Šta da radimo kada vrijeđaju Božijeg Poslanika?

Šta da radimo kada vrijeđaju Božijeg Poslanika? Ili kada vrijeđaju Svemogućeg Stvoritelja, ili Islam, ili muslimane? Da li počinitelje da pobijemo ili da zemlju demonstracijama uzdrmamo?

Odgovoriću na ovo pitanje, no prvo ću ispričati jednu kratku priču. Naime, jedna britanska izdavačka kuća objavila je 1988. godine roman pod naslovom “Satanski stihovi” čiji je autor bio pisac indijskog porijekla Selman Rušdi. Prije ovog romana Rušdi je objavio tri romana. Prvi od njih nije privukao gotovo nikakvu pažnju, odnosno, interes javnosti. Drugi i treći roman su imali određenog odjeka kod javnosti i za njih je dobio neke nagrade. I pored ovih objavljenih romana ostao je nepoznat široj javnosti tog vremena. Bio je poznat samo u određenim malim krugovima u svijetu izdavaštva i književnosti.

Četvrti roman “Satanski stihovi” obilovao je ozbiljnim uvredama Islama i Božijeg Poslanika s.a.v.s. Taj roman ubrzo je izazvao bijes i srdžbu nekih muslimana koji su bili u prilici da dođu do njega. Ubrzo su počeli javno kritikovati ovaj roman i pokrenuli su halabuku koja je izazvala talas bijesa u islamskom svijetu. Krenule su žestoke demonstracije u desetinama zemalja. Epilog ovih demonstracija bio je izdavanje poznate fetve od strane ajatolaha Homeinija, kojom je odobrio da se Selman Rušdi može ubiti. Uslijedilo je nekoliko neuspješnih pokušaja atentata na Rušdija i prevodioce romana na druge jezike.

Rezultat pomenutih demonstracija i pokušaja atentata na Rušdija je da je roman “Satanski stihovi”, za kojeg se očekivalo da će biti prodat u nekoliko hiljada primjeraka, prodat u desetinama miliona primjeraka. Uz to, roman koji bi ostao zarobljen u engleskom jeziku na kojem je napisan preveden je na desetine jezika, a njegov autor koji je bio više nepoznat nego poznat i koga su poznavali samo ljudi tog zanata postao je svjetski borac za slobodu kojeg su zavoljele i čija su pisanja pratile desetine miliona diljem svijeta.

Naša kratkovidost i nepromišljenost učinila je veliku uslugu jednom od neprijatelja Svemogućeg Stvoritelja (Allaha). Takvu uslugu on nije mogao dobiti da je potrošio milione novca. Da glupost bude još veća muslimani su pokupovali hiljade primjeraka ove knjige i spalili ih na javnim mjestima. Svojim imetkom su na taj način dali doprinos u ratu protiv Allaha i Njegova Poslanika jer su izdavač i autor zaradili ogromna sredstva od prodaje primjeraka knjige koji su potom spaljeni. Ovakav nepromišljen čin nije donio nikakvu korist muslimanima, jer je izdavač za svaku knjigu koju su demonstranti spalili štampao stotinu novih primjeraka.

* * *

Muslimani su 2005. godine ponovo počinili glupost nakon što je jedna danska novina objavila karikature na kojima je prikazan naš plemeniti Poslanik, neka je na njega Allahova milost i mir. Muslimani Danske mogli su da ne obrate pažnju na njih. Te slike bi istog dana umrle, posebno stoga što se radilo o novinama koje nisu bile poznate van granica ove male zemlje i u tom slučaju slike ne bi imale velikog uticaja. Međutim, oni su uradili suprotno.

Veliku halubuku su podigli, na demonstracije pozivali i uzdigli medije diljem svijeta. Bijes je zahvatio islamski svijet i krenule su posvuda demonstracije u kojima se izvana skandiralo protiv zločinačkih novina, a u stvari pružana je reklama navedenim novinama o kojoj njeni vlasnici nisu mogli sanjati ni u najluđim snovima. Za samo nekoliko sedmica njihove novine su od nepoznatih lokalnih novina postale poznate svjetske novine. Umjesto da neprimjerene karikature budu pokopane tamo gdje su nastale i da sa njima bude upoznat mali broj svijeta, taj ogromni islamski bijes doprinio je da one budu objavljene diljem svijeta. Tokom naredna četiri mjeseca te slike su ponovo objavile novine u Norveškoj, Holandiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Španiji, Belgiji, Poljskoj, Novom Zelandu i Sjedinjenim Američkim Državama, a prikazala ih je i televizijska stanica BBC, preplavile su internet i vidjele su ih stotine miliona ljudi.

Ista tragedija se ponovila sa posljednjim događajima oko ljevičarski orijentisanog pariškog časopisa, inače omraženog zbog svoje mrzilačke politike koje nisu bili pošteđeni ni političari, vjerski dostojanstvenici, pa čak niti papa u Vatikanu.

Nakon što broj primjeraka u kojem se štampa ovaj časopis nije prelazio više od šezdeset hiljada u zemlji u kojoj postoje desetine miliona čitalaca, najednom postaje jedan od najpoznatijih časopisa na svijetu!

Umjesto zaustavljanja vrijeđanja Poslanika s.a.v.s., oružani napad je višestruko povećao broj uvreda.. Sam časopis je krenuo da se sveti i odlučio je ponovo štampati ružne karikature u novom broju, objavivši da će taj broj biti štampan u milion primjeraka. Nakon nekoliko dana je objavljeno kako je donesena odluka da usljed velike potražnje broj štampanih primjeraka bude povećan na tri miliona, da bi na kraju časopis izašao u pet miliona primjeraka. Naše vrijeđanje Poslanika s.a.v.s. nije se zaustavilo kod toga da smo broj onih koji će vidjeti uvredljive karikature Poslanika s.a.v.s u Francuskoj povećali sa šezdeset hiljada na pet miliona, nego je došlo do solidarisanja desetina novina i časopisa u Evropi sa Charlie Hebdo-om i do ponovnog objavljivanja njihovih karikatura, tako da su te karikature objavljene u desetinama miliona primjeraka izvan Francuske.

Jeste li vidjeli kako muslimani svojim neznanjem i brzopletošću vrijeđaju Časnog Poslanika, umjesto da mu poštovanje iskažu i zaštite ga od pokvarenih ništarija i agresivnih siledžija? Koliko samo štete nerazumni nanose Islamu i Poslaniku Islama s.a.v.s.!

* * *

Šta su to muslimani postigli slijedeći ovakav način uzvraćanja na tri spomenute uvrede? Protiv sebe su podigli dvije ogromne sile s kojima se ne mogu boriti. Na taj način su izgubili bitku a obim štete uvećali za više hiljada puta.

Šta da radimo kada vrijeđaju Božijeg Poslanika? (2. dio)

Šta su to muslimani postigli slijedeći ovakav način uzvraćanja na tri spomenute uvrede (načini izneseni u prvom dijelu ovog članka)? Protiv sebe su podigli dvije ogromne sile s kojima se ne mogu boriti, od kojih prvu čine međunarodni mediji.

Tačno je da su mediji nepravedni prema islamu i muslimanima, ali to je opšta konstatacija koja ima veoma mnogo izuzetaka, jer svjetski informativni sistem je ogroman. Pored mnogih koji osporavaju islam i muslimane postoje, također, mnogi prijatelji i neutralne osobe, pa zašto da ih onda pretvaramo u neprijatelje? Oni se skupa solidarišu kada opasnost prijeti njihovom svijetu i ugrožava jedan od najvažnijih temelja na kojima počiva njihovo zanimanje: slobodu mišljenja i izražavanja.

Dan nakon oružanog napada na časopis Charlie Hebdo organizacija Dopisnici bez granica uputila je poziv međunarodnim sredstvima informisanja u kojem traži da iznova objave karikature, kako su ga nazvali “ožalošćenog časopisa”. U pozivu stoji: “Sloboda informisanja ne može uzmaći pred divljaštvom, niti se može predati pred ucjenom”. Ubrzo se stanje bijesa raširilo u stotinama novina diljem svijeta. Mnoge su se pojavile sa crnim prugama, dok je većina glavnih naslova upozoravala na opasnost koja prijeti najvažnijoj vrijednosti zapadne civilizacije, a to je sloboda. U toj kampanji učešće su uzele najveće i najvažnije svjetske novine. Tako su glavni naslovi u Daily Telegraph-u, Times-u i engleskim novinama The Guardian-u bile: Rat protiv slobode, Napad na slobodu, Rat protiv demokratije.

Boj je započeo sa beznačajnim časopisom, a završio se sa ogromnim informativnim čudovištem.

* * *

Druga ogromna sila koju protiv sebe dižemo kada ovako reagujemo je jedan od najjačih instinkata u čovjeku koji je svojstven svim ljudima i koga psiholozi smatraju jednim od najvažnijih specifičnosti ljudskog bića, a to je instinkt znatiželje. On predstavlja snagu koja je oduvijek pokretala čovjeka u pravcu otkrivanja svijeta i kreiranja sredstava za život. To je snaga na putu čijeg zadovoljenja čovjek ulaže trud i imovinu.

Dokazano je da bilo koji pokušaj zabrane širenja spoznajne materije (članci, pjesme, knjige, slike, filmovi i dr.), ili pokušaj da se silom zabrani njihovo pojavljivanje i širenje, dovodi do potpuno suprotne realnosti i do toga da se ona višestruko brže širi zbog želje ljudi da se s njom upoznaju. Radoznalost raste sa zabranom i cenzurom.

Najvažnije što pomaže širenju spoznajne materije je kulturno otvaranje na globalnom nivou, putem sredstava društvene komunikacije i interneta. Ova pojava je prije dvanaest godina znanstveno obrađena i u svijetu komunikacija je poznata po nazivu Streisand effect. Dozvolite mi da o njemu ponešto kažem jer će njegovo razumijevanje pomoći misionarima, učenjacima, odgajateljima i misliocima da bolje shvate jedno od najintrigantnijih pitanja u pedagoškoj baštini i u savremenoj islamskoj misli, a to je pitanje postavljanja u ulogu tutora nad masama i ograničavanja šta mogu ili ne mogu čitati i sa čim se mogu ili ne mogu upoznati.

Kako bih priču skratio ostaviću po strani razloge zbog čega spomenuti efekat ima ovakav naziv i preći ću na upoznavanje sa posljedicama koje on ima. Kada bilo koja cenzura, bez obzira da li je državna, vjerska, trgovinska ili bilo koja druga, pokuša na silu zabraniti „spoznajnu ili informativnu materiju“ (pod silom ovdje se podrazumijeva sila zakona kao osnova, a onda i sve druge sile koje slijede, među koje spada i pritisak javnog mnijenja) rezultat će, u najviše slučajeva, biti suprotan. Zabranom te materije daje joj se velika pokretačka snaga koja pomaže da bude propagirana i da se širi, ponekada i više hiljada puta od njene početne snage.

Ovo je opis pojave, a njen razlog je „instinkt znatiželje“ koji motiviše ljude da se pitaju: Zašto je ovaj članak zabranjen? Zašto je ova knjiga zabranjena? Zašto je ovaj film zabranjen? Jedini odgovor je znatiželja da se dođe do zabranjene materije. Ta znatiželja se širi onoliko kolika je znatiželja ljudi, a zna se da je znatiželja ljudi neograničena. Stoga širenje zabranjene materije postaje neograničeno.

Kada akademski obrazovani ljudi diskutuju o ovoj pojavi navode za nju mnoge primjere poput Wikileaks-a kojeg je američka vlada pokušala spriječiti da ne objavljuje tajne dokumente Ministarstva vanjskih poslova krajem 2010. godine. Američka vlada je pokušala progoniti one koji su Wikileaks-u pružali podršku, ali je tim činom dovela do toga da su dotični dokumenti više puta objavljivani putem hiljada elektronskih stranica diljem svijeta tako da su sa njima upoznate desetine miliona ljudi. Međutim, koliko god primjeri koje navode bili indikativni ne postoje bolji primjeri potvrde ispravnosti ove teorije od primjera koje sam naveo u prvom dijelu ovog članka: romana Salmana Rušdija, karikatura danskih novina Jyllands-Posten i francuskog časopisa Charlie Hebdo.

* * *

Neko će kazati: Zar da šutimo pred svakim vrijeđanjem našeg Poslanika i naše vjere koje se pojavi u bilo kojim novinama ili časopisu na svijetu? Kažemo: Ne uvijek! Treba da procijenimo svaki slučaj. Kada se radi o nekom ograničenom vrijeđanju ne samo da ne treba, nego je nedopustivo da mi našim djelovanjem doprinosimo razglašavanju i širenju tog vrijeđanja. Kada se radi o ozbiljnom vrijeđanju dužni smo mu se suprotstaviti i da ga pokušamo zaustaviti na način kojeg ću iznijeti u trećem dijelu ovog članka koji će, ako Bog da, biti objavljen sutra.

Ipak, koja je to tačka koja dijeli prešućivanje i osudu? To je granica koju određuje zakon „granične koristi“. To je poznati zakon u ekonomiji, ali se može koristiti gotovo u svim aspektima života. Uzmite za primjer hranu koju jedemo. Koliko jedemo? Količina koju razumni ljudi jedu ograničena je ovim zakonom. Ti počinješ jesti da bi utolio glad i prvi zalogaj je na najvećem stepenu po važnosti. Zatim su sa svakim novim zalogajem ti stepeni sve niži po važnosti. Kako nastavljaš jesti približavaš se tački dovoljnosti i dolaziš do „tačke poravnanja“, tj. do tačke kada krivulja ide ka prezasićenosti i nanošenju štete. Od te tačke, što više jedeš, šteta postaje veća sve do nanošenja maksimalne štete.

Naša stara ulema nije znala za ovu zakonitost, ali su oni svojim zdravim razumom shvatili da naređivanje dobra i odvraćanje od zla može ponekad dovesti do rezultata suprotnih onima koji se očekuju, tj. može da dovede do slabljenja dobra i jačanja zla. U tom slučaju, šta je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla? Oni su formulisali jedno od najvažnijih pravila a to je pravilo o „presabiranju“ koje kaže da je osuđivati ono što je pokuđeno obaveza, ako to neće dovesti do još većeg zla, a ako će dovesti onda je obaveza ne osuđivati to što je pokuđeno. Oni su ovaj mudri zaključak izveli iz veličanstvenog principa Usuli-fikha po kome „sprečavanje zla ima prednost nad pridobijanjem koristi“. U tom smislu šejhu-l-islam Ibn Tejmije kaže: „Nije dozvoljeno uklanjati neko manje zlo ako ćemo na taj način proizvesti veće zlo, niti otklanjati manju štetu ako ćemo na taj način napraviti veću štetu“.

* * *

Kada gore kazano primijenimo na incidente vrijeđanja Poslanika s.a.v.s. u zapadnim medijima (ili vrijeđanje islama) shvatit ćemo da je neobraćanje pažnje na brojčano malo novinsko izdanje koje nema uticaja na širi prostor mnogo važnije od osuđivanja i razglašavanja. Ako je izdanje brojnije i više rašireno među masama onda se interes za suprotstavljanje i osudu takvog izdanja povećava sve dok ne dođemo do tačke kada su korist i šteta od reagovanja izjednačene. Dalje, ako je tiraž nekog izdanja značajno velik i ima veći broj čitalaca onda šutnja i nereagovanje donose više štete nego osuda. U tom slučaju treba početi pravilno djelovati kako bi se vrijeđanje zaustavilo.

Tema koju ćemo, ako Bog da, obraditi u trećem i zadnjem dijelu ovog našeg članka je „pravilno djelovanje“ koje će umanjiti štetu, a neće dovesti do njenog povećanja.

S arapskog preveo: A. Halilović