22. Januar 2015

Ne znam da li treba iznova tugovati tugu koja je neopisivo velika, ljutiti se zbog šutnje o zlu koja je bila neoprostivo duga, ili pak imati prava na tračak osmjeha zbog toga što je došao dan kada se može otvoreno govoriti i pisati o genocidu na Hadžetu.

Imamo pravo i na bol i na ljutnju, no treba biti zahvalan Bogu dragom, našim institucijama, Islamskoj zajednici, BKZ-u, ljudima koji ih predvode što su imali svijesti i hrabrosti da budu prvi koji će, poslije 66 godina, progovoriti na ovu temu, na ovaj način.

Ovaj tekst ne pretenduje da odgovori na sva pitanja o ovom događaju, već da bude početak velikog posla za sve časne ljude dobre volje, od kojih očekujemo da se u narednom periodu uključe i daju doprinos kako bi se rasvijetlile sve okolnosti koje su dovele do ovog strašnog zločina protiv čovjeka, jednog naroda, samo zato što je bio druge vjere, što su bili muslimani.

Bit će svakako i onih koji će reći da je genocid teška kvalifikacija. Odgovaramo da bi bili najsretniji da se Hadžet nije ni desio, ali s obzirom da jeste i da su posljedice strašne, imamo pravo i obavezu događaje nazvati pravim imenom.

Bošnjaci i Drugi svjetski rat

Bošnjacima je spočitavano da su bili na „pogrešnoj strani tokom Drugog svjetskog rata i da su „platili cijenu svog izbora“, zaboravljajući činjenicu da nije imalo veće klinsiške vlasti od Nedićeve Srbije. Iz tog razloga, potrebno je razjasniti nekoliko veoma bitnih momenata za taj period, kao što su: odnos Bošnjaka prema Nijemcima i fašizmu, odnos prema partizanskom i četničkom pokretu, te odnos Bošnjaka i Albanaca.

Odnos Bošnjaka spram Nijemaca i fašizma

Miladin Popović, delegat Centralnog komiteta za Kosmet, obraćajući se 1946. godine na jednom „partijskom skupu“ u Kosovskoj Mitrovici je kazao: Albanci su za vrijeme stare Jugoslavije bili ugnjetavani, ekonomski pljačkani, duhovno negirani, pa čak i fizički istrjebljivani, i nemojte da se čudite što su oni rado dočekali Nijemce, jer su za njih bili kao oslobodioci, od one bivše vlasti. Ista tvrdnja se može primjeniti i na Bošnjake. To svakako nije značilo slaganje s ideologijom nacističke Njemačke. Naprotiv!

Bošnjaci su prvi, okupljeni oko Islamske zajednice javno osudili zločine nacista nad Jevrejima, Srbima i ostalim narodima. U tom smislu, poznate su Sarajevska, Mostarska, Banjalučka, Tuzlanska i druge deklaracije. Nikada nije usvojena niti jedna deklaracija o osudi zločina nad muslimanima tog perioda, od strane pripadnika onih u čije ime je počinjen zločin. 1942. godine, bošnjački prvaci izražavaju javni protest protiv hapšenja Jevreja iz Novopazarskog kraja, uputivši pritom delegaciju u sjedište Gestapo-a.

Partizansko bombarodavnje Pazara

Odnos Bošnjaka prema partizanskom i četničkom pokretu

O tome kakva je priroda odnosa između „Muslimanske milicije“ i partizanskog pokreta vidi se na osnovu nekoliko dokumenata iz tog perioda. U izvještajima Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak ističe se: “Muslimanske vođe iz Komarana, u nekoliko mahova su pisali našim štabovima da nemaju nikakvih neprijateljskih namjera prema partizanima, a da daju besu dok i jedan njihov čovjek traje neće dozvoliti da četnička noga prekorači na njihovu teritoriju.“ Postoji sličan dokument vezan i za Sjenicu.

Odnos Bošnjaka i Albanaca i uloga Aćifefendije u odbrani Novog Pazara

Bošnjaci i Albanci su dva bratska naroda. Pored vjere, spaja ih i istovjetna životna sudbina. Stoga je bilo i jeste prirodno da su kroz historiju bivali upućeni jedni na druge. Veoma je bitno kazati da Albanci, Bošnjaci Sandžaka, kao i pripadnici turskog naroda u Makedoniji, između Dva svjetska rata politički usko sarađuju kroz zajedničku partiju Džemijet el-islami. O saradnji Bošnjaka i Albanaca u odbrani Novog Pazara piše i rahmetli Ejub Mušović:

Krajem 1941. Aćif-efendija organizuje odbranu Pazara od napada četnika. Četnička taktika je bila da Sandžak pritisnu sa svih strana, prvo iz pravca istočne Bosne, zatim pravca Crne Gore, a sa srbijanske strane iz pravca Ivanjice i Raške. Cilj je bio zauzeti Novi Pazar, a njegovo stanovništvo pobiti i protjerati. Međutim, događaji su pokazali da je najžešći otpor pružilo baš stanovništvo Novog Pazara, potpomognuto jedinicama sa Pešteri i jedinicama kosovskih Albanaca koje je predvodio

Šaban Poluža, koji u Novi Pazar dolaze na poziv Aćif-efendije.

Neutemeljena je tvrdnja da je cijena te pomoći bila albanizacija Bošnjaka, ali je sasvim osnovana da braći Albancima dugujemo puno.

Ulazak Partizana u Novi Pazar

„Oslobodjenje“ ili nastavak etničkog čišćenja

I pored činjenice da Bošnjaci aktivno sudjeluju u partizanskom pokretu, ginući za ideale „nove države“, da je Sandžak najsigurnija baza partizanima, do te mjere da 1943.godine Josip Broz Tito ozbiljno razmišlja da sjedište predsjedništva AVNOJ-a premjesti u Sandžak, u Berane, prosrpski i procrnogorski kadrovi rade na ukidanju autonomije Sandžaka. Put ka tom cilju trasiran je surovom likvidacijom Rifata Burdžovića Trša, a okončan 29. marta 1945. godine formalnim gašenjem ZAVNOS-a. Da bi bili sigurni da neće biti otpora ovoj nezakonitoj odluci, nakon ulaska komunista u Novi Pazar, počinju masovne likvidacije bošnjačkih prvaka i elite, koje traju od 28. novembra 1944. godine pa sve do početka 1946.

Đorđe Peruničić

Dugogodišnji činovnik komunističkog režima, tada član SKOJ-a, Ramiz Crnišanin, u Tijesnoj čaršiji, u kojoj pravda mnoga zlodjela komunista: skidanje mahrame, otimanje vakufa…, o zločinima na Hadžetu, između ostalog kaže: Dok sam ležao bolestan, noću sam slušao pucnje koji su dolazili sa Hadžeta. To su vršena strijeljanja narodnih neprijatelja… odluke o životu i smrti donosili su pojedinci. Naročito je bio ozloglašen Đorđe Ostojić (Peruničić), major OZN-e…, a nije izgleda bila čista ni savjest Voje Lekovića, jer me je u više navrata pitao da oni nisu možda tada pretjerali sa tim egzekucijama?

Omer Turković, u knjizi Pazarski šehidi, piše o tajnom sastanku vrha partizanske vlasti u Novom Pazaru, neposredno pred početak likvidacija: Sastanak je otvorio Voja Leković riječima: „Drugovi, ja sam zadužen ispred Oblasnog komiteta da objasnim naredbu koja je prispjela iz Centralnog komiteta. Da bi ste me bolje razumeli,“ – nastavio je Leković – „reći ću vam da grad u kom se nalazimo nije na Bosforu, ali je oduvijek bio Mali Stambol. Ne samo po arhitekturi, džamijama… već naročito po vjeri i načinu života koji se ne razlikuju od onog u bilo kom turskom gradu…Pitam vas, drugovi, kako ćemo izgraditi besklasno društvo na takvim temeljima? Moje mišljenje je nikako… Da bi smo to postigli, mi moramo svaku stopu naše zemlje očistiti od korova i nazadnih elemenata.“… Likvidaciju narodnih neprijatelja ćete obavljati tajno, noću ili u ranu zoru na onom polju na kraju grada koje se zove Hadžet; gde su padale savezničke bombe.“

Isti autor navodi da je na Hadžetu ubijeno 1639 ljudi, mada ostavlja mogućnost da je ta cifra vjerovatno veća, preko 2000, jer je bilo i drugih lokacija, manjih, na kojima su također vršena strijeljanja.

Muhamed Abdagić, poznati sandžački intelektualac i disident, učesnik NOP-a, govori o specifičnostima ovog zločina i počiniocima: Samo u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, nakon rata, četnički „partizani“ su streljali preko 500 najuglednijih Muslimana – trgovaca. Oko Novog Pazara postoje mnoga strelišta, što je neoprostivo. Ja sam bio mišljenja da se četnički „partizani“ odvoje u posebnu jedinicu kojom bi rukovodio i komandovao neki dokazani idejni partijski komesar. Šta se desilo? U startu je progovorio nacionalni, idejni, pa i vjerski revanšizam. Ostali smo „preko noći“ bez najuglednijih ljudi iz našeg Sandžaka. Među streljanim je bilo dosta intelektualaca.

O nedjelima koja su počinjena poslije 1945. kada je završen rat u Sandžaku, pisao je Husnija H. Čengić u Muslimanskom glasu 5. jula 1991. godine: Na Hadžetu, u Novom Pazaru ubijen je veliki broj šehida, ljudi koji su nedužno platili ceh zato što su se borili protiv četnika …

Hadžet i dio vakufa Mearif, 1945.

Hapšenje, suđenje i javno strijeljanju Aćif-efendije i Ahmeta Dace

Optužnica

Kako se ne bi bavili cijelim tekstom optužnice, želim se fokusirati na najzanimljivije detalje:

Navodna optužnica teretila je Aćif-ef., Ahmeta Dacu, hfz. Ramiza Paljevca i druge da su radeći svim silama nastojali srez Deževski, Štavički i Sjenički, pretežno nastanjenim muslimanskim življem, pripojiti velikoj fašističkoj Albaniji, da su uz podršku još mnogih muslimana iz Novog Pazara pozvali u pomoć fašističku albansku miliciju pod izgovorom da se bori protiv četnika i pomoću nje izveli raseljavanje, paljevinu, pljačku i pokolj pravoslavnog življa u srezu Deževskom 1941. godine; …Da su održavali najprisnije veze i saradnju sa izdajnicima Srpskog naroda Milanom Nedićem i Dražom Mihajlovićem…

Na osnovu već kazanog, suvišno je govoriti o kakvoj optužnici i kakvim dokazima se radi, kao i o tome na koji način su do njih dolazili.

Jedan od optuženih i ubijenih na Hadžetu, predsjednik Vojkovačke općine sa sjedištem u Lukarima, Hamdo Saračević, ubijen je zbog toga što je, prisiljen od strane Nijemaca, prisustvovao strijeljanju dvojice komunista, iako očevici tog događaja kažu da je uporno insistirao da nije upoznat sa nikakvom navodnom krivicom tih ljudi. Arif Torbić iz Novog Pazara, ugledni trgovac i poslovni saradnik Aćif-ef. prvo je strijeljan na Hadžetu a poslije proglašen narodnim neprijateljem, kako stoji u presudi o rehabilitaciji Okružnog suda u Novom Pazaru iz 2008. godine.

Javno strijeljanje

Aćif-efendija Hadžiahmetović

Ahmet-aga Daca

Žrtve genocida na Hadžetu su uglavnom ubijane tajno, noću. Pred vratima njihovih kuća pojavila bi se „crna trojka“ i odvodila ih i streljala po kratkom postupku. Svi, osim Aćifa efendije i Ahmeta Dace. Njih su streljali javno. Autentično svjedočenje o javnom pogubljenju dvojice najuglednijih pazarskih političara ostavili su brojni očevici tog teškog zločina, jedan od njih Jusuf Poplata, rođeni Pazarac, koji živi u Turskoj, priča svoju priču iz tih dana: Sjećam se ko danas – počinje Jusuf svoje svjedočenje – kroz čaršiju je prostrujala vijest da će sutradan (21. januara) na Hadžetu strijeljati Aćif-ef. i Ahmeta Dacu. Ja sam u to vrijeme, kao petnaestogodišnjak, bio u partizanskoj miliciji. Iz znatiželje sam na Hadžet pošao sa mojim prijateljem Medom Rožajcem. Snijeg je bio napadao do koljena. Narod se bio iskupio na hadžetsku livadu koja se nalazila sa druge strane današnjih Bolnica. Tu je nekada bilo igralište. Na livadi je bilo, pored narodne mase, i oko 300 vojnika. Oni su bili postrojeni naspram nas. Svi smo gledali u pravcu gradskog zatvora odakle je trebalo da dođu Aćif i Ahmet. Nije prošlo mnogo kada su se pojavili sa vezanim rukama i nogama. Vojnici su ih priveli do telefonskih bandera i tu ih vezali lancima sa rukama otpozadi. Pala je komanda da se pristupi streljanju. Desetak vojnika je izašlo ispred njih. Partizanski oficir je izdao naređenje da se strijeljaju. Odjeknuli su pucnji i obojica su klonula glavom. Doktor Benčan, Slovenac koji je radio u Pazaru je trebao da konstatuje njihovu smrt. Opipao je puls obojici i pokazao da je Ahmet Daca još živ, jer mu je srce još uvijek pulsiralo. Jedno partizanče, nije imalo više od četrnaest godina, prišlo je, skinulo sa ramena njemački automat i pucalo u Ahmetovu glavu. Iz raznijete glave, poprskala je krv na sve strane. Poslije toga su im poskidali opanke, vunjene čarape, satove i kapute. Naređeno nam je da se raziđemo. Šta je poslije bilo sa njihovim tijelima, niko ne zna.

Ovako su Novopazarci, kad kad, zaticali svoju rodbinu, prijateleje, komšije na Hadžetu

Hadžet i Bošnjaci danas

Bošnjaci su odlučni da stave tačku na šutnju o Hadžetu i svim drugim „hadžetima“. Molimo sve one koji imaju bilo kakve informacije o ovom zločinu, koji su svjedoci tog vremena, da se jave, da slobodno progovore, ili da napišu, da nam daju ono što je već napisano, pa ćemo mi govoriti umjesto njih. Činimo to zbog žrtava, njihovih porodica, ali i zbog naše sadašnjosti i budućnosti naše djece.

Ovo pitanje je jedno od najvažnijih pitanja koje se tiče svih Bošnjaka ponaosob. Ono nije dnevno političko već nacionalno pitanje od krucijalnog značaja.

Nažalost, do sada smo imali jednu mlaku incijativu bivšeg rukovodstva BNVS-a, koje je najavilo proces rehabilitacije Aćif-efendije, ali se na tome stalo i nije dalje poodmaklo. S druge strane, čelni ljudi Gradske uprave načinili su sramni akt nasilja nad emocijama Bošnjaka u vezi sa „Hadžetom“, pokušavajući zabetonirati istinu o šehidima Hadžeta, na način kako su to činili njihovi beogradski mentori po Batajnici. U tom smislu, hrabri odluka Mešihata Islamske zajednice u Srbiji da se na lokaciji „Vakuf Mearif“, na Hadžetu izgradi Memorijalni centar posvećen šehidima Hadžeta, kao i to da se 4. septembar ubuduće obilježava kao Dan šehida Hadžeta.

Zahtijevamo od državnih ograna da omoguće pravedne procese rehabilitacije žrtava Hadžeta. Da uvrste ovaj događaj u udžbenike historije. Kao i plaćanje nadoknade potomcima žrtava i povratak njihove imovine oduzete od strane njihovih dželata.

Kao narod koji je preživio jedanaest genocida, imamo osjećaj straha da ponovo ne budemo izloženi istoj zločinačkoj politici. Posebno smo uznemireni zbog agresivne političke i medijske kampanje koja za posljedicu ima revidiranje historije, gdje se planeri i počinioci genocida nad Bošnjacima nastoje rehabilitirati, prije svih Draža Mihajlović. U tom kontekstu je za svaku osudu podizanje spomenika četničkom zločincu Vuku Kalaitu, nedaleko od Nove Varoši.

Bošnjaci su odlučni u namjeri da uče vlastitu historiju iz autentičnih, nepristrasnih izvora, lišenih obmana i predrasuda, da saznaju istinu o svojoj prošlosti ma koliko ona bila bolna, ne da bi se nekom svetili, već da poruče i sebi i onima oko sebe da više nikada neće dozvoliti da budu jeftine žrtve tuđih projekata i sopstvenog izbora, čineći dovu da ovim prostorom trajno zavlada mir i tolerancija, te da niko i nikada ne doživi „Hadžet“ zbog vlastitog opredjeljenja.

Hadžet, nekad i sad

Hadžet – pazarska masovna grobnica –  vakuf  pod imenom Mearif u današnjici.

Autor: prof. dr. Admir Muratović

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles