Stopama bošnjačkih muhadžira – Džemat u Parizu

0
91

INTERVJU

Kako je organizovan bošnjački džemat u Parizu, kakve su im aktivnosti problemi i planovi, šta čine u naporima za očuvanju bošnjačkog identiteta i maternjeg jezika, te o mnogim drugim pitanjima bošnjačka javnost u domovini Bosni i Sandžaku nije imala puno prilike da se upozna kroz printane i elektronske medije. Oni u dijaspori postaju zanimljivi političkim i vjerskim autoritetima u domovini samo pred izbore i u vrijeme donacija. O gore navedenim pitanjima razgovarali smo sa imamom mesdžida u Parizu Abduselam ef. Fetićem i  gosp. Šefadilom Ličina, predsjednikom džemata. 

Begović: Gospodine Ličina, za početak da damo našim čitaocima nekoliko satističkih podataka. Koliko Bošnjaka živi u Parizu, odnosno koliko je tih porodica aktivno uključeno u vaš džemat i kakve su vam aktivnosti?

Ličina: Nažalost, nakon priznavanja bošnjačke nacije u toku rata i mnogo vremena poslije rata u Bosni, mi nemamo precizne podatke koliko Bošnjaka živi u Pariškoj regiji.  Mi nismo imali odmah uspostavljenu ambasadu, nismo imali svoju organizovanu državu i svoje institucije, te niko nije vodio preciznu evidenciju o njima. Tako da tada, pa ni danas nismo dobili pouzdane informacije, pa čak ni od islamske zajednice koja ovdje funkcioniše još od 1997. god.

Poslednje izbjeglice, koje su, ustvari, ekonomsko-vjersko-političke izbjeglice, došle su pred početak i nakon rata u Bosni. Bježali su zbog životne ugroženosti jer su, iako nisu mnogo držali do vjere, bili u osnovi muslimani. Novi val izbjeglica iz manjeg entiteta je došao negdje iza 2000. god. odnosno 2005. god. i oni su većinom smješteni u Lion, odnosno u pogranični dio prema Švajcarskoj. Dakle, većina njih se skoncentrisala u ovom dijelu Francuske.

Iz gore navedenih razloga, danas u ambasadi BiH imaju samo spisak ljudi koji su uzeli pasoše. Naše su neke procjene da u Parizu živi oko 10.000 Bošnjaka. Od toga je u džemat uključeno oko 250 porodica koji plaćaju članarinu. Doduše, ima oko 1.000 porodica koje su indirektno obuhvaćene džematskim aktivnostima, a posebno u vrijeme ramazana ili kada im zatreba neka usluga radi vjenčanja, smrtnog sličaja i slično.Tada se obraćaju džematu i tada nas nađu.

Begović: Ono koliko ja imam informacija, Bošnjaci su ovdje prilično dobro prihvaćeni, relativno brzo dobijaju državljastvo,  dobijaju posao. Mene zanima koliko se Bošnjaci brzo integriraju u društvo, obzirom da je integracija u društvo pozitivan proces, za razliku od asimilacije koja je apsolutno neprihvatljiva, jer znači guboitak jezika i kulture i na kraju krajeva nacionalnog identiteta. Možete li mi reći kakav je ovdje odnos Bošnjaka prema sredini u koju su došli.

Ličina: Ako govorimo o integraciji i asimilaciji, nema tu neke debele niti između ta dva pojma. Bošnjaci, kao evropski muslimani, su dosta dobro prihvaćeni ovdje i nisu imali nekih posebnih problema, a najviše zog naše fizinomije i zbog našeg načina tumačenja islama. Ukoliko bi imali više kadrova ovdje, bošnjački muslimani bi mogli da urade mnogo više u smislu brže integracije. Mada ima nekih slučajeva asimilacije, većina Bošnjaka je svjesna svog nacionalnog identiteta, odnosno mjesta odakle dolaze bez obzira da li je to Bosna, Sandžak ili neki drugi prostor Balkana. Nove generacije koje dolaze se nisu odrekle svog identiteta, ali nažalost, te generacije se većinom bave građevinom, i sličnim poslovima. Dobra stvar je da su mlađi ljudi uključeni u studiraje raznih nauka, i ulaze polako u društvene tokove ove zemlje, međutim, ni oni se ne odriču svojeg porijekla, druže se međusobno posebno na ovakvim mjestima kao što je džemat gdje se vodi vjerski život, organizuju razni događaji, sijela i drugi vidovi druženja. Omladina, iako ima slučajeva gdje uzimaju drugu naciju ili vjeru, ipak vodi računa o tome da se žene ili udaju između sebe, bilo da se nađu ovdje ili da traže sebi ženu ili muža u Bosni, Sandžaku i u našimm krajevima koji su im bliski po mentalitetu i odgoju. S te strane Bošnjaci u Evropi dosta dobro funkcionišu i mislim da, ako Bog da inšaallah, da nam ne prijeti asimilacijaja, bar za neki vakat.

Bošnjaci su ovdje razumjeli pojam integracije i, ustvari, ove nove generacije nemaju kompleksa bošnjaštva. U vrijeme komunizma muslimani su imali taj kompleks. U sredinama gdje su bili manjina oni su se brzo asimilirali, zaboravljali su svoje narečje i svoj jezik i zvali su „baba“ „tata“, dok djeca koja rastu ovdje uopšte nemaju tog kompleksa pošto rastu u tim multinacionalnim školama gdje ima djece sa svih strana. Ovdje su kuhinje odvojene i sva djeca koja hoće da jedu halal hranu, to im država i garantuje. Kada učiteljica, na primjer, pita moju kćerka šta će da jede, ona slobodno odgovara da je ona muslimanka i da ona ne jede svinjsko meso.  Tako da naša djeca zadržavaju te naše vrijednosti koje ponesu iz kuće. Ustvari, najbitniji je taj kućni odgoj koji se ne može nadomjestiti ni u školi, niti bilo gdje. To su veliki izazovi jer ta djeca provedu veliki dio vremena u francuskim školama, ali ako ponesu temelj iz kuće, vrlo je mala mogućnost da se asimiliraju.

Po pitanju integracije ova nova generacija se fino odnosi prema sredini i predstavlja se prema onome što jeste, nema kompleksa prema drugima. Ako se ne bi integrirali postojala bi opasnost nekomuniciranja sa drugima. Integracija je i naša budućnost, a tu je i naša šansa da predstavimo i našu kulturu i našu vjeru, a zahvaljujući tome dosta ljudi sa zapada prima islam. Kada dovedemo neke ljude u goste i kada im se predstavimo, oni tek tada, ustvari, vide da smo mi normalni ljudi, i da nema nikakve opsanosti za njih.

Begović: Džemat nije sam sebi svrha. Odvijaju se određene aktivnosti sa određenim ciljem. Imam u Džamiji ima odgovornost i za sve što se dobro uradi i sve što se loše dogodi. Abduselam ef., možete li mi reći kakve se aktivnosti odvijaju u džematu i sa kojim ciljem, ne mislim na vaš vjerski život već na aktivnosti po pitanju nacionalnog osvješćivanja Bošnjaka i kada su u pitanju odrasli i kada su u pitanju djeca.

Abduselam ef.: Dobro ste zapazili da je u džematu uloga imama velika, da je imam u suštini osoba koja treba ukazivati ljudima na ono što je dobro. Dakle imam, kako u arapskom jeziku dolazi od riječi voditi ili biti vođa nečemu, ustvari, takođe znači pokazati put svojim vođenjem prema onome što je dobro i onom što je korisno. Tako ovdje u Francuskoj, kao imam, pored aktivnosti koje su vjerskog karaktera, gdje uobičajenim aktivnostima pokušavamo održavati onu nit islama i našu vezu sa vjerom. Takođe pokušavamo da u ovom novom podneblju, za Bošnjake kao narod i za islam kao vjeru, olakšamo njihov proces prilagođavanja. Iako su muslimani već nekoliko generacija prisutni ovdje, i dalje traje taj proces prilagođavanja uslovima života u Francuskoj i ovom savremenom tempu života koji se nameće, ne samo muslimanima nego i cijelom svijetu. Uloga imama jeste upravo da omladini i novim generacijama pokaže da trebaju očuvati sebe i svoj identitet što je jedan od vjerskih imperativa, da trebaju učiti, jer osnovni imperativ islama jeste znanje, jeste ikre bismi Rabbike lezi halek (uči u ime Gospodara tvoga koji stvara). Samom naukom i samim učenjem dajemo sposobnost tim generacijama da se mogu nositi sa novonastalim okolnostima i da se mogu prilagoditi ovom vremenu koje je upravo vrijeme nauke i vrijeme tehnologije. Također, ono što je čisto vjerski efekat i koji želimo usaditi u srca naše omladine jeste taj osjećaj pripadnosti islamu kao vjeri, koja je vjera mira, vjera koja je vjera dobra i hajra. Znamo da nas božji poslanik s.a.v.s. uči da širenjem dobra trebamo predstaviti i islam kao našu vjeru i da upravo kao produkt naše vjere jeste naše dobročinstvo prema drugima i zato božji poslanik a.s. kaže hajrun-nas men jenfeu nas (najbolji čovjek je onaj koji koristi ljudima) što znači da suština islama i suština vjere koju trebamo usaditi u naša srca  i našoj omladini jeste upravo to dobro i dobročinstvo prema drugima. Upravo kroz tu sliku dobročinstva i predstavljanja dobrote, koja je u našim srcima usađena kroz islam, mi ćemo tako predstaviti i svoju vjeru i svoju kulturu i svoje korijene. Time ćemo uspjeti da sačuvamo sve to za one generacije koje dolaze i učiniti prihvatljivim društvu u kojem se nalazimo. Ono što jeste najopasnije jeste da islam predstavimo kao nešto što je strano, kao nešto što je opasno, kao nešto što je neprilagodljivo uslovima života ovdje. Time bi imali efekat i na društvo koje je ovdje već domicilno, koje odavno živi tu pa i na same muslimane koji dolaze ovdje. Takvo tumačenje islama, koji je nešto što se ne može uklopiti i što nije kompatibilno sa uslovima u Francuskoj, vremenom može biti od utjecaja na ljude na način da odustaju od puteva islama i da svoj život nastave nekim životom koji ne odgovara tradiciji sredine iz koje dolaze.

Zato glavna suština imamskog posla jeste da pokažemo da smo mi ovdje kao muslimani, kao Bošnjaci sa evropskom tradicijom, sa evropskim kvalitetima i sa islamom sa kojim smo se mi susreli  daleko prije Evrope, izuzevši Španije, uspjeli da te vrijednosti islama uklopimo u evropske vrijednosti i da pokažemo ostaloj Evropi da je islam kompatibilan sa tim vrijednostima u kojima Evropa živi i sa kojima se ponosi.

Begović: Da se složimo oko jedne stvari: jezik je osnov kulture jednog naroda, a kulture je temelj identiteta tog naroda. Naravno, vjera utječa na kulturu i oblikuje je, što je slučaj i sa islamom koji je oblikovao bošnjački narod. Koliko se ovdje vodi računa o tome da se taj korijen kulture, odnosno osnovni stub jednog naroda, održi i šta vi kao očevi svoje djece činite na tom planu kod svoje djece, prije svega, ali i kod sve djece vašeg džemata. Na koji način se borite da oni nauče, odnosno zadrže, svoj jezik kao osnovni dio svoje kulture odnosno nacije?

Abduselam ef.: To je drugi segment moga rada, kao imama i kao mualima, dakle onog koji podučava djecu. Upravo kao alim, kao učitelj djece trudim se da kroz podučavanje djece islamu i islamskim vrijednostima to, naravno, činim na bosanskom jeziku. Ta djeca, kroz učenje o islamu, uče i bosanski jezik i uče svoju bošnjačku kulturu koju upravo objašnjavamo kroz mekteb, kroz mektebsku pouku i trudimo se da time kod naše djece, naših potomaka. sačuvamo bosanski jezik. Kako ste dobro kazali i naglasili to je ključ našeg bosanskog identiteta, naše bošnjačke kulture i tradicije. Naravno, moja praksa je da sa svojom djecom stalno komuniciram na bosanskom jeziku, da u kući koristimo bosanski jezik. Naravno, djeca će bez ikakve teškoće koristiti francuski jezik s obzirom da pohađaju školu od nekih osam ujutru pa do popodne. Dakle, skoro cijeli dan su u kontaktu sa francuskim jezikom, tako da imaju dovoljno vremena da nauče francuski. Takvim sistemom roditelji omogućavaju djeci da nauče i bosanski i francuski jezik i da mogu simultano koristiti oba jezika, što je, naravno, jedno veliko bogatstvvo. Većina učitelja i profesora podstiče djecu da uče što više jezika, jer to razvija inteligenciju kod djece, a ono što je kod nas posebno važno, što je to ključ očuvanja našeg identiteta, a sa vjerske strane jeste i jedna vjerska nam obaveza. Znamo koliko je puta u Kur'anu spomenuto kao farz očuvajte rodbinskih veza (vasirun erham) i ne može niko biti dobar musliman ako ne očuva rodbinske veze. A kako će naša djeca očuvati rodbinske veze sa djecom koja žive u Bosni, Sandžaku ili u drugim zemljama Balkana, ili su možda u dijaspori, ali govore neki drugi jezik, ako ne znaju bosanski jezik koji će ih povezati?

Begović: Snaga jednog naroda se mjeri njegovom ekonomskom moći, ali, u velikoj mjeri, i njegovim brojčanim stanjem. Neću vas pitati za ovaj prvi dio. Šta se događa sa Bošnjacima koji dođu ovdje, ukoliko već nisu asimilirani odnosno ukoliko nisu prihvatili pomodarstvo da rađaju jedno dijete ili umjesto djece drže pse u kući, o vanbračnim zajednicama i tako dalje. Šta činite i šta se može učiniti da se, ne daj Bože, iz tog razloga počne smanjivati broj Bošnjaka.

Abduselam ef.: Očuvanje vjerskih vrijednosti kod našeg naroda koji je ovdje u dijaspori, pokušavamo da održimo vrijednosti porodice i braka koje su u ovom zapadnjačkom načinu života vrijednosti koje su obesmišljene, pa čak i ekonomski neopravdane. To su ljudi koji razmišljaju na karijeru ili na ekonomsku dobit ili žele da prožive svoj život na neki, po njihovom mišljenju, najljepši mogući način, da nemaju nikakvih obaveza prema drugima, pa ni prema svojoj djeci. Takvi ljudi na porodicu gledaju kao na neku smetnju. Učimo našu djece da nas islam obavezuje da živimo u porodici, da poštujemo porodicu, da gledaju primjer svoje porodice, te da na osnovu tog primjera svoje porodice ubuduće oni izgrađuju svoje porodice. Mi, hvala Allahu, imamo dosta uspjeha kod onih koji su vezani za džamiju i koji dovode svoju djecu u mekteb, da se ta djeca uglavnom odlučuju za način života u kome formiraju porodice u skladu sa islamskim propisima, da pri tome odabiru ili nekog iz mekteba ili sa takvom sviješću odabiru muslimana/muslimanku sa sličnim odgojem među Bošnjacima.

Begović: Koliko imate djece? 

Abduselam ef.: Ja imam dvije kćerke.

Begović: Hoćete li biti dobar primjer drugima, kada je u pitanju broj djece?

Abduselam ef.: Pa ako Bog da inšaallah, bit ću.

Begović:  Gospodine Ličina, ovdje ljudi, sasvim sigurno, rade mnogo više nego što bi radili u domovini. Bogu hvala i zaradi se. Neki više, neki manje. Oni koji zarade mnogo više, oni sasvim sigurno taj novac negdje ulažu. Da li uopšte postoji opcija, u razmišljanju naših ljudi ovdje, da taj novac investiraju u domovinu, bez obzira da li je to Bosni ili Sandžak, u neke proizvodne ili druge produktivne kapacitete, ili ga strpaju u neke betonske zidove, ogromne kućerinu u svom rodnom mjestu ili mahali, ma gdje bilo, samo zato da bi komšija crko od zavisti. Oonda nabiju roletne i vrate se nazad da bi svake godine ponovo dolazili na „odmor“, čistili po 15 dana svoje kuće, popravili krovove i vratili se odakle su i došli. Dakle, imaju te dvije mogućnosti investicija u domovini: u neke neproduktivne zidove ili u neke produktivne kapacitete. Kakva su vaša saznanja o tome?

Ličina:  Malo je specifično pitanje i to zavisi od svakog pojedinca. Ljudi koji više zarađuju, za sada je nažalost praksa pokazala, većina ulažu u zgrade. Ima jedan dio koji ulaže kapital i ovdje. Da bi postigli veća ulaganja u Sandžak, formirana je SAndžačka Bussiness Asocijacija – SABA i Bošnjačka Nacionalna Fondacija BNF. Ja vjerujem da ima dosta potencijala i mogućnosti, ali ima nekoliko faktora koji trenutno ne dozvoljavaju veće investiranje u domovini. Tu su, prije svega, trenutna politička situacija u Bosni i Sandžaku, poslovni ambijent, kriminal i korupcija i uopšte nezdravi  poslovni odnosi. Zato se ljudi ustručavaju i boje se većih ulaganja. Kada su u pitanju dobrovoljna davanje, sadaka i slično, to je dosta uhodano i ide sasvim rasterećeno. To ide onako i onoliko koliko ko ima imana.

Međutim kada je u pitanju biznis, oni koji su u biznisu oni gledaju čisto ekonomsku računicu. Ima tu nekog lokal-patriotizma i želje da se pomogne svom narodu i svom mjestu, međutim, mlađe generacije to manje osjećaju. Mlađe generacije mogu da se privuku samo na osnovu zdravog poslovnog ambijenta i ekonomije. Mi smo napravili dosta projekata i ja vjerujem, da će, ako Bog da inšaallah, u budućnosti za te prostore dijaspora biti najveći investitor. Mnogi se otimaju i najavljuju da će dovesti investitore, posebno u Sandžak, ali je najveći problem u tome da Sandžak nema osnovnu infrastrukturu i da je dosta zaostao za drugim regijama. Ima dosta projekata koji bi mogli biti ekonomski vrlo isplativi, no neka bojazan od vlasti i nesmetanog plasmana proizvoda koči implementaciju tih projekata. Posebno ranije, dok smo bili u malo zategnutijim odnosima sa Srbijom, ljudi su se bojali i zbog toga što je sva trgovina sa vanjskim svijetom morala ići preko Beograda. U Bosni je, otpilike, slična situacija jer mi nemamo neko nacionalno tijelo koje bi učvrstilo vlast i osiguralo investiciju od utjecaja sa istoka i zapada.

Ipak, pored svih strahova, mislim da postoji mogućnost da se napravi jedan dobar poslovni ambijent i da se krene sa investicijama iz dijaspore. Kao primjer, mi smo pokrenuli jednu malu proizvodnju u Rožajama prošle godine. Nakon toga smo napravili nekoliko kontakata sa opštinom u Patnjici. Malo možda čudno zvuči, ali predsjednik Petnjice koji je član DPS-a, Bošnjak, iako ne pripada bošnjačkoj stranci, bio je izuzetno korektan u razgovorima sa nama i čak je obećao da će iskoristiti sve njegove veze u Podgorici te pomoći kada su u pitanju subvencije koje se mogu dobiti za naš kraj. S druge strane, za razliku od drugih opština gdje su Bošnjaci u vlasti ili na vlasti i koji su u strankama koje sebe nazivaju bošnjačkim, nikada nisu pokazali neku ozbiljniju saradnju, ozbiljnu namjeru da bi sarađivali sa nama i da bi nam izašli u susret. Vrlo je bitno što ste postavili takvo pitanje, jer ako ne budemo napravili ekonomski ambijent, ako ne budemo napravili radna mjesta i ako se narod tamo ne bude zapošljavao, naš narod će se iseliti i iz Bosne i iz Sandžaka. Onda će nam biti džaba i Sandžak i Bosna ako nemamo svog naroda tamo. Evo primjera: Srbi svojataju Kosovo, ali džaba im je i ako im ga vrate. Šta bi oni uradili ako nemaju svog naroda tamo. Narod je osnov, ako nema naroda, teritorija ništa ne znači. Teritorija vrijedi samo ako imate tamo i svoj narod, i onda se možete ponositi time. Mi smo sada na jednoj prekretnici. Dakle, još uvijek imamo mogućnosti da se počne ulagati u svoju domovinu jer ima dosta stvari koje su isplative.  Posebno ljudi koji su u biznisu znaju da je svaka investicija povoljna ako je povrat uloženog kapitala u trajanju tri do pet godina,  pa čak i deset do dvadeset godina. U Sandžaku i u Bosni ima dosta projekata vezanih za poljoprivredu kao što je uzgoj aronije, lješnika, malina i za još mnogo drugih grana kao što je pčelarstvo. Potrebno je, međutim, taj kapital ukrupniti i malo više razviti svijest za udruživanje kapitala. Treba zaokružiti taj sistem. Naši ljudi su vrijedni ljudi i pokazali su izuzetno dobre rezultate. Dobro su se integrisali u ove poslovne tokove na zapadu, zaradili su dosta, posebno po Njemačkoj, Švajcarskoj, Austriji te u Francuskoj u nešto manjoj mjeri. Postoji veliki kapital kod našeg naroda, koji bi bio, kada bi se udružio i uložio, jedna velika injekcija za ekonomiju i Bosne i Sandžaka.

Begović: Abduselam ef., vidio sam da imate lijep mesdžid, da je to u vlasništvu vašeg džemata, te da imate i potrebu i planove za proširenjem tih kapaciteta. Kakvi su vam planovi u tom pravcu i kakva je sada situacija?

Abduselam ef.: Trenutno imamo objekat koji je nekih 70 kvadrata, što je jako nedovoljno za naše aktivnosti ovdje, koji je kao neki nužni prostor otkupljen samo da bi se pokrenuo džemat da bi se organizovao džemat, te da bi džemat stao na noge. Evo, već pet godina kako je džemat stao na noge. Sada su nam nužno potrebne veće prostorije radi povećanja broja i kvaliteta aktivnosti. Ovdje je to posebno važno jer ovdje je takav tempo života da su ljudi puno u obavezama. Zbog toga, imat ćemo rezultate samo ako se ovdje organizuje nešto što će privući omladinu, što će privući ljude uopšte. Oni trebaju da imaju razloga za dolazak, da sjednu, da se druže, da imaju nešto da probaju bilo od kuhinje, bilo od kulturnih ili zabavnih aktivnosti i svega što je u skladu sa našom tradicijom i vjerom. Time ćemo privući naš narod da se što više okuplja i kroz to okupljanje čuvati ćemo naš identitet i bolje se integrisati u društvo oko sebe. Eto, zbog tih potreba smo pokrenuli projekat i akciju obezbeđivanja većeg prostora. Naravno u Parizu, koji je jedan od svjetskih metropola nije lako doći do dobrog objekta po povoljnoj cijeni. Zato mi i dalje nastavljamo sa akcijom prikupljanja ponuda i  sa traženjem objekta kojeg ćemo, ako Bog da inšaallah,  prilagoditi našim potrebama.

Begović: Gospodine Ličina, mi smo prije ovog razgovora razgovarali i o jednoj vrlo zanimljivoj temi istorijskog karaktera, o jednoj diskutabilnoj i škakljivoj temi tj. o ulozi Handžar divizije u onom ratu. Koliko je ona zapravo bila fašistička ili antifašistička, postoje oprečna mišljenja, pa ste mi vi dali neke podatke koji su zaista zanimljivi. Možete li čitaocima reći nešto više i pojasniti historijsku ulogu dijela Handžar divizije koja je bila prisutna ovdje u Francuskoj.

Ličina:  To je vrlo, vrlo zanimljiv događaj i jako bitan za nas Bošnjake. Mi, nažalsot,  nismo imali svoji istoričara koji bi pisali našu historiju, pa i oni koje smo imali oni su se napajali „znanjem“ u Zagrebu i Beogradu i nisu imali svoja nezavisna istraživanja i mišljenja, tako da je to jedan od događaja koji kod nas nije istražen. Nažalost, od mnogo intelektualaca koje sam sreo, niko nije čuo za taj događaj.  Ja sam siguran, da su u pitanju bili Srbi, da bi taj događaj već bio u svim našim udženicima od prije rata.

Ustvari, šta se desilo? Poznato nam je da su pisci srpsko-hrvatske historije pomiješali Handžar diviziju sa fašizmom, što je apsolutno netačno, jer mi znamo da islam, o svojoj osnovi, nema nikakvih dodirnih tačaka sa fašizmom. Formiranje Handžar divizije je bilo samo nužno zlo u cilju samoodbrane i preživljavanja, ipak su ih ti „historičari“ povezivali sa palestinskim muftijom koji je bio u vezi sa Njemačkim Rajhom. Međutim, cilj naših ljudi koji su se pridružili Handžar diviziji je bio,  isključivo, zaštita svojih porodica. Oni, sasvim sigurno, nisu imali ideologiju fašizma ili da ginu za to. Prvo, zato što u islamu, ne postoji razlika između ljudi prema naciji, boji kože, društvenom statusi isl. i drugo, zato što nisu ni znali šta je fašizam. Oni su bili motivirani samopreživljavanjem jer nisu imali drugog izbora kada je u pitanju odbrana od četnika. I u tom jednom dijelu Handžar divizije, pokupljenog sa naših prostora je bilo, nemamo tačne podatke, ali preko 90% Bošnjaka i možda samo nekih par posto Hrvata. Oni su dovedeni u Francusku i trebali su biti spremljeni na ruski front u sklopu Njemačke vojske. Kao dokaz imamo dnevnik tadašnjeg predsjednika opštine sa kojim su pregovarali Njemci. Njemci su tada držali Francusku, što je opšte poznato, a pošto su Francuzi ranije imali kolonijalne zemlje muslimanske, imali su iskustva u komunikaciji sa muslimanima. Postoji i prepiska iz koje se vidi tvrdnja Francuza da oni znaju raditi sa muslimanima, kako se odnose prema ishrani i u vezi ostalih običaja, čak imaju i fotografije gdje su ti ljudi klanjali, jer su bili vjernici.

Prostor u kojem su obučavani bio je geografski sličan našim prostorima, sa šumama i planinama, tako da su tu vršili obuku i prilagođavali se terenu. Kada su završili obuku trebali su, ustvari, biti poslani na ruski front i tek tada su shvatili da su prevareni. Tada su shvatili da neće braniti svoje ognjište, i da se nisu naoružavali za ono šta im je obećano.

Iz tog razloga, pripadnici Handžar divizije su 17. Septembra 1943. organizovali pobunu. To je prva pobuna u Njemačkoj vojsci uopšte. Eliminisali su starješine i oslobodili jedan mali grad Mil Franš. Zanimljivo je da je radio London tada objavio da je to prva slobodna teritorija u zapadnoj Evropi a koju su oslobodili Bošnjaci. Ima tu nagađanja da je ta teritorija bila slobodna šest sati, dvanaest sati, 24 sata, što je manje važno, ali zvanično jeste bila slobodna. Hitler je obaviješten oko tri četiri sata ujutru, da je došlo do pobune te je poslao pojačanje. Skoro svi pobunjenici su zvjerski pobijeni.  Većina ih je ukopana u masovnim grobnicama, dok su neki ubijeni po šumama i ne zna se tačno gdje su im grobovi.

I danas poslije toliko vremena, svake godine 17. septembra, predsjednik opštine, regionalna policija i veterani rata dolaze i obilježavaju taj dan kao dan grada, dan zahvale i slobode i zahvale svojim prijateljima iz Bosne.  U znak zahvalnosti francuske vlasti i opština napravili su spomenik na kojem piše na bosanskom i na francuskom „Prijateljima mučenicima trajno zahvalni građani Francuske“.

Bošnjaci su se tada  zvali Hrvati, jer bošnjačka nacija nije bila priznata, no mi pouzdano znamo da su borci Handžar divizije bili Bošnjaci. Vođa pobune je bio Ferid Džanić. Na spomen obilježju ima nekih 17 bošnjačkih imena, dok se imena drugih bošnjaka nalaze u Njemačkim arhivama. Mislim da na tome treba poraditi. Mi kao džemat nemamo dovoljno kapaciteta za ozbiljnije istraživanje, ali mislim da bi naše institucije trebale da porade na tome. Time bi se mogao pozabaviti i neko od naših studenata, koji studira historiju u Njemačkoj te uzeti ovaj događaj kao temu za istraživanje. To bi bilo vrlo, vrlo bitno istražiti kako bi se rasvijetlila uloga Handžar divizije u Drugom svjetskom ratu. Sama ta činjenica pobune protiv fašističke Njemačke je dokaz da su pripadnici Handžar divizije bili  antifašisti, a ne fašisti.

Begović: Ja vam se zahvaljujem na ovom vrlo prijatnom razgovoru i na informacijama koje ste nam pružili i želim vam puno uspjeha u vašim naporima  i molim Allaha dž.š. da vam pomogne u tim vašim nastojanjima.

Ličina, Abduselam ef.:  Hvala i vama.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.