14. Septembar 2017

”Radulići su smješteni u lijepoj i plodnoj dolini rijeke Crnče, između šumovitih kosa Oraha i Breze, koje ih odvajaju od sela Jagoča i Godijeva.

Radulići su bili sjedište poznate porodice Hajdarpašić, čiji je predak, Hajdar-paša izabrao ovu najljepšu bihorsku dolinu da u njoj podigne svoj saraj, hamam, džamiju i posljednje počivalište – turbe. Ona spada među prve džamije podignute u ovoj oblasti. Tačna godina gradnje nije poznata jer joj nije pronađen tarih, kao ni nišan iz Hajdar-pašinog turbeta. Vjerovatno je to bilo krajem XVII ili početkom XVIII vijeka, kada je sagrađena većina džamija ovog tipa.

Hajdar-paša Selim došao je u Bihor sultanovim beratom 1689. godine sa dvjesta konjanika i 1.600. sejmena (pješaka). Rođen je u Ajvaluku, u Anadoliji. Bližnji je potomak Hajdar-paše Hadima, čija je loza jako razgranata. U Bihor je došao sa porodicom. Imao je dva sina i kćerku Zuhru, te neudatu sestru Mirhanu, koja se kasnije udala za Ćor-pašu, s kojim je Hajdar-paša Selim sklopio prijateljstvo da zajedno upravljaju Bihorom.

Džamija u Radulićima zapaljena je u toku Drugog svjetskog rata. Zapalili su je četnički odredi Pavla Đurišića 1943. godine. Iz ruševina se vidi ljepota njene arhitekture, koja nije poznata kod seoskih džamija. Bila je zidana na kube, od krečnjaka i bigre (sige), popođena mermerom, a pokrivena olovom. Sa mektebom i sarajem u blizini, te Hajdar-pašinim turbetom i turbetom njegovog bajraktara ispred, činila je zanimljiv arhitektonski kompleks o kome bi stručnjaci mogli dati podrobniju studiju. Spada u red monumentalnih građevina kao što je bila džamija sultan-Bajazid Velina II u Novom (Herceg Novi) i Husein – pašina džamija u Pljevljima. Danas postoje ostaci zidina džamije, munareta i turbeta u kome je ukopan Hajdar-paša (Hajdar-pašino turbe. U džamiji su kao službenici radili članovi porodice Hajdarpašića, dok se nijesu iselili iz Radulića nakon 1912. godine. Od 1918. imam je bio Mustafa Mustaj-beg, zatim Murat-beg i Mehmed-beg Hajdarpašić. Posljednji imami bili su Nadžip-beg Hajdarpašić i Sulejman Dizdarević.

Hajdar-pašini vakufi bili su mnogobrojni. Podaci datiraju iz 1855. godine.

Prihodi :
– kamata mezabeha na vakufski novac 11.184 groša i 34 pare;
– mukata, porez na dućane, kuće i bašte 4.216 groša;
– kirija od mlina 2.800 groša;
– zakupnina od kantara (bagarina) 160 groša.

Rashodi :
– plata imamu i hatibu 4.000 groša;
– plata prvom i drugom mujezinu 960 groša;
– plata kaimu 280 groša;
– plata muteveliji 3.200 groša;
– plata mualimu 1.260 groša;
– plata vakufskom sekretaru 1363 groša;
– zejtin i svijeće za džamiju 3.131 groš;
– mukabele u džamiji 547 groša.

Ukupni prihodi ovog vakufa bili su: 18.350 groša, a rashodi 14.741. groš.
Iz blagajne se još plaćalo sudsko vijeće koje je bilo određeno za krvne osvete i razbojništva. Njega su sačinjavali ugledni i odabrani ljudi (kod nas poznato kao mirovno vijeće). Cilj ovog Vijeća je bio da se izvrše pomire posvađanih pojedinaca ili bratstava. Hajdar-paša je pri svojoj rezidenciji imao gotovo sve prateće službe. Formirao je i sudstvo, čije se vijeće zvalo Hućumat. Hućumat je sačinjavao pet članova Vijeća. Na osnovu ovih podataka se može zaključiti da su Radulići bili veliki kulturni, privredni, administrativni i vjerski centar ne samo na prostoru Hajdar-pašinog pašaluka nego i šire, a ostaci ruševina nekada velelepne džamije opominju i decenijama čekaju da proradi naša savjest.

Autor: Sead SADIKOVIĆ, Monitor: FALSIFIKAT U BJELOPOLJSKOM KATASTRU

DŽAMIJA POSTALA CRKVA

Braća Safet i Sahret Hajdarpašić sahranili su oca prije mjesec dana pokraj džamije u selu Radulići, gdje se Hajdarpašići sahranjuju još od sedamnaestog vijeka. Mislili su da su ga sahranili u muslimanskom groblju. Uvidom u zvanične spise, međutim, saznali su da su oca, prema dokumentima crnogorskih državnih organa, sahranili nedaleko od ulaznih vrata tamošnje crkve, za koju do sada niko nije znao da postoji tu osim bjelopoljskog katastra. Za taj je paradoks Sahret Hajdarpašić saznao nakon što je, kaže, bio zaprepašćen kada je pročitao u novinama kako je, navodno, raščišćavajući groblje, «devastirao i u šut bacio ostatke hrišćanskih grobova». Zajedno sa Odborom Islamske zajednice demantovao je tu dezinformaciju i pošao u katastar kako bi ogradio i definisao granice groblja u kome se pored njegovih rođaka sahranjuju samo komšije iz istog sela, Veskovići, jedina preostala muslimanska porodica koja živi u bjelopoljskom selu Radulićima. «Nisam mogao da vjerujem da je u dokumentu koji su mi pokazali u Direkciji za nekretnine naše groblje, inače vakufsko imanje, upisano kao kamenjar – krš, a jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori, odnosno njeni ostaci, upisani su kao crkva», kaže Hajdarpašić.

Direktor bjelopoljskog katastra Duško Vojinović potvrdio je Monitoru tu informaciju, ustupivši nam na uvid sve raspoložive spise koje posjeduje taj državni organ. Stara džamija, jedna od tri kupolne i monumentalne građevine te vrste koje su sagrađene u Crnoj Gori, bila je džamija od nastanka 1689. godine (kada je Hajdar-paša Selim došao u Bihor) sve do 1977. kada su joj bez pisanog traga i obrazloženja uz naziv džamija dopisali – crkva. Posljednjim katastarskim upisom iz 1996. kada su podaci iz knjiga prenošeni u kompjutere, izgubio se naziv džamija i ostalo – crkva. «Nije mi jasno kako je to moglo da se dogodi bez upisa razloga izmjene», kazao nam je Vojinović, potvrdivši da se na istovjetan način izgubila i odrednica «groblje» koja je od strane za sada nepoznatog lica prepravljena u «krš – kamenjar» u katastarskoj parceli od trideset ari upisanoj pod imenom Vakufača. 
U katastru ne postoji nikakav pisani trag na osnovu kojeg bi se utvrdilo ko je pravio te izmjene. Radi se o nečuvenom falsifikatu o čemu smo upoznali tužilaštvo, zahtijevajući da preduzme mjere iz svoje nadležnosti», kaže reis Islamske zajednice Crne Gore Rifat efendija Fejzić. On smatra da se radi o smišljenoj i organizovanoj akciji, kojom se Islamska zajednica pokušava lišiti svoje izuzetno vrijedne imovine u kulturnom i istorijskom smislu. «Konačno, ne radi se ni o kakvoj ‘Vakupači’ već o vakufu, odnosno imovini davno poklonjenoj Islamskoj zajednici. Ta otimačina je dio nacionalističkog projekta koji je, srećom, zaustavljen u Crnoj Gori krajem devedesetih», kaže Fejzić. Paroh bjelopoljski, protojerej Miraš Bogavac, kaže da crkva nikada ne bi pokušala da uzme nešto što joj ne pripada. Bogavac, takođe, nije u detalje upoznat sa činjenicom da se radulićka džamija u zvaničnim spisima vodi kao crkva, niti je smatra svojom imovinom. On ne želi da komentariše pretpostavke da je tu prije 17. vijeka postojao hrišćanski objekat i groblje. «Konačnu riječ treba da da nauka i to ne smije biti razlog bilo kakvog međureligijskog razdora», kaže Bogavac. U selu Radulići žive pravoslavci i jedna muslimanska porodica, a u okolnim selima većinsko stanovništvo je muslimanske vjeroispovijesti. 
Radulićani, međutim, ne žele džamiju u svom selu i takvu odluku donijeli su na svom zboru… /dijaspora-bk.de/

(bosnjaci.net)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles