosti MUP-a Srbije;
Obavio razgovor sa pomoćnikom Ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem gde smo došli do zaključka:
(1) da general Kuzmanović obavesti Ministra odbrane opomenutoj najavi,
(2) da Ministar odbrane Republike Srbije obavesti Vojsku Jugoslavije, (3) da ŽTP „Beograd“ prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. znala je za ovaj zlocin Srbija,al nije htjela nista da preduzme da bi se spasili ovi nevini,ubijeni Bosnjaci !
    znamo mi koliko nas Bosnjake Srbija cijeni,zato je mi i “volimo” ovoliko, a supja li je ta zemlja sto se Srbija zove,znali su to nasi Bosnjaci koji su se pod pritiskom u veoma velikom broju morali iselit iz Sandzaka (1912-1960)smatra se da je iseljeno oko 1.000.000 samo iz Sandzaka,a Srbija i dan danas cuti i pokusava Istinu da zataska,e dog god budes maceha prema nama Bosnjacima,i mi cemo se prema tebi tako ponasati,ni vise ni manje!

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.